Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3701/15 (M. O.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanarsko pravo
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3701/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3701/15, rješavajući apelaciju Marka Okuke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marka Okuke podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 001527 14 Uvp od 29. maja 2015. godine i S1 3 U 001527 13 U od 3. decembra 2013.

godine i odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH br. R-502-876-1/1-01-617-188-85/08 od 22. decembra 2008. godine i R-502-876-1/1-01-617/04 od 7. aprila 2006. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marko Okuka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nermin Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 22. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 001527 14 Uvp od 29. maja 2015. godine i S1 3 U 001527 13 U od 3. decembra 2013. godine i odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH (u daljnjem tekstu: CRPCBiH) br. R-502-876-1/1-01-617-188-85/08 od 22. decembra 2008. godine i R-502-876-1/1- 01-617/04 od 7. aprila 2006. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 16. maja 2017. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 24. maja 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 21. januara 1998. godine tadašnjoj Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) podnio zahtjev za potvrđivanje stanarskog prava na stanu u Mostaru u ulici Maršala Tita broj 246 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Odlukom CRPC-a broj 502-876-1/1 od 8. jula 2003. godine potvrđeno je da je apelant 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.

6. Osporenom odlukom CRPCBiH (ustanovljenom na temelju Sporazuma između BiH, FBiH i RS o prijenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada CRPC-a) broj R-502-876-1/1-01-617/04 od 7. aprila 2006. godine usvojen je zahtjev tadašnjeg Ministarstva odbrane FBiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 8. jula 2003. godine i ta odluka je stavljena van snage (tačke 1. i 2. izreke). Istom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana (tačka 3. izreke). Tačkama 4. i 5. izreke određeno je da je ta odluka konačna i obavezujuća te da apelant može pokrenuti postupak za ponovno razmatranje te odluke pred CRPCBiH pod uvjetom da nove dokaze ili da navode o novim dokazima koje CRPCBiH nije razmatrao prilikom donošenja te odluke, a koji mogu bitno utjecati na odluku, dostavi u roku od 60 dana od dana prijema odluke. U obrazloženju odluke je navedeno da je Ministarstvo u zahtjevu istaklo da apelant nema svojstvo izbjeglog ili raseljenog lica u smislu člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) jer je ostao u službi u oružanim snagama van BiH nakon 19. maja 1992. godine. Ministarstvo je kao dokaz podnijelo ovjerenu fotokopiju zapisnika sa usmene rasprave broj 06-23-2406/99 od 14. augusta 2003. godine održane pred Službom uprave za urbanizam, građenje i imovinskopravne poslove Općine Stari Grad – Grad Mostar u kojem je sadržana apelantova izjava da je i nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van BiH, tj. kao civilno lice u službi u bivšoj JNA (tada Vojsci Srbije i Crne Gore) i Rješenje Službe uprave za urbanizam, građenje i imovinskopravne poslove Općine Stari Grad – Grad Mostar broj 0623-2406/99 od 3. oktobra 2003. godine. Imajući u vidu navedeno, CRPCBiH je u konkretnom slučaju uvažio zahtjev Ministarstva pozivom na član 3.a stav 1. Zakona o prestanku primjene.

7. Iz činjenica predmeta proizlazi da je nakon toga Odlukom CRPCBiH broj R-502-876-1/1- 01-617-189/06 od 10. novembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPCBiH od 7. aprila 2006. godine.

8. Apelant je ponovo podnio zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPCBiH od 7. aprila 2006. godine. Odlučujući o tom zahtjevu, CRPCBiH je Odlukom broj R-502-876-1/1-01-617-188- 85/08 od 22. decembra 2008. godine odbacio kao nedopušten apelantov zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPCBiH od 7. aprila 2006. godine. U obrazloženju odluke je navedeno da je apelant u zahtjevu za ponovno razmatranje istakao da se čitav postupak u konkretnoj pravnoj stvari bazirao na izjavi koju je dao Bogdan Okuka u zapisniku pred organom uprave u Mostaru, a ne on, te je predložio saslušanje njega i Bogdana Okuke i po potrebi i vještačenje potpisa u zapisniku od 14. augusta 2003. godine. Apelant je naveo da, s obzirom na to da on nikada nije dao izjavu u navedeni zapisnik, odluka CRPCBiH je zasnovana na nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju. CRPCBiH je utvrdio da je u konkretnom slučaju apelantov zahtjev nedopušten, pozivajući se pri tome na član 38. stav 3. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Pravilnik) kojim je propisano da lice po čijem je zahtjevu u postupku ponovnog razmatranja donesena odluka ne može podnijeti zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPC. Dalje je istaknuto da je u postupku koji je prethodio donošenju te odluke utvrđeno da je CRPCBiH odlučujući o apelantovom zahtjevu za ponovno razmatranje odluke CRPCBiH od 7. aprila 2006. godine donio Odluku broj R-502-876-1/1-01-617-189/06 od 10. novembra 2006. godine kojom je zahtjev odbijen kao neosnovan. Imajući u vidu navedeno, CRPCBiH je zaključio da ne postoji daljnja pravna mogućnost za ponovno razmatranje odluke CRPCBiH, te je zahtjev valjalo odbaciti kao nedopušten. Također je navedeno da apelantu ostaje mogućnost da zahtijeva od nadležnog organa da se putem vještaka određene struke utvrdi o čijem se potpisu radi u zapisniku od 14. augusta 2003. godine radi daljnjeg vođenja postupka s ciljem zaštite njegovih prava pred nadležnim sudom.

9. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 001527 13 U od 3. decembra 2013. godine u postupku upravnog spora odbijena je kao neosnovana apelantova tužba protiv odluke CRPCBiH od 22. decembra 2008. godine. U obrazloženju odluke je navedeno da je taj sud ispitujući pravilnost i zakonitost pobijane odluke utvrdio da je tuženi CRPCBiH pravilno odlučio kada je apelantov zahtjev za ponovno razmatranje ranije odluke CRPCBiH odbacio kao nedopušten. Sud BiH se pozvao na odredbu člana 41. stav 3. Pravilnika, kojom je propisano da licu po čijem zahtjevu je donesena odluka u postupku ponovnog razmatranja ne pripada pravo da ponovo podnosi zahtjev za razmatranje odluke CRPC kojom je odlučeno o nosiocu stanarskog prava na stanu. Sud BiH je imao uvidu da je u konkretnom slučaju odbačen zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPCBiH od 7. aprila 2006. godine, odnosno da je o tome donesena odluka 10. novembra 2006. godine, te da apelantu, u skladu s navedenim propisom, nije dozvoljeno da podnosi zahtjev za ponovno razmatranje ranije odluke, kada je takav zahtjev odlukom CRPCBiH odbijen kao neosnovan. U odnosu na apelantove navode da su pogrešno navedene odredbe Pravilnika, Sud BiH je ukazao da je u obrazloženju pobijane odluke očigledno učinjena greška prilikom kucanja u dijelu u kojem se navodi odredba člana Pravilnika. Naime, u pobijanoj odluci je navedeno da je odredbom člana 38. stav 3. citiranog pravilnika propisano da licu po čijem zahtjevu je donesena odluka u postupku ponovnog razmatranja ne pripada pravo da ponovo podnosi zahtjev za razmatranje odluke Komisije kojom je odlučeno o nosiocu stanarskog prava. Uvidom u citirani pravilnik Sud BiH je utvrdio da se citirana odredba navedenog pravilnika odnosi na član 41. stav 3. Pravilnika. Prema ocjeni tog suda, ova očigledna greška u kucanju ne čini odluku nerazumljivom, s obzirom na to da je navedena odredba jasno citirana, obrazložena i pravilno primijenjena. Navedeni pravilnik, kojim je između ostalog uređen postupak za ponovno razmatranje i izvršenje odluka i druga pitanja značajna za donošenje odluka o zahtjevima za potvrđivanje stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, stupio je na snagu 8. oktobra 2002. godine.

10. Apelant je protiv odluke Suda BiH od 3. decembra 2013. godine podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Odlučujući o zahtjevu, Apelaciono odjeljenje Suda BiH je Presudom broj S1 3 U 001527 14 Uvp od 29. maja 2015. godine apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke odbilo kao neosnovan. U obrazloženju odluke apelaciono vijeće je istaklo da je Sud BiH u vijeću za upravne sporove pravilno odlučio kada je odbio apelantovu tužbu kojom je pokrenuo upravni spor, budući da je odredbom člana 41. stav 3. Pravilnika (prečišćen tekst od 8. oktobra 2002. godine), odnosno člana 38. stav 3. Pravilnika (prečišćen tekst od 2. decembra 2004. godine) propisano da nosiocu stanarskog prava, sadašnjem korisniku stana ili davatelju stana na korištenje, po čijem zahtjevu je donesena odluka u postupku ponovnog razmatranja, ne pripada pravo da ponovo podnosi zahtjev za razmatranje odluke CRPCBiH.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da je u provedenom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelant smatra da u postupku pred CRPCBiH kao organu uprave nisu poštovane osnovne odredbe Zakona o upravnom postupku budući da nije saslušan kao stranka niti su provedeni dokazi koje je on ponudio. Također je naveo da Sud BiH nije razmotrio njegove navode iznesene u tužbi i zahtjevu za preispitivanje sudske odluke te da nije dao obrazloženje o tome. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na ravnopravnost u postupku. II.Odgovor na apelaciju

12. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi iz apelacije neosnovani budući da je konačnom odlukom tog suda potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

13. U Sporazumu između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o prijenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica („Službeni glasnik BiH“ br. 32/04, 32/05, 14/06, 4/07, 47/08 i 86/12) relevantne odredbe glase:

Član 1. stav 1.

Ovim Sporazumom između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o prijenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljem tekstu: Komisija) na osnovu člana XVI Aneksa 7 Mirovnog sporazuma (u daljem tekstu: Sporazum), uređuje se postupak prijenosa nadležnosti Komisije na institucije u Bosni i Hercegovini.

Član 3. st. 1. i 2.

U skladu sa članom XI Aneksa 7 Mirovnog sporazuma i Sporazumom o produžetku mandata, Komisija će nastaviti sa radom do završetka posla a najduže godinu dana od imenovanja radi ponovnog razmatranja odluka Komisije.

Strane su saglasne da će se po zahtjevima za ponovno razmatranje odluka Komisije rješavati u skladu sa odredbama pravilnika CRPC-a, koje nisu u suprotnosti sa odredbama važećih zakona u Bosni i Hercegovini.

14. U Pravilniku o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica – Prečišćeni tekst od 8. oktobra 2002. godine relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim pravilnikom, radi potvrđivanja stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica u Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljem tekstu: Komisija), određuju se kriteriji na osnovu kojih se razmatraju zahtjevi i donose odluke o zahtjevima za potvrđivanje stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, način podnošenja zahtjeva za potvrđivanje stanarskih prava, postupak odlučivanja o zahtjevima, utvrđuju sadržaj i forma odluke o potvrđivanju stanarskih prava, dostavljanje odluka, određuje momenat od kojeg odluke Komisije postaju konačne, uređuju postupak za ponovno razmatranje i izvršenje odluka i druga pitanja značajna za donošenje odluka o zahtjevima za potvrđivanje stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica.

Član 3.

Izbjeglicama i raseljenim licima, u smislu ovog pravilnika, smatraju se sva lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine i koja nisu u posjedu tih stanova.

Status izbjeglice ili raseljenog lica koji Komisiji podnesu zahtjev za povrat stanarskog prava se pretpostavlja.

Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, ne smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima lica koja su nakon 14. 12. 1995. godine ostala u oružanim snagama drugih država. Član 27.

O predloženim odlukama Komisija odlučuje na plenarnim sjednicama.

Odluke o potvrđivanju stanarskih prava usvajaju se u skladu sa postupcima koje Komisija prema potrebi propisuje.

Član 41. st. 1. i 3.

Lice na koje se odnosi odluka o potvrđivanju stanarskog prava, kao i sadašnji korisnik stana ili davalac stana na korištenje pod uvjetom da dostave nove dokaze ili daju navode o novim dokazima koje Komisija nije razmatrala prilikom donošenja odluke, a koji mogu bitno utjecati na odluku Komisije, imaju pravo podnijeti zahtjev za ponovno razmatranje odluke.

Lice iz stava 1. ovog člana ne može podnijeti zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije koja je po njegovom zahtjevu donesena u postupku ponovnog razmatranja.

15. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 001527 14 Uvp od 29. maja 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 22. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi s pravom na povrat stana u posjed potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Ustavni sud zapaža da apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava.

25. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u konačnici odbačen apelantov zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPCBiH kojom je odbijen njegov zahtjev za povrat predmetnog stana. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je o apelantovom zahtjevu odlučivano u postupku pred CRPCBiH te u postupku sudske kontrole odluke CRPCBiH pred Sudom BiH. Također, Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama koje su zasnovane na relevantnoj odredbi člana 41. stav 3. Pravilnika CRPC-a dana jasna i argumentirana obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim u situaciji kada je u postupku utvrđeno da je apelant nakon što mu je 10. novembra 2006. godine odbijen zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPCBiH od 7. aprila 2006. godine ponovo podnio isti zahtjev.

28. U odnosu na apelantove navode da je u konkretnom slučaju izostala primjena Zakona o upravnom postupku pred CRPCBiH kao organu uprave, Ustavni sud ističe da je Sporazumom zaključenim 20. maja 2004. godine između BiH, Federacije BiH i RS o prijenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada CRPC-a, te o produženju njegovog mandata predviđeno da su odluke CRPC-a donesene po zahtjevu za ponovno razmatranje konačne i obavezujuće i da se protiv njih ne može ulagati žalba i da će imati pravno dejstvo kao i prethodne odluke CRPC-a. Prema tome, CRPCBiH koji na osnovu navedenog sporazuma nastavlja s radom radi ponovnog razmatranja odluka prethodnog CRPC-a rješava u skladu s odredbama pravilnika prethodnog CRPC-a, te izvorni mandat crpi iz člana XVI Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovine i zadržava isti ustavnopravni položaj kao i prethodni CRPC. CRPCBiH ni nakon potpisivanja navedenog sporazuma nije promijenio svoj ustavnopravni status, te iako su institucije BiH preuzele obavezu finansiranja rada CRPCBiH, on nije institucija BiH, niti je ovlašten zakonom države BiH za vršenje javnih ovlaštenja koje su Ustavom BiH određene u nadležnost BiH, niti je integrisan u sudski sistem Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2346/07 od 13. septembra 2007. godine, tačka 14). Ustavni sud ističe da je u citiranoj odluci zaključio da je CRPCBiH tijelo sui generis koje se ne može smatrati sudom u Bosni i Hercegovini i koje svoje procedure provodi prema vlastitim pravilima postupka. Nadalje, Ustavni sud ističe da je apelant u konkretnom slučaju imao mogućnost sudske kontrole odluka CRPCBiH pred redovnim sudom u postupku upravnog spora i preispitivanja sudske odluke. Budući da je u konkretnom postupku apelant podnio tužbu za pokretanje upravnog spora, kao i zahtjev za preispitivanje sudske odluke, da je o tim pravnim lijekovima odlučio Sud BiH u svojim presudama, Ustavni sud zapaža da je time ostvareno apelantovo pravo na pristup sudu, te stoga suprotne apelacione navode smatra neosnovanim.

29. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je CRPCBiH svoje odluke donio prema Pravilniku CRPC-a, da je apelant imao mogućnost sudske kontrole tih odluka pred Sudom BiH, da je Sud BiH donoseći svoje presude imao u vidu apelantove tužbene navode i navode iz zahtjeva za preispitivanje sudske odluke i da je dao jasne razloge zašto ti navodi u konkretnim okolnostima ne mogu dovesti do drugačije odluke suda, Ustavni sud u takvim okolnostima dana obrazloženja Suda BiH ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da se Sud BiH u osporenim presudama bavio procesnim pitanjima, odnosno pitanjem ispunjenosti procesnih pretpostavki shodno članu 41. stav 3. Pravilnika CRPC-a, pa budući da je utvrdio da one nisu ispunjene Sud BiH nije niti odlučivao o meritumu, odnosno nije imao ostvarene formalne pretpostavke da ispita apelantove tužbene navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da Sud BiH u svojim presudama nije proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo.

30. U vezi s navedenim, Ustavni sud ističe da je u svojoj dosadašnjoj praksi u situacijama u kojima su zahtjevi apelanata za povrat prijeratnog „vojnog“ stana bili odbijeni na temelju člana 3.a Zakona o prestanku primjene utvrđivao povredu prava na imovinu jer nisu utvrđene relevantne činjenice u vezi s ispunjenjem uvjeta da stanarsko pravo bude kompenzirano putem odgovarajuće naknade, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. U navedenim predmetima ni organi uprave ni redovni sud u postupku upravnog spora nisu utvrđivali činjenicu da li je apelant nakon napuštanja predmetnog stana eventualno stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. S obzirom na svoju nadležnost da ne može neposredno provesti postupak utvrđivanja tih relevantnih činjenica, Ustavni sud je odlučivao svoju odluku dostaviti Vladi Federacije BiH koja će, odlučujući o zahtjevu apelanata, utvrditi da li su apelanti nakon napuštanja prijeratnog stana stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, nakon čega će, zavisno od pravilno utvrđenog stanja, Vlada FBiH osigurati prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 1895/15 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

31. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, kao i navedenu praksu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o različitoj situaciji od onih koje je Ustavni sud ocjenjivao u navedenoj praksi, a u kojima su organi uprave i redovni sud meritorno odlučivali o zahtjevu apelanata za povrat stana budući da se u okolnostima apelantovog slučaja Sud BiH u osporenim presudama bavio isključivo procesnim pitanjima. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da je Sud BiH u okolnostima konkretnog slučaja odbio apelantovu tužbu i zahtjev za preispitivanje sudske odluke zbog toga što nije bilo formalno-pravno daljnje pravne mogućnosti za meritorno preispitivanje odluke CRPCBiH kojom je odbijen apelantov zahtjev za povrat stana.

32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

33. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u suštini veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu, te kada je redovni sud za svoje odluke dao jasne razloge.

35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3701/15 (M. O.) | Sudska praksa | Aktio