Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3831/17 („Podravka“ d.o.o Sarajevo)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3831/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-3831/17, rješavajući apelaciju „Podravka“ d.o.o Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Podravka“ d.o.o Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 582397 17 Pžp od 6. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Podravka“ d.o.o Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Božić, podnio je 11. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 582397 17 Pžp od 6. jula 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 11. Zakona o doprinosima (jer je inspekcijskim nadzorom utvrđeno i zapisnikom o inspekcijskom nadzoru konstatovano da apelant isplaćuje plaću direktoru a da istovremeno ne uplaćuje doprinose), pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, te je obavezan i da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 KM.
2. U obrazloženju prvostepenog rješenja, prvostepeni sud je naveo da su, u skladu sa Ugovorom o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ugovor o socijalnom osiguranju), za apelantovog direktora M. Š. obaveze za doprinose za zdravstvo obračunavane i uplaćivane u Republici Hrvatskoj u vremenskom periodu od 24 mjeseca, a da su zatim bez pristanka nadležnog tijela države ugovornice u kojoj se djelatnost obavlja i naredna 24 mjeseca doprinosi uplaćivani u Republici Hrvatskoj. Dakle, da je u konkretnom slučaju utvrđeno da apelant nije ispunio uslove propisane članom 8. Ugovora o socijalnom osiguranju, niti je obezbijedio pristanak nadležnog tijela države u kojoj se djelatnost obavlja za produženje primjene citiranog ugovora, a što je i u samom prigovoru od strane apelanta na zapisnik istaknuto da je tačno da Podravka d.o.o. (apelant) nije nikad dobila formalni niti neposredni pristanak nadležnog tijela države ugovornice u kojoj se djelatnost obavlja. Naime, prvostepeni sud je istakao da je Ministarstvo rada i socijalne politike F BiH nadležno da rješava pitanje saglasnosti za primjenu Ugovora o socijalnom osiguranju vezano za primjenu propisa koji se odnose na primjenu pravnih propisa o penzijskom i invalidskom osiguranju i osiguranju od nezaposlenosti i da svoju suglasnost na važnost trajanja primjene ugovora, službeno dostavlja Federalno ministarstvu zdravstva, Federalnom zavodu PIO, Poreznoj upravi F BiH, Federalnom zavodu za zapošljavanje i Zavodu zdravstvenog osiguranja i reosiguranja F BiH na dalje postupanje. Slijedom toga, naglašeno je da je nadležni područni ured Hrvatskog zavoda zdravstvenog osiguranja izdao potvrdu da će se na zaposlenika M. Š. primjenjivati propisi države iz koje je upućen, a da se nije nadležno tijelo iz Republike Hrvatske, Ministarstvo rada i socijalne skrbi obratilo Ministarstvu rada i socijalne politike F BiH kao nadležnom tijelu sa zahtjevom za produženje primjene Ugovora o socijalnom osiguranju, odnosno primjene propisa o penzijskom i invalidskom osiguranju i osiguranju od nezaposlenosti Republike Hrvatske za dodatna 24 mjeseca za apelantovog direktora.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je članom 8. Ugovora o socijalnom osiguranju propisano da ako se obavljanje djelatnosti mora produžiti za razdoblje duže od predviđena 24 mjeseca, da će se primjena pravnih propisa države ugovornice u kojoj poslodavac ima sjedište, moći iznimno, na zajednički zahtjev zaposlenika i poslodavca, produžiti za još 24 mjeseca, uz pristanak nadležnog tijela države ugovornice u kojoj se djelatnost obavlja. Nadalje, da je članom 1. stav 4. navedenog Ugovora određen pojam „nadležno tijelo“ i to na način da je nadležno tijelo u Federaciji Bosne i Hercegovine Federalno ministarstvo zdravstva i Federalno ministarstvo socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica. U vezi s tim je istaknuto da je slijedom navedenih odredbi nesporno da je Ministarstvo rada i socijalne politike F BiH nadležno da rješava pitanje saglasnosti za primjenu Ugovora o socijalnom osiguranju vezano za primjenu propisa koji se odnose na primjenu pravnih propisa o penzijskom i invalidskom osiguranju i osiguranju od nezaposlenosti i da svoju saglasnost na važnost trajanja primjene ugovora. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da kako se nadležno tijelo Republike Hrvatske, Ministarstvo rada i socijalne skrbi nije obratilo Ministarstvu rada i socijalne politike F BiH kao nadležnom tijelu sa zahtjevom za produženje primjene Ugovora o socijalnom osiguranju, odnosno primjene propisa o penzijskom i invalidskom osiguranju i osiguranju od nezaposlenosti Republike Hrvatske za dodatna 24 mjeseca za direktora okrivljenog pravnog lica-apelanta, da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da nije postupljeno po naprijed navedenoj proceduri od strane apelanta.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalnog prava, odnosno da su sudovi pogrešno i proizvoljno primijenili odredbe Ugovora o socijalnom osiguranju, kada su zaključili da su nadležna tijela Ministarstvo rada i socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj i Federalno ministarstvo rada i socijalne politike u F BiH. Naime, apelant smatra da su nadležna tijela Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske i Ministarstvo zdravstva FBiH, te u vezi s tim navodi da je između nadležnih tijela provedena procedura i da je direktoru M.Š. produžen ostanak osiguranika u Republici Hrvatskoj za naredna 24 mjeseca.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Ugovora o socijalnom osiguranju na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman