Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2964/15 (S. S., S. M., A. D. i A. B.-D.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Izmakla dobit(dobitak)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Građanski postupak
- Eksproprijacija
- Građevinsko zemljište
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o eksproprijaciji
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o eksproprijaciji
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji
- Zakon o eksproprijaciji
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2964/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2964/15, rješavajući apelaciju Seada Sarajlije i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Seada Sarajlije, Senade Mujić, Anele Dizdarević i Amele Beenkens-Dizdarević.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 p 013519 14 Rev od 2. aprila 2015. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantima Seadu Sarajliji, Senadi Mujić, Aneli Dizdarević i Ameli Beenkens- Dizdarević u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 2.550,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Sarajlije, Senade Mujić, Anele Dizdarević i Amele Beenkens-Dizdarević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 p 013519 14 Rev od 2. aprila 2015. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sead Sarajlija, Senada Mujić, Anela Dizdarević i Amela Beenkens-Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Velike Kladuše, koje zastupa Nedžad Sarajlija, advokat iz Velike Kladuše, podnijeli su 13. juna 2015. godine apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 p 013519 14 Rev od 2. aprila 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općinskog pravobranilaštva Općine Velika Kladuša kao zakonskog zastupnika Općine Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 17. augusta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Navedeni učesnici u postupku su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 23. do 28. augusta 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Pravni prednik apelanata Sead Sarajlija (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) 9. augusta 1985. godine je pred tadašnjim Osnovnim sudom u Velikoj Kladuši pokrenuo parnični postupak protiv tužene radi utvrđenja da su ništave odredbe ugovora o određivanju konačne naknade za eksproprirane nekretnine, da je ništava sudska nagodba broj R-30/82 i da je tužena dužna na ime ekspropriranih nekretnina isplatiti predniku apelanata određeni novčani iznos. Predmetni postupak je zbog izbijanja ratnog stanja u BiH prekinut i po prijedlogu apelanata iz 1998. godine nastavljen pred Općinskim sudom pod poslovnim brojem P-432/98. Općinski sud je po okončanju postupka donio Presudu broj P-432/98 od 11. septembra 2009. godine kojom je djelimično udovoljeno tužbenom zahtjevu pravnog prednika apelanata. Navedena presuda je ukinuta Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 P 004128 09 Gž od 10. juna 2011. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
6. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 23 0 P 013519 98 P od 28. septembra 2012. godine kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanata tako što je tužena obavezana apelantima nadoknaditi štetu na ime neisplaćene vrijednosti izuzetog zemljišta, i to za dio građevinskog zemljišta površine 431 m i za dio poljoprivrednog zemljišta površine 529 m . U preostalom dijelu koji se odnosio na izgubljenu dobit po osnovu prihoda od prinosa poljoprivrednih kultura tužbeni zahtjev je odbijen.
7. Kantonalni sud je Presudom broj 23 0 P 013519 12 Gž od 24. aprila 2013. godine žalbu tužene odbio i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantima nadoknadi štetu zbog izuzetog građevinskog zemljišta i izuzetog poljoprivrednog zemljišta, u kom dijelu je prvostepena presuda postala pravomoćna. S druge strane je usvojena žalba tužene u dijelu u kojem je tužena obavezana da apelantima plati na ime izuzetog građevinskog zemljišta još iznos od 2.300,00 KM i u odbijajućem dijelu prvostepene presude, te je predmet (u tom dijelu) vraćen na ponovno suđenje.
8. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 23 0 P 013519 13 P 2 od 28. februara 2014. godine kojom je obavezao tuženu da apelantima na ime naknade štete za vrijednost izuzetog građevinskog i poljoprivrednog zemljišta, te izgubljene dobiti po osnovu prihoda od poljoprivrednih kultura isplati određene novčane iznose na način kako je bliže navedeno u izreci presude. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti u ponovnom postupku konačno opredijelili tužbeni zahtjev i zasnovali ga na činjenici da je na zemljištu njihovog pravnog prednika izgrađena stambena zgrada, da se radi o zemljištu u strogom centru grada i da naknada za takvo zemljište iznosi 150,00 KM po m . Tužbeni zahtjev za isplatu naknade zbog gubitka prinosa od uzgoja poljoprivrednih kultura za utuženi period apelanti su zasnovali na činjenici da tužena nije isplatila naknadu za zemljište za svih 28 godina, a da ga je njihov pravni prednik, prije izuzimanja zemljišta koje je jednim dijelom bilo poljoprivredno, koristio za uzgoj povrća i da je takvim uzgojem za svaku godinu mogao biti ostvaren prihod od 970,80 KM.
9. Nakon izvođenja dokaznog postupka, Općinski sud je prije svega utvrdio nesporne činjenice i zaključio da je pravično apelantima dosuditi naknadu za zemljište oduzeto od njihovog pravnog prednika. U pogledu prigovora tužene kojim je ukazano na razliku vrijednosti poljoprivrednog i građevinskog zemljišta, Općinski sud je, nalazeći da je ta razlika u konkretnim okolnostima nebitna jer je cijena zemljišta po 1 m uspostavljena shodno nalazima i mišljenjima vještaka, kao i zato što je na parceli kao cjelini (građevinska i poljoprivredna) tužena izgradila stambenu zgradu, a apelanti su u postupku dokazali da se njihov pravni prednik bavio uzgojem povrća i ostvarivao godišnji prihod u iznosu od po 970,80 KM, obavezao tuženu da apelantima za utuženi period od 1. januara 1985. do 31. decembra 2013. godine isplati ukupno 27.182,40 KM.
10. Kantonalni sud je Presudom broj 23 0 P 013519 14 Gž2 od 16. jula 2014. godine žalbu tužene odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da postojanje nespornih činjenica i činjenično utvrđenje prvostepenog suda nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, utvrđujući bitne činjenice, ocijenio sve izvedene dokaze u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i u pogledu vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza naveo jasne razloge. S obzirom da je zaključeno da žalbeni razlozi tužene nemaju osnova, niti je Kantonalni sud našao postojanje povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, žalba je na osnovu odredbe člana 226. ZPP odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 23 0 P 013519 14 Rev od 2. aprila 2015. godine, djelimičnim uvažavanjem revizije, obje nižestepene presude preinačio i odbio tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknade na ime izgubljene dobiti po osnovu prihoda od prinosa poljoprivrednih kultura za period od 1. januara 1985. do 31. decembra 2013. godine u iznosu od 27.182,40 KM, te u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je taj iznos smanjen. U preostalom dijelu, revizija tužene je odbijena.
12. Obrazlažući djelimičnu osnovanost revizije, Vrhovni sud je ponovio predmet spora i istakao da je u pitanju zahtjev za isplatu naknade za izuzeto građevinsko zemljište površine 431 m , zatim za izuzeto poljoprivredno zemljište površine 529 m i izgubljene dobiti po osnovu prihoda od prinosa poljoprivrednih kultura za period od 1. januara 1985. do 31. decembra 2013. godine u ukupnom iznosu od 27.182,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima spora. S tim u vezi su ponovljena činjenična utvrđenja prvostepenog suda koja je prihvatio i drugostepeni sud, i to: da je rješenjem tužene izvršena eksproprijacija nekretnina u vlasništvu prednika apelanata za potrebe SIZ-a za stambenu oblast, i to porodične kuće i cjelokupnog zemljišta na kojem su se nalazili objekti i voćni zasadi; da je tužena pravni sljednik SIZ-a za stambenu oblast i da je u izvršenju svoje obaveze predniku apelanata isplatila naknadu za spomenute nekretnine; da je na ime naknade za zemljište tužena predniku apelanata i prvoapelantu dodijelila dva građevinska placa u naselju Kuliše 1984. godine i da su oni na osnovu takve dodjele upisani u katastru kao posjednici i u zemljišnim knjigama kao nosioci prava korištenja; da su se vlasnici zamjenskih nekretnina koje su dodijeljene apelantima protivili da apelanti stupe u njihov posjed; da prednik apelanata nije nikada imao u posjedu nekretnine koje su mu dodijeljene kao zamjenske; da je tužena svojom odlukom od 15. jula 2005. godine zamjenske nekretnine vratila ranijim vlasnicima; da je tužena ponudila apelantima građevinski plac u Ulici Bihaćka, ali da to nije prihvaćeno; da se eksproprirane nekretnine apelanata nalaze u strogom centru Velike Kladuše; da je u momentu eksproprijacije građevinsko zemljište bilo u površini od 431 m , a poljoprivredno u površini od 529 m ; da je na tom zemljištu tužena napravila građevinske objekte; da na području gdje se nalaze nekretnine koje su bile predmet eksproprijacije nema slobodnog zemljišta, ni građevinskog, ni poljoprivrednog; da je prednik apelanata zemljište koje je bilo poljoprivredno obrađivao kao baštu; da je vještak u predmetnom slučaju i za poljoprivredno i građevinsko zemljište utvrdio vrijednost od 150 KM/m ;
da je pravomoćnom presudom Vrhovnog suda usvojen zahtjev apelanata za isplatu naknade za eksproprirane nekretnine od po 100 KM (za obje parcele) kao za građevinsko zemljište za obje parcele, dok je za iznos od 50 KM po l/m ranija prvostepena presuda ukinuta i u tom dijelu je predmet vraćen na ponovno suđenje, o čemu je odlučeno spornom drugostepenom odlukom.
13. Vrhovni sud je naglasio da je prvostepeni sud, odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu koji, u suštini, predstavlja razliku između cijene građevinskog zemljišta od 150 KM/m i 100 KM/m , obavezao tuženu da apelantima za obje parcele (građevinsku i poljoprivrednu) isplati još po 50 KM po l/m , smatrajući da obje parcele faktički predstavljaju građevinsko zemljište.
Drugostepeni sud je, prihvaćajući u cijelosti činjenične i pravne razloge prvostepenog suda, žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Međutim, Vrhovni sud smatra da revizija osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na naknadu za izgubljenu dobit i da je taj dio tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju neosnovan. S tim u vezi je napomenuto da kod činjeničnog utvrđenja za koje je vezan Vrhovni sud, zemljište koje nosi naziv poljoprivredno faktički građevinsko (što je konstatirano i pravomoćnom sudskom Odlukom Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 013519 12 Gž) i da je apelantima ranijom odlukom suda dosuđena naknada za obje parcele (građevinsku i poljoprivrednu) kao za građevinsko zemljište, proizlazi da apelantima ne pripada istovremeno za istu parcelu naknada za građevinsko zemljište i naknada za izgubljenu dobit neubranih poljoprivrednih plodova. U predmetnoj činjenično-pravnoj situaciji, kako je dalje obrazloženo, apelanti mogu ostvarivati samo naknadu za poljoprivredno zemljište i naknadu za izgubljenu dobit ili naknadu koja se utvrđuje za građevinsko zemljište. Međutim, apelantima, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne pripada pravo da istovremeno za istu parcelu ostvaruju i naknadu za građevinsko zemljište i naknadu za izgubljenu dobit zbog neubranih poljoprivrednih kultura, kako su pogrešno zaključili nižestepeni sudovi. Stoga je zbog pogrešno zauzetog pravnog stava o primjeni materijalnog prava pogrešno primijenjena odredba člana 54. Zakona o eksproprijaciji (u daljnjem tekstu: ZE) i apelantima za isto eksproprirano zemljište istovremeno dosuđena naknada koja se utvrđuje za građevinsko zemljište i naknada za izgubljenu dobit (neubrane poljoprivredne prihode), zbog čega je Vrhovni sud reviziju djelimično usvojio i primjenom člana 250. stav 1. ZPP obje nižestepene presude djelimično preinačio tako što je dio tužbenog zahtjeva (naknada za izgubljenu dobit) odbijen. U preostalom dijelu pobijana drugostepena presuda je potvrđena, uz zaključak da je u tom dijelu donesena uz pravilnu primjenu relevantnog materijalnog prava primjenom člana 248. ZPP.
IV. Apelacija
I. Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatraju da je Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava zato što odredba člana 54. ZE propisuje da raniji vlasnik ima pravo na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorištavanja eksproprirane nekretnine, te da u tom smislu nije predviđena podjela na građevinsku ili poljoprivrednu ekspropriranu nekretninu, zbog čega smatraju pogrešnim stav Vrhovnog suda da im je naknada za izgubljenu dobit već dosuđena kroz naknadu za građevinsko zemljište. Osim toga, apelanti su ukazali na procesne nedostatke i u vezi s tim prekoračenje zahtjeva revizije budući da je tužena revizijom tražila vraćanje na ponovni postupak, a ne preinaku presude Kantonalnog suda. S tim u vezi su istakli i nezadovoljstvo u vezi s odlukom o troškovima postupka koji su smanjeni. Apelanti su, osim toga, ukazali na neprimjereno dugo trajanje postupka, te su zatražili pravičnu naknadu na ime nematerijalne štete. Predložili su da se apelacija usvoji.
II. Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja je apelacijom ukazano, te je u svemu ostao pri razlozima iznesenim u svojoj presudi. Predloženo je da se apelacija odbije.
16. Kantonalni sud je ostao pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, pa je predloženo da se o apelaciji odluči na osnovu stanja u spisu.
17. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelanti nezadovoljni konačnom odlukom Vrhovnog suda koji je svojom odlukom preinačio nižestepene presude tako što su apelanti odbijeni sa zahtjevom da im tužena isplati naknadu za izgubljenu dobit po osnovu prihoda od prinosa poljoprivrednih kultura, kao i iz razloga što su im umanjeni dosuđeni troškovi u skladu s uspjehom u sporu. U veoma opširnom odgovoru koji se tiče prekomjerne dužine trajanja postupka Općinski sud je potvrdio navode da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 9. augusta 1985. godine, da je predmet nakon donošenja presude i odluke o pravnom lijeku, po prestanku rata vraćen Općinskom sudu na daljnji rad po predmetu 5. maja 1999. godine. U nastavku postupka pred prvostepenim sudom, počev od 2. juna 1999. godine pa do donošenja prvostepene presude 11. septembra 2009. godine, dakle u periodu od deset godina, apelanti su zbog prestanka postojanja prvobitne tužene (SIZ) više puta mijenjali svoj tužbeni zahtjev, zatim su u više navrata tražili odgodu ročišta zbog mogućnosti zaključenja sudske nagodbe, te kako nakon brojnih odlaganja ročišta nagodba nije postignuta, prvostepena presuda je donesena u septembru 2009. godine. Međutim, navedena presuda je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda 10. juna 2011. godine, a Općinski sud je po vraćanju predmeta u rad odmah pristupio i nastavio rad na predmetu, te je presuda donesena nakon godinu dana, 28. septembra 2012. godine. Navedena presuda je djelimično potvrđena presudom Kantonalnog suda i ukinuta za iznos naknade za građevinsko zemljište, te je predmet nakon vraćanja u rad u pogledu odbijajućeg dijela u julu 2013. godine okončan donošenjem presude 28. februara 2014. godine. Iz navedenog, prema ocjeni Općinskog suda, proizlazi da je sud konstantno radio na predmetu i da su dugotrajnom postupku u dobroj mjeri doprinijeli apelanti koji su u više navrata tražili odgodu ročišta zbog mogućnosti zaključenja sudske nagodbe do koje u konačnici nikada nije došlo.
18. Tužena smatra da je apelacija neosnovana jer je Vrhovni sud jasno i detaljno obrazložio razloge donošenja presude koji su zasnovani na pozitivnim zakonskim propisima. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“ br. 70/07, 36/10 i 25/12) relevantne odredbe glase:
Član 54.
Raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorištavanja eksproprisane nekretnine za vrijeme od dana predaje te nekretnine u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed nekretnine date u zamjenu ili do isteka rokova određenih za isplatu novčane naknade.
Član 71.
Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH", br. 12/87 i 38/89 i "Službeni list RBiH", br. 3/93 i 15/94) kao i drugi propisi koji su uređivali pitanje eksproprijacije u Federaciji Bosne i Hercegovine.
20. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), tekst koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnoga postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
Član 250.
(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
[...]
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 23 0 P 013519 14 Rev od 2. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presuda apelanti su primili putem svog punomoćnika 17. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 13. juna 2015. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 14. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kog je proizašla osporena presuda odnosio na naknadu štete i isplatu, iz čega proizlazi da se predmetni postupak ticao građanskih prava apelanata, što upućuje na zaključak da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i stoga pogrešnim zaključcima iz osporene presude donesene u postupku o reviziji.
30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03 i Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
31. Dovodeći osporenu odluku u vezu s navodima apelacije, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, prije svega, ponovio činjenična utvrđenja iz nižestepenih presuda za koje je vezan, zatim ponovio predmet spora ukazujući da je u pitanju zahtjev za isplatu naknade za izuzeto građevinsko i poljoprivredno zemljište, te izgubljene dobiti po osnovu prihoda od prinosa poljoprivrednih kultura za period od 1. januara 1985. do 31. decembra 2013. godine koji, u suštini, predstavlja razliku između cijene građevinskog zemljišta od 150 KM/m i 100 KM/m . S tim u vezi je u obrazloženju presude, cijeneći da je revizija u pogledu primjene materijalnog prava djelimično osnovana, naglasio da je apelantima ranijom odlukom suda dosuđena naknada za obje parcele (građevinsku i poljoprivrednu) kao za građevinsko zemljište i da im stoga istovremeno ne može pripadati naknada za građevinsko zemljište i naknada za izgubljenu dobit neubranih poljoprivrednih plodova, kako su, prema ocjeni Vrhovnog suda, u tom dijelu pogrešno zaključili nižestepeni sudovi. Stoga je Vrhovni sud, uvažavajući djelimično reviziju tužene, zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja pogrešno primijenjena odredba člana 54. ZE i apelantima za isto eksproprirano zemljište istovremeno dosuđena naknada koja se utvrđuje za građevinsko zemljište i naknada za izgubljenu dobit (neubrane poljoprivredne prihode), pa su primjenom člana 250. stav 1. ZPP obje nižestepene presude djelimično preinačene tako što je dio tužbenog zahtjeva apelanata (naknada za izgubljenu dobit) odbijen. U preostalom dijelu pobijana drugostepena presuda je potvrđena uz zaključak da je u tom dijelu donesena uz pravilnu primjenu relevantnog materijalnog prava primjenom člana 248. ZPP. S tim u vezi, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava i izvođenju zaključaka na podlozi činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova i nespornih činjenica.
32. U pogledu navoda apelacije kojim je ukazano na pogrešnu primjenu procesnog prava s aspekta odlučivanja o reviziji i s tim u vezi „prekoračenja zahtjeva revizije“ kojom je traženo vraćanje na ponovni postupak, a ne preinaka presude Kantonalnog suda, Ustavni sud podsjeća na odredbe iz čl. 241, 248. i 250. stav 1. ZPP. Iz navedenih odredbi proizlaze granice ispitivanja odluke povodom revizije koja ne podrazumijeva, kako apelanti pogrešno smatraju, prihvaćanje, odbijanje ili odbacivanje razloga iz revizije u vezi s prijedlozima podnosioca revizije, već ocjenu uvjeta propisanih u naprijed navedenim odredbama ZPP i shodno tome donošenju odluke o (vanrednom) pravnom lijeku.
33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, naveo jasne i argumentirane razloge u vezi s djelimičnom osnovanošću revizije tužene, primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog ili procesnog prava, te smatra da dato obrazloženje u cijelosti zadovoljava zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Suđenje u razumnom roku
34. Ustavni sud ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pitanje razumnosti dužine trajanja postupka mora cijeniti u okviru okolnosti svakog pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, npr. Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38. i Ustavni sud, između mnogih, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 660/04 od 13. septembra 2005. godine, AP 155/05 od 14. marta 2006. godine i dr.).
35. Ustavni sud također podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete prava na pravično suđenje, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
36. Dalje, Ustavni sud podsjeća na vlastitu i praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka u kojima su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Prema toj praksi, period koji se uzima u obzir za svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka počinje s danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti, a u ocjenjivanju „razumnosti“ vremena koje je prevazišlo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr. Evropski sud, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, tačka 53. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 769/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 28).
37. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupak pokrenut 1985. godine, a okončan presudom Vrhovnog suda 2015. godine, što znači da je trajao ukupno 30 godina. Međutim, imajući u vidu naprijed navedeni stav, period koji je prethodio 14. decembru 1995. godine, kao datumu kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, Ustavni sud neće razmatrati, već će ispitati postupak koji se vodio nakon tog datuma, dakle počev od zahtjeva apelanata za nastavak postupka 1998. godine do okončanja postupka 2015. godine, koji ratione temporis spada u nadležnost Ustavnog suda, a to je period od 17 godina.
38. Unutar tog vremena, Ustavni sud zapaža da je po prestanku rata i vraćanju predmeta Općinskom sudu, daljnji rad na predmetu započet 1999. godine i da je prvostepena presuda donesena nakon deset godina i šest mjeseci, a nakon njenog ukidanja u junu 2011. godine sljedeća prvostepena presuda je donesena u septembru 2012. godine. Ova presuda je međutim djelimično ukinuta presudom Kantonalnog suda i treća po redu prvostepena presuda je donesena u februaru 2014. godine, iz čega proizlazi da je predmet u relevantnom periodu pred prvostepenim sudom bio skoro 13 godina. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju ukazao da su apelanti doprinijeli trajanju postupka jer su u nekoliko navrata mijenjali tužbeni zahtjev i da je rad na predmetu usporen zbog mogućnosti zaključenja sudske nagodbe do koje u konačnici nije došlo. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju u kojem apelanti nisu bili u mogućnosti u relevantnom periodu od deset godina doći do prvostepene presude, koja je zatim dva puta ukidana i vraćana na ponovni postupak, a zbog čega je postupak u cijelosti u relevantnom periodu trajao 17 godina, ne postoje bilo kakvi argumenti koji bi mogli opravdati ovako dugo trajanje postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da u slučaju ovako ekstremne dužine građanskog postupka, naročito kada se uzme u obzir i stadij postupka do vremena koje je za Ustavni sud ratione temporis relevantno (do tog vremena postupak je već trajao 13 godina, o čemu su sudovi morali voditi računa), bez obzira na njegovu složenost ili druge okolnosti koje navodi Općinski sud, nema potrebe posebno ispitati ponašanje apelanata u konkretnom slučaju zato što ne postoji ništa što može opravdati ovako dugo trajanje postupka.
39. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega je prekršeno pravo apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
40. Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. Pravila Ustavnog suda može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, da će je odrediti na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
41. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost u rješavanju.
42. S obzirom na to da je parnični postupak u konkretnom slučaju trajao ukupno 30 godina, od čega 17 godina u periodu koji je relevantan za Ustavni sud, te da se pitanje o kojem je trebalo odlučiti ne smatra prema zakonu hitnim, Ustavni sud smatra da svakom apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od po 2.550,00 KM.
43. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da činjenice ovog predmeta zapravo potvrđuju stav Ustavnog suda o postojanju sistemskog problema vezanog za poštovanje standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, a što je Ustavi sud već detaljno razmatrao u svojim novijim odlukama, između ostalog, u Odluci broj AP 2395/15 (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2395/15 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci, pored ostalog, u odnosu na dužinu parničnog postupka (pred Općinskim sudom u Cazinu) zaključio „da javna vlast ni na jednom nivou u Bosni i Hercegovini nije provela adekvatne mjere kojima bi se poboljšala situacija uprkos znatnoj i dosljednoj praksi Ustavnog suda u ovim slučajevima“ (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 303/16 od 16. marta 2016. godine, tačka 15, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u toj odluci zaključio da kršenje prava na suđenje u razumnom roku koje je utvrđeno u tom predmetu „nije izolirani incident, niti se može pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu, nego je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i mora biti kvalificirana tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna s ustavnim pravom na pravično suđenje (idem, tač. 37-39).
44. Ustavni sud smatra da će nadležni organi (Visoko sudsko i tužilačko vijeće, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Vlada Unsko-sanskog kantona), kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 2395/15, kao i predsjednik Općinskog suda u Velikoj Kladuši, preduzeti efikasne mjere s ciljem sprečavanja kršenja ustavnih prava u odnosu na ostala lica u relativno istoj ili sličnoj situaciji.
45. Navedene iznose apelantima je, s obzirom na sjedište redovnog suda, dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Zabrana diskriminacije
46. Apelanti ukazuju da im je osporenom presudom prekršen član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 14. Evropske konvencije u vezi s primjenom materijalnog prava.
47. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je zabrana diskriminacije akcesorno pravo, a to znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo, već se, prema ovom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s „uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom“. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A broj 6).
48. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelanti zabranu diskriminacije dovode u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pri tome ukazuju na okolnosti koje se tiču primjene materijalnog prava, pa kako drugačiji tretman u odnosu na druga lica u istoj situaciji nisu ničim potkrijepili, niti je to vidljivo iz činjenica predmeta, proizlazi da su navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Djelotvoran pravni lijek
49. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi s drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli u odnosu na koje pravo im je navodno uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, proizlazi da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku (podnošenje tužbe i žalbe i izjavljivanje revizije). Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanata ni na koji način ne dovodi u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke „u razumnom roku“ kada je postupak u relevantnom periodu trajao 17 godina budući da se tako dugo trajanje postupka ne može opravdati bilo kakvim relevantnim razlozima, pri čemu Ustavni sud zapaža da je od podnošenja tužbe do pravomoćnog okončanja postupka prošlo ukupno 30 godina, a evidentno je da je takva „nerazumna“ dužina zapravo uvjetovana postupanjem prvostepenog suda.
51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nisu prekršeni ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelanti u konkretnom okolnostima nisu ponudili dokaze da su primjenom materijalnog zakona drugačije tretirani u odnosu na druga lica u istoj situaciji, niti je to vidljivo iz činjenica predmeta.
53. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 13. Evropske konvencije koja je u okolnostima konkretnog predmeta dovedena u vezu s identičnim navodima o povredi prava na pravično suđenje jer su apelanti imali i koristili pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu u potpunosti rezultirali odlukama u korist apelanata, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost.
54. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman