Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4493/15 (H. T.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Nekretnina
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4493/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4493/15, rješavajući apelaciju Hajrije Trokić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Hajrije Trokić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049003 15 Rev 2 od 30. jula 2015. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Hajriji Trokić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici Hajriji Trokić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrije Trokić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049003 15 Rev 2 od 30. jula 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049003 14 Gž 3 od 12. marta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049003 13 P 2 od 10.

septembra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hajrija Trokić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beča, Republika Austrija, koju zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 1. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 049003 15 Rev 2 od 30. jula 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 049003 14 Gž 3 od 12. marta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 049003 13 P 2 od 10. septembra 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Vlade Ćejića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 28. juna do 6. jula 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 11. novembra 2002. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina – stambene zgrade u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) koji je zaključen 20. decembra 1992. godine između apelantice kao prodavca i tuženog kao kupca.

6. Presudom Osnovnog suda broj P-2500/02 od 24. decembra 2004. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev.

7. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-386/05 od 27. aprila 2007. godine ukinuta je presuda Osnovnog suda od 24. decembra 2004. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

8. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 049003 07 P od 30. oktobra 2009. godine kojom je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev.

9. Odlučujući o žalbama stranaka, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 049003 10 Gz od 26. februara 2010. godine kojom je djelimično uvažio apelanticinu žalbu u dijelu odluke o dosuđenoj zakonskoj zateznoj kamati, dok je u preostalom dijelu apelanticinu i žalbu tuženog odbio i pobijanu presudu potvrdio.

10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 049003 10 Rev od 2. februara 2012. godine uvažio apelanticinu i reviziju tuženog, presudu Okružnog suda od 26. februara 2010. godine ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.

11. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 049003 12 Gž 2 od 25. septembra 2012. godine žalbe stranaka uvažio, presudu Osnovnog suda od 30. oktobra 2009. godine ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.

12. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 049003 13 P 2 od 10. septembra 2014. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, te da se slijedom toga na osnovu te presude naloži brisanje prava vlasništva tuženog na predmetnim nekretninama, kao i da se naloži tuženom da joj preda u posjed predmetne nekretnine.

13. Odbijen je kao neosnovan i apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženom da joj iz osnova neosnovanog bogaćenja u vidu zakupnine zbog korištenja predmetne nekretnine za period pobliže naveden u izreci presude plati iznos, također pobliže naveden u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom.

14. Predmetnom presudom je također odbijen i apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže nju samu da tuženom na ime povrata isplaćenog iznosa na ime kupoprodajne cijene isplati iznos pobliže naveden u izreci te presude sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom apelantica je obavezana tuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka.

15. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku pred tim sudom, na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da su apelantica kao prodavac i tuženi kao kupac 20. decembra 1992. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, da su potpisi ugovarača sudski ovjereni 5. marta 1993. godine, te da je taj ugovor u apelanticino ime potpisao advokat Miroslav Mikeš kao njen punomoćnik (na osnovu nesporno valjane punomoći). Nadalje, Osnovni sud je kao nesporno utvrdio i da su parnične stranke zaključile i Aneks tog ugovora u kome su regulirali kupoprodajnu cijenu, kao i da je tuženi kao kupac ušao u posjed predmetnih nekretnina, dok je sporno da li je tuženi apelantici u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, te da li je apelantica predmetni ugovor zaključila pod prijetnjom sile i pod pritiskom uslijed ratnih okolnosti iz tog vremena.

16. Osnovni sud je istakao da je apelantica navela da je predmetni ugovor zaključila mimo stvarne volje, uslijed ratnih okolnosti tog vremena, zbog straha za sebe i svoju porodicu, te pod pritiskom prijetnji trećih lica, kao i sinova tuženog. Naime, apelantica je navela da je njenog sina jednom prilikom tokom 1992. godine privela policija, te da je ubrzo pušten, zatim da je u novembru 1992. godine šef Studentske zadruge došao u njihovu kuću i prijeteći bombom od njenog supruga tražio novac, da je na njihovu kuću jedne večeri bačen kamen, kao i da je pucano na kuću njene majke, koja je u blizini njihove kuće.

17. Međutim, prema mišljenju Osnovnog suda, apelanticina tvrdnja o privođenju njenog sina nije relevantna činjenica koja je od ključnog utjecaja na dobrovoljnost za zaključenje ugovora budući da iz apelanticinog iskaza proizlazi da joj je sin bio punoljetan u vrijeme privođenja u ljeto 1992. godine i da je podlijegao vojnoj obavezi, te da se to događalo u vrijeme opće mobilizacije. S obzirom na to da je postojala obaveza odziva u vojsku u ljeto 1992. godine, bez obzira na nacionalnost i vjersku pripadnost, Osnovni sud je ocijenio da se namjera tadašnje vlasti da vojno angažira apelanticinog sina ne može smatrati konkretnim pritiskom na apelanticinu porodicu.

18. Što se tiče navoda u vezi s prijetnjama bombom i iznude novca od strane šefa Studentske zadruge, Osnovni sud je ukazao da ti navodi nisu dokazani shodno odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) budući da apelantica, osim svog iskaza, nije ponudila ni jedan dokaz koji bio potvrdio te tvrdnje.

19. U vezi s apelanticinim navodima da je na njenu kuću jedne večeri bačen kamen, Osnovni sud je ukazao da iz iskaza svjedokinje Mirsade Halkić (apelanticine sestre) proizlazi da se to dogodilo u januaru 1993. godine, dok je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen 20. decembra 1992. godine, što ukazuje da se taj događaj desio poslije zaključenja predmetnog ugovora, te da je stoga taj događaj bez utjecaja na apelanticinu volju za zaključenje spornog ugovora. Osim toga, iz iskaza svjedokinje Dušanke Ivanović proizlazi da je kamen na kuću bacio momak apelanticine kćerke nakon što su se oni posvađali, koja činjenica dovodi u sumnju motiv bacanja kamena na apelanticinu kuću, iz čega proizlazi da apelantica nije dokazala da je bacanje kamena na njenu kuću utjecalo na njenu volju za zaključenje ugovora, odnosno nije dokazala da je onaj ko je bacio kamen to uradio s namjerom da utječe na njihovu volju za zaključenje spornog ugovora, a posebno s obzirom da je kamen navodno bačen nakon zaključenja spornog ugovora.

20. Osnovni sud je ocijenio da apelanticini navodi da je pucano na kuću njene majke, koja se nalazi u blizini njihove kuće, također nisu dokazani kao relevantne činjenice koje su bile od utjecaja na njenu volju za zaključenje spornog ugovora budući da iz iskaza svjedoka proizlazi da su apelanticini roditelji kuću napustili prije nego je pucano na nju tako da je sporno da li je taj događaj bio od utjecaja na apelanticu da zaključi sporni ugovor. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da se ni jednim izvedenim dokazom ne ukazuje da je cilj pucanja na kuću apelanticinih roditelja bio zaplašivanje i pritisak na apelanticu da prometuje predmetne nekretnine.

21. Konačno, Osnovni sud je ocijenio da apelanticini navodi da su sinovi tuženog čestim dolascima njihovoj kući izvršili pritisak na nju da zaključi sporni ugovor nisu ničim potvrđeni. Osnovni sud je ukazao da su saslušani svjedoci sinove tuženog ocijenili kao dobre momke, koji su preko apelanticine sestre Mirsade Halkić preporučeni kao dobri i pouzdani ljudi za eventualno prometovanje nekretnina, da su oni organizirali da apelanticina porodica sigurno napusti Republiku Srpsku, a uz to su i nakon zaključenja spornog ugovora nesporno ostali u poslovnim odnosima i kontaktima s apelanticom i njenim suprugom. Osim toga, Osnovni sud je istakao da niko od svjedoka nije potvrdio apelanticine navode da su sinovi tuženog svojim prisustvom vršili pritisak na apelanticinu porodicu da izvrši promet predmetnih nekretnina.

22. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ocijenio da su neosnovani apelanticini navodi da je predmetni kupoprodajni ugovor apsolutno ništav jer je zaključen pod prisilom, te s tim u vezi ukazao na odredbe člana 25. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine kojima je propisano da je u slučaju spora o valjanosti prenosa prava na nekretnini teret dokazivanja na strani koja tvrdi da promet nekretnine nije izvršila na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, s ciljem uspostavljanja pravnog statusa prije izvršenog prenosa. Osim toga, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da je ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima ništav ako cilj povrijeđenog dobra ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo, a članom 109. ZOO je propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je iz izvedenih dokaza utvrdio da nije postojao pritisak ili neka druga nedozvoljena radnja od strane tuženog ili njegove porodice kao kupca nekretnina, niti bilo koga od apelanticine porodice. Iz provedenih dokaza, također, nije utvrđeno da je postojao bilo kakav pritisak ili neka nedozvoljena radnja i od trećih lica na apelanticu da zaključi ugovor, a apelanticini navodi da joj je sin priveden i kratko zadržan od policije, da je njenom suprugu iznuđen novac prijetnjom bombom, da joj je bačen kamen na kuću, te da je pucano na njenu kuću nisu na pouzdan način, izvođenjem dokaza, dovedeni u vezu s voljom za zaključenje ugovora. Neki od navoda (iznuda novca pod prijetnjom bombe) nisu dokazani, a drugi navodi (privođenje sina, bacanje kamena na kuću) nisu izvedenim dokazima dovedeni u vezu s pritiskom drugih lica na apelanticu da zaključi ugovor mimo njene volje. Osnovni sud je također ukazao da apelanticini navodi da je pucano na kuću njenih roditelja nisu relevantni jer se taj događaj, pod uvjetom da se uopće desio, desio poslije zaključenja spornog ugovora.

23. Nadalje, Osnovni sud je ocijenio da su neosnovani i apelanticini navodi da joj tuženi nije u cijelosti isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu nekretnina. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da iz Aneksa predmetnog ugovora proizlazi da je ugovorena cijena spornih nekretnina od 130.000,00 njemačkih maraka, da će isplata biti izvršena na apelanticin lični račun, i to 100.000,00 njemačkih maraka u roku od deset dana od zaključenja Aneksa (Aneks zaključen 15. januara 1993. godine), a preostalih 30.000,00 njemačkih maraka u roku od šest mjeseci. Osnovni sud je naveo da iz apelanticinog iskaza proizlazi da je sin tuženog na ime kupoprodajne cijene isplatio iznos od 63.000,00 njemačkih maraka, dok iz iskaza tuženog i svjedoka Željka i Veljka Ćejića proistječe da je apelantici u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena, i to 71.000,00 njemačkih maraka odmah po dolasku apelantice u Beč, a 60.000,00 njemačkih maraka nakon deset dana, o čemu je apelanticin suprug izdao potvrdu. Nadalje, Osnovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka Miroslava Mikeša (advokata i apelanticinog punomoćnika prilikom zaključenja predmetnog ugovora) proizlazi da je postojala potvrda (dvije potvrde o dvije uplate) kojom se potvrđuje da je kupoprodajna cijena isplaćena u cijelosti, koje je on predao gruntovnici radi provođenja predmetnog ugovora. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je poklonio vjeru iskazima tuženog i svjedoka Željka i Veljka Ćejića budući da apelantica, osim svog iskaza, nije ponudila ni jedan drugi dokaz koji bi potvrdio na neposredan način da joj kupoprodajna cijena nije isplaćena u cijelosti. Pored toga, Osnovni sud je istakao da je na strani iskaza tuženog i iskaz apelanticinog punomoćnika advokata Miroslava Mikeša, koji je kao njen punomoćnik imao neposredna saznanja o navedenim činjenicama i koji je potvrdio da su mu predate potvrde o isplati kupoprodajne cijene u cijelosti, te da on shodno dogovoru s apelanticom, bez tih potvrda nije htio predati predmetni ugovor na uknjižbu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ocijenio da je tuženi dobio te potvrde i predao ih apelanticinom punomoćniku, što je i sam punomoćnik potvrdio, bez obzira što tuženi nisu priložili te potvrde kao dokaz jer se one ne nalaze u DN spisu Zemljišno-knjižnog ureda. Pored navedenog, nesporno je da je sin tuženog Željko Ćejić s apelanticinim suprugom bio u poslovnom odnosu nekoliko mjeseci nakon zaključenja predmetnog ugovora, da su poslovali, odnosno da je sin tuženog kupovao robu od apelanticinog supruga, što dokazuju računi o izvršenim uplatama koji su izvedeni kao dokaz na glavnoj raspravi. Prema ocjeni Osnovnog suda, ne bi bilo uobičajeno takvo poslovanje između porodica parničnih stranaka da tuženi zaista nije u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu.

24. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su parnične stranke zaključile ugovor o kupoprodaji 20. decembra 1992. godine, da se apelantica opredijelila da proda predmetne nekretnine, a da je niko od porodice tuženog nije na to prisiljavao, da je apelantica svojevoljno po punomoćniku potpisala kupoprodajni ugovor, te da je kupoprodajna cijena u nespornom iznosu od 130.000,00 njemačkih maraka na koju je apelantica pristala isplaćena u gotovini u dva dijela. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor zaključen na dobrovoljan način, odnosno na strani parničnih stranaka je postojala volja za zaključenje predmetnog ugovora, iz čega proizlazi da nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.

25. S obzirom da nije utvrđena apsolutna ništavost predmetnog kupoprodajnog ugovora, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan i preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na restituciju, te potraživanje naknade štete po osnovu neosnovanog bogaćenja u vidu zakupnine zbog korišćenja porodične stambene zgrade i poslovnog prostora.

26. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 049003 14 Gž 3 od 12. marta 2015. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

27. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je postojala dobrovoljnost za zaključenje predmetnog ugovora. Naime, Okružni sud je naveo da iz apelanticinog iskaza proizlazi da su vođeni ozbiljni pregovori za zaključenje predmetnog ugovora, te da je postojala apelanticina slobodna volja za zaključenje tog ugovora. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz prvostepene presude pravilno i zakonito proizlazi da je kupoprodajni ugovor zaključen 20. decembra 1992. godine, a ne kako to žalba pogrešno navodi 18. januara 1993. godine kada je apelantica dala punomoć za zaključivanje predmetnog ugovora Miroslavu Mikešu. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 88. stav 1. ZOO kojom je propisano da ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugog bez njegovog ovlaštenja obavezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. Budući da je u konkretnom slučaju ugovor na kojem je naveden datum 20. decembar 1992. godine, zaključen putem tada neovlašteno zastupane apelantice po Miroslavu Mikešu, apelantica naknadno odobrila, punomoći od 18. januara 1993. godine, takvo odobrenje djeluje retroaktivno i smatra se kao da je punomoć i bila data od samog početka. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je utvrdio kako je nesporno da je bacanje kamena na apelanticinu kuću bilo u januaru mjesecu 1993. godine tako da takav događaj nije mogao utjecati na apelanticinu volju za zaključenje predmetnog ugovora jer je on zaključen prije spornog događaja. Nadalje, Okružni sud je u pogledu datuma zaključenja ugovora ukazao na odredbu člana 72. stav 1. ZOO kojom je propisano da kada je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se njim obavezuju. U konkretnom slučaju se radi o strogo formalnom ugovoru, iz čega proizlazi da je ugovor zaključen 20. decembra 1992. godine, kada su ga potpisali apelanticin punomoćnik kao prodavac i tuženi kao kupac jer je apelantica u punomoći od 18. januara 1993. godine takvu pravnu radnju naknadno odobrila.

28. U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na isplatu kupoprodajne cijene, te nepostojanje priznanice o isplati, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 321. stav 1. ZOO kojom je propisano da ko ispuni obavezu potpuno ili djelimično ima pravo zahtijevati da mu povjerilac o tome izda priznanicu o svom trošku. U vezi s tim, Okružni sud je podsjetio da iz apelanticinog iskaza proizlazi da je zahtijevala isplatu u gotovom novcu, a da je tuženi kao dužnik imao pravo zahtijevati da mu se izda priznanica u pogledu isplate cijene po predmetnom ugovoru o kupoprodaji. Okružni sud je istakao da žalbeni navodi da je teret dokazivanja naprijed navedene činjenice na tuženom ne stoje zato što apelantica tvrdi i iznosi činjenicu koju je ona dužna dokazati, shodno čl. 7, 102. i 123. ZPP, da joj kupoprodajna cijena nije isplaćena u cijelosti. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je iz iskaza svjedoka Miroslava Mikeša, Željka i Vlade Ćejića zaključio da su isplate izvršene, dok s druge strane apelantica činjenicu na koju se poziva, tj. da nije izvršena isplata kupoprodajne cijene u punom iznosu dokazuje samo svojim iskazom.

29. Vrhovni sud, odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 71 0 P 049003 15 Rev 2 od 30. jula 2015. godine kojom je reviziju odbio.

30. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, istakao da apelantica svoj tužbeni zahtjev zasniva na tvrdnjama da su kupoprodajni ugovor i Aneks ugovora zaključeni u ratnim okolnostima, te da kao takvi ne predstavljaju rezultat slobodno izražene volje stranaka i da su ništavi bez obzira na ispunjenje formalno-pravnih pretpostavki za njihovu valjanost. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da predmetni ugovor zadovoljava zakonske uvjete – formu (član 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina). Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je ugovor zaključen kada se ugovorne strane saglasne o bitnim sastojcima ugovora (član 26. ZOO), te da izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno (član 28. stav 2. ZOO), pa proizlazi da je za punovažnost spornog ugovora, pored uvjeta koji se odnose na formu, nužno postojanje saglasnih slobodno izraženih volja ugovarača za zaključenje ugovora. Odsustvo slobodno izražene volje makar i jednog saugovarača svaki ugovor čini ništavim i takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo od samog zaključenja. Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravne stavove Osnovnog i Okružnog suda, te istakao da su nižestepeni sudovi, pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, zaključili da nije dokazano odsustvo volje na apelanticinoj strani kod zaključenja navedenog ugovora.

31. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je apelantica tokom postupka pred nižestepenim sudovima, kao jedan od razloga zbog kojeg smatra da predmetni ugovor nije pravno valjan, isticala i da joj kupoprodajna cijena nije u cijelosti isplaćena. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi ocjenom izvedenih dokaza (prevashodno iskaza svjedoka Miroslava Mikeša i sinova tuženog) izveli zaključak da tuženi jeste platio kupoprodajnu cijenu. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, ovi apelanticini navodi nisu relevantni za odluku o pravnoj valjanosti predmetnog ugovora, već bi bili od utjecaja na primjenu odredbe člana 104. ZOO u slučaju da je utvrđena ništavost ugovora, te su od utjecaja po eventualnom apelanticinom zahtjevu u drugoj parnici za isplatu kupoprodajne cijene. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je ukazao da apelanticini revizioni navodi vezani za isplatu kupoprodajne cijene, kojima se spori pravilnost zaključka nižestepenih sudova da je kupoprodajna cijena u cijelosti plaćena, nisu od utjecaja na valjanost presude drugostepenog suda. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da suprotno revizionim navodima, apelantica nije dokazala postojanje posebnih okolnosti koje su bile od utjecaja na njenu slobodnu volju pri zaključenju osporenog ugovora, već je predmetni ugovor zaključen dobrovoljno, te da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 103. ZOO.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

32. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

33. Navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelantica tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova da na njenoj strani, u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji, nisu postojale posebne okolnosti koje su utjecale da u općepoznatom ratnom okruženju kao pripadnik etničke manjine zaključi predmetni ugovor. Apelantica smatra da u postupku nije dokazano da joj je tuženi isplatio cijeli iznos na ime kupoprodajne cijene. Osim toga, apelantica se pozvala na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 616/10, u kojem je zauzet stav u pogledu ocjene posebnih okolnosti koje su utjecale da apelantica zaključi sporni ugovor u ratnom periodu. Naime, apelantica navodi da je spornu imovinu prodala s ciljem „spašavanja života“, a ne zbog rada u Austriji, da joj je sin na nedozvoljen način mobiliziran, odnosno da je zbog neodazivanja na vojnu mobilizaciju maltretiran, da im je „šef Studentske zadruge“ prijeteći bombom iznuđivao novac, da je bačen kamen na njenu kuću, da je pucano po kući njenih roditelja (koja se nalazi pored apelanticine kuće), kao i da su sinovi tuženog bili gotovo svakodnevno kod apelantice iz čega proizlazi tačnost njenih tvrdnji pod kakvim je okolnostima zaključen ugovor o kupoprodaji.

34. Konačno, apelantica navodi da se predmetni postupak vodio 13 godina, te stoga traži naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka u iznosu od 6.500,00 KM. b)Odgovor na apelaciju

35. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena na način da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje (od strane prvostepenog suda) pravilno primijenjeno materijalno pravo.

36. Okružni i Osnovni sud su naveli da ostaju pri razlozima datim u osporenim odlukama.

37. Tuženi je naveo da su obrazloženja svih nižestepenih sudova na zavidnom nivou obimna i koherentna, te daju prave odgovore na suštinska pitanja za postupak koji se vodio. U suštini, tuženi je naveo da se u konkretnom slučaju radi isključivo o apelanticinom nezadovoljstvu uspjehom u sporu, a ne o proizvoljnoj procjeni činjenica i dokaza, čime bi se eventualno stvorio prostor da Ustavni sud procjenjuje zaključke redovnih sudova.

V.Relevantni propisi

38. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Član 28. stav 2.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 72. stav 1.

(1) Kad je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se njim obavezuju.

Član 88. stav 1.

(1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.

Član 103. stav 1.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Član 104. stav 2.

(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala […].

39. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 30/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 25. stav 2.

U slučaju spora o valjanosti prenosa prava na nepokretnosti, […] teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da je po osnovu prenosa prava pravo na nepokretnost stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom […], u cilju uspostavljanja pravnog statusa prije izvršenog prenosa.

40. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

[...] Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

41. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

42. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 049003 15 Rev 2 od 30. jula 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 1. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

45. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

47. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

48. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavnosti ugovora, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

a)U odnosu na „suđenje u razumnom roku“

49. Apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

50. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni postupak pokrenut tužbom od 11. novembra 2002. godine, a da je okončan konačno osporenom presudom Vrhovnog suda od 30. jula 2015. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao oko 12 i po godina.

51. Ustavni sud smatra, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo razmotriti, da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelantica svojim ponašanjem doprinijela trajanju predmetnog postupka. Osim toga, Ustavni sud ističe da je predmetni postupak dva puta vraćan na ponovno suđenje prvostepenom sudu. Osnovnom sudu je trebalo oko dvije godine da donese prvu prvostepenu presudu (od 24. decembra 2004. godine), oko dvije i po godine dana da donese drugu prvostepenu presudu (od 30. oktobra 2009. godine) u ponovljenom postupku i oko dvije godine da donese treću prvostepenu presudu (od 10. septembra 2014. godine) u ponovljenom postupku. Dakle, postupak pred Osnovnim sudom je ukupno trajao oko šest i po godina. Na drugoj strani, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u postupcima po žalbama donio prvu odluku u roku od oko dvije i po godine (27. aprila 2007. godine), drugu odluku u roku od tri mjeseca (26. februara 2010. godine) i treću odluku u roku od sedam mjeseci (25. septembra 2012. godine). Nadalje, Vrhovnom sudu je trebalo oko dvije godine da prvi put odluči o apelanticinoj reviziji (rješenje od 2. februara 2012. godine) i drugi put oko četiri mjeseca (presuda od 30. jula 2015. godine). Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Posmatrano u cijelosti, Ustavni sud ističe da je postupak utvrđivanja ništavnosti ugovora o prometu nekretnina zaključenog u toku rata pred redovnim sudovima trajao oko 12 i po godina, što se nikako ne može smatrati „razumnim rokom“. Pri tome, odgovornost za dužinu postupka snose isključivo redovni sudovi koji nisu ponudili razumno i objektivno opravdanje za dugo trajanje postupka, niti to proizlazi iz odgovora na apelaciju. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini postupka.

52. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.

53. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojim odlukama broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine, st. 38-44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i broj AP 3283/16 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3283/16 od 10. maja 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U Odluci broj AP 2611/15, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTVBiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“ Također, u Odluci broj AP 3283/16 Ustavni sud je, između ostalog, naveo da je kršenje prava na pravično suđenje dio sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i da mora biti kvalificirano tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna s ustavnim pravom na pravično suđenje.

54. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se poziva i na obrazloženje iz odluka br. AP 2611/15 i AP 3283/16. Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupaka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Iz istih razloga i ova se odluka, također, dostavlja navedenim subjektima. Pitanje naknade nematerijalne štete

55. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

56. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranim odlukama br. AP 2611/15 i AP 3283/16 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja, kako u apelanticinom slučaju tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

57. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

58. Apelantica, u suštini, smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je apelantica zaključila u toku rata s tuženim nije ništav u smislu odredaba člana 103. ZOO, te da joj je isplaćena kupoprodajna cijena u cijelosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

59. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

60. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je postupak u konkretnom slučaju pokrenut po apelanticinoj tužbi kojom je tražila da se poništi kupoprodajni ugovor koji je zaključila s tuženim u vrijeme trajanja rata u Bosni i Hercegovini, kao i isplate cijene po predmetnom ugovoru. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su apelanticin tužbeni zahtjev redovni sudovi odbili utvrdivši, ocjenom provedenih dokaza, da se ne može zaključiti da je sporni ugovor zaključen zbog prinude i prijetnje, odnosno da su u vrijeme zaključenja ugovora kod apelantice postojale mane volje koje bi mogle voditi ništavosti spornog ugovora. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala svoje tvrdnje o nedostatku slobodne volje za zaključenje predmetnog ugovora kao razloga koji bi predmetni ugovor činili ništavim u smislu odredaba člana 103. ZOO. Osim toga, iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da iz iskaza svjedoka proizlazi da je apelantici isplaćena kupoprodajna cijena u cijelosti, dok s druge strane apelantica tu činjenicu dokazuje samo svojim iskazom, odnosno ovi apelanticini navodi nisu relevantni za odluku o pravnoj valjanosti predmetnog ugovora, već bi bili od utjecaja na primjenu odredbe člana 104. ZOO u slučaju da je utvrđena ništavost ugovora.

61. Osim toga, Ustavni sud, također, ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavnosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata, te u vezi s tim jasno konstatirao da, bez utvrđenja individualnih okolnosti kao što je postojanje konkretnih prijetnji ili pritisaka za zaključenje ugovora, postojanje samo općih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništavan (vidi Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3407/09 od 20. decembra 2012. godine tač. 30, 31. i 32. i Odluka o dopustivosti broj AP 1463/08 od 13. maja 2010. godine, tačka 12, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, također, podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 3277/13 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP 3277/13 od 7. juna 2016. godine, tačka 31), razmatrajući slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavnosti ugovora o prometu nekretnina na prostoru Bosne i Hercegovine zaključenog u toku rata naveo: „U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan predmetni ugovor o razmjeni nekretnina, uz obrazloženje da apelant u predmetnom postupku nije dokazao svoje tvrdnje o nedostatku slobodne volje za zaključenje predmetnog ugovora kao razloga koji bi predmetni ugovor činili ništavnim u smislu odredaba člana 103. ZOO.“

62. Imajući u vidu naprijed navedeno, te naročito uzimajući u obzir činjenicu da apelantica nije dokazala odlučne činjenice iz kojih bi se nedvosmisleno moglo utvrditi da nije željela, odnosno da je bila prinuđena da zaključi sporni ugovor o kupoprodaji nekretnine, te imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi na koje su se redovni sudovi pozvali u osporenim odlukama, Ustavni sud u datom obrazloženju, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi elemente kako u utvrđenom činjeničnom stanju tako ni u primjeni materijalnog prava.

63. U vezi s apelanticinim pozivanjem na praksu Ustavnog suda zauzetu u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 616/10 od 24. maja 2013. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud podsjeća da prilikom razmatranja apelacije odlučuje isključivo u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta (op. cit. AP 4128/10, tač. 45), te da u svakom predmetu sagledava specifične okolnosti konkretnog predmeta s aspekta pitanja koja se apelacijom pokreću. Dakle, Ustavni sud podsjeća da je prilikom razmatranja apelacije i odlučenja vezan za svoju praksu, ali da se zauzeti stav u nekom predmetu može primijeniti u cijelosti ili djelimično i na drugi predmet tek nakon što uporednom analizom predmeta dođe do nespornog zaključka da se radi o istim, odnosno gotovo istim činjeničnim i pravnim okolnostima, što opravdava analognu primjenu zauzetog stava i na drugi predmet.

64. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u tom predmetu ispitao sve okolnosti konkretnog slučaja, pa je utvrdio da su zaključenju spornog kupoprodajnog ugovora prethodile opće okolnosti – rat, kao i posebne okolnosti na strani prvotužioca u vidu pritiska na njega na način da su mu upućivane prijetnje kao pripadniku etničke manjine, [d]akle u konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da postoje i opće i posebne okolnosti [...]. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je naveo da su redovni sudovi u konkretnom predmetu utvrdili da postoje opće i posebne okolnosti, odnosno mana volje i na strani drugotužioca budući da su na njegovu odluku da proda predmetne nekretnine (pored općih okolnosti - rat) utjecale i posebne okolnosti u vidu prijetnji upućenih njegovim roditeljima koji su ostali u Banjoj Luci, zbog čega se drugotužilac plašio za njihov život, a što je, prema zaključku redovnih sudova, utjecalo na njegovu odluku da se saglasi s prodajom predmetne nekretnine. Međutim, u konkretnom slučaju ne postoje takve ili slične okolnosti, kako su to utvrdili sudovi na osnovu dokaza koji su izvedeni u prvostepenom postupku, o čemu su sudovi dali obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim. Upravo suprotno, apelantica nije ničim dokazala, kako je to naglašeno u osporenim odlukama, da je na nju vršen pritisak ili da je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključila zbog neposrednih prijetnji, što je, kako je rečeno, sasvim različita situacija od one u predmetu broj AP 616/10.

65. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

66. Apelantica, također, navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica nije argumentirala te svoje navode u smislu konkretnih standarda navedenih prava i da svoje navode o kršenju tih prava zapravo zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, te proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema elementa koji u konkretnom slučaju ukazuju da je povrijeđeno apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

67. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije jer je sudski postupak trajao oko 12 i po godina, a redovni sudovi uopće nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati tako dugo trajanje predmetnog postupka.

68. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

69. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelantica kršenje tih prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

70. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

71. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4493/15 (H. T.) | Sudska praksa | Aktio