Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4229/17 (M. L.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Eksproprijacija
- Naknada
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4229/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4229/17, rješavajući apelaciju Mire Lovrić na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mira Lovrić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 49 0 P 010122 14 Rev od 29. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mira Lovrić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Fojnice, koju zastupaju Bekir Gavrankapetanović, Damir Koldžo i Emir Kukić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 13. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 010122 14 Rev od 29. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija koju je izjavila apelantkinja protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 010122 13 Gž od 10. decembra 2013. godine kojom je odbijena žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 P 010122 11 P od 5. oktobra 2012. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da joj prvotuženi („Žica“ d.d. Sarajevo) i drugotužena (Općina Fojnica) predaju u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine (preciznije navedene u izreci prvostepene presude), kao i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev da se obavežu tuženi da joj solidarno isplate protivvrijednost spornih nekretnina u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da Rješenjem Skupštine opštine Fojnica od 30. marta 1979. godine određeno da je od opšteg interesa izgradnja tvornice čelične užadi u Fojnici, te da se može pristupiti eksproprijaciji nekretnina, pored ostalih, i nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva. Dalje je navedeno da su od prednika apelantkinje eksproprisane predmetne nekretnine i da mu je u upravnom postupku isplaćen nesporni dio naknade, a da je sporni dio naknade isplaćen nakon pravosnažno okončanog sudskog postupka u predmetu broj R-113/82. Takođe je navedeno da je izvršenom eksproprijacijom prestalo ranije suvlasništvo prednika apelantkinje, kao i da rješenje o eksproprijaciji nije upisano u zemljišnu knjigu uslijed čega je prednik apelantkinje ostao i dalje upisan kao suvlasnik, te da je apelantkinja na osnovu rješenja o nasljeđivanju proglašena nasljednikom na nekretninama svog supruga, a da su predmetne nekretnine po novom premjeru upisane na prvotuženog. Vrhovni sud je naveo da na drugačije presuđenje predmeta spora ne može uticati okolnost da je apelantkinja proglašena zakonskim nasljednikom na predmetnim nekretninama, jer je do toga došlo zato što rješenje o eksproprijaciji nije upisano u zemljišnu knjigu, mada i nije moralo jer je po samom zakonu došlo do prestanka vlasništva ranijeg suvlasnika i nastanka društvenog vlasništva (nasljeđivanje ima obilježja i derivativnog sticanja prava vlasništva u tom smislu da ostavilac mora biti stvarni vlasnik da bi nasljednik stekao vlasništvo, a to prednik apelantkinje nije bio, već samo formalno upisani suvlasnik). S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je za postavljeni vlasnički zahtjev apelantkinja morala da dokaže pravno relevantne činjenice da je vlasnik predmetnih nekretnina i da ih prvotuženi posjeduje bez pravnog osnova (član 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima) ili da je pretpostavljeni vlasnik i da ima jače pravo na posjed stvari od prvotuženog (član 48. stav 1. istog zakona). S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelantkinja nije aktivno legitimisana osoba za postavljeni vlasnički zahtjev. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je pravilno odbijen i eventualni zahtjev, jer je ranije isplaćena pravična novčana naknada za eksproprisane nekretnine, pa se tuženi ne mogu ponovo obavezati na istu činidbu. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da predmetne nekretnine nikada nisu bile predmet eksproprijacije, te da navodno „eksproprisane“ nekretnine nisu bile plaćene predniku apelantkinje. Apelantkinja, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se poziva, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman