Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3873/17 (M. A.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3873/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-3873/17, rješavajući apelaciju Muhameda Aljovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muhamed Aljović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 006728 13 Uvp od 8. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Aljović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Azem Mehonić, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 006728 13 Uvp od 8. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prvostepene presude, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju primjenom Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba).
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je Ustavni sud Federacije BiH donio presudu broj U-40/10, koja je objavljena 6. juna 2011. godine u "Službenim novinama Federacije BiH", kojom je utvrđeno da predmetna Uredba nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Vrhovni sud je dalje ukazao da iz odredaba čl. 1. i 2. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima, koji je stupio na snagu 14. jula 2011. godine, proizlazi da se potvrđuje ostvareno pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima samo za one osobe koje su već ostvarile pravo na starosnu penziju primjenom propisa navedenih u članu 2. tog zakona, među kojima je i navedena Uredba, za koju je Ustavni sud Federacije BiH utvrdio da nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH. S obzirom na odgovarajuće odredbe Ustava Federacije BiH, kao i odredbu člana 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH (kojom je propisano da usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom se neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH“), Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud našao da tuženi organ, a i sam sud nisu mogli primijeniti odredbe Uredbe, jer je prije donošenja osporenog rješenja tuženog, odnosno odluke suda po tužbi, propis na osnovu kojeg je prvostepenim rješenjem odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju proglašen neustavnim. Vrhovni sud je istakao da imajući u vidu da je u konkretnoj stvari u vrijeme donošenja osporenog rješenja tuženog, a i pobijane presude prvostepenog suda, Ustavni sud Federacije BiH svojom gore citiranom presudom utvrdio da predmetna Uredba nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, da više nije ni postojao pravni osnov, odnosno propis po kojem je rješavano o apelantovom zahtjevu za priznavanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima, tako da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je njegovu tužbu podnesenu protiv osporenog rješenja odbio. U vezi s tim je naglašeno da to posebno imajući u vidu da su, prema odredbi člana IV.C. 12.b) Ustava Federacije BiH, odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće, što podrazumijeva da onemogućavaju primjenjivanje propisa za koji je utvrđeno da nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Stoga, Vrhovni sud je ocijenio da se ne može zaključiti da se u konkretnoj stvari radilo o bilo kakvoj povredi zakona ili bilo kojeg apelantovog prava zaštićenog Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, pa da se njegove tvrdnje u tom pogledu ukazuju neosnovanim (naime, da tuženi organ, a i prvostepeni sud nisu ni mogli ispitivati da li je ili nije u prvostepenom rješenju pravilno primijenjen propis koji je oglašen neustavnim). Također je navedeno, da kako pravosnažnim rješenjem nadležnih organa apelant nije ni ostvario pravo na starosnu penziju primjenom navedene Uredbe, do 14. jula 2011. godine, kada je stupio na snagu citirani Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima, da prvostepeni sud (a ni tuženi organ) nije ni mogao na njegov slučaj primijeniti odredbe člana 1. i 2. tog zakona.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, da je apelant ispunjavao sve uslove za priznavanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima iz predmetne Uredbe, te da je u propisanom roku podnio zahtjev za priznavanje navedenog prava. Apelant navodi da je član 2. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima (kojom je korisnicima prava koje su to pravo ostvarili na osnovu, između ostalog, predmetne Uredbe potvrđuje se ostvareno pravo na starosnu mirovinu ostvarenu po tim propisima i to pravo nastavljaju i dalje koristiti), protivan članu II Ustava Bosne i Hercegovine, te da je diskriminirajući u odnosu na sva lica koja su blagovremeno podnijeli zahtjev za priznavanje prava i koja ispunjavaju uslove za priznavanje prava po predmetnoj Uredbi, ali o njihovim zahtjevima ili uopće nije odlučivano ili je u toku odlučivanje, kao što je slučaj kod apelanta (donijeto prvostepeno rješenje prije objavljivanja presude Ustavnog suda Federacije BiH U-40/10).
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da je u vezi s tim zaključio da nadležni upravi organi i sudovi nisu proizvoljno postupili u pogledu primjene materijalnog prava u sutuaciji kada je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U- 40/10 od 5. aprila 2011. godine (koja je objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 34/11 od 6. juna 2011. godine) Uredba, na osnovu koje je podnesen zahtjev za ostvarivanje prava na penziju, proglašena neustavnom, te da se stoga ne može primijeniti, posebno imajući u vidu da se to desilo prije nego što je donesena odluka o predmetnom zahtjevu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2303/15 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, za razliku od navedenog, prvostepeno rješenje doneseno prije donošenja presude Ustavnog suda Federacije BiH (kako to i apelant ukazuje). Međutim, Vrhovni sud je jasno obrazložio da su u konkretnoj pravnoj stvari drugostepeno rješenje, kao i pobijana presuda, doneseni nakon navedene presude Ustavnog suda Federacije BiH, te u vezi s tim, pozivajući se na relevantne odredbe Ustava Federacije BiH, ukazao da odluke Ustavnog suda Federacije BiH, kao konačne i obavezujuće, onemogućavaju primjenjivanje propisa za koji je utvrđeno da nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U pogledu navoda apelanata da je odredba člana 2. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima suprotna Ustavu Bosne i Hercegovine, Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Slijedi da Ustavni sud nema nadležnost da u apelacionom postupku razmatra da li neki zakon sam po sebi krši neka od ustavnih prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman