Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3357/15 (Sankomerc D.O.O Banja Luka)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3357/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3357/15, rješavajući apelaciju Sankomerca d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Sankomerca d.o.o. Banja Luka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 Ps 041006 14 Rev od 31. marta 2015. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Sankomercu d.o.o. Banja Luka u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da apelantu, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Sankomerca d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 041006 14 Rev od 31. marta 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 041006 13 Pž od 14.

februara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 PS 041006 12 Ps od 6. septembra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sankomerc d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. jula 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 041006 14 od 31. marta 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 041006 13 Pž od 14. februara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 041006 12 Ps od 6. septembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od DD „10. oktobar“ Sanski Most kao pravnog sljednika G.D.P. „20. oktobar“ Sanski Most (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Edina Džafića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 28. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. novembra 2017. godine, a Kantonalni i Općinski sud 4. decembra 2017. godine. Općinski sud u Sanskom Mostu je dostavio odgovor na apelaciju 5. decembra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 4. februara 2002. godine Općinskom sudu u Sanskom Mostu podnio tužbu protiv prvotuženog radi utvrđenja da je pravno valjan pismeni kupoprodajni ugovor zaključen u Sanskom Mostu 7. septembra 1993. godine (u daljnjem tekstu: kupoprodajni ugovor zaključen 7. septembra 1993. godine) kojim je pravni prednik prvotuženog prodao apelantovom pravnom predniku poslovni prostor u prizemlju objekta SPZ na Vedrom Polju, koji je sagrađen na k. č. broj 1537/1 i upisan u PL broj 4609 k. o. Sanski Most, površine 22,29 m (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) za kupoprodajnu cijenu od 19.998,00 DM, što je prvotuženi dužan priznati i izdati valjanu ispravu podobnu za upis u javne knjige.

6. Pripremno ročište je održano pred Općinskim sudom u Sanskom Mostu 14. maja 2002. godine.

7. Spis je dostavljen na nadležno postupanje Općinskom sudu 2. aprila 2004. godine.

8. Apelant je dopisom od 6. januara 2005. godine urgirao uzimanje predmeta u rad.

9. Apelant je na pripremnom ročištu održanom 14. novembra 2005. godine precizirao tužbeni zahtjev tako što je zatražio da sud utvrdi da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen 7. septembra 1993. godine kojim je pravni prednik prvotuženog prodao apelantovom pravnom predniku predmetni poslovni prostor za kupoprodajnu cijenu od 19.998,00 KM, što je prvotuženi dužan priznati i apelantu izdati valjanu ispravu podobnu za upis u javne knjige, a u protivnom će se uknjižba izvršiti na osnovu ove presude. Kao alternativni tužbeni zahtjev apelant je predložio da se kupoprodajni ugovor zaključen 7. septembra 1993. godine raskine i da se prvotuženi obaveže da zbog neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 19.998,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

10. Presudom Općinskog suda broj PS-165/04 od 20. aprila 2006. godine utvrđeno je da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen 7. septembra 1993. godine i obavezan je prvotuženi da apelantu po osnovu naknade štete isplati iznos od 19.998,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U ostalom dijelu apelant je odbijen s tužbenim zahtjevom, a kako je to precizno navedeno u st. 3, 4. i 5. dispozitiva ove odluke.

11. Odlučujući o žalbi prvotuženog Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-Pž-06-000175 od 21. decembra 2009. godine žalbu prvotuženog djelimično uvažio, te preinačio prvostepenu presudu na način kako je to pobliže navedeno u dispozitivu presude Kantonalnog suda.

12. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je Rješenjem broj 70 0 Ps 000710 Rev od 30. novembra 2011. godine reviziju usvojio, drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje.

13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 Ps 006697 12 Pž od 23. aprila 2012. godine ukinuta je Presuda Općinskog suda broj PS-165/04 od 20. aprila 2006. godine i predmet je vraćen tom sudu na ponovni postupak.

14. U ponovnom postupku pred Općinskim sudom apelant je pismenim podneskom od 25. februara 2013. godine, pored označenog prvotuženog, kao drugotuženog označio i Edina Džafića, te precizirao tužbeni zahtjev tako što je tražio da se utvrdi pravna valjanost kupoprodajnog ugovora zaključenog 7. septembra 1993. godine, a koji su zaključili pravni prednici apelanta i prvotuženog i kojim je pravni prednik prvotuženog prodao apelantovom pravnom predniku predmetni poslovni prostor za cijenu od 19.998,00 KM. Dalje je tražio da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, zaključen između drugotuženog kao kupca i pravnog prednika prvotuženog kao prodavca 4. jula 2001. godine i ovjeren kod Općinskog suda u Sanskom Mostu 10. jula 2001. godine (u daljnjem tekstu: kupoprodajni ugovor zaključen 4. jula 2001. godine), kojim je predmetni poslovni prostor pravni prednik prvotuženog prodao drugotuženom za 15.778,00 KM, da se briše pravo vlasništva i korištenja s imena drugotuženog i upiše apelant kao vlasnik i korisnik sa 1/1 dijela i suposjednik sa 1/60 dijela i obaveže drugotuženi da apelantu preda u posjed predmetni poslovni prostor slobodan od lica i stvari uz naknadu troškova postupka.

15. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Ps 041006 12 Ps od 6. septembra 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 041006 13 Pž od 14. februara 2014. godine, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev.

16. U toku postupka Općinski sud je utvrdio da su apelantov pravni prednik kao kupac i pravni prednik prvotuženog kao prodavac 7. juna 1993. godine zaključili predugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji je bio u izgradnji po cijeni od 19.998,00 DEM (protivvrijednost 19.998,00 KM), da će kupac-apelantov pravni prednik kupoprodajnu cijenu platiti kompenzacijom-isporukom građe u roku od 90 dana. Također je utvrđeno da je 7. septembra 1993. godine zaključen kupoprodajni ugovor koji nije ovjeren na sudu i da je apelantov pravni prednik u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, kao i da je predmetni poslovni prostor držao u posjedu do 1995. godine kada ga je napustio zbog ratnih dešavanja.

17. Pored navedenog, Općinski sud je također utvrdio da je isti poslovni prostor pravni prednik prvotuženog kao prodavac 9. februara 1990. godine predugovorom prodao drugotuženom kao kupcu, da je drugotuženi odmah platio 10% od utvrđene cijene i da je ugovoreno da će se preostali dio isplatiti nakon predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora. Dalje je utvrđeno da predugovor stupa na snagu danom potpisivanja i da važi do zaključenja konačnog ugovora koji su prednik prvotuženog i drugotuženi zaključili 4. jula 2001. godine. Drugotuženi je, kako je utvrđeno, u cijelosti isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 15.778,00 KM, potpisi ugovarača su ovjereni 10. jula 2001. godine kod Općinskog suda u Sanskom Mostu koji je i dozvolio da se na osnovu ugovora izvrši polaganje isprava s ciljem stjecanja prava vlasništva u korist drugotuženog i da se od momenta zaključenja ugovora drugotuženi nalazi u posjedu predmetnog poslovnog prostora.

18. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da kupoprodajni ugovor zaključen 7. septembra 1993. godine nije pravno valjan jer je pravni prednik prvotuženog kao prodavac bio nesavjestan u momentu zaključenja tog ugovora jer se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je znao i morao znati da je za isti poslovni prostor ranije, tj. 9. februara 1990. godine, zaključio predugovor o kupoprodaji s drugotuženim koji je u momentu zaključenja tog predugovora isplatio predniku prvotuženog kao prodavcu ugovoreni dio od 10% kupoprodajne cijene i da je taj predugovor važio sve do zaključenja konačnog ugovora (član 7. predugovora) koji je zaključen 4. jula 2001. godine. Ugovorena obaveza ispunjenja predugovora od jedne godine ne predstavlja bitan sastojak predugovora, pa on, kako zaključuje sud, nije ni raskinut u smislu člana 125. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa slijedom toga nije pravno valjan i ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji koji su zaključili pravni prednici apelanta i prvotuženog 7. septembra 1993. godine. Općinski sud je naglasio da apelant kao savjesna strana u tom ugovornom odnosu ima pravo na naknadu eventualne štete koju mu je pravni prednik prvotuženog prouzrokovao zaključenjem navedenog kupoprodajnog ugovora.

19. Dalje, sud navodi da je neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora zaključen 4. jula 2001. godine između drugotuženog i pravnog prednika prvotuženog jer u konkretnom slučaju nije našao da su ispunjeni uvjeti iz člana 103. ZOO za utvrđenje ništavosti tog ugovora budući da je sačinjen u pismenoj formi, da su potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda i da je drugotuženi upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Prilikom zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora, kako dalje zaključuje sud, pravni prednik prvotuženog i drugotuženi su bili savjesni budući da prema iskazu zakonskog zastupnika prvotuženog u vrijeme zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora u arhivi prvotuženog nije pronađen kupoprodajni ugovor zaključen 7. septembra 1993. godine, niti dokazi o plaćanju od strane apelantovog pravnog prednika, dok je pronađen predugovor o kupoprodaji koji su 9. februara 1990. godine zaključili pravni prednik prvotuženog i drugotuženi. Na kraju je taj sud istakao da je, imajući u vidu odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora od 7. septembra 1993. godine i utvrđenje pravne ništavosti kupoprodajnog ugovora od 4. jula 2001. godine, neosnovan i tužbeni zahtjev da se briše pravo vlasništva i korištenja s imena drugotuženog i upiše apelant kao vlasnik, uz obavezu predaje u posjed poslovnog prostora apelantu s obzirom na to da je na pouzdan način utvrđeno da je držanje u posjedu predmetnog poslovnog prostora od strane drugotuženog zakonito i savjesno.

20. Apelant je izjavio žalbu na prvostepenu presudu 9. oktobra 2013. godine.

21. Odlučujući o žalbi Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 Ps 041006 13 Pž od 14. februara 2014. godine žalbu odbio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude zaključio da je prvostepena presuda pravilna, prihvaćajući obrazloženje koje je dato. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio u skladu sa standardom slobodne ocjene dokaza propisanom u odredbi čl. 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je odbio apelantove žalbene navode koji su se odnosili na pogrešno cijenjene dokaze.

22. Kantonalni sud je dalje istakao da iz sadržaja predugovora o kupoprodaji poslovnog prostora od 9. februara 1990. godine, koji su zaključili pravni prednik prvotuženog i drugotuženi, kao i iz sadržaja predugovora od 7. juna 1993. godine, koji su zaključili pravni prednici apelanta i prvotuženog, jasno proizlazi da je predmet predugovora bila kupovina poslovnog prostora koji je bio u izgradnji i da navedeni poslovni prostor nije bio završen-izgrađen ni na dan zaključenja predugovora od 7. juna 1993. godine, te jasno proizlazi da rok za predaju u posjed poslovnog prostora po tom predugovoru ne predstavlja bitan sastojak navedenog predugovora u smislu odredbe člana 125. stav 1. ZOO budući da ugovarači tim predugovorom nisu predvidjeli da će se taj predugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u ugovorenom roku. Također ne proizlazi iz same prirode tog predugovora da je ispunjenje tog predugovora u ugovorenom roku, a posebno predaja u posjed u ugovorenom roku bitan sastojak predugovora (član 125. stav 4. ZOO). Naprotiv, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, pravni prednik prvotuženog i drugotuženi su odredbom člana 7. predugovora o kupoprodaji nedvosmisleno ugovorili da navedeni predugovor stupa na snagu danom potpisivanja, te je ispravan zaključak prvostepenog suda da je predugovor zaključen 9. februara 1990. godine između pravnog prednika prvotuženog i drugotuženog važio sve do zaključenja konačnog ugovora koji je zaključen 4. jula 2001. godine, a da apelant nije dokazao činjenicu i svoju tvrdnju da je došlo do raskida predmetnog predugovora.

23. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju 24. marta 2014. godine.

24. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 Ps 041006 14 Rev od 31. marta 2015. godine apelantovu reviziju odbio, zaključivši da je drugostepena presuda pravilna. Vrhovni sud je naročito istakao da je pravilan stav nižestepenih sudova kada ocjenjuju da ugovor zaključen 7. septembra 1993. godine između pravnih prednika apelanta i prvotuženog nije pravno valjan, iako je realiziran (apelant isplatio kupoprodajnu cijenu i stupio u posjed poslovnog prostora), jer pravni prednik prvotuženog nije bio savjestan u momentu zaključenja tog ugovora budući da je s drugotuženim 9. februara 1990. godine zaključio predugovor o kupoprodaji tog istog poslovnog prostora po kojem je drugotuženi isplatio prodavcu dio od 10% kupoprodajne cijene i u kojem su se ugovorne strane sporazumjele da predugovor važi do zaključenja glavnog ugovora (član 7. predugovora), pa ispunjenje u roku nije bitan element ugovora (član 125. stav 1. ZOO). Vrhovni sud smatra pravilnim zaključak nižestepenih sudova da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora zaključen 4. jula 2001. godine između pravnog prednika prvotuženog i drugotuženog, imajući u vidu da je on ovjeren na sudu, realiziran među ugovornim stranama, da se drugotuženi uknjižio u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina, te nisu ispunjeni uvjeti iz člana 103. ZOO da se ugovor proglasi ništavim.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je postupak trajao više od 13 godina, na koji način je prekršeno i pravo na „razumnu dužinu građanskog postupka“. Apelant opširno navodi tok postupka pred redovnim sudovima i smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje jer sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Smatra da redovni sud nije pravilno cijenio dokaze, odnosno „nije prihvatio iskaz svjedoka Lukića, tadašnjeg direktora prvotuženog, a prihvata izjavu sadašnjeg zakonskog zastupnika Emina Gvožđara koji tvrdi da u arhivi nisu pronađeni predugovor i ugovor o kupoprodaji s apelantom, niti dokaz o plaćanju, a pronađen je predugovor s drugotuženim“. Apelant dalje navodi da na ovaj način redovni sudovi izvode pogrešan zaključak da apelant nije dokazao da je došlo do raskida predmetnog predugovora, te pogrešno smatraju da nije pravno valjan kupoprodajni ugovor koji je zaključio s prvotuženim. Također ističe da redovni sudovi nisu cijenili savjesnost ugovarača prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji 4. jula 2001. godine i ne dovodi u vezu činjenicu da je apelantov pravni prednik uveden u posjed predmetnog poslovnog prostora „od septembra 1993. godine do 10. oktobra 1995. godine kada ga napušta zbog ratnih dešavanja“. Dalje, apelant ističe da su redovni sudovi zanemarili elemente predmetnih ugovora, te ih nisu cijenili u sklopu provedenih dokaza. Navodi da predugovor o kupoprodaji sačinjen 9. februara 1990. godine ne sadrži sve bitne elemente glavnog ugovora, da predugovor sadrži krajnji rok do kojeg su ugovorne strane obavezne zaključiti glavni ugovor, što drugotuženi nije ispoštovao, da su bitni elementi ugovora stvar i cijena, o čemu sud nije dao razloge. Na kraju, apelant navodi da jače pravo na nekretninama koje su bile predmet dva posebna ugovora o kupoprodaji ima savjesni raniji kupac u odnosu na kasnijeg nesavjesnog kupca, i to i onda kada je nesavjestan kupac ishodio upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Predložio je da se apelacija usvoji i da se dosudi naknada nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud u odgovorima osporavaju navode iz apelacije, navodeći da su u osporenim odlukama dati razlozi pri kojima ti sudovi i dalje ostaju. Općinski sud je posebno ukazao da je taj sud predmet primio na nadležno postupanje 5. aprila 2004. godine, te hronološki naveo datume donošenja presuda redovnih sudova.

27. Općinski sud u Sanskom Mostu je u odgovoru na apelaciju istakao da je tužba tom sudu podnesena 4. februara 2002. godine, ali da je kompletan spis 2. aprila 2004. godine dostavljen na nadležno postupanje Općinskom sudu. Također je navedeno da taj sud nema podataka o eventualnim radnjama koje su preduzimane jer spis nije bio zaveden u CMS sistem. V.Relevantni propisi

28. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03,73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 7.

(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuje te činjenice.

(...)

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

[...] Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 217. st. 1, 3. i 4.

Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

29. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan [...] prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

Član 125.

(1)Kad ispunjenje obaveza u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

(2)Ali povjerilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka bez odlaganja, obavijesti dužnika da zahtjeva ispunjenje ugovora.

(3)Kad je povjerilac zahtjevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.

(4)Ova pravila važe kako u slučaju kada su ugovorne strane predvidjela da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kada je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.

(…) VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 041006 14 Rev od 31. marta 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 4. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 3. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

34. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kog su proizašle osporene presude odnosio na utvrđenje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji su zaključili pravni prednici apelanta i prvotuženog, te utvrđenje pravne ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji su zaključili pravni prednik prvotuženog i drugotuženi, iz čega proizlazi da se predmetni postupak ticao apelantovih građanskih prava, što upućuje na zaključak da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem, ocjenom dokaza i primjenom materijalnog prava. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

39. Ustavni sud, također, naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. ZPP). Pri tome, prema članu 123. ZPP, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

40. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, te izveo zaključak o dokazanosti da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, a što su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance. Redovni sudovi su jasno obrazložili da pismeni kupoprodajni ugovor koji su 7. septembra 1993. godine zaključili pravni prednici apelanta i prvotuženog, iako je realiziran (apelantov pravni prednik je isplatio kupoprodajnu cijenu i stupio u posjed poslovnog prostora), nije pravno valjan jer pravni prednik prvotuženog nije bio savjestan u momentu zaključenja tog ugovora budući da je s drugotuženim 9. februara 1990. godine zaključio predugovor o kupoprodaji istog poslovnog prostora, po kojem je drugotuženi isplatio prodavcu dio od 10% kupoprodajne cijene i kojim su se (članom 7. predugovora) ugovorne strane sporazumjele da predugovor važi do zaključenja glavnog ugovora. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža, suprotno apelantovim navodima, da je prvostepeni sud upravo cijenio i prihvatio iskaz svjedoka Slobodana Lukića koji je tokom 1993. godine obavljao poslove generalnog direktora i koji je izjavio da je iz „sadržaja zaključenog predugovora od 9. februara 1990. godine utvrdio da je pravni prednik prvotuženog s drugotuženim doista zaključio predugovor o kupovini spornog poslovnog prostora i isti je stupio danom potpisivanja i važio je dok ne bude zaključen konačni ugovor“. Iz navedenih razloga redovni sudovi su obrazložili da ugovorena obaveza ispunjenja predugovora u roku od jedne godine ne predstavlja bitan sastojak tog predugovora, pa on nije raskinut u smislu člana 125. stav 1. ZOO, te shodno tome nisu ispunjeni uvjeti iz člana 103. ZOO za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji od 4. jula 2001. godine koji su zaključili pravni prednik prvotuženog i drugotuženi, ugovor je ovjeren na sudu, u cijelosti realiziran i uknjižen u zemljišnu knjigu i katastar nekretnina. Ustavni sud, također, primjećuje da su redovni sudovi posebno naglasili da apelant kao savjesna strana u tom ugovornom odnosu ima pravo na naknadu eventualne štete koju mu je pravni prednik prvotuženog prouzrokovao zaključenjem kupoprodajnog ugovora.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu u granicama kako ga je apelant opredijelio, zatim u granicama razloga navedenih u žalbi i reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, naveli jasne i argumentirane razloge u vezi s neosnovanošću apelantovog zahtjeva, primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog ili procesnog prava, te smatra da data obrazloženja u cijelosti zadovoljavaju zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Suđenje u razumnom roku

42. Apelant je u apelaciji naveo da je postupak „nerazumno dugo trajao, preko 13 godina“, te je predložio da se utvrdi „povreda prava na razumnu dužinu građanskog postupka“.

43. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u okviru okolnosti svakog pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, npr. Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38. i Ustavni sud, između mnogih, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 660/04 od 13. septembra 2005. godine, AP 155/05 od 14. marta 2006. godine i dr.).

44. Dovodeći navode apelacije koji se odnose na „razuman rok“ u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju trebalo utvrditi da li je pravno valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji su zaključili pravni prednici apelanta i prvotuženog i da li je pravno ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji su zaključili pravni prednik prvotuženog i drugotuženi u smislu relevantnih odredbi ZOO. Ustavni sud smatra da se konkretni postupak ne može smatrati naročito složenim kako u pogledu činjeničnog stanja tako i u pogledu pravnih pitanja.

45. Osim toga, Ustavni sud nije mogao zaključiti ni da je apelant svojim ponašanjem, iako je u postupku pismenim podnescima od 14. maja 2002. godine, 14. novembra 2005. godine i 25. februara 2013. godine uređivao tužbu i vršio preinačenje tužbe u subjektivnom smislu, mogao odlučujuće doprinijeti ukupnoj dužini postupka koji je, počev od podnošenja tužbe, okončan tek nakon 13 godina i jednog mjeseca. U navedenom periodu je doneseno sedam odluka (pet presuda i dva rješenja). Ustavni sud zapaža da je tužba podnesena Općinskom sudu u Sanskom Mostu 4. februara 2002. godine, koji je 14. maja 2002. godine održao pripremno ročište, međutim zbog izmjena ZPP i formiranja Privrednog odjeljenja u Općinskom sudu predmet je tom sudu dostavljen na nadležno postupanje 2. aprila 2004. godine. Dakle, Općinski sud u Sanskom Mostu je za nešto više od dvije godine održao samo jedno ročište, nakon čega je cio spis dostavljen na nadležno postupanje Općinskom sudu.

46. Ustavni sud dalje primjećuje da je u predmetnom postupku prvostepeni sud presudu donio u dva navrata, te da je Kantonalni sud u tri navrata odlučivao o žalbama, a Vrhovni sud dva puta o revizijama. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su postupci pred Općinskim sudom trajali relativno kratko (dvije godine, odnosno godinu i pet mjeseci), kao i žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom u drugom i trećem navratu (5 mjeseci, odnosno 4 mjeseca), te revizioni postupci pred Vrhovnim sudom (u prvom navratu dvije godine, a u drugom jednu godinu). Međutim, postupak po žalbi u prvom navratu pred Kantonalnim sudom je trajao tri godine i osam mjeseci. Ustavni sud, također, zapaža da su, nakon što je Kantonalni sud rješenjem od 23. aprila 2012. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje, u ponovnom postupku sudovi koji su odlučivali o tužbi, žalbi i reviziji bili efikasniji jer su u tom periodu (nešto manje od tri godine) donesene ukupno tri meritorne odluke.

47. Međutim, ukupna dužina trajanja postupka mora se ispitati u cjelini. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća i na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka na određenim instancama posmatranim pojedinačno može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se moraju uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Ustavni sud, također, podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

48. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema valjanog opravdanja za to što je postupak u navedenom predmetu trajao 13 godina i jedan mjesec. Ustavni sud smatra da je za ovako dugo trajanje postupka najviše odgovoran Kantonalni sud kojem je u prvom navratu trebalo tri godine i osam mjeseci da odluči o žalbi prvotuženog. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da Kantonalni sud nije dao nikakve razloge niti opravdanja za ovako dugo trajanje žalbenog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da se dužina konkretnog postupka u potpunosti može staviti na teret nadležnim sudovima koji nisu dali bilo kakvo objašnjenje za ovako dugo trajanje postupka i budući da iz spisa predmeta nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka.

49. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka pred redovnim sudovima u trajanju od 13 godina i jedan mjesec, kao i ponašanje nadležnih sudova i apelanta, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

50. Ustavni sud podsjeća da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu nematerijalne štete koja se, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

51. U kontekstu naprijed navedenog, odlučujući o naknadi nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06 st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da se radi o postupku koji je trajao 13 godina, te da se ne radi o hitnom postupku, apelantu se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.950,00 KM.

52. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište suda pred kojim je postupak najduže trajao (Kantonalni sud), u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

53. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, također, dovode u kontekst utvrđenog činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je dužina parničnog postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sudovi nisu dali nikakvo objašnjenje.

55. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene.

56. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava dovodi u kontekst identičnih navoda istaknutih u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3357/15 (Sankomerc D.O.O Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio