Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3989/15 (D. D. Ž.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Stanarsko pravo
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3989/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3989/15, rješavajući apelaciju Dragice Žilić-Džinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragice Žilić-Džinović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 063895 15 Rev od 20. jula 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 063895 12 Gž od 28. oktobra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 063895 08 P od 28. marta 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragica Džinović-Žilić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Aida Haznadarević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 20. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 063895 15 Rev od 20. jula 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 063895 12 Gž od 28. oktobra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 063895 08 P od 28. marta 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući o privremenoj mjeri koju je apelantica tražila tokom postupka, Ustavni sud je Odlukom broj AP 3989/15 odbio zahtjev (vidi Odluka o privremenoj mjeri broj AP 3989/15 od 14. oktobra 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i punomoćnika tužitelja Dragana Popovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 18. augusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 23. augusta do 10. oktobra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 063895 08 P od 28. marta 2012. godine apelantica je kao tužena u predmetnom postupku obavezana da tužitelju preda u posjed nekretnine u naravi trosoban stan, površine 125 m², koji se nalazi u Sarajevu (pobliže opisan u izreci predmetne presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan), zajedno s dijelom zajedničkih prostorija i uređaja koji pripadaju stanu kao cjelini, slobodan od ljudi i stvari, te da predmetni stan u tužiteljevom vlasništvu dovede u prvobitno stanje na način pobliže opisan u izreci predmetne presude, te je istom presudom odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužitelj obaveže da joj isplati određeni novčani iznos na ime naknade nužnih troškova, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su u toku dokaznog postupka pred tim sudom izvedeni dokazi uviđajem na licu mjesta uz prisustvo vještaka građevinske struke, uvidom u materijalne dokaze (pobliže navedene na str. 3. presude), kao i saslušanjem vještaka, te parničnih stranaka u svojstvu svjedoka. Na osnovu izvedenih dokaza koje je Općinski sud ocijenio u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrđeno je da je tužitelj vlasnik predmetnog stana. U vezi s tim je pojašnjeno da je tužitelj pravo vlasništva na predmetnom stanu stekao na osnovu ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključenog 19. januara 2009. godine između tužitelja kao nosioca stanarskog prava u svojstvu kupca i Općine Centar Sarajevo kao prodavca, te da je svoje pravo na predmetnom stanu uknjižio u javnim evidencijama. Pozivajući se na odredbu člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), Općinski sud je ocijenio da je tužitelj dokazao i da se apelantica bez pravnog osnova nalazi u predmetnom stanu, te je konstatirao da je iz iskaza parničnih stranaka nesporno proizašlo da je apelantica u posjedu predmetnog stana od 1992. godine, te da na istom spratu posjeduje stan (površine 95 m²), kao i da je spojila svoj stan s tužiteljevim predmetnim stanom (površine 125 m²) i da ta dva stana sada predstavljaju jednu cjelinu. Pored toga, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, koji je sud prihvatio kao stručan i objektivan, a na koji parnične stranke nisu imale primjedbi, kao i na osnovu dopunskog izjašnjenja tog vještaka datog na nastavku glavne rasprave, Općinski sud je utvrdio koje radove apelantica treba da izvede da bi predmetni stan dovela u prvobitno stanje u kojem se on nalazio prije 1992. godine.
8. U vezi s postavljenim protivtužbenim zahtjevom kojim je apelantica tražila naknadu nužnih troškova koje je imala u predmetnom stanu, Općinski sud je između ostalog naveo da apelantica tokom postupka niti jednim dokazom nije dokazala osnovanost postavljenog zahtjeva (obim radova, da li se eventualno radilo o nužnim troškovima, da li je uložila vlastita sredstva i sl.). Stoga je taj dio tužbenog zahtjev odbijen primjenom odredaba čl. 7. i 123. ZPP.
9. Apelantica i tužitelj su podnijeli žalbe protiv presude Općinskog suda, koje je Kantonalni sud Presudom broj 65 0 P 063895 12 Gž od 28. oktobra 2014. godine odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude, između ostalog, naveo da je neosnovan apelanticin žalbeni navod da je Općinski sud nenadležan za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o vlasničkoj tužbi, u smislu člana 43. ZVPO-a, zbog čega je za postupanje nadležan redovni sud shodno odredbi člana 1. u vezi sa članom 42. ZPP. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, ocijenio izvedene dokaze u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, te da je o pravu vlasništva na predmetnom stanu zaključio na osnovu uvida u ZK izvadak za predmetni stan i kupoprodajni ugovor zaključen između apelanta i Općine Centar Sarajevo. Potom je Kantonalni sud ocijenio da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da su predmetni stanovi predstavljali jednu građevinsku cjelinu, konstatirajući da iz materijalnih dokaza u spisu proizlazi da su stanovi uvijek bili zasebne stambene jedinice, na što, po mišljenju tog suda, upućuje i činjenica da je na njima izvršen pojedinačan otkup stana prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Primijetivši da apelantica u prvostepenom postupku nije postavljala zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora na osnovu kojeg je tužitelj stekao pravni osnov za sticanje vlasništva, Kantonalni sud je ocijenio da, shodno tome, Općinski sud nije bio obavezan utvrđivati činjenice koje se tiču navedenog. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da su te okolnosti prvi put navedene u žalbi, što je suprotno odredbi člana 207. ZPP. Također, vezano za apelanticine tvrdnje da je prvostepenom presudom povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana 8. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz stanja spisa očito proizlazi da je apelantica u istoj zgradi korisnik i vlasnik jednog trosobnog stana na istom spratu, pa se s obzirom na te okolnosti ne može smatrati da je donošenjem prvostepene presude ugroženo njeno pravo na dom. Pored toga, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelanticini navodi u pogledu neizvršivosti prvostepene presude. U vezi s tim, istaknuto je da činjenica da za predmetni stan postoje samo jedna ulazna vrata iz haustora ne čini predmetnu presudu neizvršivom, s obzirom na to da se radnjama opisanim u izreci prvostepene presude u cijelosti postiže cilj pravne zaštite koja se pruža tužitelju i omogućava mu se ulaz u njegov stan.
11. Apelantica je izjavila reviziju protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 063895 15 Rev od 20. jula 2015. godine odbio reviziju u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu, a odbacio u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naglasio da apelantica u reviziji nije navela niti jedan konkretan procesni prigovor, već je samo paušalno prigovorila da je drugostepena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka. Shodno tome, Vrhovni sud je u skladu s odredbom člana 241. ZPP ispitao drugostepenu presudu samo u pogledu povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, te je ocijenio da te povrede nisu učinjene u postupku pred drugostepenim sudom, zbog čega nije ostvaren taj revizijski razlog. Također, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelanticin prigovor pogrešne primjene materijalnog prava jer je ocijenio da su nižestepeni sudovi, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja za koje je taj sud vezan, pravilno primijenili član 43. ZVPO-a kada su usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev i da su za svoje odluke dali jasne i potpune razloge u obrazloženju svojih presuda, a koje je prihvatio i taj sud. U pogledu apelanticinog revizijskog prigovora da je tužiteljev zahtjev neosnovan jer tužitelj nije vlasnik predmetnog stana s obzirom na to da je zaključio apsolutno ništav fiktivni ugovor o kupoprodaji stana s Općinom Centar, Vrhovni sud je ocijenio da je taj prigovor neosnovan jer apelantica u tom pravcu u postupku pred prvostepenim sudom nije istakla protivtužbeni zahtjev, već se prvi put u žalbi pozvala na ništavost tog kupoprodajnog ugovora, zbog čega se drugostepeni sud pravilno pozvao na odredbu člana 207. stav (1) ZPP. Potom je Vrhovni sud ocijenio da je neosnovan apelanticin prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava navodima o jedinstvenoj građevinskoj cjelini i neizvršivosti prvostepene presude jer predmetni stan nema ulazna vrata sa stubišta na trećem spratu koja vode u hodnik tužiteljevog stana i da nikada nije ni bilo tih vrata. U vezi s tim, Vrhovni sud je konstatirao da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da su ti apelanticini navodi neosnovani jer iz provedenih dokaza očito proizlazi da je predmetni stan uvijek bio tužiteljeva zasebna stambena cjelina. Nadalje, ukazujući na činjenicu da su apelantica, odnosno njen pravni prednik neovlaštenim vršenjem građevinskih radova izvršili prepravke i dva stana spojili u jednu cjelinu, čime je tužitelj onemogućen u ostvarenju svojih prava, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva da mu apelantica predmetni stan preda i dovede ga u prvobitno stanje prije izvršenih građevinskih radova, i to činidbom navedenom u izreci prvostepene presude. Po ocjeni Vrhovnog suda, na taj način se postiže cilj zaštite prava vlasništva postavljenim reivindikacionim zahtjevom i zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje jer u postupku pred nižestepenim sudovima apelantica nije tvrdila niti je dokazala da je imala urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu za rušenje pregradnog zida i izvođenje drugih građevinskih radova i prepravki na tužiteljevoj stambenoj jedinici radi spajanja stanova. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani i apelanticini prigovori o povredi prava na dom iz člana
8. Evropske konvencije jer je iz provedenih dokaza očito da je apelantica na istom spratu iste zgrade, neovisno o predmetnom stanu, vlasnik trosobnog stana stečenog otkupom prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je ocijenio i ostale apelanticine revizijske navode, ali da ih nije posebno obrazlagao jer nisu od odlučnog značaja za donošenje drugačije odluke, a da nije ocijenio navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, s obzirom na to da se iz tih razloga revizija ne može pobijati. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava iz čl. 2, 3. i 6. Međunarodnog sporazuma o sukcesiji, Aneks G, podparagraf a i b. Apelantica tvrdi da je u postupku pred redovnim sudovima pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da su počinjene povrede odredaba parničnog postupka. Također smatra da Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu razmatrali njene navode istaknute u žalbi i reviziji i da su na taj način pokazali pristranost prema tuženom i povrijedili načelo jednakosti stranaka. U vezi s tim, apelantica u suštini tvrdi da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza mogli utvrditi da konkretni stanovi predstavljaju sustanarske stanove u koji je pristup bio kroz jedna ulazna vrata i zajednički hodnik i da su na osnovu tih dokaza mogli utvrditi da bi izvođenjem naloženih radova apelantica ostala bez pristupa u svoj stan i nusprostorije. Shodno tome, apelantica smatra da je osporena prvostepena presuda neprovediva, što je isticala u postupku pred redovnim sudom, a za što, po njenom mišljenju, sudovi nisu dali obrazloženje. S obzirom na to da se, kako apelantica tvrdi, u konkretnom slučaju radi o sustanarskim stanovima koji predstavljaju jednu građevinsku cjelinu, u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima, i da tužitelj nakon prestanka ratnih sukoba nikada nije uveden u posjed predmetnog stana, apelantica smatra da je tuženi nezakonito izvršio povrat stana i zaključio apsolutno ništav ugovor o otkupu predmetnog stana. Potom tvrdi da, s obzirom na to da je ugovor o otkupu predmetnog stana apsolutno ništav, u postupku pred sudom nije morala da dokazuje apsolutnu ništavost tog ugovora jer je na to sud trebao paziti po službenoj dužnosti i da se shodno tome trebao proglasiti nenadležnim za odlučivanje. Također smatra da su redovni sudovi propustili da odbiju tužiteljev tužbeni zahtjev iz razloga što je apelantica dosjelošću stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu. Pored toga, ističe da predmetni stan u kojem živi dugi niz godina predstavlja njen „dom“, a ne tužiteljev „dom“.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim jer pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelantica u apelaciji neosnovano pozvala.
15. Kantonalni sud je nakon uvida u spis predmeta utvrdio da je predmetni postupak vođen u skladu sa zakonom, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica u apelaciji pozvala.
16. Općinski sud je, imajući u vidu cjelokupno stanje spisa kao i presude koje su donijeli taj sud, Kantonalni i Vrhovni sud, zaključio da prilikom donošenja osporenih odluka nije došlo do kršenja prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji.
17. Tužitelj je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim, te je informirao Ustavni sud da je u izvršnom postupku ušao u posjed predmetnog stana, što je potkrijepio relevantnim dokazima.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ broj 6/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 38. stav (1) Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla, stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja. Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tužbenog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 3. stav (1) (1) Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tokom postupka. Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 42. stav (1) (1) Za suđenje u sporovima o pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na nekretninama, (…) isključivo je nadležan sud na čijem se području nalazi nekretnina. Član 207. stav (1) (1) U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 063 895 15 Rev od 20. jula 2015. godine u dijelu koji je pravosnažno okončan (tužiteljev tužbeni zahtjev) protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. augusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 20. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te čl. 2, 3. i 6. Međunarodnog sporazuma o sukcesiji, Aneks G, potparagrafi a i.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
27. U konkretnom slučaju radi se o tužiteljevoj vlasničkoj tužbi u odnosu na predmetni stan, dakle, o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
30. Ustavni sud također podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
31. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
32. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni u ocjeni da je tužiteljeva vlasnička tužba osnovana budući da je tužitelj tokom postupka uspio da dokaže sve pravno relevantne činjenice koje propisuje član 43. ZVPO-a (da je vlasnik predmetnog stana, u smislu člana 38. ZVPO-a, da se stan nalazi u faktičkom posjedu apelantice, te identitet stvari). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi takav stav utemeljili na relevantnim dokazima koji su tokom postupka provedeni i koji su ocijenjeni u smislu člana 8. ZPP, temeljem kojih su redovni sudovi zaključili da je predmetni stan, suprotno apelanticinim tvrdnjama, uvijek predstavljao zasebnu stambenu jedinicu na kojoj je tužitelj bio nositelj stanarskog prava, te da apelantica predmetni stan drži u posjedu bez pravnog osnova (pripajanje predmetnog stana apelanticinom stanu na istom spratu provedeno je bez saglasnosti i dozvole nadležnog organa). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoj stav o osnovanosti tužbenog zahtjeva, suprotno apelanticinim tvrdnjama, jasno i argumentirano obrazložili uz pozivanje na relevantne odredbe ZVPO-a i ZPP, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
33. U vezi s prigovorima kojima apelantica ukazuje na ništavost ugovora o kupoprodaji predmetnog stana koji je tužitelj zaključio s nadležnom općinom, o čemu je sud, prema apelanticinim tvrdnjama, trebao da vodi računa po službenoj dužnosti, zatim o nenadležnosti redovnih sudova da odlučuju u predmetnom postupku, te o neprovedivosti osporenih presuda, Ustavni sud zapaža da su identični prigovori bili predmet razmatranja pred redovnim sudovima o kojima su se sudovi izjasnili ocijenivši ih neosnovanim, uz relevantno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim. Konačno, u prilog neosnovanosti prigovora da je pravosnažna presuda Općinskog suda neprovediva govori i činjenica da je ona u cijelosti provedena u izvršnom postupku (o čemu je tužitelj u odgovoru na apelaciju dostavio relevantne dokumente).
34. U vezi s prigovorima kojim apelantica ukazuje i na kršenje principa ravnopravnosti strana u postupka te nepristranosti suda, Ustavni sud te prigovore smatra paušalnim jer apelantica te prigovore nije konkretizirala kako bi se mogli ispitati. Stoga, imajući u vidu da apelantici tokom postupka nisu bile uskraćene procesne garancije da u postupku učestvuje ravnopravno s tužiteljem, da predlaže dokaze, da se izjašnjava o dokazima suprotne strane, pri čemu neslaganje s odlučenjem redovnih sudova samo po sebi ne pokreće pitanje ugroženosti navedenih principa, Ustavni sud istaknute prigovore smatra neosnovanim.
35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali prigovori
36. U vezi s prigovorima kojima apelantica osporene presude dovodi u vezu s kršenjem prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prije svega zapaža da su redovni sudovi tokom postupka utvrdili da se predmetni stan ne može smatrati apelanticinim domom jer apelantica posjeduje stan u istoj zgradi, na istom spratu (površine 95 m²) koji je u postupku privatizacije državnih stanova otkupljen. Stoga se prigovor o kršenju prava na dom u kontekstu osporenih presuda i činjenica da apelantica nije navela relevantne argumente za suprotan zaključak ne može smatrati osnovanim.
37. Imajući u vidu da je predmetni stan tužiteljevo vlasništvo, što je tokom postupka tužitelj dokazao relevantnim dokumentima, Ustavni sud smatra da se osporene presude ne tiču apelanticine imovine i da osporene presude ne pokreću pitanje prava na imovinu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz istog razloga Ustavni sud smatra neosnovanim i apelanticino pozivanje na odredbe Međunarodnog sporazuma o sukcesiji, Aneks G, potparagrafi a i b, jer se u okolnostima konkretnog slučaja osporene presude ne mogu dovesti u vezu sa suštinskim značenjem navedenih prava na koja se apelantica neosnovano pozvala.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi osnovanost tužbenog zahtjeva utemeljili na relevantnim odredbama ZVPO-a i ZPP, za što su dali argumentirano obrazloženje, pri čemu su se osvrnuli na apelanticine prigovore koje su smatrali bitnim za odlučenje ocijenivši ih neosnovanim na način koji se ne doima proizvoljnim.
39. Nema ni kršenja prava na dom iz člana II/.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su redovni sudovi tokom postupka utvrdili da predmetni stan ne predstavlja apelanticin dom, a apelantica u postupku nije ponudila argumente za drugačiji zaključak.
40. Konačno, nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije, kao ni odredaba Međunarodnog sporazuma o sukcesiji, Aneks G, potparagrafi a i b, kada osporene odluke ne pokreću pitanje imovine koju ima u vidu član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman