Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4126/17 (A. Đ. iz Tuzle)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokaz
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4126/17

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4126/17, rješavajući apelaciju Adnana Đulovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adnana Đulovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 244688 16 Kž 6 od 16. jula 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 244688 15 od 8. aprila 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Adnan Đulović iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Asim Crnalić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 244688 16 Kž 6 od 16. jula 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 244688 15 od 8. aprila 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda te Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 10. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 17. oktobra 2017. godine, a Općinski sud 23. oktobra 2017. godine. Kantonalno tužilaštvo, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 11. oktobra 2017. godine, u ostavljenom roku od osam dana nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je Presudom broj 32 0 K 244688 15 od 8. aprila 2016. godine apelanta proglasio krivim da je radnjama opisanim u izreci presude pod tačkom I. a), b), c), d), e) i radnjama opisanim pod tačkom III. f), h) i i) počinio produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u sticaju s produženim krivičnim djelom primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH, radnjama opisanim u izreci presude pod tačkom III a), b), c), d) i e) u sticaju s produženim krivičnim djelom krivotvorenje isprave iz člana 389. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH, radnjama opisanim pod tačkom I d), te tačkom III a), b), c), d), f), g),

h) i i) izreke presude, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. Apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora od jedne godine. Na osnovu člana 114. stav 1. KZFBiH, od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela u iznosu od 190,00 KM, te je na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) apelant obavezan da „solidarno isplati oštećenom Tuzlanskom kantonu iznos od 1.200,00 KM na ime naknade štete u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja“.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je na temelju detaljno pobrojanih dokaza i interpretiranja njihovog sadržaja, koji su ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi (st. od 35 do 112), zaključeno da je apelant počinio radnje koje su mu stavljene na teret u tački I od a) do e) izreke prvostepene presude. U pogledu radnji iz tačke I od a) do d) izreke presude optužnicom je stavljeno na teret apelantu i optuženom S. A. nastupanje relativne zastare od godinu dana od učinjena prekršaja za prekršioce fizička lica i namjera dovođenja postupka u zastaru u odnosu na pravna lica. Na temelju detaljno pobrojane dokumentacije utvrđeno je da je u slučajevima vezanim za pravna lica ŠF Inženjering, Hasky shoes, Termoglas i Landgold postupala saobraćajna patrola u čijem sastavu su bili apelant i policajac V. M. Uspoređivanjem datuma kada su vozila navedenih pravnih lica zaustavljena i upućena na vanredni tehnički pregled i datuma kada su izdavani prekršajni nalozi, utvrđeno je da su u svim slučajevima prekršajni nalozi za vozače i odgovorna lica u pravnom licu, izuzev vozača Haskey shoes, sačinjeni i otpremljeni nakon što je proteklo više od jedne godine od počinjenog prekršaja. Nadalje, uvidom u prekršajne naloge za ŠF Inženjering, Hasky shoes i Termoglas utvrđeno je da je prekršajne naloge potpisao apelant, a da je prekršajni nalog za Landgold potpisao policajac V. M. Tu činjenicu sud je ocijenio irelevantnom ističući da su u svim slučajevima, s obzirom na patrolne naloge, obrasce za kontrolu saobraćaja u saobraćajnoj patroli postupali apelant i V. M. pa da obojica odgovaraju za neblagovremeno izdavanje prekršajnih naloga. S tim u vezi je ukazano i da je policajac V. M. potpisao sporazum o priznanju krivnje i priznao počinjenje navedenih djela koja je po činjeničnom opisu počinio s apelantom. Nadalje, na temelju iskaza pojedinačno pobrojanih svjedoka utvrđeno je da apelant i V. M. nisu postupali samostalno, već u dogovoru s optuženim S. A., tadašnjim komandirom PS Istok. Iz obrazloženja presude, između ostalog, proizlazi da su apelant i M. V. svjedoku J. I. u toku istrage koju je vodila Jedinica za profesionalne standarde, te svjedoku M. P. potvrdili da, u dogovoru s optuženim S. A., nisu izdali naloge koji im se stavljaju na teret, te da su u svojim izjavama u okviru navedene istrage to i sami napisali. Neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje da je po izdatim prekršajnim nalozima zatraženo sudsko odlučivanje te da sud nije obustavio postupak zbog nastupanja zastare. U vezi s pravnim licem ŠF Inženjering i Termoglas, ukazano je da je utvrđena njihova prekršajna odgovornost kao pravnih lica, ali da je zastara nastupila u odnosu na vozača i odgovorno lice. U vezi s pravnim licem Landgold, ukazano je da je u ponovnom prekršajnom postupku utvrđena prekršajna odgovornost pravnog lica, ali da je zastara nastupila u odnosu na vozača i odgovorno lice. Slijedom navedenog, zaključeno je da su apelant i optuženi S. A. preduzeli radnje opisane u tački I od a) do d) izreke presude u sastavu produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa čl. 35. i 55 KZFBiH. Nadalje, na temelju uvida u obrazac za kontrolu saobraćaja utvrđeno je da je za zaustavljeno vozilo pravnog lica Landgold kao vlasnik upisan „lično“ vozač E. I., što je netačan podatak koji su apelant i M. V. svjesno unijeli, te da je uvidom u ovaj obrazac utvrđeno da je prethodno bio upisan drugi sadržaj koji je izbrisan korekturnim lakom i zatim upisan navedeni sadržaj. Slijedom navedenog, zaključeno je da je apelant radnjama opisanim u tački I d) počinio i krivično djelo krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 1. KZFBiH, u sastavu produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH. S obzirom na to da obrazac o kontroli saobraćaja potpisuju i za njegovu tačnost odgovaraju oba policajca, bez značaja je ocijenjena činjenica ko je od njih dvojice, tj. da li apelant ili policajac M. V. i upisao netačan sadržaj. Nadalje, na temelju pobrojanih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza, čiji sadržaj je detaljno interpretiran, te koji su ocijenjeni u uzajamnoj vezi, zaključeno je da su apelant i policajac V. M. označenog datuma zaustavili vozilo firme Perutnina Ptuj, te da je na vanrednom tehničkom pregledu utvrđeno da vozilo nije ispravno. Međutim, optuženi S. A., postupajući u dogovoru s policajcem J. K., primio je označeni novčani iznos kako bi, koristeći svoj službeni položaj, posredovao kod apelanta i policajca V. M. da ne učine službenu radnju koju su morali učiniti, tj. izdati prekršajni nalog firmi Perutnina Ptuj, te da apelant i policajac V. M. nisu izdali prekršajni nalog, a čime se u apelantovim radnjama, kako su i opisane u tački I e) izreke presude, stiču obilježja krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH.

7. Nadalje, na temelju detaljno pobrojanih dokaza i interpretiranja njihovog sadržaja, koji su ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi (st. od 191. do 209), zaključeno je da je apelant počinio radnje koje su mu stavljene na teret u tački III od a) do i) izreke prvostepene presude. Na temelju predočenih materijalnih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno je da su apelant i policajac V. M. zaustavili vozilo firme Med Impex koje je upućeno na tehnički pregled na kojem je konstatirano da je neispravno. Vozač D. G., kojem je odlukom zamjenika glavnog kantonalnog tužioca dat imunitet, u svom iskazu u svojstvu svjedoka potvrdio je da je policajcima ponudio da se „nagode“ kako mu ne bi pisali veliku kaznu, te da im je dao 200 KM. Na temelju uvida u obrazac o kontroli saobraćaja koji su potpisali apelant i policajac V. M. utvrđeno je da su za navedeno vozilo konstatirali da je ispravno. U vezi s apelantovom tvrdnjom da odluku o imunitetu za svjedoka D. G. nije potpisao glavni kantonalni tužilac kakao je to propisano članom 98. stav 3. ZKPFBiH, ukazano je da ova okolnost može biti od značaja za svjedoka D. G. u smislu da li je dobio valjanu odluku o imunitetu, ali da ne utječe na ocjenu vjerodostojnosti iskaza tog svjedoka. Na temelju iskaza svjedoka S. B. koji je upravljao motornim vozilom vlasništvo firme Adelina-F d.o.o. koje su zaustavili apelant i policajac V. M. utvrđeno je da je nakon zaustavljanja upućen na tehnički pregled, te da je pri pregledu ustanovljeno da vozilo nije ispravno. Policajci su odlučili da ga puste jer im je ponudio 10 ili 20 KM, a nakon što je prethodno dao 20 KM radniku na tehničkom pregledu. Na temelju uvida u rješenje o upućivanju na tehnički pregled utvrđeno je da je vozilo i upućeno na pregled, a na temelju uvida u obrazac o kontroli saobraćaja koji su potpisali apelant i policajac V. M. utvrđeno je da je konstatirano da je vozilo ispravno. Na temelju predočenih materijalnih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno je da su apelant i policajac V. M. zaustavili vozilo firme Autotehnik d.o.o. Gradačac, koja ima prodajne objekte u Tuzli, Gradačcu, Doboju, Odžaku i Brčkom. Navedeno vozilo apelant i policajac V. M. uputili su na tehnički pregled, nakon čega je vozač vozila A. Š. pozvao direktora firme, koji se sjetio da poznaje apelanta, te ga je u telefonskom razgovoru zamolio da pusti vozilo. Na osnovu uvida u obrazac o kontroli saobraćaja utvrđeno je da su apelant i policajac V. M. naveli da je vozilo ispravno. Nakon toga, apelant i policajac V. M. pustili su vozača i vozilo bez obavljenog tehničkog pregleda. Dva ili tri mjeseca nakon ovog zaustavljanja apelant je u označenoj radnji navedene firme, pozivajući se na direktora, uzeo robu označene vrijednosti koju nije platio. Na temelju pobrojanih dokaza utvrđeno je i da su apelant i policajac V. M. označenog datuma zaustavili vozilo firme SAS, koje su u prvi mah uputili na tehnički pregled, da im je vozač R. G. ponudio najprije 10 KM u saobraćajnoj dozvoli, a zatim 50 KM, nakon čega je potpisao rješenje o upućivanju na tehnički pregled, na koji nije išao i policajci su ga pustili. Na temelju uvida u obrazac o kontroli saobraćaja utvrđeno je da je u ovom dokumentu navedeno da je vozilo tehnički ispravno. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da su apelant i policajac V. M. zaustavili vozilo firme Lafat komerc i uputili ga na vanredni tehnički pregled. Na temelju iskaza svjedoka S. H., vozača zaustavljenog vozila kojem je odlukom zamjenika glavnog tužioca dat imunitet, utvrđeno je da je obavljen tehnički pregled, da je vozilo ispravno, ali da je „policajac“ rekao da za njega nije, te da su visoke kazne, pa je policajcu ponudio novac (50 KM) dok je drugi policajac sve to vidio ali nije ništa komentirao. Na osnovu uvida u obrazac o kontroli saobraćaja koji su potpisali apelant i policajac V. M. utvrđeno je da je navedeno vozilo zaustavljeno te da je vozilo tehnički ispravno. U vezi s apelantovom tvrdnjom da odluku o imunitetu za svjedoka S. H. nije potpisao glavni kantonalni tužilac, kako je to propisano članom 98. stav 3. ZKPFBiH, ukazano je da ta okolnost može biti od značaja za svjedoka S. H. u smislu da li je dobio valjanu odluku o imunitetu, ali da ne utječe na ocjenu vjerodostojnosti iskaza ovog svjedoka. Slijedom navedenog, zaključeno je da se u apelantovim radnjama kako su opisane u tački III od a) do e) izreke presude stiču obilježja produženog krivičnog djela primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH, u sticaju s produženim krivičnim djelom krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH, opisanim pod tačkom III od a) do d) izreke presude.

8. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je na temelju iskaza svjedoka A. G. utvrđeno da su ga radi kontrole u označenom vozilu zaustavili apelant i policajac V. M. i uputili na tehnički pregled – bilo je napuklo prednje vjetrobransko staklo, a znao je i da nije ispravna ručna kočnica. Dok je čekao u redu za pregled, budući da je i on bivši policajac, stupio je u razgovor s apelantom i policajcem V. M. i oni su ga pustili, iako su mu već bili dali rješenje o tehničkom pregledu koje je potpisao i vratili mu dokumente. Uvidom o rješenje o upućivanju na tehnički pregled utvrđeno je da je navedeno vozio upućeno na pregled, a uvidom u obrazac o kontroli saobraćaja koji su potpisali apelant i policajac V. M. da je vozilo ispravno. Slijedom navedenog, utvrđeno je da je apelant radnjama kako su opisane u tački III f) izreke presude počinio krivičnopravnu radnju u sastavu produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa čl. 33. i 55. KZFBiH i produženog krivičnog djela krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 1. u vezi sa čl. 33. i 55. KZFBiH.

9. Na osnovu iskaza svjedoka P. B. utvrđeno je da su vozilo kojim je upravljao i u kojem se nalazio sa M. M. zaustavili apelant i policajac V. M., te da je upućen na tehnički pregled. U toku pregleda procurila je vodena pumpa i nakon što je M. M. zvao nekog da urgira u policiji da ga puste, a što je potvrdio i svjedok S. S., pregled je prekinut i pustili su ga. Nakon toga, u obrazac o kontroli saobraćaja apelant i policajac V. M. upisali su da je vozilo ispravno. Na temelju navedenog zaključeno je da apelant radnjama kako su opisane u tački III f) izreke presude počinio krivičnopravnu radnju u sastavu produženog krivičnog djela krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 1. u vezi sa čl. 31. KZFBiH.

10. Na temelju iskaza svjedoka M. S. koji je upravljao vozilom firme Uzunkomerc utvrđeno je da ga je zaustavila policija i uputila na vanredni tehnički pregled, te da je na pregledu utvrđeno da su neispravni ručna konačnica i štop svjetlo, te da na krovu ima previše snijega. Ovo je potvrdio i svjedok A. K. koji se nalazio u istom vozilu, kao i da je za tehnički pregled platio označeni iznos. Na temelju materijalnih dokaza, uvida u patrolni nalog, rješenja o upućivanju na tehnički pregled i obrasca za kontrolu saobraćaja utvrđeno je da su vozilo zaustavili apelant i policajac V. M., da je upućeno na tehnički pregled te da je konstatirano da je vozilo ispravno. Slijedom navedenog, zaključeno je da su apelant i policajac V. M. pribavili korist navedenoj firmi u iznosu od 1.000,00 KM, te odgovornoj osobi u firmi, kao i vozaču u iznosu od po 100 KM, a istovremeno oštetili budžet Tuzlanskog kantona za iznos od 1.200,00 KM, pa da je apelant kao saučesnik počinio krivičnopravnu radnju u sastavu produženog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH i produženog krivičnog djela krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH, a kako je opisano u tački III h) izreke presude.

11. Nadalje, na temelju iskaza svjedoka S. A. i M. S., uvida u rješenje o upućivanju na tehnički pregled i obrazac za kontrolu saobraćaja, utvrđeno je da su apelant i policajac A. B. zaustavili vozilo firme Bingo, da je na tehničkom pregledu utvrđeno da je vozilo neispravno, da je svjedok M. S. pozvao poznanika zaposlenog u PJ Doboj N. O. „da urgira da se vozilo pusti“, što je ovaj i učinio, nakon čega je vozilo pušteno, te da je u obrascu za kontrolu saobraćaja konstatirano da je vozilo ispravno. Slijedom navedenog, zaključeno je da su apelant i policajac A. B. svjesno unijeli neistinit podatak da je vozilo ispravno, te potom iskoristili službeni položaj i pustili vozilo i nikog nisu prekršajno kaznili, čime su pravnoj osobi pribavili korist u iznosu od 1.000,00 KM a odgovornoj osobi i vozaču od po 100 KM i tako oštetili budžet Tuzlanskog kantona za 1.200,00 KM. Na temelju navedenog, zaključeno je da je apelant kao saučinilac počinio krivičnopravnu radnju u sastavu produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH i produženog krivičnog djela krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH, kako je opisano u tački III i) izreke presude.

12. Na osnovu člana 114. stav 1. KZFBiH, od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela u iznosu od 190,00 KM koja se odnosi na primljenu korist za radnje koje se odnose na produženo krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH iz tačke III od a) do e) izreke presude. Visina pribavljene koristi utvrđena je shodno članu 415. ZKPFBiH na način da je u odnosu na tačku III a), b), d) i e) uzeta u obzir polovina novca koju su vozači dali policajcima, s obzirom na to da je u navedenim slučajevima apelant kao saučinilac po stupao sa policajcem M. V.

13. Na osnovu člana 212. stav 3. ZKPFBiH, apelant je obavezan da Tuzlanskom kantonu solidarno s policajcem A. B. isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade štete, s obzirom na to da je na tehničkom pregledu utvrđeno da označeno zaustavljeno motorno vozilo vlasništvo pravnog lica Bingo nije ispravno, ali su iskoristili svoj službeni položaj i vozilo pustili, te tako navedenoj pravnoj osobi pribavili imovinsku korist od 1.000,00 KM, a vozaču i odgovornoj osobi u pravnoj osobi iznose od po 100 KM čime su oštetili budžet Tuzlanskog kantona za 1.200,00 KM.

14. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 K 244688 16 Kž 6 od 16. jula 2017. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

15. Kantonalni sud je zaključio da činjenica da je odluku Kantonalnog tužilaštva kojom je dat imunitet svjedoku potpisao zamjenik glavnog tužioca a ne glavni tužilac, kako to propisuje član 98. stav 3. ZKPFBiH, sama po sebi nije dovoljna za zaključak da je iskaz takvog svjedoka nezakonit dokaz u smislu člana 11. ZKPFBiH. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor da je nezakonit dokaz iskaz vještaka saobraćajne struke Dž. B., koji se tokom postupka izjašnjavao na okolnosti tehničke ispravnosti vozila koja su bila predmet optužbe, s obzirom na to da se radi o vještaku saobraćajne struke koji se u svojim pismenim nalazima uvijek osvrće i na tehničku ispravnost vozila koja su učestvovala u saobraćajnim nezgodama.

16. Kantonalni sud je zaključio i da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude ocijenio apelantovu odbrano posebno i u vezi s ostalim dokazima, kada su u pitanju sve tačke pobijane presude, te dao razloge zašto je ne prihvata u odnosu na sve tačke pobijane presude za koje je apelant proglašen krivim.

17. Iz obrazloženja presude proizlazi i da je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud savjesno i brižljivo ocijenio sve dokaze kada su u pitanju tačke I od a) do f) izreke pobijane presude, detaljno naveo sadržaj svih izvedenih dokaza koji se odnose na ove tačke pobijane presude (st. od 35. do 94) i dao konkretne razloge zbog čega prihvata dokaze na kojima je zasnovao svoje činjenično utvrđenje. Prema ocjeni Kantonalnog suda, zaključci prvostepenog suda nisu osporeni apelantovim žalbenim navodima da je u vezi s pravnim licima Inženjering i Hasky shoes traženo sudsko odlučivanje po prekršajnim nalozima za navedene firme i da su one proglašene odgovornim i izrečene im krivičnopravne sankcije; da je za firme Landgold i Perutnina Ptuj prekršajni nalog izdao policajac V. M.; da nije dokazano da je optuženi S. A. zvao apelanta i V. M. da se dogovori da ne podnesu prekršajne naloge za navedene firme. Slijedom navedenog, apelantove tvrdnje da je činjenično stanje u ovom dijelu pogrešno utvrđeno ocijenjene su neosnovanim.

18. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio i apelantove tvrdnje „da iz dokaza nije van svake razumne sumnje“ utvrđeno da je počinio krivičnopravne radnje iz tačke III od a) do i) izreke prvostepene presude jer nije dokazano da je preduzimao bilo kakve radnje u vezi s tehničkim pregledom vozila firme Med Impex, da je zaustavljanje vozila firme Adelina-F te Lafat komerc preduzeo policajac V. M., da nije dokazano da je tražio bez naknade robu u označenoj radnji, vlasništvo A. Š., da prvostepeni sud nije ocijenio opisani način na koji se vozila upućuju na tehnički pregled, da je vozilo kojim je upravljao P. B. bilo ispravno, kao i vozilo kojim je upravljao M. S., te da nisu dokazane radnje koje mu se stavljaju na teret u vezi s vozilom pravnog lica Bingo. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud, nakon što je iznio sadržaj izvedenih dokaza, opširno analizirao i savjesno ocijenio sve izvedene dokaze u odnosu na ove tačke pobijane presude, te dao konkretne razloge za svoje činjenične tvrdnje, da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio Krivični zakon, te je ukazano na relevantni dio prvostepene presude i istaknuto da te razloge i obrazloženja u cijelosti prihvata i ovaj sud.

19. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi žalbeni prigovori kojim je osporavao odluku suda o oduzimanju imovinske koristi navodeći da nijednim dokazom nije utvrđeno da je ostvario bilo kakvu imovinsku korist. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud visinu imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u iznosu od 190,00 KM nesporno utvrdio, za što je dao razloge na stranici 211. pobijane presude, koje je u cijelosti i prihvatio.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

21. U opširnim navodima apelant u suštini tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da je odlučujući o njegovoj žalbi Kantonalni sud propustio da se izjasni o suštinskim navodima koji su se ticali postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti. Apelant je u vezi sa svakom od pojedinačnih radnji iz tačaka I i III izreke osporene prvostepene presude za koje je proglašen krivim u suštini iznio tvrdnje da se zasnivaju na pretpostavkama a ne na utvrđenim činjenicama, da su redovni sudovi iz provedenih dokaza izveli pogrešne zaključke kako u pogledu nastupanja zastarjelosti prekršajnih postupaka tako i u pogledu njegovog učešća i uloge u izvršenju radnji za koje se tereti. Također, apelant tvrdi i da se presude zasnivaju na nalazu vještaka saobraćajne struke, a da je trebao biti angažiran vještak mašinske struke, s obzirom na to da je saslušavan na okolnost tehničke ispravnosti vozila. Apelant tvrdi i da se presude nisu mogle zasnovati na iskazima svjedoka S. H. i D. G. jer im je imunitet dao zamjenik glavnog tužioca a ne glavni tužilac pa da se zbog toga radi i o nezakonitom dokazu. Također tvrdi da niti jedan od saslušanih svjedoka nije izjavio da je novac dao njemu. Prema njegovom mišljenju, i materijalno pravo je pogrešno primijenjeno jer, kako navodi, pod pretpostavkom da su dokazani činjenični navodi iz izreke osporene prvostepene presude moglo mu se staviti na teret produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja. Prema njegovom mišljenju, krivična djela primanje dara i drugih oblika koristi, te krivično djelo krivotvorenje službene isprave, s obzirom na način njihovog izvršenja, konzumirani su radnjom izvršenja krivičnog djela zloupotreba službenog položaja. Također, ukazujući na iskaz kantonalnog pravobranioca, apelant smatra da nije počinio bilo kakvu štetu Tuzlanskom kantonu, pa da je pogrešan i stav da se obaveže da „solidarno isplati oštećenom Tuzlanskom kantonu iznos od 1.200,00 KM“. Apelant tvrdi i da su se njegovi žalbeni navodi odnosili na suštinska pitanja koja su se ticala postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, ali da ih je drugostepeni sud paušalno ocijenio navodeći da je prvostepeni sud na strancima „od do“ uvjerljivo obrazložio izvedene dokaze, odnosno uopćeno se pozivajući i saglašavajući sa stavovima prvostepenog suda. U ovom dijelu apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda AP 3623/13 od 7. oktobra 2014. godine.

II.Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je postupak protiv apelanta proveden u skladu sa ZKPFBiH, uz poštovanje njegovih prava zajamčenih Evropskom konvencijom, te zaključio da su apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje neosnovane.

23. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje koje se tiču dokaznog postupka, navodne nezakonitosti pojedinih dokaza, odnosno da se presude zasnivaju na dokazu na kojem se ne mogu zasnovati. S tim u vezi, ukazano je da su prihvaćeni kao vjerodostojni i istiniti iskazi konkretno pobrojanih svjedoka, jer su bili kako međusobno saglasni tako i saglasni s drugim provedenim dokazima, tj. materijalnom dokumentacijom, a s čim u vezi su dati valjani razlozi i obrazloženja. Nadalje, ukazano je da je na okolnost tehničke neispravnosti vozila saslušan Dž. B., stalni sudski vještak saobraćajne struke, koji je potvrdio da svi kvarovi i oštećenja na vozilima o kojim ga je sud ispitivao predstavljaju tehničku neispravnost vozila, a zbog čega je njegov iskaz i prihvaćen. Općinski sud je ponovio razloge i obrazloženja zbog kojih je prihvatio iskaze svjedoka kojim je imunitet dao zamjenik a ne glavni kantonalni tužilac. Najzad, ukazano je i da je apelant imao mogućnost da predlaže i saslušava svjedoke na okolnosti koje mu idu u prilog, pa su neosnovani navodi da Kantonalno tužilaštvo nije predložilo i saslušalo kao svjedoke V. M. i A. B.

V.Relevantni propisi

24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 31.

Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 55.

Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

Član 380.

Primanje dara i drugih oblika koristi (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu ili arbitra ili sudiju porotnika koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svoje funkcije učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Član 383.

Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina (…) Član 389.

Krivotvorenje službene isprave (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja u službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis unese neistinite podatke ili ne unese kakav važan podatak, ili svojim potpisom ili službenim pečatom ovjeri službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis s neistinitim sadržajem, ili koja svojim potpisom ili službenim pečatom omogući izradu takve isprave, knjige ili spisa s neistinitim sadržajem, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina (…)

25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.

Zakonitost dokaza (…) (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(...)

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 98.

Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja (1) Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.

(2) Svjedok koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana odgovorit će na ta pitanja ako mu se da imunitet.

(3) Imunitet se daje odlukom glavnog tužioca.

(...)

Član 109.

Određivanje vještačenja Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje lica koja raspolažu potrebnim stručnim znanjem. Ako naučno, tehničko, ili druga stručna znanja mogu pomoći sudu da ocijeni dokaze ili razjasni sporne činjenice, vještak kao posebna vrsta svjedoka može da svjedoči davanjem nalaza o činjenicama i mišljenja koje sadrži ocjenu o činjenicama.

Član 212.

Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu (…) (3) U presudi kojom optuženog proglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u potpunosti ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđivanje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u potpunosti može da ostvaruje u parničnom postupku.

(...)

Član 305.

Sadržaj presude (...)

(6) U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

(...)

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 K 244688 16 Kž 6 od 16. jula 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočen dokaz kada je apelantu uručena presuda Kantonalnog suda, a on je u apelaciji naznačio 4. august 2017. godine, a apelacija je podnesena 3. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glas

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

33. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

34. Apelant u suštini smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Također ističe da je Kantonalni sud odlučujući o njegovoj žalbi propustio da odluči o navodima koji su se suštinski ticali postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, odnosno da se samo pozivao na razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude.

35. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

37. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene prvostepene presude pojedinačno u vezi s radnjama za koje je apelant proglašen krivim u tačkama I i III izreke prvostepene presude detaljno pobrojani dokazi na kojim je odluka zasnovana, interpretiran njihov sadržaj, te način na koji su ti dokazi ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, a na temelju čega je izveden zaključak da se u konkretnim radnjama stiču obilježja označenih krivičnih djela za koje apelant proglašen krivim. Nadalje, ni iz obrazloženja osporenih presuda kao ni iz apelantovih navoda ne može se zaključiti da je sadržaj ovako provedenih dokaza apelant na bilo koji način doveo u sumnju ili osporio. Naime, i u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji apelant je isticao da nije ocijenjen njegov iskaz, da se presude ne mogu zasnovati na iskazima dva svjedoka kojim je imunitet dat odlukom zamjenika a ne glavnog tužioca, kako je propisano zakonom, te da je trebalo angažirati vještaka mašinske a ne saobraćajne struke. Ustavni sud zapaža da su ovi apelantovo prigovori razmotreni i pred prvostepenim i pred drugostepenim sudom, da je zaključeno da su neosnovani, a razloge i obrazloženja koja su redovni sudovi u ovom dijelu ponudili ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Slijedom navedenog, ne mogu se prihvatiti ni apelantove tvrdnje da je eventualno mogao biti proglašen krivim za samo jedno krivično djelo, tj. zloupotrebu službenog položaja koje, prema njegovom mišljenju, apsorbira radnje koje su kvalificirane kao krivično djelo primanje dara i krivično djelo krivotvorenje službene isprave. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlaze jasni razlozi i obrazloženja zbog čega su redovni sudovi zaključili da se u radnjama za koje je apelant proglašen krivim stiču obilježja svakog od pobrojanih krivičnih djela. Najzad, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zaključili da je istaknuti imovinskopravni zahtjev osnovan, s obzirom na to da je na nesumnjiv način utvrđen osnov i visina materijalne štete, pa je apelant, shodno članu 212. stav 3. ZKPFBiH, obavezan solidarno s policajcem A. B. da naknadi štetu Tuzlanskom kantonu.

38. Nadalje, apelant tvrdi i da je Kantonalni sud propustio da odluči o navodima koji su se suštinski ticali postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, odnosno da se samo pozivao na razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude. U ovom dijelu apelant se pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 3623/13.

39. Ustavni sud podsjeća da kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog suda ili suda koji sudi tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC). Suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja, da je u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda neslaganje zasnovao na njezinoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio, a da je prethodno nije razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC, 2002).

40. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud u cjelini prihvatio i saglasio se s razlozima i obrazloženjem iz osporene prvostepene presude u pogledu ocjene provedenih dokaza na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje, ukazujući na relevantne dijelove iz prvostepene presude. Shodno navedenom, proizlazi da je Kantonalni sud razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude inkorporirao u svoju odluku, a što, imajući u vidu navedene principe, ne dovodi u pitanje standard obrazložene presude. U vezi s apelantovim pozivanjem na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3623/23 od 7. oktobra 2014. godine (vidi tačka 100, dostupna na www.ustavnisud.ba) prema kojoj je prekršen standard na obrazloženu presudu u situaciji kada se viši sud, odlučujući o žalbi, uopćeno poziva i saglašava sa zaključcima i obrazloženjima iz osporene prvostepene presude koji nisu ponudili odgovor na pitanja koja su bila od suštinskog značaja za postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, Ustavni sud zapaža da se u apelantovom slučaju ne radi o takvoj situaciji, s obzirom na to da je prvostepena presuda dala jasne, detaljne i valjane razloge za sva odlučenja, a da je drugostepeni sud razmotrio sve žalbene prigovore te ih odbio prihvaćajući kao mjerodavne razloge prvostepenog suda.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, kao i da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene presude.

42. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, kao i da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene presude.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4126/17 (A. Đ. iz Tuzle) | Sudska praksa | Aktio