Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3525/15 (Ž. A.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Miješanje u privatni život
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Kleveta
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Legitiman cilj
- Građanski postupak
- Sloboda izražavanja
- Pravo na pravnu sigurnost
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3525/15
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3525/15, rješavajući apelaciju Željka Arsića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Arsića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 026435 14 Gž od 24. juna 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 P 026435 13 P od 17. oktobra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Željko Arsić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnio je 13. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 026435 14 Gž od 24. juna 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 P 026435 13 P od 17. oktobra 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Izdavačkog društva „Ringier Axel Springier“ d.o.o. Beograd (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 14. i 18. jula 2017. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 91 0 P 026435 13 P od 17. oktobra 2014. godine apelantu je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete isplati iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. maja 2013. godine pa do isplate, kao i da mu tuženi naknadi troškove parničnog postupka. Navedenom presudom apelant je obavezan da tuženom isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 819,00 KM, a tuženom je odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je na internet stranici www.blic.rs/vesti/strana/50-Srbija-Blic objavljen tekst pod naslovom „Arkan spriječio maturante da prošetaju Andrićgradom“ od 31. maja 2013. godine u kojem je, između ostalog, navedeno da su „u višegradskoj srednjoj školi profesor istorije-apelant zvani Arkan i profesor mašinstva Marinko Marković u službi lokalne politike zaustavili kolonu višegradskih maturanata ispred Andrićgrada i spriječili ih da uđu unutra i fotografišu se ispred biste Ive Andrića, izjavio je Srni direktor Andrićgrada Žan Marjanović. Andrićgrad je obezbijedio svu logistiku da djeca mogu bezbjedno da prošetaju kroz grad i da izađu napolje na proslavu mature. Dvojica profesora rade u interesu lokalne stranke koja ne podržava Andrićgrad. To su ljudi koji nikada nisu ušli u Andrićgrad od načelnika opštine do narodnog poslanika Miroslava Kojića, istakao je Marjanović. On je dodao da je maturantkinja Stojka Vasiljević rekla Srni da su dvojica profesora spriječili maturante da prošetaju Andrićgradom navodeći da ne zna koji su njihovi razlozi za to.“
7. Istaknuto je da je u tekstu objavljenom na stranici www.blic.rs/vesti/ pod naslovom „Profesori zabranili maturantima ulazak u Andrićgrad“ od 2. juna 2013. godine pored ostalog navedeno: „Htjeli smo da maturantsku šetnju završimo u Andrićgradu i slikamo se kraj spomenika nobelovcu. Samo osmoro lukavih drugova uspjelo je u tome, većina nas ne jer su nas spriječili profesori, priča za Blic maturant višegradske srednje škole Ivo Andrić… Na dva mostića prilaza Andićgradu nastavlja mladić stajala su dva profesora koja đacima nisu dozvoljavala da prođu kuda su naumili bez objašnjenja. Njih osmoro predvođeni Stojkom Vasiljević učenicom generacije pritajilo se iza jedne stare kuće sačekalo da gužva prođe i stigli do odredišta. Priču nam je potvrdio i Žan Marjanović zamjenik direktora Andrićgrada koji kaže da su dvojica profesora na mostovima bili Željko Arsić i Marinko Marković.“
8. Istaknuto je da se iz teksta objavljenog na www.ringierxalspringer.rs/company pod naslovom „Dobro došli u Ringier Axel Springer Srbija“ pored ostalog vidi da tuženi naznačava da je Ringier Axel Sprigier d.o.o. vodeća izdavačka kuća na teritoriji Srbije u čijem se portfoliju nalaze brojna visokotiražna štampana izdanja „Blic“, „24 sata“, „Alo“, „Blic žena“, „Puls“, „Auto Bild“.
9. Ukazano je da su sporni tekstovi pod naslovom „Arkan spriječio maturante da prošetaju Andićgradom“ i „Profesori zabranili maturantima ulazak u Andrićgrad“ objavljeni na internet stranici www.blic.rs/vesti/. Nadalje je navedeno da sam tuženi u tekstu pod naslovom „Dobro došli u Ringier Axel Springier Srbija“ sebe označava kao izdavačku kuću u čijem se portfoliju nalaze brojna visokotiražna štampana izdanja, pa pored ostalih i „Blic“. Prema tome, po mišljenju prvostepenog suda, tuženi je odgovoran kao izdavač.
10. Dalje je prvostepeni sud ukazao na odredbu člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, te s tim u vezi naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je tuženi kao izdavač odgovoran, zbog čega je taj sud ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog.
11. Navedeno je da je apelant u postupku izjavio da je bio razredni starješina završnog razreda gimnazije školske 2012/2013. godine, te da se odluka o održavanju maturske šetnje donosi planom rada škole i da je potom verifikuje nastavničko vijeće. Ukazao je da je precizirana maršruta šetnje koja počinje od starog Drinskog mosta do pred Rzavski most tako da je i te godine nastavničko vijeće verifikovalo tu šetnju, i to više puta. Apelant je naveo da nije prilazio koloni maturanata i nije usmjeravao njeno kretanje jer policija svojim aktivnostima sprječava bilo koga ko bi želio da se približi maturantima. Na upit da je objavljeno kako su profesor Marković i on na ulazu u Andrićgrad zaustavili kolonu maturanata i spriječili ih da uđu u Andrićgrad, apelant je naveo da je nemoguće da su to uradili, a i da su htjeli, to nisu mogli uraditi. Apelant je ukazao da ga niko nije kontaktirao prije objavljivanja ovih tekstova. Naveo je da mu demanti nikada nije objavljen, te da je poslije objavljenog sadržaja informacija doživljavao raznorazne neprijatnosti.
12. Prvostepeni sud je ukazao da je u postupku proveden dokaz čitanjem apelantovog demantija od 2. juna 2013. godine.
13. Navedeno je da iz zapisnika o interventnom uvidu Ministarstva prosvjete i kulture Republičkog pedagoškog zavoda RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 6. juna 2013. godine proizlazi da je izvršen nadzor povodom organizacije i održavanja defilea maturanata ulicama grada i utvrđivanja činjenica u vezi sa navedenim događajima. Istaknuto je da je u zapisniku konstatovano da je 31. maja 2013. godine održana sjednica nastavničkog vijeća i da je dogovorena tradicionalna šetnja 67. generacije maturanata na relaciji od škole do ćuprije na Drini pa u povratku glavnom ulicom do Rzavskog mosta. Ukazano je da nije planirana posjeta Andrićgradu, što se vidi iz zapisnika sa sjednica nastavničkog vijeća održanih 22. maja i 31. maja 2013. godine.
14. Osnovni sud je naveo da apelant tvrdi da navodi iznijeti u tekstovima pod naslovom „Arkan spriječio maturante da prošetaju Andrićgradom“ i „Profesori zabranili maturantima ulazak u Andrićgrad“ predstavlja iznošenje činjenica. Dakle, apelant tvrdi da je tuženi odgovoran kao izdavač, pored ostalih izdanja i izdavač „Blica“ u kojem je iznosio navedene tekstove, pa kako je tuženi prenio i iznio izražavanje neistinitih činjenica time je nanio štetu apelantu i počinio djelo klevete.
15. Po mišljenju Osnovnog suda, a uzimajući u obzir odredbe člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, navodi izneseni u navedenim tekstovima ne predstavljaju iznošenje činjenica, već se radi o izraženom mišljenju odnosno vrijednosnom sudu čija se istinitost ne može dokazivati za razliku od činjenica čije se postojanje može dokazivati.
16. Ukazano je da je pri donošenju prvostepene presude sud primijenio i postupio po presudama Okružnog suda od 25. marta 2014. godine i od 30. maja 2014. godine u kojima je drugostepeni sud ukinuo prvostepene presude kojima je usvojen tužbeni zahtjev i tuženi obavezan na naknadu štete zbog klevete.
17. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 91 0 P 026435 14 Gž od 24. juna 2015. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
18. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene dokaza u smislu odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan budući da iz provedenih dokaza sud nije mogao utvrditi da je tuženi objavljivanjem spornog teksta na stranici www.blic.rs/vesti/strana/50-Srbija-Blic pod naslovom „Arkan spriječio maturante da prošetaju Andrićgradom“ od 31. maja 2013. godine i stranici blic.rs/vesti/ pod naslovom „Profesori zabranili maturantima ulazak u Andrićgrad“ od 2. juna 2013. godine iznosio ili prenosio izražavanje nečeg neistinitog na apelantovu štetu, već da se radi o izražavanju mišljenja odnosno da se ne radi o iznošenju činjenica, već o izraženom mišljenju, vrijednosnom sudu čija se istinitost ne može dokazivati za razliku od činjenica čije se postojanje može dokazivati.
19. Istaknuto je da je i po ocjeni Okružnog suda pravilno prvostepeni sud odlučio kada je zbog ovako utvrđenog činjeničnog stanja primjenom odredbi čl. 123. i 126. ZPP odbio apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je dao valjane i opširne razloge zašto smatra da nije osnovan tužbeni zahtjev tužioca, a koje razloge u cijelosti prihvata i drugostepeni sud. Dalje, po mišljenju drugostepenog suda, prvostepena presuda nije dovedena u pitanje ni apelantovim žalbenim navodima, čak i kada se radi o prigovorima koji su isticani u toku prvostepenog postupka.
20. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepena presuda je donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te je činjenično stanje koje je bilo bitno za pravilno odlučivanje u ovom spornom odnosu potpuno i pravilno utvrđeno. Ukazano je da je provedene dokaze i činjenice utvrđene u toku postupka prvostepeni sud pravilno ocijenio i na osnovu njih izveo pravilan zaključak za odbijanje tužbenog zahtjeva.
21. Pri tome je naglašeno da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a sud je ovlašten samo izuzetno da utvrdi činjenice koje stranke nisu iznijele ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2. ZPP).
22. Ukazano je da u smislu člana 8. ZPP sud odlučuje na osnovu slobodne ocjene dokaza koje stranke izvode radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Naime, po mišljenju Okružnog suda, teret dokazivanja snosi ona stranka u čijem je interesu da sud izjavu o činjenici uzme za istinitu. Stoga činjenice na kojima se određeno pravo zasniva treba dokazati ona stranka koja se na to pravo poziva. Po mišljenju Okružnog suda, apelant izvedenim dokazima nije dokazao činjenice koje je isticao u toku prvostepenog postupka, a koje ponovo ističe i u žalbi.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Po apelantovom mišljenju, suprotno tvrdnjama redovnih sudova, u konkretnom slučaju se radi o događajima i radnjama koje se mogu dokazivati odnosno čiju neistinu je apelant dokazao a tuženi istinitost spornog saopštenja nije dokazao. Smatra da tuženi nije postupao u interesu javnosti jer nije utvrđivao istinitost informacija koje je objavio i prenio o apelantu na koji način nije postupao u skladu sa odredbama Kodeksa za štampu. Navodi da ukoliko je tuženi imao legitiman cilj morao je uložiti razuman napor da potvrdi i provjeri činjenice koje prenosi. Po apelantovom mišljenu, da se radi o činjenicama a ne mišljenjima upućuje i to da je Ministarstvo izvršilo inspekcijski nadzor u kojem postupku je utvrđeno da je iznijeto i prenijeto izražavanje neistinito i o čemu je sačinjen zapisnik. Navodi da je sadržina spornog izražavanja neistinita, zbog čega su mu narušeni ugled i čast, te proizvedene negativne reakcije građana i javnosti prema njemu na način da je pozivan telefonom, kao i da je trpio uvrede i bio izložen osudama na društvenim mrežama. Smatra da sud nije ocijenio dokaze u skladu s odredbama ZPP jer da ih je ocijenio, našao bi da se u spornim saopštenjima radi o događajima i radnjama koje se apelantu stavljaju na teret kao da ih je učinio, a naročito je preneseno više puta da je apelant u službi lokalne politike zaustavio kolonu višegradskih maturanata ispred Andićgrada i spriječio ih da uđu i fotografišu se ispred biste Ive Andrića, te da je to uradio kao politički egzekutor. Po njegovom mišljenju, da je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice našao bi da je apelant dokazao da su spornim saopštenjem iznijete činjenice, te da njihovu istinitost tuženi nije dokazao. Dalje je, po apelantovom mišljenju, sud trebao utvrditi da je apelantu spornim izražavanjem nanesena šteta kao i da je provedenim vještačenjem utvrđeno postojanje duševnog bola kod apelanta uslijed neistinitog izražavanja i nanošenja štete njegovom ugledu. Apelant upućuje na presudu Okružnog suda od 23. maja 2014. godine donesenu po žalbi iz istog činjeničnog i pravnog osnova, a kojom je utvrđeno postojanje klevete, kao i da objavljeno izražavanje ne predstavlja vrijednosni sud ili mišljenje. Također, apelant ukazuje na praksu Ustavnog suda zauzetu u odlukama br. AP 4220/11, AP 4226/11, AP 5039/11 i AP 3870/11.
b) Odgovor na apelaciju
24. Okružni sud je naveo da osporenom presudom apelant ni na koji način nije stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranku u postupku, odnosno da osporenom presudom drugostepenog suda nisu povrijeđena apelantova zagarantovana ustavna prava među kojima je i pravo na pravično suđenje.
25. Tuženi je u svom odgovoru naveo da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom nezadovoljstvu uspjehom u sporu, te da je apelant podnio apelaciju kako bi iskoristio i taj pravni lijek bez ikakvog pravnog osnova i suštinskog uvjerenja u uspjeh izjavljene apelacije.
V. Relevantni propisi
26. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
Član 5. stav 1.
(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(... ) Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja. Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.
Član 11. stav 1.
(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
27. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
28. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 91 0 P 026435 14 Gž od 24. juna 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 15. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
34. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi odgovoran za klevetu, tj. da je iznošenjem spornih izjava tuženog o apelantu prouzrokovana šteta njegovom ugledu, te da se slijedom toga obaveže da mu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti naknadi nematerijalnu štetu. Budući da se, dakle, suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije kroz pravo na privatan život, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite apelantovom ugledu, odnosno je li osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: prava na ugled i prava na slobodu izražavanja.
Pravo na privatni život
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
36. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom
8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
37. S druge strane, apelant je tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da u suštini traži da se radi zaštite njegovog ugleda ograniči pravo tuženog na slobodu izražavanja koje je garantovano članom 10. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da se radi o „konfliktu“ dva prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom-apelantovom pravu na ugled koje je kroz pravo na privatan život zaštićeno članom 8. Evropske konvencije i pravu tuženog na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije.
38. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se u svojoj dosadašnjoj praksi bavio pitanjem klevete objavljivanjem spornih tekstova putem interneta kao što je to konkretan slučaj (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1236/14 od 7. marta 2017. godine, stav 29. i AP 668/13 od 12. maja 2016. godine, stav 11).
39. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor na pitanje da li predmetni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“ odnosno apelantovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da predmetni postupak koji se odnosio na utvrđivanje okolnosti vezanih za povređivanje apelantovog prava na ugled i čast, a što je dovedeno u pitanje spornim izražavanjem tuženog o apelantu objavljenom na internet stranici tuženog www.blic.rs/vesti pod naslovom „Arkan spriječio maturante da prošetaju Andrićgradom“ od 31. maja 2013. godine i pod naslovom „Profesori zabranili maturantima ulazak u Andrićgrad“ od 2. juna 2013. godine ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“ odnosno apelantovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije.
40. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor je da li osporene odluke redovnih sudova predstavljaju „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama apelantu odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti koje je prema navodima tužbe pretrpio zbog iznošenja spornih izražavanja tuženog. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporene odluke redovnih sudova nesumnjivo predstavljaju „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa, i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti.
41. Dakle, prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na poštovanje ugleda u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio novčanu satisfakciju za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti objavljenim spornim tekstovima na internet stranici tuženog. Slijedom navedenog, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da sporno izražavanje tuženog ne predstavlja činjenice, već mišljenje, odnosno vrijednosni sud tuženog čija se istinitost ne može dokazivati za razliku od činjenica čije se postojanje može dokazivati, te da u smislu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete nema odgovornosti tuženog za iznesena mišljenja. Dakle, po mišljenju redovnih sudova, kako je to obrazloženo u osporenim odlukama, apelant u smislu pravila o teretu dokazivanja nije dokazao postojanje klevete u smislu Zakona o zaštiti od klevete, zbog čega je odbijen njegov tužbeni zahtjev.
42. Suprotno navedenom, apelant u apelaciji iznosi tvrdnju da se u spornim tekstovima nije radilo o mišljenju tuženog (vrijednosnom sudu) o apelantu, već o činjenicama, i to neistinitim, zbog čega je tuženi odgovoran za klevetu. Dakle, predmetna apelacija pokreće pitanje ocjene da li sporno izražavanje tuženog predstavlja činjenice ili vrijednosni sud, odnosno mišljenje tuženog koje se ne može dokazati.
43. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već istakli da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao na to da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).
44. Pri tome Ustavni sud ukazuje da razlika između činjenica i vrijednosnih sudova leži u količini činjeničnih dokaza koje je potrebno utvrditi. Drugim riječima, dok je zahtjev za dokazivanje istinitosti vrijednosne prosudbe gotovo nemoguće ispuniti te time dolazi do kršenja člana 10. Evropske konvencije, zahtjev da se u skladu s razumnim standardom dokazivanja dokaže da je izjava o činjenicama supstancijalno istinita nije u suprotnosti s članom 10. Evropske konvencije. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3764/14 od 18. jula 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , stav 52).
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prije svega zapaža da je apelant u vrijeme objavljivanja spornog izražavanja bio profesor istorije u srednjoj školi u Višegradu, odnosno razredni starješina završnog razreda školske 2012/2013. godine. Dakle, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o osobi koja u maloj sredini kakav je Višegrad kao prosvjetni radnik (profesor) uživa ugled i čast kako među đacima u školi u kojoj radi tako i među građanima u sredini u kojoj živi.
46. Dalje, Ustavni sud zapaža da se spornim izražavanjem implicira da je apelant zaustavio kolonu maturanata (stojeći na mostu), spriječio ih da uđu u Andrićgrad i fotografišu se ispred biste Ive Andrića, a sve u službi lokane politike. Iz navedenog proizlazi da se sporno izražavanje sastoji iz dva dijela, i to: činjeničnog dijela (da je apelant zaustavio kolonu maturanata stojeći na mostu i spriječio maturante da uđu u Andrićgrad) i vrijednosnog suda (da je apelant navedeno uradio zbog pripadnosti lokalnoj politici koja se protivi Andrićgradu). Razmatrajući pravnu prirodu spornog izražavanja, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju prevladava vrijednosni sud a ne činjenice, čija bi se istinitost mogla dokazivati u predmetnom postupku. Naime, po mišljenju Ustavnog suda, sporno izražavanje ne predstavlja činjenice u smislu Zakona o zaštiti od klevete, već vrijednosni sud zasnovan na činjeničnim osnovama, a kako su to u suštini utvrdili redovni sudovi. Naime, Ustavni sud smatra da u vrijeme objavljivanja spornog izražavanja tuženi nije bio u mogućnosti da na jasan i nedvosmislen način putem određenih materijalnih dokaza utvrdi istinitost spornog izražavanja, a što takvom izražavanju oduzima karakter činjenica koje se mogu dokazati. Dakle, tuženi u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao u skladu s razumnim standardom dokazivanja utvrditi istinitost spornog izražavanja zbog čega sporno izražavanje predstavlja vrijednosni sud a ne činjenice. Pri tome, Ustavni sud naglašava da, čak i kada su u pitanju neistinite informacije, to ne znači da je osoba koja je objavila te informacije automatski odgovorna za klevetu, naročito kad su u pitanju mediji koji objavljuju tvrdnje o javnim ličnostima. Naime, praksa Evropskog suda i sudova u drugim evropskim zemljama razvija doktrinu koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle „u dobroj namjeri“ kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje i Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65). Također, Ustavni sud ukazuje da bi pravilo po kojem bi novinar u momentu sačinjavanja članka morao biti u potpunosti siguran da je ono što objavljuje tačno zapravo u cijelosti ograničilo slobodu izražavanja i time pravo zajednice da bude obavještena o aktuelnim temama. Međutim, to ne znači da su novinari ekskulpirani od obaveze da u skladu sa novinarskom etikom ulože razumne napore kako bi obezbijedili istinite i pouzdane informacije. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovo pravo na ugled osporenim odlukama redovnih sudova u skladu sa zakonom.
47. U vezi sa pitanjem ima li miješanje u apelantovo pravo na ugled legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa, odnosno da li je predmetno miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u zaštiti ugleda svake fizičke osobe od iznošenja ili pronošenja neistinitih činjenica na način da se ta osoba identifikuje trećoj osobi, a u smislu Zakona o zaštiti od klevete. Nadalje, odredba člana 200. ZOO-a ima cilj ostvarivanje satisfakcije, odnosno namirenje odgovarajuće nematerijalne štete na ime povrede određenih prava, koju su počinili drugi, što svakako predstavlja legitiman cilj (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1625/07 od 2. decembra 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba,stav 34).
48. Dalje, da bi miješanje u pravo na poštovanje privatnosti bilo opravdano, ono ne samo da mora služiti ostvarivanju legitimnog cilja od javnog ili opšteg interesa nego mora postojati i razumna proporcionalnost između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići. Stoga, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na poštovanje ugleda bilo u skladu sa principom proporcionalnosti, tj. da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na ugled i zahtjeva opšteg javnog interesa. Ova pravična ravnoteža se ne postiže ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud uočava da je apelant podnio predmetnu tužbu koju su redovni sudovi odbili kao neosnovanu smatrajući da sporno izražavanje ima karakter vrijednosnog suda koji se ne može dokazati, te da u konkretnom slučaju apelantu nije pričinjena kleveta u smislu čl. 5. i 6. Zakona o zaštiti od klevete.
49. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da se radi o vrijednosnom sudu čija se istinitost ne može dokazivati u predmetnom postupku, kao i da je sporno izražavanje bilo u interesu obavještavanja javnosti o događaju značajnom za malu sredinu kao što je Višegrad (maturalna šetnja koja se odvija svake godine i koja je popraćena od javnosti), Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na poštovanje ugleda bilo proporcionalno legitimnom cilju, zbog čega je uspostavljena pravična ravnoteža između dva jednako zaštićena prava (pravo na ugled i pravo na slobodu izražavanja).
50. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na ugled iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
51. Apelant ukazuje na različitu praksu istih redovnih sudova povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja. Naime, apelant navodi da je povodom gotovo istog izražavanja o apelantu u okviru istih redovnih sudova zaključeno da se radi o neistinitim činjenicama (kleveta) a ne o vrijednosnom sudu. Iz navedenog proizlazi da apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do kršenja pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje. Stoga će ove apelantove navode Ustavni sud ispitati kroz pravo na pravično suđenje.
52. Ustavni sud ističe da je u svojoj odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, ukazao na stav da princip pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Dalje je u toj odluci Ustavni sud naglasio da je taj princip povrijeđen u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tom i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tom ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37).
53. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje na specifičnost pravne prirode postupka povodom zahtjeva za naknadu štete učinjene klevetom. Pri tome Ustavni sud naglašava da je kod ovih postupaka u smislu Zakona o zaštiti od klevete u svakom pojedinom slučaju neophodno voditi računa da se sporno izražavanje sagleda kroz sve okolnosti koje su relevantne za konkretan slučaj, te da se uzimajući u obzir te okolnosti i njihovom ocjenom od redovnih sudova izvede zaključak da li u konkretnom slučaju sporno izražavanje predstavlja klevetu (član 6. citiranog zakona). Zbog toga je, po mišljenju Ustavnog suda, moguće da povodom istog događaja i gotovo istog izražavanja, kao i iz istog suda proizađe različit zaključak o postojanju klevete budući da je zaključak o postojanju/nepostojanju klevete zapravo determinisan specifičnim okolnostima svakog konkretnog slučaja. Suprotnim tumačenjem bi bila dovedena u pitanje primjena Zakona o zaštiti od klevete koji nalaže da se odlučivanjem o tužbama podnesenim zbog klevete predmeti sagledaju u relevantnim okolnostima koje su navedene u članu 6. citiranog zakona. Stoga proizlazi da u svakom konkretnom slučaju odluka redovnih sudova zavisi od ocjene okolnosti koje su relevantne za svaki konkretni slučaj.
54. Slijedeći navedeno, proizlazi da apelantovi navodi o tome da je povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja isti sud donio drugačiju odluku ne vodi neminovno ka zaključku da je došlo do povrede prava na pravnu sigurnost budući da je u svakom konkretnom slučaju potrebno sagledati specifične okolnosti konkretnog slučaja, te utvrditi njihovu važnost za taj predmet, a kako bi se na koncu izveo zaključak o postojanju klevete. U konkretnom slučaju, kao što je Ustavni sud već elaborirao kroz ocjenu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na ugled, Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi uzimajući u obzir okolnosti konkretnog predmeta zaključili da u konkretnom slučaju sporno izražavanje ima karakter vrijednosnog suda koji se ne može dokazati, te da s tim u vezi apelantu nije pričinjena kleveta u smislu čl. 5. i 6. Zakona o zaštiti od klevete.
55. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u vezi s principom pravne sigurnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na ugled iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je miješanje u apelantovo pravo na poštovanje ugleda bilo proporcionalno legitimnom cilju zbog čega je uspostavljena pravična ravnoteža između dva jednako zaštićena prava (pravo na ugled i pravo na slobodu izražavanja).
57. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u pogledu segmenta pravne sigurnosti kada se u konkretnom slučaju radi o postupku specifične pravne prirode u kojem redovni sudovi moraju uzeti u obzir relevantne okolnosti koje ima u vidu Zakon o zaštiti od klevete, a zbog čega odluke čak i istih redovnih sudova povodom istog događaja i gotovo istog izražavanja mogu biti u konačnici različite.
58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman