Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2061/15 (B. K. i L. K.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2061/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2061/15, rješavajući apelaciju Bože Komarica i Ljubice Komarica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bože Komarice i Ljubice Komarica podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047435 14 Gž 3 od 12. decembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047435 13 P 2 od 10. juna 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Božo Komarica i Ljubica Komarica (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti) iz Knina, Republika Hrvatska podnijeli su 19. maja 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 047435 15 Rev 2 od 2. aprila 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 047435 14 Gž 3 od 12. decembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 047435 13 P 2 od 10. juna 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Prethodno Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 3355/14 od 15. aprila 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je, između ostalih, odbacio kao preuranjenu apelaciju (AP 428/15) koju su apelanti 28. januara 2015. godine podnijeli protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 047435 14 Gž 3 od 12. decembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 047435 13 P 2 od 10. juna 2014. godine.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog sud je zatraženo 22. novembra 2017. godine da dostavi odgovor na apelaciju a od Okružnog suda i Osnovnog suda te tuženih Nevenke Đurić i Miroslava Đurića (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili tuženi), 15. augusta 2017. godine.
4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. novembra 2017. godine, Okružni sud 4. septembra 2017. godine, Osnovni sud 30. maja 2017. godine, dok su tuženi odgovor na apelaciju dostavili 26. augusta 2017. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Osnovni sud je postupajući u ponovnom postupku, nakon što je prethodno rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 047435 13 Gž 2 od 22. augusta 2013. godine ukinuta presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 047435 02 P od 28. januara 2010. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak, donio Presudu broj 71 0 P 047435 13 P 2 od 10. juna 2014. godine kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tužene da predaju u posjed apelantima montažno-demontažni objekat – kiosk (u daljnjem tekstu: predmetni objekat); da izvrše demontažu dograđenog dijela navedenog objekta, da sa predmetnog objekta uklone dograđene dijelove, te da vrate predmetni objekat u prvobitno stanje kakvo je bilo prije zaključenja kupoprodajnog ugovora zaključenog između prvoapelanta i drugotuženog, ovjerenog kod Osnovnog suda u Banjoj Luci pod brojem I-OV-313/94 od 7. februara 1994. godine; da se tuženi obavežu da apelantima po osnovu neosnovanog bogaćenja za korištenje predmetnog objekta u periodu od 23. maja 2013. godine do 22. aprila 2014. godine solidarno isplate iznos od 1.866,82 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. aprila 2014. godine do isplate (stav 1.). Stavom 2. navedene presude je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili da sud obaveže tužene da im po osnovu neosnovanog bogaćenja za korištenje predmetnog objekta solidarno isplate razliku između traženog (27.408,41 KM) i dosuđenog (1.866,82 KM) iznosa za period od 19. marta 2000. godine do 22. aprila 2013. godine, kao i u dijelu u kojem su tražili da se tuženi obavežu da im isplate iznos od 20.815,38 KM na ime obračunate zakonske zatezne kamate za period od 19. marta 2000. godine do 22. aprila 2014. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od 23. aprila 2014. godine do isplate. Istom presudom tuženi su obavezani da apelantima naknade troškove postupka u iznosu od 4.242,50 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude, dok su sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva radi naknade troškova postupka, koji predstavljaju razliku između traženog i dosuđenog iznosa odbijen zahtjev apelanata kao neosnovan.
7. Osnovni sud je na temelju izvedenih dokaza (pobliže navedeni na str. 3. do 5. obrazloženja presude) utvrdio da je predmet tužbenog zahtjeva apelanata u ponovnom postupku bilo odlučivanje o isplati na ime neosnovanog bogaćenja za korištenje predmetnog objekta od strane tuženih u periodu od 19. marta 2000. godine do 22. aprila 2014. godine, kao i predaja u posjed predmetnog objekta. Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant zastupan po punomoćniku Bošku Đuriću (suprugu prvotužene i ocu drugotuženog) sa pravnim prednikom prvotužene Mitrom Vujakovićem (ocem prvotužene), 11. novembra 1992. godine zaključio ugovor o razmjeni nekretnina apelanta u Banjoj Luci i nekretnina pravnog prednika prvotužene u Hvaru. Slijedom navedenog ugovora apelanti su ušli u posjed nekretnina u Hvaru koje i danas drže u posjedu, a pravni prednik prvotužene i prvotužena sa suprugom i sinom je ušla u posjed nekretnina apelanta u Banjoj Luci, kao i u posjed predmetnog objekta. Navedeno je da je Vrhovni sud Presudom od 22. aprila 2013. godine utvrdio da je ništava punomoć broj I-OV-3775/92 ovjerena kod tog suda 30. novembra 1992. godine koju je apelant dao Bošku Đuriću za zastupanje, broj I- OV-3775/92 ovjerena kod Osnovnog suda 30. novembra 1992. godine, da sa drugotuženim zaključi kupoprodajni ugovor, kojim je apelant prodao a drugotuženi kupio predmetni objekat. Slijedom navedene presude Vrhovnog suda je utvrđeno da je ništav i ugovor o kupoprodaji predmetnog objekta. U vezi s tim Osnovni sud je ukazao da su apelanti tek na temelju navedene presude Vrhovnog suda stekli pravni osnov da potražuju da taj sud obaveže tužene da im predaju u posjed predmetni objekat koji tuženi od donošenja te presude drže u posjedu bez valjanog pravnog osnova. Rješavajući o osnovanosti tužbenog zahtjeva u tom dijelu, predaje u posjed predmetnog objekta, Osnovni sud je zaključio da su apelanti dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva jer je presudom Vrhovnog suda utvrđeno da je ništav kupoprodajni ugovor na osnovu kojeg je drugotuženi stekao predmetni objekat, te da se tuženi obavežu da apelantima vrate u posjed navedeni objekat u stanju u kakvom je isti bio u vrijeme kada su ga apelanti ostavili, tj. u vrijeme kada je drugotuženi ušao u njegov posjed.
8. Osnovni sud je također ukazao da je odredbom člana 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano, da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon šta drugo ne određuje (stav 1. izreke presude). Osnovni sud je dalje na temelju nalaza vještaka građevinske struke, kojem je sud poklonio vjeru kao objektivnom i sačinjenom u skladu sa pravilima struke utvrdio da se predmetni objekat može vratiti u stanje u kojem je bio prije zaključivanja kupoprodajnog ugovora (za kojeg je presudom Vrhovnog suda od 22. aprila 2013. godine utvrđeno da je ništav i temeljem kojeg su tuženi ušli u posjed predmetnog objekta) te je stoga shodno članu 104. ZOO naloženo tuženim, da postupajući po nalazu vještaka, izvrše potrebne radove i apelantima navedeni objekat predaju u posjed.
9. Osnovni sud je također utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim traže isplatu utuženog iznosa na ime neosnovanog bogaćenja za vrijeme dok su tuženi držali u posjedu predmetni objekat (u periodu od 19. marta 2000. godine do 22. aprila 2014. godine) djelimično osnovan. Navedeno jer taj sud smatra, da je tek presudom Vrhovnog suda koja je donesena 22. aprila 2013. godine utvrđena pravna ništavost navedenog kupoprodajnog ugovora, što znači da su tuženi tek donošenjem te presude izgubili valjan pravni osnov držanja u posjedu predmetnog objekta, a da su od ulaska u navedeni objekat (1993. godine) pa do donošenja presude Vrhovnog suda bili savjesni posjednici tog objekta. Prema tome, Osnovni sud je utvrdio da su tuženi tek po prijemu označene presude, bili dužni u daljem paricionom roku (roku za dobrovoljno ispunjenje obaveze) tj. u roku od 30 dana predmetni objekat predati u posjed apelantima. Na kraju Osnovi sud je zaključio da su tuženi bili savjesni posjednici i korisnici predmetnog objekta sve do donošenja presude Vrhovnog suda „jer ni na koji način nisu znali, niti mogli znati, da stvar koju drže u posjedu nije njihova“. Stoga je sud obrazložio da je tužbeni zahtjev apelanata osnovan samo za vremenski period od 23. maja 2013. godine (po isteku paricionog roka, ukoliko se uzme u obzir da su tuženi navedenu presudu primili narednog dana od dana donošenja tj. 23. aprila 2013. godine) do 22. aprila 2014. godine, pa je slijedom toga obavezao tužene da za navedeni period plate apelantima iznos kao u izreci presude na ime korištenja tuđe stvari u svoju korist. Dalje uvidom u nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke je utvrđeno je da cijena zakupa navedenog objekta površine 28,95 m2 iznosi 5.85 KM/m2, pa s obzirom da je mjesečni iznos zakupnine takvih objekata 169,36 KM, Osnovni sud je apelantima počevši od 23. maja 2013. godine dosudio iznos od 1.866,82 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. aprila 2014. godine do isplate, krećući se u granicama tužbenog zahtjeva, u skladu sa članom 277. ZOO .
10. Također taj sud je, s obzirom na naprijed navedeno, ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kojem potražuju od tuženih isplatu na ime neosnovanog bogaćenja za korištenje predmetnog objekta za period od 19. marta 2000. godine do 22. aprila 2013. godine, budući „da su tuženi tek donošenjem presude Vrhovnog suda izgubili pravni osnov korištenja predmetnog objekta“. U skladu s tim, a kako nema dovoljno stručnih znanja da utvrđuje iznos na ime zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnog duga (1.866,82 KM) za period od 23. maja 2013. godine do 22. aprila 2014. godine, to je sud odbio tužbeni zahtjev [apelanta] u dijelu u kojem su isti potraživali na ime zakonskih zateznih kamata koje su dospjele u periodu od 19. marta 2000. godine do 22. aprila 2014. godine iznos od 20.815,38 KM“. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude primjenom odredbe člana 103. i 104. ZOO a u vezi sa članom
175. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom člana 386. i 396. ZPP. U konačnici kako su apelanti djelimično uspjeli u predmetnom, sporu, i to u dijelu predaje u posjed predmetnog objekta, i u neznatnom dijelu iznosa koji su potraživali na ime neosnovanog bogaćenja, kao i da je zahtjev apelanata u dijelu isplate troškova postupka samo djelimično osnovan, to je taj sud odlučio kao u izreci presude.
11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 04735 14 Gž 3 od 12. decembra 2014. godine žalba apelanata je djelimično uvažena, presuda Osnovnog suda od 10. juna 2014. godine u pobijanom odbijajućem dijelu preinačena na način, što su tuženi obavezani da apelantima po osnovu neosnovanog bogaćenja za korištenje predmetnog objekta za period od 19. marta 2000. godine do 22. aprila 2014. godine isplate iznos od 27.408,41 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. aprila 2014. godine pa do isplate, te se tuženi obavezuju da apelantima na ime troškova parničnog postupka isplate iznos od 7.395,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalba apelanata odbijena i osporena presuda u preostalom odbijajućem dijelu potvrđena. Istom presudom žalba tuženih je odbijena i presuda Osnovnog suda od 10. juna 2014. godine u pobijanom dosuđujućem dijelu potvrđena, kao i zahtjev tuženih za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 1.000,00 KM.
12. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi tuženih i apelanata Okružni sud je odlučio kao u izreci presude. Naime, Okružni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode tuženih da je između apelanata i prednika tuženih zaključen ugovor o razmjeni nekretnina, kojim je prednik tuženih Mitar Vujaković apelantima dao na korištenje i posjed svoje nekretnine na otoku Hvaru, nakon čega su apelanti 1992. godine stupili u posjed, a apelanti su tuženim dali na korištenje pravnom predniku tuženih nekretnine u Banjoj Luci, kojim je bio obuhvaćen i predmetni objekat. Navedeno jer po ocjeni tog suda, predmet ovog spora nije bio ugovor o razmjeni nekretnina, već utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog objekta i o predaji u posjed istog, koji tuženi nakon donošenja presude Vrhovnog suda od 22. aprila 2013. godine drže u posjedu bez pravnog osnova, odnosno ništavog pravnog posla.
13. Okružni sud također smatra da apelanti pravilno ukazuju da je prvostepeni sud donio pogrešnu odluku kojom je djelimično usvojio zahtjev apelanata za isplatu naknade po osnovu neosnovanog bogaćenja za korištenje predmetnog objekta, jer smatra da tuženi drže u posjedu i koriste predmetni objekat od 1993. godine, iako znaju da nije njihov, čime su se neosnovano obogatili na račun apelanata, a korist na strani tuženih se ogleda u uštedi novčanih sredstava koje su tuženi ostvarili jer nisu plaćali zakupninu, pa apelantima pripada pravo na naknadu u visini zakupnine prema nalazu vještaka ekonomske struke. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 219. ZOO propisano, da kada neko upotrijebi tuđu stvar u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili njeno odsustvo, da mu se naknadi korist koju je imao od upotrebe te stvari. Iz stanja spisa proizlazi da su tuženi predmetni objekat koristili shodno rješenju Sekretarijata za privredu grada Banje Luke kojim je prvotuženoj odobreno obavljanje samostalne djelatnosti u tom objektu. Drugotuženi je zaključivao ugovore o zakupu građevinskog zemljišta na kojem je predmetni objekat bio postavljen. Objekat nije vraćen u posjed ni u parcionom roku nakon donošenja presude Vrhovnog suda od 22. aprila 2013. godine, kojom je pravosnažno utvrđen ništavim ugovor o kupoprodaji predmetnog objekta zaključen 7. februara 1994. godine. Prema tome, kako je posljedica ništavosti izražena u tome da je ugovor ništav od samog početka, po ocjeni Okružnog suda osnovan je zahtjev apelanata da im tuženi plate naknadu za korištenje tog objekta za traženi period od 19. marta 2000. godine do 22. aprila 2014. godine, u visini zakupnine koju bi inače morali plaćati apelantima u iznosu od 27.408,41 KM, koji je utvrđen nalazom vještaka finansijske struke. Okružni sud je dalje je istakao da apelantima na navedeni iznos „pripada i zakonska zatezna kamata u smislu člana 277. ZOO počevši od 22.aprila 2014. godine, prema opredijeljenom zahtjevu [apelanta], dok je u ostalom dijelu zahtjev [apelanata] koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate u iznosu od 20.815,38 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. aprila 2014. godine i po ocjeni ovog suda, neosnovan“. Dakle, kako je ovaj sud preinačio presudu prvostepenog suda u smislu odredbe člana 397. stav 2. ZPP, to je odlučeno da apelantima s obzirom na uspjeh u ovoj parnici (50%) pripadaju i troškovi postupka u ukupnom iznosu od 7.395,00 KM. Slijedom navedenog Okružni sud je primjenom odredbe člana 226., 229. stav 1. tačka 4. i člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP odlučio kao u izreci presude.
14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 047435 15 Rev 2 od 2. aprila 2015. godine revizija apelanata je odbačena kao nedozvoljena.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju presude pozivom na odredbu člana 237. stav 2. ZPP reviziju apelanata odbacio kao nedozvoljenu zbog vrijednosti predmeta spora, jer se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva (člana 316. stav 2. ZPP), dok se kamate, ugovorena kazna i ostala sporedna potraživanja ne uzimaju u obzir. Prema tome, kako iz postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da apelanti pored iznosa glavnog duga koji se tiče naknade korištenja predmetnog objekta u iznosu od 27.408,41 KM, zahtijevaju i isplatu obračunate dospjele zakonske zatezne kamate u iznosu od 20.815,38 KM, a što po ocjeni Vrhovnog suda predstavlja sporedno potraživanje, to je primjenom odredbe člana 247. stav 1. u vezi sa članom 237. stav 2. i 3. ZPP odlučio kao u izreci presude, jer kamata ne čini glavni zahtjev već sporedno potraživanje, zbog čega ne može biti samostalan predmet pobijanja u reviziji.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je proizvoljnom primjenom odredbi ZOO, odbijen njihov zahtjev da im tuženi po zakonskih zateznih kamata dosude iznos od 20.815,38 KM, sa kamatom na ovaj iznos počevši od 23. aprila 2014. godine pa do isplate, jer je to kako ističu utvrđeno nalazom vještaka ekonomske struke Snježane Stanković, bez da su dali jasno i razložno obrazloženje zašto je njihov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan. U vezi s tim apelanti ukazuju da je članom 214. ZOO, propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je sticalac nesvjestan od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da navode apelanata smatra neosnovanim, jer ovaj sud nije meritorno odlučivao iz razloga što nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za dozvoljenost revizije, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Okružni sud navodi da ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporene presude, smatrajući da su osporene presude donesene uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava a nakon pravilno utvrđenog činjeičnog stanja.
19. Osnovni sud također navode apelanata smatra neosnovanim, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Tuženi navode apelanta također smatraju neosnovanim, cijeneći da rješenje Vrhovnog suda može imati pravno dejstvo od 24. aprila 2015. godine, kada počinju teći i sudski rokovi a ne od 23. aprila 2015. godine, kada su apelanti zaprimili pomenuto rješenje Vrhovnog suda, zbog čega smatraju da osporenim odlukama, koje su predmet apelacije, nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), relevantni dio glasi:
Sticanje bez osnova Opšte pravilo Član 210.
(1)Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrednost postignutih koristi. (2)Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Obim vraćanja Član 214.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahteva.
Član 219.
Kada je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtjevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
Član 277.
(1)Dužnik koji kasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
(2)Ako je stopa ugovorenih kamata viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikove docnje.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja ovom apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 047435 15 Rev 2 od 2. aprila 2015. godine kojim je odbačena revizija apelanata iz procesnih razloga pa konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari u smislu član 18. Pravila Ustavnog suda, predstavlja Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 04735 14 Gž 3 od 12. decembra 2014. godine, koju su apelanti osporili u apelaciji broj AP 428/15 a koja je odbačena kao preuranjena odlukom broj AP 3355/14 od 15. aprila 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud dopustivost predmetne apelacije sagledati u odnosu na tu presudu pa, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 428/15. Apelanti su dakle osporenu presudu Okružnog suda broj 71 0 P 04735 14 Gž 3 od 12. decembra 2014. godine primili 10. januara 2015. godine, a apelacija u predmetu broj AP 428/15 je podnesena 28. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelanti tvrde da su im osporenim presudama donesenim u parničnom postupku prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom (…).
29. U konkretnom slučaju se radilo se o parničnom postupku u kojem se raspravljalo o tužbenom zahtjeva apelanata usmjerenom na predaju u posjed predmetnog objekta i isplatu po osnovu neosnovanog bogaćenja tuženih za korištenje predmetnog objekta, pa stoga Ustavni sud smatra da apelanti u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
32. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi Osnovni i Okružni u osporenim presudama u konačnici u pretežnom dijelu usvojili tužbeni zahtjev apelanata (za predaju u posjed, za demontažu dograđenog dijela, za vraćanje objekta u prvobitno stanje te za isplatu iznosa od 27.408,41 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. aprila 2014. godine pa do isplate). Apelanti apelacijom zapravo osporavaju presude redovnih sudova u dijelu u kojem su odbijeni sa tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 20.815,38 KM na ime obračunate zakonske zatezne kamate za period od 19. marta 2000. godine do 22. aprila 2014. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od 23. aprila 2014. godine do isplate. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili da im tuženi isplate zakonsku zateznu kamatu u navedenom iznosu i da je Okružni sud u tom dijelu žalbu apelanata odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda.
33. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta suprotno mišljenju i navodima apelanata da su sudovi u okolnostima konkretnog slučaja bili dužni primjeniti odredbu člana 214. ZOO, smatra da nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost zaključka redovnih sudova, kao i da nema ništa što bi ukazivalo da je proizvoljan stav, kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu iznosa od 20.815,38 KM na ime obračunate zakonske zatezne kamate za period od 19. marta 2000. godine do 22. aprila 2014. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od 23. aprila 2014. godine do isplate. U vezi s tim Ustavni sud ponovo ukazuje da je osprenom presudom Okružnog suda udovoljeno, pored ostalog, i tužbenom zahtjevu apelanata u dijelu u kojem su apelanti tražili da im po osnovu neosnovanog bogaćenja za korištenje predmetnog objekta za period od 19. marta 2000. godine do 22. aprila 2014. godine i tuženi isplate iznos od 27.408,41 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. aprila 2014. godine, a kako su to apelanti i tražili postavljenim tužbenim zahtjevom, zbog čega je ocijenjen neosnovanim zahtjev apelanta u dijelu kojim su tražili „da im se na ime obračunate zakonske zatezne kamate za period od 19. marta 2000. godine do 22. aprila 2014. godine,“ dosudi i zakonska zatezna kamata u iznosu od 20.815,38 KM. Prema tome suprotno navodima apelanata, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje prvostepenog i drugostepenog suda ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na štetu apelanata. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da su navodi apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
35. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da apelanti u apelaciji nisu posebno obrazložili svoje navode o kršenju tog prava, odnosno da se oni u suštini zasnivaju na proizvoljnoj primjeni pozitivno pravnih propisa, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelanti kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman