Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4032/17 (S.V.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4032/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4032/17, rješavajući apelaciju S. V., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. V.
protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 235761 17 Kž od 20. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 235761 17 Kž od 20. juna 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa mu je za navedeno djelo izrečena uslovna osuda sa utvrđenom kaznom zatvora od 6 mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od 1 godine i 6 mjeseci ne počini novo krivično djelo, te je obavezan platiti troškove postupka. Osim toga, apelantu je izrečena mjera bezbjednosti upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od 2 godine, po pravosnažnosti presude.
2. U toku postupka, utvrđeno je da je apelant 17. novembra 2015. godine, upravljao putničkim motornim vozilom pod dejstvom alkohola sa koncentracijom od 1,89 promila, što odgovara stadiju srednjeg pijanstva, kojom prilikom je izgubio kontrolu nad vozilom i sa istim sletio sa kolovoza i prednjim lijevim dijelom vozila udario u metalnu ogradu sa betonskim postoljem, usljed čega je saputnik u vozilu B. J. zadobio teške tjelesne povrede (prelom lijevog jagodično-viličnog kompleksa sa prelomom nosnih kostiju).
3. U obrazloženju prvostepene odluke je navedeno da je apelant na ročištu za izjašnjenje o krivnji od 24. maja 2016. godine izjavio da je kriv za izvršenje predmetnog krivičnog djela. Takođe, Osnovni sud je naveo da je na ročištu za izricanje krivično-pravne sankcije apelant izjavio da ostaje kod izjave koju je dao u toku postupka. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da apelant neosnovano u žalbi navodi da u prvostepenoj presudi nisu izneseni dokazi koji potkrepljuju apelantovu izjavu o priznanju krivice da je učinio predmetno krivično djelo i da nisu izneseni razlozi o „nekontrolisanom kretanju po kolovozu i gubljenju kontrole nad vozilom“, obzirom na različite izjave apelanta i oštećenog B. J. o ovim bitnim činjenicama. Okružni sud je naveo da su u prvostepenoj presudi, koja je donesena nakon što je taj sud razmotrio i prihvatio apelantovu izjavu o priznanju krivice, izneseni svi relevantni razlozi koji su opredijelili prvostepeni sud da zaključi da je apelant izjavu o priznanju krivice dao dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, pošto je prethodno upozoren o mogućim posljedicama, uključujući i one vezane za imovinsko-pravni zahtjev i obavezu naknade troškova postupka. Isto tako, Okružni sud je naveo da je tužilac prezentovao dovoljno dokaza o postojanju djela i krivici apelanta, kao izvršioca (zapisnik o saslušanju svjedoka B. J., zapisnik o uviđaju saobraćajne nezgode sa skicom lica mjesta i fotodokumentacijom nalazi vještačenja alkohola u krvi apelanta, nalazi tjelesnih povreda oštećenog, zapisnik o ispitivanju apelanta i dr.). Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je prvostepeni sud iznio tok pretresa i o izricanju krivično pravne sankcije, te da su izneseni razlozi zbog kojih je taj sud prihvatio apelantovu izjavu o priznanju krivice, nalazeći da je ista na nesumnjiv način potkrijepljena dokazima koji su dostavljeni uz optužnicu (koje apelant nije osporavao). Pored toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da apelant osporava utvrđeno činjenično stanje i da tvrdi da je neosnovan i pogrešan zaključak prvostepenog suda da je svojim ponašanjem uzrokovao saobraćajnu nezgodu, ali je Okružni sud istakao da apelant gubi iz vida da je priznao izvršenje krivičnog djela i da su ostali dokazi optužbe bili dovoljni da potkrijepe njegovo priznanje. Okružni sud je naveo da se priznanjem krivice apelant odrekao prava na suđenje, pa tako nije ni saslušavan u svojstvu svjedoka, niti mu je predočavan iskaz iz istrage, a na kojem iskazu prvostepena presuda nije ni zasnovana i koji nije relevantan, niti se na osnovu istog može uspješno pobijati utvrđeno činjenično stanje.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da nije na nesumnjiv način dokazano da je uzrok saobraćajne nezgode njegovo alkoholizirano stanje, te da nije cijenjena njegova izjava u vezi nastanka nezgode. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i prvostepeni sud u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman