Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3472/15 (S. M.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stjecanje bez osnova
- Vanbračna zajednica
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Zastara
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3472/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3472/15, rješavajući apelaciju Samire Muslija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Samire Muslija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 000302 15 Gž 2 od 20. aprila 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 000302 11 P 2 od 28. novembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Samira Muslija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tešnja, koju zastupa Adis Mehinović, advokat iz Tešnja, podnijela je 10. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 000302 15 Gž 2 od 20. aprila 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 000302 11 P 2 od 28. novembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i advokata Martina Džide iz Jelaha u svojstvu punomoćnika tuženih Mustafe i Fatime Ćerimović (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena ili tuženi), zatraženo je 14. jula 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. jula 2017. godine. Ostali učesnici u postupku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 27. marta 2008. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tuženih radi utvrđenja zajednički stečene imovine u vanbračnoj zajednici s prvotuženim.
6. Općinski sud je Presudom broj 39 0 P 000302 08 P od 4. novembra 2010. godine obavezao tužene da apelantici isplate iznos od 13.271,00 KM uz troškove postupka. U preostalom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje da su apelantica i prvotuženi zajedničkim doprinosom u toku vanbračne zajednice, živeći u zajedničkom domaćinstvu s drugotuženom, stekli zajedničku imovinu u vidu investicionih ulaganja u dio stambene kuće drugotužene, upisane u KO Planje, vrijednosti 27.440,00 KM i pokretnih stvari (bliže navedene u izreci presude) sa suvlasničkim dijelom od ½. Općinski sud je pozivajući se na odredbu člana 3. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: PZFBiH), kojom je propisano da se vanbračnom zajednicom smatra zajednica između muškarca i žene koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete, zaključio da se u konkretnim okolnostima radi o vanbračnoj stečevini u smislu člana 263. istog zakona, dakle imovini koju su partneri stekli radom u vanbračnoj zajednici koja ispunjava uvjete iz člana 3. PZFBiH. Imajući u vidu, kako je dalje obrazloženo, da je apelantica u vrijeme kad je vršena adaptacija stambenog objekta drugotužene bila u zakonitom braku s grčkim državljaninom i da stoga sa prvotuženim nije mogla zasnovati vanbračnu zajednicu niti porodičnu zajednicu s njim i drugotuženom (njegovom majkom) proizašao je zaključak da apelantica ne može tražiti utvrđenje suvlasničkog dijela prema tuženim, već samo opredijeljen obligacionopravni zahtjev. Kako prema odredbi člana 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, to je Općinski sud, nalazeći da je u okolnostima konkretnog slučaja primjenjiv institut sticanja bez osnova iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelantici dosudio iznos novčanih sredstava za koja je utvrđeno da ih je uložila u adaptaciju kuće i kupovinu namještaja, za koju vrijednost je svojim sredstvima povećala vrijednost objekta tuženih.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 39 0 P 000302 11 Gž od 19. augusta 2011. godine žalbe apelantice i tuženih su uvažene, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Kantonalni sud je istakao da prvostepena presuda ima manjkavosti i nedostataka koji je čine nejasnom, nerazumljivom i nezakonitom, zbog čega su obje žalbe parničnih stranaka uvažene i prvostepena presuda ukinuta. U obrazloženju je s tim u vezi navedeno da se iz presude ne vidi niti je jasno šta predstavlja predmet tužbenog zahtjeva, odnosno da li apelantica traži isplatu novčanog iznosa ili traži utvrđenje da je stekla suvlasništvo na određenim stvarima, ili traži oboje. Stoga je, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud bio u obavezi već na pripremnom ročištu jasno utvrditi šta je predmet tužbenog zahtjeva, a kako su navedene nejasnoće evidentne pa se presuda nije mogla ispitati, to je primjenom člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
8. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 39 0 P 000302 11 P 2 od 28. novembra 2014. godine, kojom je odbijen u cjelini apelanticin tužbeni zahtjev da se tuženi obavežu i solidarno joj isplate stečeno bez osnova u iznosu od 23.861,12 KM temeljem investicionog ulaganja i opremanja stambenog objekta tuženih. U obrazloženju ove odluke su prije svega ponovljene činjenične tvrdnje iz tužbe i činjenična utvrđenja iz prethodnog prvostepenog postupka te navodi odgovora na tužbu kojima je između ostalog ukazano na prigovor zastarjelosti potraživanja i prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Zatim je konstatirano da je apelantica na ročištu, prema zapisniku od 8. oktobra 2010. godine (u prethodnom postupku), opredijelila svoj tužbeni zahtjev na ime investicionih ulaganja u stambeni objekt tuženih u iznosu od 27.440,00 KM i pokretnih stvari u objektu s dijelom ½. Postupajući po uputama Kantonalnog suda, kako je dalje obrazloženo, apelantica je u ponovnom postupku uredila tužbu, a zatim je na ročištu od 30. oktobra 2014. godine istakla konačan tužbeni zahtjev na način da se tuženi obavežu i na ime sticanja bez osnova povodom investicionih ulaganja i opremanja porodične kuće drugotužene apelantici solidarno isplate iznos od 23.861,12 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. marta 2008. godine do isplate.
9. Općinski sud je po provedenom dokaznom postupku, ocjenjujući sve dokaze u smislu člana
8. ZPP, utvrdio činjenice temeljem kojih je izveden zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. S tim u vezi su ponovljene nesporne činjenice iz kojih proizlazi da je apelantica živjela s prvotuženim u faktičkoj zajednici koja nije bila ni bračna ni vanbračna i da je drugotužena posjednik nekretnine u koju su izvršena određena ulaganja. Spornim se postavilo pitanje osnova i visine ulaganja. Imajući u vidu da je apelantica u tekućoj parnici uredila svoj tužbeni zahtjev koji se odnosi na novčanu isplatu povodom sticanja bez osnova i da su tuženi istakli prigovor zastare potraživanja, a da sticanje bez osnova predstavlja uvećanje imovine jednog lica na račun drugog lica, zastarni rok počinje teći od trenutka kada je imovina tuženih uvećana. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je apelantica u postupku tvrdila da je ulaganje u objekat tuženih izvršeno u periodu od 2003. do 2006. godine, a budući da je takav svoj zahtjev istakla tek u podnesku kojim je uredila tužbu od 20. augusta 2013. godine, proizašao je zaključak da je petogodišnji rok iz člana 371. ZOO-a istekao i da je stoga prestalo apelanticino pravo da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze tuženih. Općinski sud je zaključio da je u konkretnoj pravnoj stvari apelantica preinačila tužbeni zahtjev jer ga je zasnovala na promijenjenoj činjeničnoj osnovi. Osim toga, ocijenjeno je da je prigovor nedostataka pasivne legitimacije prvotuženog osnovan jer iz posjedovnog lista proizlazi da je drugotužena vanknjižni vlasnik objekta u koji je apelantica vršila ulaganja, a ne prvotuženi.
10. Kantonalni sud je Presudom broj 39 0 P 000302 15 Gž 2 od 20. aprila 2015. godine apelanticinu žalbu djelomično usvojio i prvostepenu presudu preinačio na način što je drugotužena obavezana da apelantici isplati novčani iznos od 14.721,25 KM na ime sticanja bez osnova sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. oktobra 2010. godine do isplate, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da je žalba djelomično osnovana, i to u pogledu početka toka roka zastarjelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi je navedeno da je apelantica na glavnoj raspravi od 8. oktobra 2010. godine precizirala tužbeni zahtjev kojim je zatražila da joj tuženi na ime investicionog ulaganja u objekt isplate određeni novčani iznos, ne navodeći pravni osnov za isplatu navedenog duga. Nakon ukidanja prvostepene presude i vraćanja predmeta na ponovni postupak i odlučivanje, apelantica pismenim podneskom od 20. augusta 2013. godine nije izvršila preinaku tužbe, kako pogrešno smatra prvostepeni sud, već je izvršila oznaku pravnog osnova potraživanja navodeći da od tuženih traži isplatu na ime sticanja bez osnova. Iz navedenog je ocijenjeno da je apelantica prvi put zahtjev za isplatu novčanog iznosa od tuženih istakla 8. oktobra 2010. godine. S obzirom na to da je u postupku nesporno utvrđena činjenica da su apelantica i prvotuženi izvjesno vrijeme živjeli u faktičkoj zajednici (2003-2007), u kojem periodu je apelantica u stambeni objekt drugotužene izvršila određena ulaganja iz razloga što je s prvotuženim planirala zaključiti brak, do čega nije došlo, i da je faktička zajednica prestala 1. januara 2007. godine (priznanje apelantice i prvotuženog na raspravi od 8. oktobra 2010. godine), proizlazi da petogodišnji rok iz člana 371. ZOO-a nije protekao i da nije nastupila zastara za vraćanje stečenog bez osnova. S obzirom na zaključak da u okolnostima konkretnog slučaja nije nastupila zastarjelost potraživanja, to je Kantonalni sud temeljem činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku odlučio o zahtjevu za isplatu stečenog bez osnova.
11. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je institut sticanja bez osnova uređen odredbom člana 210. ZOO-a i podrazumijeva prelaz imovine jednog lica u imovinu drugog lica bez osnova u sporazumu, drugom pravnom poslu ili zakonu. Imajući u vidu da je apelantica dokazala činjenicu trajanja faktičke zajednice s prvotuženim i ulaganja u stambeni objekt njegove majke-drugotužene zbog namjere zaključenja braka s prvotuženim, koji nije realiziran, već je faktička zajednica među njima prestala, proizašao je zaključak da je drugotužena stekla bez osnova materijalnu korist na apelanticinu štetu. Visinu ulaganja u stambeni objekt drugotužene, kako je dalje obrazloženo, utvrdio je vještak građevinske struke u svom nalazu i mišljenju od 17. septembra 2014. godine zaključivši da apelanticina ukupna ulaganja u objekt i pokretnu imovinu u objektu iznose 29.442,20 KM i da je apelantica od tuženih tražila solidarnu isplatu duga od 23.861,12 KM. Imajući u vidu da je većina saslušanih svjedoka potvrdila činjenicu da su apelantica i prvotuženi živeći u faktičkoj zajednici, za vrijeme njenog trajanja, zajednički ulagali u navedeni stambeni objekt i da se ne može utvrditi koliko je udio njihovih ulaganja, Kantonalni sud je ocijenio da u takvoj situaciji treba primijeniti odredbu člana 127 ZPP i odlučiti prema vlastitoj ocjeni. S tim u vezi je zaključeno da su apelantica i prvotuženi u stambeni objekt drugotužene uložili jednak iznos sredstava u omjeru 50:50, te je stoga drugotužena obavezana da apelantici vrati njen dio uloženih sredstava u iznosu od 14.721,25 KM.
12. S druge strane je ocijenjeno da je o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije prvotuženog pravilno odlučeno prvostepenom presudom jer je u postupku utvrđena nesporna činjenica iz koje proizlazi da je objekt u koji je vršeno ulaganje vanknjižno vlasništvo drugotužene, a ne prvotuženog, pa shodno tome njegova imovina se nije mogla uvećati.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i da je postupak koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda trajao van granica razumnog roka. Smatra da je stav zauzet u osporenoj presudi rezultat proizvoljne primjene zakona, konkretno odredbi ZOO-a, pri čemu je zanemarena odredba člana 210. stav 4. ZOO-a koja pasivno legitimira osim drugotužene i prvotuženog jer je navedenom odredbom propisana obaveza naknade vrijednosti bez obzira na osnov koji je u međuvremenu promijenjen ili je otpao, budući da je objektu drugotužene povećana vrijednost isključivo zbog planiranog braka s prvotuženim. Također ukazuje i na to da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio procesno pravo, konkretno odredbe člana 127. ZPP, zbog čega su zanemarene činjenice iz prvostepenog postupka, prije svega njen iskaz u pogledu iznosa novčanih ulaganja u objekt drugotužene.
14. Apelantica je također ukazala na prekomjernu dužinu trajanja postupka budući da je postupak okončan nakon nešto više od sedam godina, zbog čega je na ime nematerijalne štete zatražila iznos od 2.500,00 KM, uvećan za troškove postupka.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da se apelantica ne slaže s pravnim stavom suda iznesenim u presudi koju je osporila, a to se ne može dovesti u vezu s povredama prava garantiranih Evropskom konvencijom. U postupku pred tim sudom, kako je dalje navedeno, apelantici je omogućeno da zaštiti svoja prava i slobode, pri čemu su poštovane sve garancije prava na pravično suđenje. Također smatra da navodi apelacije u pogledu dužine trajanja postupka pred tim sudom nisu osnovani, imajući u vidu da je rješenje kojim je bila ukinuta prvostepena presuda doneseno u roku od sedam mjeseci, a osporena presuda kojom je prvostepena presuda preinačena u roku od dva mjeseca. Zbog svih navedenih razloga predloženo je da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase: Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten ustanoviti i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2).
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 53.
(1) Parnični postupak se pokreće tužbom.
(2) Tužba mora da sadrži:
1) osnov za nadležnost suda;
2) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (tužbeni zahtjev);
3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev;
4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice;
5) naznačenje vrijednosti spora;
6) pravni osnov tužbenog zahtjeva i 7) druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak.
(3) Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.
(4) Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva.
Član 56.
(1) Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
(2) Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti po svojoj ocjeni.
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
[...] 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
[...]
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi. (2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 39 0 P 000302 15 Gž 2 od 20. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila putem svog punomoćnika 15. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 10. jula 2015. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosio na utvrđenje i isplatu, iz čega proizlazi da se predmetni postupak ticao apelanticinih građanskih prava, što upućuje na zaključak da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na osporene presude
25. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i stoga pogrešnom zaključku Kantonalnog suda o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva.
26. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje s aspekta apelacionih prigovora, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
27. Ustavni sud zapaža da je predmet spora prvobitno podnesene tužbe bio apelanticin zahtjev za utvrđenje i isplatu i da je tokom postupka bilo sporno šta je apelantica svojim tužbenim zahtjevom tačno tražila, zbog čega je prva presuda Općinskog suda bila ukinuta i vraćena na ponovni postupak i odlučivanje. U ponovnom postupku je apelantica jasno opredijelila svoj zahtjev, označavajući i pravni osnov zahtjeva koji je propustila naznačiti u prethodno podnesenoj tužbi, nakon čega su donesene dvije različite odluke, prvostepena kojom je zahtjev u cjelini odbijen i drugostepena kojom je tužbeni zahtjev djelomično usvojen. Naime, prvostepeni sud je iznoseći pravni stav o osnovanosti prigovora zastare potraživanja i prigovora nedostatka pasivne legitimacije, a time i neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva, ocijenio one dokaze za koje je smatrao da su relevantni i da idu u prilog navedenom zaključku, sve u smislu opredijeljenog zahtjeva (datum okončanja ulaganja u objekt, izjave parničnih stranaka itd.) proisteklog iz instituta sticanja bez osnova.
28. Za razliku od Općinskog suda, Kantonalni sud je uvažavajući žalbu preinačio prvostepenu presudu na način što je apelanticin tužbeni zahtjev djelomično usvojen, pri čemu je zauzet stav da u okolnostima konkretnog slučaja prigovor zastarjelosti potraživanja nije osnovan i da je apelantica zahtjev za isplatu na ime sticanja bez osnova prema drugotuženoj podnijela u petogodišnjem roku iz člana 371. ZOO-a. S tim u vezi, Kantonalni sud je, nasuprot navodima apelacije koji se odnose na dosuđenu visinu potraživanja, u obrazloženju presude jasno naveo razloge i dokaze zbog kojih je apelanticinom tužbenom zahtjevu udovoljeno u omjeru od 50% od traženog iznosa, pozivajući se pri tome na odredbu člana 127. ZPP koja sudu pruža mogućnost da o visini potraživanja, na temelju prethodno utvrđenih činjenica proisteklih iz dokaznog postupka, odluči prema vlastitoj ocjeni. U tom kontekstu su, osim navedenog, u obrazloženju osporene presude navedeni jasni razlozi u pogledu pravilnosti prvostepene presude kojom je prihvaćen prigovor nedostatka pasivne legitimacije prvotuženog koji nesporno nije vlasnik objekta u koji je izvršeno ulaganje, već drugotužena, pri čemu je relevantan osnov tužbenog zahtjeva u objektivnom i subjektivnom smislu. Stoga je za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari i tužbenom zahtjevu koji je apelantica precizirala bilo irelevantno u kakvom je odnosu apelantica bila s prvotuženim u vrijeme kada je izvršila određena novčana ulaganja u objekt drugotužene, jer je upravo primjenom odredbe člana
210. ZOO-a za drugotuženu kao vanknjižnu vlasnicu objekta, a ne prvotuženog koji nesporno nije vlasnik, stvorena obaveza isplate određenog novčanog iznosa apelantici. Okolnost da je apelantica bila u faktičkoj zajednici s prvotuženim u periodu od 2003. do 2007. godine ocijenjena je, kako proizlazi iz obrazloženja presude, samo s aspekta da je drugotužena kao majka prvotuženog stekla bez osnova materijalnu korist na apelanticinu štetu, zbog čega je obavezana da joj isplati razmjeran dio.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, uvažavajući djelomično apelanticinu žalbu, odlučujući o tužbenom zahtjevu u granicama kako ga je apelantica opredijelila, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, naveo jasne i argumentirane razloge utemeljene na relevantnim odredbama materijalnog i procesnog prava (ZOO i ZPP). Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenoj presudi nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog ili procesnog prava, te da obrazloženje u cijelosti zadovoljava zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Donošenje odluke u razumnom roku
30. U vezi s navodima apelacije o kršenju prava na suđenje „u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode dovodi u vezu s djelomičnim odbijanjem njenog tužbenog zahtjeva i stvaranju obaveze samo u odnosu na drugotuženu, pa budući da nije jasno definirano niti obrazloženo u čemu i na koji način je ovo pravo prekršeno, Ustavni sud će analizu razumnosti dužine postupka ocijeniti isključivo prema navodima apelacije i dokumentaciji dostavljenoj uz apelaciju.
31. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u okviru okolnosti svakog pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta.
32. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica tužbu protiv tuženih za utvrđenje zajednički stečene imovine u vanbračnoj zajednici podnijela 27. marta 2008. godine. Prvostepeni sud je odlučujući o tužbenom zahtjevu, nalazeći da nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva koji je opredijelila apelantica, donio presudu nakon nešto više od dvije i po godine (4. novembra 2010. godine), kojom je tužbeni zahtjev za utvrđenje odbijen, ali je ocijenjeno da se može usvojiti iz drugog osnova, konkretno isplate novčanog iznosa. U nastavku postupka Kantonalni sud je upravo zbog nejasnoća i nedostataka koji su postojali u podnesenoj tužbi, a koji nisu otklonjeni tokom prvostepenog postupka niti u presudi, prvostepenu presudu ukinuo i vratio na ponovni postupak i odlučivanje, uz uputu apelantici da uredi tužbu i jasno opredijeli tužbeni zahtjev, kako bi se tačno znalo šta predstavlja predmet zahtjeva.
33. U ponovnom postupku, koji je pred prvostepenim sudom u nastavku trajao tri godine a pred drugostepenim sudom dva mjeseca, apelantica je, kako proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude, postupajući prema uputama iz ranijeg rješenja Kantonalnog suda, dva puta uređivala i dopunjavala tužbeni zahtjev i konačno ga precizirala 30. oktobra 2014. godine na način što je zatražila isplatu od tuženih na ime sticanja bez osnova, pri čemu je odustala od zahtjeva za utvrđenje.
34. Imajući u vidu da apelantica pri podnošenju tužbe u martu 2008. godine nije u svemu postupila u smislu odredbe člana 53. ZPP kojim su propisani neophodni elementi koje tužba mora sadržavati, na što je tek po donošenju prvostepene presude ukazao Kantonalni sud, Ustavni sud ne može staviti redovnim sudovima na teret trajanje postupka u periodu od sedam godina, u kojem su donesene tri presude i jedno rješenje. Pri tome, Ustavni sud iz dokumentacije koja je dostavljena uz apelaciju zapaža da je apelantica u nekoliko navrata mijenjala, dopunjavala i tužbeni zahtjev konačno opredijelila u oktobru 2014. godine, što nesporno predstavlja apelanticino pravo, međutim, ujedno predstavlja i objektivne okolnosti koje same po sebi doprinose dužini postupka, nakon čega su veoma brzo donesene dvije presude, prvostepena u novembru 2014. godine i drugostepena u aprilu 2015. godine.
35. Osim toga, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku koji je hitan po zakonu i da apelantica nije dostavila niti jedan dokaz kojim bi potkrijepila svoje navode, niti je jasno definirala niti obrazložila u čemu i na koji način joj je ovo pravo prekršeno, Ustavni sud navode u pogledu suđenja izvan granica razumnog roka kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
Troškovi postupka
36. U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da te troškove snose isključivo apelanti. VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
38. Također, nema kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je dvostepeni postupak prema raspoloživim podacima trajao sedam godina, pri čemu je doneseno jedno rješenje i tri presude, u kojem periodu je apelantica više puta mijenjala i dopunjavala tužbeni zahtjev, koja okolnost sama po sebi objektivno doprinosi dužini postupka, a nakon njegovog konačnog preciziranja je o tužbenom zahtjevu odlučeno u roku od šest mjeseci.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman