Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4223/15 (V. S.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ratni zločin
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4223/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4223/15, rješavajući apelaciju Vehida Subotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vehida Subotića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 013146 15 Krž od 21. aprila 2015. godine i S1 1 K 013146 13 Kri od 7. novembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vehid Subotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Vukica Marjanović- Suljić, advokat iz Zenice, podnio je 10. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 013146 15 Krž od 21. aprila 2015. godine i S1 1 K 013146 13 Kri od 7. novembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 13. februara 2017. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Sud BiH dostavio je 17. februara 2017. godine. Tužilaštvo BiH u ostavljenom roku nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 013146 13 Kri od 7. novembra 2014. godine apelant je proglašen krivim zato što je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Sud BiH je apelanta za počinjenje navedenog krivičnog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina.

6. U obrazloženju presude, u vezi sa čitanjem iskaza svjedoka I.K., koji se nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama, Sud BiH je naveo da je tužiteljica istakla da svjedok odbija pristupiti na sud jer se, prema vlastitoj tvrdnji, nalazi u teškom zdravstvenom stanju, kao i da odbija telefonski ili putem elektronske pošte kontaktirati sa Tužilaštvom BiH i da je izrazio protivljenje svjedočenju putem videolinka. Predsjednik vijeća je pozvao tužiteljicu da ponovo pokuša kontaktirati sa tim svjedokom, a tužiteljica je dostavila dopise i korespondenciju sa Ministarstvom pravde BiH, Ministarstvom vanjskih poslova BiH, kao i Ambasade BiH u SAD iz kojih je vidljivo da, i pored niza urgencija, nije bilo moguće osigurati prisustvo svjedoka. Zatim, tužiteljica je 28. maja 2014. godine dostavila prijedlog za čitanje izjave, odnosno transkripta njegovog svjedočenja od 8. marta 2004. godine datog u predmetu broj IT 01-47-T Hadžihasanović i Kubura, koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), a Sud BiH je na osnovu odredaba čl. 3. i 5. Zakona o ustupanju predmeta od MKSJ Tužilaštvu BiH i korištenju dokaza pribavljenih od MKSJ u postupcima pred sudovima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju) prihvatio prijedlog Tužilaštva BiH. U vezi sa time, naveo je da Zakon o ustupanju ne eliminira obavezu suda da optuženom osigura pravo da se suoči sa svjedocima i dokazima optužbe na javnoj raspravi, kao i važno pravo da osporava dokaze i unakrsno ispituje svjedoke, zbog čega je braniteljici ostavljena mogućnost da na ročištu, nakon čitanja izjave svjedoka, postavi pitanja koja bi postavila svjedoku u slučaju da se osiguralo njegovo prisustvo na glavnom pretresu, a ti prigovori su uzeti u obzir prilikom ukupne ocjene svih provedenih dokaza. Također, navedeno je da na tom transkriptu nije u cijelosti ili u pretežnom dijelu utemeljena odluka o apelantovoj krivici. Osim navedenog, Sud BiH je naveo da je na osnovu odredbe člana 273. stav 2. ZKPBiH dozvolio čitanje izjave svjedoka F.K. iz istrage s obzirom na to da je taj svjedok preminuo 13. aprila 2004. godine.

7. Nadalje, Sud BiH je istakao da je na osnovu dokaza nesporno utvrdio da je apelant kritičnog dana, po okončanju akcije i zauzimanja sela Dusina od Armije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ABiH), došao u zaselak Brdo, a potom i zaselak Kegelji, do kuće S.K. u kojoj su oštećeni V.K., N.K., S.K., I.K., N.K., A.R., F.K., V.S. i LJ.P. bili zatvoreni zajedno sa ostalim civilima hrvatske nacionalnosti, odakle je zajedno sa drugim pripadnicima ABiH izveo oštećene, odveo ih do kuće J.K. (otac svjedoka I.K.) u kojoj su pucanjem iz automatskog oružja u leđa ubijeni A.R., S.K., N.K., V.K., V.S. i LJ.P. na način detaljnije opisan u izreci presude. Na istom mjestu apelant je radnjama opisanim u izreci presude mučio svjedoka I.K., za šta je, također, proglašen krivim. Svoj zaključak u tome smjeru Sud BiH je utemeljio na iskazima svjedoka koji su kritične prilike bili zatvoreni u kući S.K., među kojima su svjedoci M.K., Ž.R. i M.K., na iskazu preživjelih svjedoka I.K. i F.K., te svjedoka odbrane M.K., ali i ocjenom svih drugih provedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi. Naime, svjedoci M.K., Ž.R. i M.K., koji su bili zatvoreni u kući S.K., opisali su stanje koje je vladalo tada, tok prozivanja i izvođenja oštećenih iz kuće i lice koje je učestvovalo u njihovom sprovođenju na način da je imalo stakleno oko i oštećenje po licu, te da im se to lice predstavilo pod nadimkom „Geler“. Također, iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da su se, nakon što su prozvana lica izašla, čule i rafalna i pojedinačna paljba, kao i da se muškarci koji su odvođeni više nisu vratili živi. Prvostepeno vijeće je na osnovu provedenih dokaza zaključilo da je apelant lice sa nadimkom „Geler“ koje je prisustvovalo prozivci, te učestvovalo u izvođenju imenovanih oštećenih iz kuće S.K. (što je obrazloženo na str. 85-91 prvostepene presude). Sam tok pogubljenja odvedenih muškaraca i apelantovo učešće u tim aktivnostima opisali su svjedoci I.K. i F.K., čiji iskazi su pročitani na glavnom pretresu, ali pošto se presuda u odlučujućem ili pretežnom dijelu ne može temeljiti na takvim izjavama, Sud BiH je naveo da je iskaze tih svjedoka ocijenio zajedno sa drugim provedenim dokazima, te je došao do nespornog zaključka da je apelant, na način opisan u izreci presude, učestvovao u pogubljenju oštećenih (što je obrazloženo na str. 72-82). Također, u tome dijelu Sud BiH je ukazao na kontradiktornosti iskaza svjedoka I.K. i F.K., te je zaključio da logičniji slijed događaja daje svjedok I.K., čiji iskaz u tome pogledu i prihvata. Pored navedenog, Sud BiH (u obrazloženju na str. 82-84) je razmotrio i iskaze svjedoka koji imaju posredna saznanja o ubistvu oštećenih a kojima se kao počinilac ubistava nesumnjivo navodi lice po nadimku „Geler” za koje je utvrđeno da se radi o apelantu.

8. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da su netačni navodi braniteljice izneseni u završnom izlaganju da se apelantova krivica temelji isključivo na zapisniku o saslušanju dvojice svjedoka koji nisu usmeno i neposredno saslušani na glavnom pretresu. Naime, ti svjedoci u osnovi svjedoče na istu okolnost, konkretno na sam čin pogubljenja, pri čemu je apelantovo prisustvo u kući S.K. nesporno utvrđeno iskazima ostalih svjedoka, kao i njegov odlazak sa pripadnicima ABiH i oštećenima do kuće J.K. Razumljivo je da o samom načinu pogubljenja svjedoče samo lica koja su bila postrojena zajedno sa ubijenima, ali je netačno da je apelantova krivica utvrđena isključivo ili u pretežnom dijelu na iskazu tih svjedoka, jer je apelantovo prisustvo na tom lokalitetu potvrdilo više svjedoka optužbe. Nadalje, svjedok odbrane M.K. potvrdio je navode svjedoka I.K. o načinu unošenja tijela ubijenih u garažu njegove porodične kuće, a rezultati obdukcije tijela oštećenih upravo potkrepljuju opisani način pogubljenja oštećenih rafalnom paljbom u leđa, kako to u svojim iskazima opisuju svjedoci I.K. i F.K., pa ako se sve navedeno uzme u obzir, dolazi se do zatvorenog kruga indicija koje upućuju na samo jedan nesporan zaključak, a to je da je apelant učestvovao u pogubljenju oštećenih i mučenju I.K. upravo na način opisan u izreci presude.

9. U vezi sa utvrđivanjem činjenice da li se u konkretnom slučaju radilo o civilnom statusu zaštićenih kategorija stanovništva, prvostepeno vijeće je zaključilo da je krivičnopravne radnje za koje je proglašen krivim apelant preduzeo prema zaštićenoj kategoriji lica od kojih su V.S. i F.K. bili civili, dok su ostali oštećeni V.K., N.K., S.K., A.R., P.LJ. i I.K. spadali u tzv. kategoriju lica horse de combat. Naime, posmatranjem stvarnog statusa potonjih oštećenih lica prvostepeno vijeće je ocijenilo činjenicu da su svi oni formalno pripadali vojnoj formaciji Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO), da su dužili naoružanje i da su neki od njih u jednom trenutku učestvovali u sukobu, ali je imalo u vidu i okolnosti pod kojima su navedena lica odložila oružje, nakon čega su zarobljena i zatvorena u istoj kući sa zarobljenim civilima, pa je jasno da su ti oštećeni u vrijeme izvršenja djela potpadali pod zaštićenu kategoriju lica horse de combat. Ovo iz razloga što su snage ABiH koje su učestvovale u akciji Dusina, čiji pripadnik je bio i apelant, evidentno razlikovale aktivne vojnike koji su pružali otpor i predali se na položaju kote relej-zaselak Brdo, koje su tretirali kao ratne zarobljenike, u odnosu na oštećene koje su pojedinačno zarobljavali i koje su zatvorili sa ostalim civilima u kuću S.K., odakle su odvedeni na pogubljenje, pa je njihov status bio drugačiji nego status ratnih zarobljenika.

10. U vezi sa osporavanom naredbodavnom ulogom apelanta prilikom izvršenja krivičnog djela, prvostepeno vijeće je navelo da tokom postupka nije bilo sporno da su prilikom susreta apelant i komandant Š.P. zaista kratko razgovarali, a imajući u vidu slijed radnji koje je apelant preduzimao neposredno nakon razgovora, vijeće je došlo do nespornog zaključka da je te prilike zapovjednik Š.P. na svojevrstan način ovlastio apelanta da se „pobrine“ za civile zatvorene u kući S.K. Prvostepeno vijeće se na osnovu provedenih dokaza nesumnjivo uvjerilo da su pripadnici čete, te mještani, kao pripadnici Teritorijalne odbrane, de facto, uvažavali apelanta kao autoritet. U konkretnom slučaju apelant je učestvovao u izvršenju krivičnog djela na način da je rukovodio ubistvima oštećenih tako što se svakom oštećenom ponaosob obratio upitavši ga gdje drži oružje, pa kada bi on odgovorio da ne posjeduje oružje, apelant bi naredio njegovo pogubljenje. Pošto su drugi vojnici kritične prilike postupali po naredbama, odnosno apelantovim nalozima, koji im nije bio de iure nadređeni, što Tužilaštvo BiH nije ni dokazivalo tokom predmetnog postupka, Sud BiH je apelantove radnje izvršenja, opisane u izreci presude, kvalificirao kao supočinilačke, jer su u konkretnom slučaju formalno predstavljale način učinjenja djela od apelanta. Slijedom izvedenih dokaza, prvenstveno iskaza oštećenih, Sud BiH je utvrdio da je radnje iz izreke presude apelant počinio zajedničkim djelovanjem sa drugim licima, odnosno kao supočinilac, tako što je svojim radnjama doprinio zajedničkom ostvarenju djela i nastupanju zabranjene posljedice na način da je učestvovao u izvođenju oštećenih iz kuće u kojoj su se nalazili, odvođenju na lokaciju pogubljenja, gdje je i sam bio prisutan i izdavao pojedinačne naloge za njihovo pogubljenje. Izdavanje naredbe za pogubljenje oštećenih u konkretnom slučaju predstavlja ključni apelantov doprinos izvršenju krivičnog djela od neidentificiranih počinilaca, pripadnika ABiH, jer bez apelantovog učešća i doprinosa djelo ne bi bilo izvršeno na način opisan u izreci presude.

11. Presudom vijeća Apelacijskog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) broj S1 1 K 013146 15 Krž od 21. aprila 2015. godine apelantova žalba je djelomično usvojena i prvostepena presuda je preinačena u pogledu odluke o kazni na način da je apelant za počinjeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda.

12. Prvenstveno, u pogledu apelantovih navoda kojima je ukazivao da se prvostepena presuda temelji samo na iskazu dvaju svjedoka I.K. i F.K., koji nisu unakrsno ispitani, niti su na glavnom pretresu njihovi iskazi potvrđeni iskazima drugih svjedoka, Apelacijsko vijeće je istaklo da je u pobijanoj presudi dato detaljno obrazloženje zbog čega je izostalo unakrsno ispitivanje tih svjedoka od odbrane. Naime, iskaz svjedoka F.K. je na osnovu člana 273. stav 2. ZKPBiH pročitan na glavnom pretresu, jer je taj svjedok preminuo, a iskaz svjedoka I.K. iz predmeta koji se vodio pred MKSJ protiv Hadžihasanovića i Hubure je pročitan u skladu sa odredbom čl. 3. i 5. Zakona o ustupanju. Iskaze svjedoka F.K. i I.K. prvostepeno vijeće ocijenilo je kod opisa pogubljenja oštećenih, a utvrđenje identiteta lica koje je izdavalo naloge za izvođenje i pogubljenje oštećenih, odvođenje oštećenih i mjesto pogubljenja oštećenih utemeljeno je na iskazima M.K., M.K., H.H., zaštićenog svjedoka „D“, Š.P. i djelomično i na iskazu samog apelanta. Imajući u vidu navedeno, Apelacijsko vijeće je zaključilo da se apelantovo učešće u radnjama izvršenja ne zasniva samo na iskazima svjedoka I.K. i F.K., jer utvrđenja o njegovom učestvovanju u izvršenju egzistiraju nezavisno od iskaza tih svjedoka, koje odbrana osporava.

13. Nadalje, Apelacijsko vijeće je zaključilo da su neosnovani apelantovi navodi da je izostalo obrazloženje nesaglasnosti u iskazima svjedoka I.K. i F.K., jer je u obrazloženju prvostepene presude navedeno da je Sud poklonio vjeru svjedoku I.K. u pogledu vjerodostojnosti opisa čina pogubljenja i događaja koji su prethodili pogubljenju, a ne F.K., pojašnjavajući da je I.K. opisao događaj sa više detalja, jasnije i konciznije nego svjedok F.K., te je iskaz svjedoka I.K. u dijelu koji se odnosi na događaje poslije pogubljenja potkrijepljen iskazima i drugih svjedoka, i to M.K. U pobijanoj presudi je tačno navedeno u kojim dijelovima se razlikuju iskazi svjedoka I.K. i F.K. i zbog čega se poklanja vjera I.K., no u konačnici iskazi ovih svjedoka, jedinih preživjelih očevidaca događaja, saglasni su u pogledu događaja pogubljenja oštećenih i identiteta lica koja su ubijena iako u iskazima donekle postoji razlika u vezi sa redoslijedom radnji i vremenskim okvirom, a za šta je u pobijanoj presudi dato obrazloženje.

14. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da nije precizirana njegova uloga kao supočinioca, niti da su poznati drugi supočinioci i da se stoga ne može raditi o supočinilaštvu, Apelacijsko vijeće je zaključilo da je u pobijanoj presudi dato adekvatno obrazloženje o načinu učešća i obliku apelantove odgovornosti. Naime, supočinilačke apelantove radnje kod ubistava lica A.R., N.K., V.K., V.S. i P.LJ. ogledaju se u sprovođenju lica do kuće I.K., izdvajanju navedenih lica iz stroja i naređivanju drugim pripadnicima ABiH da ubijaju svako izdvojeno lice, dok je u odnosu na I.K. apelant samostalno preduzeo radnju izdvajanja i nanošenja snažne fizičke i psihičke boli. Činjenica da je apelant proglašen krivim za supočinilačke radnje sa drugim pripadnicima ABiH, čiji identitet je ostao nepoznat, ne utječe na činjenicu da je on svojim radnjama sprovođenja, naređivanja i izdvajanja dao odlučujući doprinos u izvršenju krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

15. Nadalje, razmatrajući žalbene prigovore odbrane kojima je ukazivano da je činjenično stanje iz pobijane presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da niti jedan svjedok nije spomenuo karakteristične osobine, crne tragove gelera po licu, niti naočale i da tokom istrage nije izvršena bilo kakva radnja prepoznavanja, Apelacijsko vijeće je zaključilo da se radi o neutemeljenim tvrdnjama. S tim u vezi, Apelacijsko vijeće je navelo da su svjedoci koji su saslušani na okolnost apelantovog izgleda u inkriminirano vrijeme dali saglasne iskaze da se radilo o mlađoj osobi, koja je imala problem sa očima, odnosno nosila je stakleno oko. Činjenica da nisu naveli da je imao tragove gelera po licu i da je nosio naočale ni na koji način ne dovodi u pitanje kredibilitet ovih svjedoka, niti mogućnost da je apelant u tom periodu zaista nosio naočale, pa je moguće da ih nije imao u inkriminirano vrijeme. I pobijana presuda daje obrazloženje u ovom smjeru, navodeći da pozicija oštećenih nije bila takva da primjećuju detalje na apelantovom licu, dok njegovi suborci to zasigurno jesu mogli primijetiti. Očigledno je da svjedoci optužbe, a naročito preživjeli očevici inkriminiranog događaja, kao naredbodavca pogubljenja oštećenih identificiraju lice po nadimku „Geler“, koje je imalo „stakleno oko“ i koje je izjavilo da je ranjeno na ratištu u Republici Hrvatskoj, gdje je i zadobio povredu oka. Apelant sve vrijeme trajanja krivičnog postupka nije negirao svoj nadimak „Geler“ a i sam je potvrdio da je ranjen za vrijeme služenja vojnog roka u Zadru i da je zadobio povredu oka. Pored navedenog, prvostepeno vijeće je u pobijanoj presudi posvetilo posebno poglavlje identifikaciji lica „Geler“, te je zaključilo da se radi o apelantu.

16. Najzad, Apelacijsko vijeće je zaključilo da su neosnovani i žalbeni navodi kojima su osporavana utvrđenja u vezi sa civilnim statusom oštećenih. Naime, u pobijanoj presudi ispravno se navodi da je apelant zabranjene radnje preduzimao prema zaštićenoj kategoriji lica od kojih su V.S. i F.K. bili civili, dok su ostali oštećeni spadali u tzv. kategoriju lica horse de combat u smislu definicije zaštićenih lica iz člana 3. stav 1. Ženevske konvencije. Naime, oštećeni su zarobljeni odvojeno pod različitim okolnostima i, u konačnici, odvedeni su i zatvoreni u kući S.K. zajedno sa ostatkom civilnog stanovništva. Za razliku od pripadnika HVO-a pod zapovjedništvom Z.R., koji su predali oružje u zoni Brda i koji su odvedeni u školu, oštećeni iz izreke presude su sami odložili oružje i asimilirali se sa ostatkom civilnog stanovništva. Nakon zarobljavanja u kući S.K., muškarci su prozivani sa spiska, a iz provedenih dokaza je evidentno da su apelant i njemu poznati vojnici pravili razliku između lica zarobljenih u rejonu Brda, koji su pružali otpor i tretirali ih kao ratne zarobljenike, te lica koja su pojedinačno zarobljavali i zatvorili zajedno sa civilima u kuću S.K. Prema definiciji zaštićene kategorije iz člana 3. stav 1. Ženevskih konvencija, to su lica koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i ... lica onesposobljena za borbu, a presuda MKSJ u predmetu Krnojelac podržala je i širu definiciju civila, koja može da “uključuje i pojedince koji su u određenom trenutku činili djela pružanja otpora, kao i lica koja su u vrijeme počinjenja zločina bila van vojne strukture (hors de combat)“. Činjenica da su oštećeni prilikom lišavanja slobode predali oružje, uz obećanje da se nikome neće ništa desiti, ukazuje da se u trenutku zarobljavanja radilo o licima koja nisu učestvovala u neprijateljstvima, koja su unaprijed predala oružje, kao uvjet za sigurno napuštanje teritorije na kojoj su živjeli, što nedvosmisleno ukazuje na njihov civilni status. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da se odluke redovnih sudova temelje na iskazu svjedoka I.K. i F.K., koje nije mogao unakrsno ispitati, niti je na glavnom pretresu, kada je riječ o odlučnim činjenicama, van razumne sumnje potvrđeno iskazima drugih svjedoka. Ostali neposredno saslušani svjedoci samo su eventualno potvrdili apelantovo prisustvo kritičnog dana, ali niko od njih nije potvrdio navode da je izvršio radnje navedene u optužnici. Također, apelant smatra da čitanje iskaza I.K. predstavlja povredu njegovog prava na odbranu, jer smatra da Sud BiH nije uložio dovoljno napora da osigura neposredno saslušanje ovog svjedoka, a činjenica da je braniteljica na sudu fiktivno ispitala svjedoka postavljajući pitanja svjedoku koji nije prisutan nije dovoljno kvalitetna supstitucija za ispitivanje svjedoka. Dalje, apelant tvrdi da je prilikom utvrđivanja da je krivično djelo počinio kao supočinilac došlo do prekoračenja optužbe, jer u njegovom slučaju ne samo da nije opisana njegova djelatnost kao navodnog supočinioca nego nisu poznati ni drugi supočinioci, pa nije jasno sa kim je to apelant djelovao zajedno u izvršenju krivičnog djela. Pored navedenog, apelant ukazuje da je proglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iako je jasno da su sva oštećena lica bila pripadnici HVO-a i da se radilo o ratnim zarobljenicima. Najzad, apelant ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u vezi sa utvrđivanjem identifikacije apelanta kao počinioca predmetnog krivičnog djela, jer niti jedan od saslušanih svjedoka Tužilaštva nije spomenuo apelantove karakteristične osobine, da je imao ostatke gelera po licu i da je nosio naočale, te da je tokom istrage bilo neophodno provesti radnju prepoznavanja, pa je stoga bilo nužno primijeniti načelo in dubio pro reo.

II.Odgovor na apelaciju

18. Sud BiH je naveo da ostaje kod svih navoda, razloga, stavova i zaključaka iznesenih u drugostepenoj presudi protiv koje je apelacija izjavljena, te smatra da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

V.Relevantni propisi

19. U Krivičnom zakonu Socijalističke federativne republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) relevantne odredbe glase:

Saučesništvo u krivičnom djelu Supočinilaštvo Član 22.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Član 142. stav 1.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi[…], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

20. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 1. tač. a) i c) U slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka stranka sukoba dužna je primjenjivati barem ove odredbe:

1. S licima koja direktno ne učestvuju u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica koja su izvan vojne strukture (hors de combat) zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja zasnovanog na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju.

U tu svrhu prema gore navedenim licima zabranjeni su i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu, ovi činovi:

a) nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubistava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja.

21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nedužnim za krivično djelo, dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju o postojanju činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 273. stav (2) Izuzeci od neposrednog izvođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 281. stav 2.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

22. Zakon o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Opće načelo (1) Dokazi pribavljeni u skladu sa Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima MKSJ mogu se koristiti u postupcima pred sudovima u BiH.

(2) Sudovi ne mogu utemeljiti osuđujuću presudu isključivo ili u odlučujućoj mjeri na prethodnim iskazima svjedoka koji nisu dali usmeni iskaz na glavnom pretresu Član 4.

Činjenice ustanovljene pravomoćnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.

Član 5.

Iskazi koje je MKSJ-u dao svjedok (1) Zapisnik o iskazu svjedoka dat pred MKSJ, kao i zapisnik o vanpretresnom iskazu svjedoka sačinjen pred MKSJ-om u skladu s Pravilom 71. Statuta i Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, može se koristiti pred sudom pod uvjetom da je iskaz ili vanpretresni iskaz od značaja za pitanje o kojem se raspravlja.

(2) Sud može isključiti iskaz koji je dat od strane zaštićenog svjedoka ako je šteta koja može nastati veća od dokazne vrijednosti tog iskaza.

(3) Odredbama ovog člana ne utječe se na pravo optuženog da zahtijeva prisustvo svjedoka iz stava 1. ovog člana u svrhu unakrsnog ispitivanja. Odluku o ovom zahtjevu donosi sud.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Apelacijskog vijeća broj S1 1 K 013146 15 Krž od 21. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 14. jula 2015. godine, a da je podnio apelaciju 10. septembra 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

27. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:[...]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

30. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

31. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje prilikom identifikacije njega kao počinioca krivičnog djela pri čemu su povrijedili načelo in dubio pro reo, kao i da su proizvoljno primijenili materijalno pravo prilikom utvrđivanja da se radi o ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva i da se radi o supočinilaštvu kao načinu izvršenja. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer su odluke redovnih sudova u odlučujućoj mjeri utemeljene na iskazima svjedoka koje nije mogao ispitati na glavnom pretresu.

32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).

34. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred Sudom BiH o čemu su se prvostepeno i Apelacijsko vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. U vezi sa identifikacijom apelanta kao počinioca predmetnog krivičnog djela, Sud BiH je detaljno analizirao sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka optužbe i odbrane koji su potvrdili njegovo prisustvo u kući S.K. i naveli radnje koje je preduzimao, iskaze svjedoka F.K. i I.K. pred MKSJ iz kojih proizlazi način na koji su izvršene likvidacije oštećenih, kao i svjedoka koji su imali posredna saznanja o izvršenju predmetnog krivičnog djela. Ustavni sud zapaža da je sve navedene iskaze Sud BiH detaljno ocijenio sa aspekta sadržaja i doveo ih u međusobnu vezu, pri čemu je posebnu pažnju posvetio ispitivanju eventualnih kontradiktornosti u njihovim svjedočenjima i utvrđivanju da li je lice koje se svjedocima predstavilo nadimkom „Geler“ upravo apelant. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud detaljno razmotrio i pitanje da li su oštećeni, za koje je utvrđeno da su bili pripadnici HVO-a, u konkretnom slučaju imali status civila u smislu odredaba Ženevske konvencije. Prvostepeni sud je istakao da je imao u vidu okolnosti pod kojima su navedena lica odložila oružje, da su ona zarobljena i zatvorena u istoj kući sa zarobljenim civilima, kao i da su snage ABiH koje su učestvovale u akciji Dusina, čiji je pripadnik bio i apelant, evidentno razlikovale aktivne vojnike koji su pružali otpor i predali se na položaju kote relej-zaselak Brdo, koje su tretirali kao ratne zarobljenike, u odnosu na oštećene koje su pojedinačno zarobljavali i koje su zatvorili sa ostalim civilima u kuću S.K. odakle su odvedeni na pogubljenje. Na osnovu navedenog zaključeno je da su ti oštećeni potpadali pod zaštićenu kategoriju lica horse de combat. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenoj presudi dato jasno i detaljno obrazloženje zbog čega su apelantove radnje opisane u izreci presude kvalificirane kao supočinilačke. Ustavni sud, dalje, zapaža da su ovi apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Apelacijskog vijeća koje je zaključilo da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant svojim radnjama doprinio zajedničkom ostvarenju djela i nastupanju zabranjene posljedice na način da je učestvovao u izvođenju oštećenih iz kuće u kojoj su se nalazili, odvođenju na lokaciju pogubljenja, gdje je i sam bio prisutan i izdavao pojedinačne naloge za njihovo pogubljenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i, u vezi s tim, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. U pogledu apelantovih navoda da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih je zaključeno da je upravo apelant lice koje su svjedoci opisali kao počinioca predmetnog krivičnog djela. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na Tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je prvostepeno vijeće sve izvedene dokaze ocijenilo pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvelo zaključak da je upravo apelant lice koje počinilo predmetno krivično djelo, na način kako je navedeno u izreci osporene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Također, Ustavni sud ukazuje da su zaključci prvostepenog vijeća bili predmet dodatnog razmatranja Apelacijskog vijeća, koje je detaljno obrazložilo svoju odluku u dijelu u kojem je apelantova žalba usvojena, kao i u dijelu u kojem je odbijena kao neosnovana. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta za apelantove tvrdnje o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu identifikacije apelanta kao počinioca predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

36. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da su odluke redovnih sudova u odlučujućoj mjeri utemeljene na iskazima svjedoka F.K. i I.K., koje nije mogao ispitati na glavnom pretresu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, „u načelu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa“ (vidi, Evropski sud, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, Serija A-166). Ovakvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi, npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Dalje, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe (vidi presudu Evropskog suda, Unterpertinger protiv Austrije od 24. novembra 1986. godine, Serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud je naveo i da spomenuta odredba Evropske konvencije nema apsolutno djelovanje, tj. da prava optuženog na pozivanje i ispitivanje svjedoka nisu neograničena, a izuzeci su propisani zakonom. U situaciji kada nije postojala adekvatna i propisana prilika da optuženi ispita svjedoka, presuda se ne može isključivo ili uglavnom temeljiti na svjedočenju tog svjedoka. Korištenje kao dokaza izjave koju je u prethodnoj fazi postupka dalo lice koje kasnije, u skladu sa nacionalnim pravom, odbije ponuditi te dokaze u sudnici, može dovesti do presude samo ako postoji dokaz koji potvrđuje tu izjavu. Isto se odnosi na izjavu svjedoka koji je nestao i stoga ne može biti pozvan u sudnicu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 48/04, st. 24-26).

37. U konkretnom slučaju svjedok F.K. je preminuo, pa je njegov iskaz pročitan na glavnom pretresu u skladu sa odredbom člana 273. stav 2. ZKPBiH, kojom su predviđeni izuzeci od neposrednog izvođenja dokaza (…zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi samo u slučaju ako su ispitana lica umrla…). Također, proizlazi da se svjedok I.K. nalazi u SAD, da je odbijao da svjedoči, kao i da je Tužilaštvo BiH preduzimalo mjere s ciljem pozivanja navedenog svjedoka da svjedoči, pa kada je utvrđeno da nije bilo moguće osigurati da svjedok prisustvuje, Sud BiH je, na prijedlog Tužilaštva BiH, u skladu sa odredbama Zakona o ustupanju, dozvolio da se pročita iskaz svjedoka I.K. koji je dao pred MKSJ. Dakle, iz činjenica konkretnog predmeta nesporno proizlazi da su redovni sudovi postupili u skladu sa odredbama koje propisuju izuzetke od neposrednog izvođenja dokaza i propisuju mogućnost korištenja iskaza iz istrage, odnosno iskaza pred MKSJ, te definiraju pravila postupanja, odnosno uvjete za prihvaćanje dokaza koji su izvedeni u prvostepenom postupku.

38. U vezi sa utvrđivanjem da li se u konkretnom slučaju odluka o apelantovoj krivici isključivo ili uglavnom temelji na svjedočenju tih svjedoka, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je apelantovo prisustvo u kući S.K. u kojoj su bili smješteni oštećeni, učestvovanje u izvođenju oštećenih i njegov odlazak sa pripadnicima ABiH i oštećenima do kuće I.K., gdje su oštećeni ubijeni, nesporno utvrđeno iskazima drugih svjedoka, a da su svjedoci F.K. i I.K. svjedočili samo o činu pogubljenja. Pri tome Ustavni sud zapaža da je iskaz svjedoka I.K. djelomično potvrđen iskazom svjedoka odbrane M.K., koji je svjedočio o načinu unošenja tijela ubijenih u garažu, kao i rezultatima obdukcije tijela oštećenih kojim su potkrijepljeni opisani način pogubljenja oštećenih rafalnom paljbom u leđa, kako to u svojim iskazima opisuju svjedoci I.K. i F.K., što sve upućuje na nesporan zaključak da je apelant učestvovao u pogubljenju oštećenih, kao i mučenju I.K. upravo na način opisan u izreci presude. Također, Ustavni sud zapaža da je te dokaze na kojima je utemeljena apelantova krivica i koji su izvedeni na glavnom pretresu apelant mogao osporavati, što je tokom postupka i činio. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i praksu Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da je sa aspekta pravičnosti suđenja prvostepeno vijeće Suda BiH, što je potvrdilo i Apelacijsko vijeće, pozivajući se na zakonske mogućnosti, dalo jasno obrazloženje zašto je i u kojem kontekstu koristilo iskaze svjedoka F.K. i I.K. koji nisu saslušani na glavnom pretresu, pri čemu su ti dokazi na veoma jasan i uvjerljiv način „potkrijepljeni“ drugim dokazima iz postupka, čime su zadovoljeni standardi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene materijalnog prava, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije kada je sud opravdao svoje razloge zbog kojih je čitao iskaze svjedoka na glavnom pretresu uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe, što u datoj situaciji ne krši standarde prava na pravično suđenje, jer su ti iskazi potkrijepljeni drugim dokazima.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4223/15 (V. S.) | Sudska praksa | Aktio