Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3913/17 (A. B.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3913/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-3913/17, rješavajući apelaciju Aldina Baručije, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aldin Baručija protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 126145 17 Kž od 4. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aldin Baručija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Srđan Petrić, advokat iz Zenice, podnio je 15. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 126145 17 Kž od 4. jula 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3. Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ F BiH), za koje krivično djelo mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su u predmetnom krivičnom postupku izvedeni brojni dokazi, da su između ostalog izvršena saobraćajna vještačenja po vještaku optužbe i vještaku odbrane, te da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio da se u postupku izvrši rekonstrukcija događaja. Naime, da se prema odredbi člana 107. Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP F BiH), rekonstrukcija događaja poduzima radi provjeravanja izvedenih dokaza i utvrđivanja činjenica koje su od značaja za razrješenje stvari. Zatim, da je o predmetnom krivičnom događaju prvostepeni sud izveo dovoljno dokaza i utvrdio dovoljno činjenica koje proizlaze iz izvedenih dokaza, te da zbog toga nije bilo potrebe da se izvedeni dokazi ponovo provjeravaju. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud u skladu sa obavezama koje mu nameće načelo slobodne ocjene dokaza opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i doveo ih u međusobnu vezu, pa da je tek onda izveo zaključak o učinjenju krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav
3. KZ F BiH. Naime, da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da su nesporne činjenice da je apelant u vrijeme saobraćajne nezgode upravljao putničkim motornim vozilom marke Volkswagen Golf i to na lokalnom putu Lašva - Zenica, koji put uglavnom prolazi kroz naseljena mjesta. Nadalje, da apelant navedeni put veoma dobro poznaje, obzirom da je u žalbi istakao da je svaki dan 5-6 puta prolazio istim putem. Zatim, da je apelant u predmetnoj saobraćajnoj situaciji morao prilagoditi brzinu upravljanja vidljivosti, vremenskim uvjetima, te osobini puta, obzirom da se radi o lokalnom putu koji ima manju širinu, a koji prolazi kroz gusto naseljena mjesta. U vezi s tim je istaknuto da je prema Nalazu vještaka apelant upravljao vozilom brzinom od 75,1 km/h iako je na tom lokalnom putu brzina kretanja ograničena na 50 km/h, da su brzinu upravljanja vozilom saobraćajni vještaci utvrdili sa neznatnom razlikom (jedan vještak je utvrdio daje brzina bila 75,2 km/h, a drugi 75,1 km/h), te da se radi se o neznatnoj razlici koja ne utiče na zaključak suda da apelant nije prilagodio brzinu upravljanja vozilom članu 28. Zakona o osnovana bezbijednosti saobraćaja na putevima BiH. Kantonalni sud je ocijenio da okolnost, da apelant nije mogao vidjeti povrijeđenu djevojčicu zbog motornog vozila kombi, nije razlog da apelant izbjegne krivičnu odgovornost. Naime, da je u nastaloj saobraćajnoj situaciji apelant morao smanjiti brzinu upravljanja vozilom, obzirom da je vidio vozilo kombi, a nije mogao vidjeti šta se nalazi iza vozila kombi, te da je mogao znati i pretpostaviti da je motorno vozilo kombi stalo zbog toga što iz istog izlaze putnici i da može doći do prelaska pješaka preko kolovoza. Međutim, da apelant nije smanjio brzinu kretanja, zbog čega u fazi vožnje desnom stranom svog vozila udara u pješakinju - oštećenu S. P. (koja je povodom ovog udesa zadobila teške tjelesne povrede opasne po život i sa trajnim posljedicama). Kantonalni sud je naglasio da treba imati u vidu odlučnu činjenicu koju su vještaci utvrdili „da je apelant imao tehničku mogućnost zaustavljanja vozila prije primarnog kontakta sa pješakom, da je brzinu kretanja vozila prilagodio propisanoj brzini od 50 km/h“. U vezi s tim je istaknuto da apelantovi žalbeni prigovori nisu doveli u pitanje utvrđene zaključke prvostepenog suda u pogledu nastanka saobraćajne nezgode, te utvrđenim uzrocima nastanka predmetne saobraćajne nezgode koji se stavljaju na teret apelantu. Nadalje, da je prilikom izricanja kazne zatvora u trajanju od dvije godine, prvostepeni sud cijenio sve okolnosti iz člana 49. stav 1. KZ F BiH, a koje okolnosti utječu da kazna bude veća ili manja. Naime, da je kao olakšavajuće okolnosti na strani apelanta sud cijenio činjenicu, da je apelant mlada osoba koja do sada nije osuđivana, te da ga posljedice krivičnog djela pogađaju, što je potvrđeno medicinskom dokumentacijom na ime apelanta, kao i da se u toku postupka apelant izvinuo porodici oštećene, a da otežavajuće okolnosti prvostepeni sud nije utvrdio. Kantonalni sud je zaključio da cijeneći navedene okolnosti, a osobito stepen krivice apelanta i težinu predmetnog krivičnog djela, kao glavnog faktora pri odmjeravanju krivično - pravne sankcije, da je izrečena kazna primjerna navedenim okolnostima i istom se može postići svrha kažnjavanja. Naime, da se blažom krivično - pravnom sankcijom, kao što je kazna zatvora od osam mjeseci ili izricanje uvjetne osude, kako to predlaže odbrana, ne bi se mogla ostvariti svrha kažnjavanja.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni ZKP F BiH i KZ F BiH. Apelant, između ostalog, navodi da nisu cijenjeni materijalni dokazi odbrane, da nije prihvaćen prijedlog rekonstrukcije predmetne nesreće, te posebno naglašava da visina kazne koja mu je izrečena za predmetno krivično djelo „nije primjerena težini djela iz nehata, da neće postići opću i specijalnu prevenciju, te da nijedna olakšavajuća okolnost nije uzeta na strani apelanta“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (prevo na život, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
8. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude jasno ukazao na dokaze na kojima je zasnovao svoju osuđujuću presudu, što je kao pravilno prihvatio i Kantonalni sud, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na to da prvostepeni sud nije prihvatio njegov prijedlog za rekonstrukcija događaja, kao i da nije pravilno odmjerio visinu kazne), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman