Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3714/17 ("ETM" d.o.o. Modriča i M. T.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3714/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3714/17, rješavajući apelacije "ETM" d.o.o. Modriča i Mirada Teljigovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"ETM" d.o.o. Modriča protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 035802 17 Rsž od 13. juna 2017. godine i Mirad Teljigović protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 023284 17 Gž od 14. septembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3714/17

1. "ETM" d.o.o. Modriča (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 1. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 Rs 035802 17 Rsž od 13. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 Rs 035802 14 Rs od 27. decembra 2016. godine kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (M. R.) i obavezan apelant da mu na ime neisplaćenih plata za vrijeme rada u inostranstvu za februar i mart 2014. godine isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju odluke prvostepenog suda je navedeno, pored ostalog, da je utvrđeno da je tužitelj radio za apelanta u Njemačkoj u februaru i martu 2014. godine, a da apelant nije dokazao da je tužitelju za sporni period isplatio plate. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je, odlučujući o visini plate za taj period, prihvatio iskaz tužitelja koji je potvrdio da je njegov rukopis na dnevniku koji je on vodio o fondu radnih sati za svaki dan u februaru i martu 2014. godine. Takođe, Osnovni sud je naveo da je u obračunima plate za 2012, 2013. i januar 2014. godine utvrdio koliku je platu ostvarivao tužitelj i koji fond radnih sati je u prosjeku radio kao radnik apelanta. Osnovni sud je istakao da apelant nije dokazao da je tužitelju za sporni period isplatio plate, te da nije prihvatio apelantove navode da je dokumentacija koja se odnosi na rad tužitelja u Njemačkoj izuzeta od organa u Njemačkoj, jer apelant to ničim nije dokazao.

3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Osim toga, Okružni sud je ukazao da iz stanja spisa proizilazi da je vještak finansijske struke M. Z. svoj nalaz sačinio na osnovu podataka iz spisa i podataka dobijenih od strane apelanta, da je poklonio vjeru nalazu vještaka, zbog čega je tužitelju pravilno dosuđen iznos naknada po osnovu neisplaćenih plata za februar i mart 2014. godine, a u skladu sa odredbama člana 90. stav 1. Zakona o radu kojima je određeno da radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

AP-4773/17

4. Mirad Teljigović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović iz Zenice, podnio je 16. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ud BiH) broj S1 3 P 023284 17 Gž od 14. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 023284 16 P od 29. jula 2017. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine) da za apelanta na ime potraživanja iz radnog odnosa uplati na ime obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje određene novčane iznose za određene vremenske periode.

5. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je Odlukom o imenovanju ratnih predsjedništava Skupštine opštine Bosanska Dubica, Čelinac, Prnjavor, Kotor Varoš i Bosanska Gradiška od 5. aprila 1994. godine apelant imenovan za predsjednika ratnog predsjedništva Skupštine opštine Bosanska Gradiška. Dalje je navedeno da je na osnovu matičnih podataka osiguranika od 12. maja 2016. godine utvrđeno da tužena nije uplaćivala za apelanta doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Sud BiH je ukazao da je odredbama člana 8. tač. 5. i

8. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju i izabrani ili imenovani nosioci javne društvene funkcije na teritoriji Federacije koji za taj rad primaju plaću, odnosno ostvaruju naknadu plaće za obavljanje te funkcije i organima Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da apelant nije dokazao da je zasnovao radni odnos na osnovu kojeg bi imao pravo na naknadu plaće, jer prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju samo imenovani nosioci javne društvene funkcije koji za svoj rad ostvaruju plaću. Takođe, Sud BiH je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka M. I. (sekretar i potpredsjednik ratnog predsjedništva) i H. M. (član), a koji svjedoci obuhvaćeni navedenom odlukom, proizilazi da su te poslove obavljali bez naknade i da je formiranje ratnog predsjedništva imalo humanitarni karakter sa ciljem da se pomogne izbjeglicama iz Krajine. Prema tome, Sud BiH je ukazao da je pravilna i zakonita odluka prvostepenog suda, iz razloga što apelant nije dokazao relevantne činjenice na osnovu kojih temelji svoje tvrdnje. Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3714/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da redovni sudovi nisu izvršili pravilnu ocjenu svih dokaza. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su prvostepeni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu su se izjasnili i drugostepeni sudovi povodom žalbi apelanata podnesenih protiv prvostepenih presuda, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3714/17 ("ETM" d.o.o. Modriča i M. T.) | Sudska praksa | Aktio