Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4467/17 (R. S. i I. M. i I. Đ.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Služnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4467/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4467/17, rješavajući apelacije Race Stevanović i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Raca Stevanović i Ivanka Mitrović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 009795 17 Gž 2 od 18. avgusta 2017.
godine i Ivo Đordić protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 Mal 095373 17 Gž od 13. jula 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-4467/17
1. Raca Stevanović i Ivanka Mitrović (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Bratunca, koje zastupa Mira Zekić, advokat iz Bratunca, podnijele su 27. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 009795 17 Gž 2 od 18. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba koju su podnijele apelantkinje protiv Presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 P 009795 12 P 2 od 28. novembra 2016. godine kojom je utvrđeno da su tužitelji (S. V. i R. V.) putem održaja stekli pravo sezonske službenosti puta za prolaz pješice, zaprežnim i motornim vozilima preko parcele u posjedu apelantkinja (što je preciznije navedeno u izreci prvostepene odluke), što su apelantkinje dužne da priznaju i trpe da se tužitelji nesmetano služe ovom službenošću, te da uklone sa putnog pravca sve prepreke koje smetaju vršenju prava sezonske službenosti prolaza, uključujući i višegodišnji zasad maline i aronije, te da se ubuduće uzdržavaju od ovakvih smetanja službenosti.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, Osnovni sud je naveo, pored ostalog, da je na osnovu iskaza svjedoka utvrđeno da su se tužitelji i njihovi prednici duže od 20 godina koristili pravom sezonske službenosti predmetnim putem za dolazak u svoje povlasne parcele. Naime, Osnovni sud je ukazao da svjedoci S. S. i B. C. nisu u srodstvu sa strankama i da su nedvosmisleno potvrdili naprijed navedeno, te da je svjedok Lj. S. u tazbinskom srodstvu sa strankama i da je potvrdio da su se tužitelji tim putem služili sve dok apelantkinje nisu zasadile aroniju i maline.
3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je pravilno zaključio prvostepeni sud da su se tužitelji i njihovi preci spornim putem koristili duže od 20 godina i da se radi o sezonskoj službenosti. Dalje, Okružni sud je ukazao da nije osnovana tvrdnja apelantkinja da je kao tužene trebalo obuhvatiti i vlasnike drugih parcela preko kojih prolazi sporni put. Okružni sud je naveo da apelantkinje u ovoj parnici jesu jedinstveni suparničari, ali nisu i nužni. Shodno tome, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju vlasnici i posjednici određenih parcela kojima ide sporni put nisu ni branili da tužitelji prolaze spornim putem, zbog čega nisu ni bili označeni kao tuženi, dakle nisu nužni suparničari. Osim toga, Okružni sud je ukazao da je pogrešna žalbena tvrdnja apelantkinja da sud nije mogao naložiti uklanjanje prepreka da bi se omogućio prolaz tužiteljima, jer sadržaj prava svojine ima dva vida – pozitivan i negativan. Okružni sud je naveo da se pozitivan vid sastoji u pravu vlasnika da svoju stvar drži, koristi i raspolaže s njom, a negativan vid se odnosi na sva treća lica koja su dužna da se uzdržavaju od povrede prava svojine drugog lica, jer u slučaju povrede prava drugog lica, to lice ima pravo na zaštitu.
AP-4596/17
4. Ivo Đordić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 3. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Mal 095373 17 Gž od 13. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Mal 095373 16 Mal od 28. decembra 2016. godine kojom je ukinuto pravo služnosti prolaza apelanta preko nekretnina, poslužno dobro (preciznije navedeno u izreci prvostepene odluke) tužitelja (N. Đ.), a u korist nekretnina apelanta, povlasno dobro (preciznije označeno u izreci prvostepene odluke), pa se nalaže apelantu da prestane sa korištenjem prolaza preko označenih nekretnina.
5. U obrazloženju prvostepene odluke, Osnovni sud je naveo, pored ostalog, da je na osnovu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, kao i njegovog usmenog obrazloženja utvrđenog stanja, a što ni jedna od stranaka nije ni jednim pravno valjanim, uvjerljivim i objektivnim dokazom osporila ili dovela u sumnju, zaključio da za pristup sa javnog asfaltnog puta u naselju nekretninama čiji je vlasnik apelant i na kojima se nalaze njegovi stambeni i pomoćni objekti (k.č. 579/3), na licu mjesta postoji put – prilaz, u dužini od 25 metara i u širini od 4 metra, koji ide takođe preko nekretnina vlasništvo apelanta (k.č. 581/4) i da pri tom taj prilazni put ne prolazi preko nekretnina u vlasništvu drugih lica, odnosno ne prolazi preko poslužnih dobara, već isključivo preko nekretnina u vlasništvu apelanta kao nosioca prava služnosti i da zbog toga nema potrebe za korištenje prolaza (pristupa) nekretninama u vlasništvu apelanta preko nekretnina u vlasništvu tužitelja, kao poslužnih dobara (k.č. 579/4). Takođe je navedeno da apelant ne spori činjenicu postojanja ovog prilaznog puta i da se tim putem koristi od 2013. godine, ali da za navode da se radi o nepristupačnom prolazu, apelant nije pružio dokaze, tako da isti nisu prihvaćeni kao pravno valjani.
6. U obrazloženju odluke Apelacionog suda je navedeno, između ostalog, da je odredbama člana 145. Zakona o vlasništvu propisano da vlasnik poslužne nekretnine ima pravo zahtijevati da prestane pravo stvarne služnosti kada postane nepotrebno za korištenje povlasne nekretnine, kao i kada prestane razlog zbog kojih je bila služnost zasnovana. S obzirom da je u toku postupka utvrđeno da je u korist povlasnih parcela (vlasništvo apelanta) uspostavljen putni pojas, koji apelant koristi od 2013. godine i da je približno istih karakteristika kao i predmetni put, Apelacioni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su se stekli uslovi za ukidanje prava služnosti koje opterećuje nekretnine tužitelja.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4467/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje razlike u apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno pravni propisi. Osim toga, jedan od apelanata se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučajevima, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman