Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5464/15 (M.K.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Eksproprijacija
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o eksproprijaciji
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 277
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 2
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o eksproprijaciji
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o eksproprijaciji
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o eksproprijaciji
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-5464/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5464/15, rješavajući apelaciju M.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M.K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 081717 14 Rev 2 od 1. septembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 081717 14 Gž od 9. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 081717 04 P od 18.
decembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 9. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 081717 14 Rev 2 od 1. septembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 081717 14 Gž od 9. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 081717 04 P od 18. decembra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Direkcije za izgradnju d.o.o. za inžinjering i usluge Tuzla, prvotužene u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Općine Tuzla, drugotužene u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je u periodu od 12. do 17. oktobra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni i Kantonalni sud su 17. oktobra 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, Općinski sud 23. oktobra 2017. godine, dok tužene nisu dostavile odgovore u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelant je bio nosilac stanarskog prava na stanu u Tuzli (u daljnjem tekstu: prvi stan) koji je porušen u toku 1994. godine, nakon što je drugotužena svojom odlukom utvrdila postojanje općeg interesa izgradnje "Južne saobraćajnice Tuzla", u korist pravnog prednika prvotužene. Pravni prednik prvotužene, kao korisnik eksproprijacije, podnio je drugotuženoj prijedlog za potpunu eksproprijaciju, kojom je bila obuhvaćena i nekretnina u kojoj se nalazio prvi stan.
6. Rješenjem pravnog prednika prvotužene, apelant je, prije rušenja prvog stana, u toku 1994. godine u zamjenu dobio drugi stan u Tuzli (u daljnjem tekstu: drugi stan), za koji je zaključio ugovor o korištenju, te 12. februara 1995. godine dobio urbanističku saglasnost na osnovu rješenja o pretvaranju dijela stana u poslovni prostor. Apelant je u toku 2000. godine u upravnom postupku iseljen iz drugog stana, po zahtjevu prijeratnog nosioca stanarskog prava na drugom stanu. Postupak okončan osporenim odlukama
7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 081717 04 P od 18. decembra 2013. godine, u stavu I izreke utvrđeno je apelantovo pravo na dobijanje zamjenskog stana u površini od 40 m² na području općine Tuzla za prvi stan, pa su tužene dužne solidarno obezbijediti apelantu potpuno uslovan stan za stanovanje odnosno odgovarajući stan površine od 40 m², tako da je ta presuda predstavljala punovažan osnov za zakonito useljenje u stan i punovažan osnov za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana, a u slučaju da to ne urade u određenom roku, tužene su obavezane da solidarno isplate apelantu iznos od 63.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude 18. decembra 2013. godine pa do isplate. Dalje su obavezane tužene da solidarno na ime naknade štete zbog izvršenih nužnih radova na drugom stanu isplate apelantu iznos od 23.083,36 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu solidarno namire troškove postupka u novčanom iznosu bliže preciziranom u izreci presude. Stavom II izreke presude odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev preko dosuđene površine stana koji je tražio kao dobijanje zamjenskog stana do tražene površine 43 m² odnosno naknade za stan do površine 43 m² štete preko površine od 40 m² te je na ime naknade štete za zamjenski stan odbijen zahtjev preko dosuđenog iznosa do traženog iznosa od 79.550,00 KM sa kamatom i odbijen apelantov zahtjev preko dosuđenih nužnih radova na drugom stanu do traženog iznosa 33.758,22 KM sa kamatom. Stavom III i IV izreke presude obavezan je apelant da drugotuženoj plati troškove postupka u novčanom iznosu bliže preciziranom u izreci presude, te je odbijen zahtjev prvotužene za troškove postupka.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je citirao odredbe čl. 12., 31. i 65. Zakona o eksproprijaciji SRBiH, te naveo da u konkretnom slučaju, nakon donošenja rješenja o utvrđivanju općeg interesa za rekonstrukciju "Južne saobraćajnice Tuzla", nije vođen postupak niti doneseno rješenje za eksproprijaciju nekretnina, uključujući zgradu u kojoj se nalazio prvi stan. Nadalje, istaknuto je da je korisnik eksproprijacije ipak ušao u posjed nekretnina kada je i prvi stan porušen, pa je stoga korisnik eksproprijacije odgovarao vlasniku nekretnina odnosno nosiocu stanarskog prava po osnovu eksproprijacije. Nadalje, Općinski sud je ocijenio da je iz rješenja o korištenju i dodjeli drugog stana proizlazilo da je korisnik eksproprijacije samo pokušao ispuniti svoju zakonsku obavezu iz člana 12. stav 1. Zakona o eksproprijaciji SRBiH, ali tu obavezu prema apelantu nije ispunio ni prije ni poslije rušenja prvog stana. Istaknuto je da je rušenjem prvog stana drugotužena ostavila apelanta bez mogućnosti da se u navedeni stan vrati, zbog čega je apelantu, u smislu člana 185. stav 1. i člana 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pripadalo pravo na naknadu po osnovu eksproprijacije u visini novčanog iznosa potrebnog za pribavljanje odgovarajućeg stana, jer bi na taj način stambena situacija apelanta bila dovedena u ono stanje u kojem se nalazila prije rušenja objekta. Općinski sud je zaključio da se odgovornost drugotužene i korisnika eksproprijacije (prvotužene) temeljila na solidarnoj obavezi naknade kao naručioca i izvođača radova u smislu člana 207. ZOO. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud zaključio da je apelant osnovano potraživao da se tužene obavežu da mu na ime prvog stana obezbijede drugi odgovarajući stan iste površine i usvojio apelantov tužbeni zahtjev u navedenom dijelu. S tim u vezi, istaknuto je da se odgovornost tuženih zasnivala kako na odredbama čl. 12. i 29. Zakona o eksproprijaciji, tako i na odredbi člana 52. Zakona o stambenim odnosima, a sve u vezi sa članom 414. Zakona o obligacionim odnosima, dok se odgovornost drugotužene temeljila na odredbi člana 172. ZOO.
9. Kako je iz provedenih dokaza proizlazilo da je prvi stan bio površine 40 m², Općinski sud nije mogao udovoljiti apelantovom zahtjevu da mu se obezbijedi zamjenski stan u površini od 43 m² pa je udovoljio zahtjevu samo do površine od 40 m², dok je preko te površine zahtjev odbijen kao neosnovan. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je osnovan i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tužene obavežu da mu isplate protivrijednost stana ukoliko ne obezbijede odgovarajući stan, na koji način bi apelant bio doveden u ono stanje u kojem se nalazio prije nego što je došlo do rušenja prvog stana. S tim u vezi, Općinski sud je prihvatio prosječnu cijenu stana na području općine Tuzla od 1.575,00 KM, koja je data u nalazu vještaka građevinske struke, te utvrdio da bi apelantov alternativni zahtjev iznosio 63.000,00 KM, koji je dosudio apelantu kao obavezu da tužene isplate apelantu ukoliko mu ne obezbijede odgovarajući stan, te preko navedenog iznosa do traženih 79.550,00 KM odbio zahtjev u ovom vidu kao neosnovan. Nadalje, Općinski sud je ocijenio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu na ime radova za gradnju poslovnog prostora u drugom stanu, jer je apelant vršio ulaganja bez pravnog osnova pa ne može ni tražiti naknadu za navedena ulaganja. Međutim, Općinski sud je ocijenio osnovanim apelantov tužbeni zahtjev u pogledu naknade štete za izvršene radove na drugom stanu, prihvatajući izvedene radove prema nalazu vještaka građevinske struke u smislu nužnih radova koji su izvedeni na drugom stanu radi korištenja stana, uvažavajući standarde življenja - uređenje elektro i vodo instalacija, podova, plafona i zidova, stolarije, obezbjeđenje centralnog grijanja. Stoga je Općinski sud obavezao tužene na izmirenje navedene štete u cijelosti za ulaganje na uređenje drugog stana, u smislu odredbi čl. 154., 185. i 189. ZOO. Općinski sud je naveo da je odluku o kamatama donio primjenom odredbe člana 277. ZOO te primjenom odredbe člana 70. Zakona o eksproprijaciji FBiH, prema kojoj kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade tj. od presuđenja 18. decembra 2013. godine, te da je odbio apelantov zahtjev za zatezne kamate od podnošenja tužbe kao neosnovan.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 081717 14 Gž od 9. juna 2014. godine, odbijena je apelantova žalba, a žalba drugotužene je djelomično uvažena i prvostepena presuda djelomično preinačena u stavu I izreke, kao i u odluci o troškovima, sadržanoj u stavu I i u stavu III izreke, tako da je apelant u odnosu na drugotuženu odbijen sa zahtjevom za naknadu štete za izvršene nužne radove u stanu u iznosu od 23.083,36 KM, sa kamatnim zahtjevom, a troškovi postupka sniženi, odnosno, povećani, što je bliže precizirano u izreci presude, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Presudom je dalje određeno da u odnosu na prvotuženu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena, te da je apelant odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da se obaveza tuženih za isplatu protivrijednosti činidbe morala odrediti prema cijeni novog stana na području grada Tuzle u iznosu od 1.850,00 KM/m², odnosno u ukupnom iznosu od 74.000,00 KM. S tim u vezi, obrazloženo je da je u konkretnom slučaju, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, kojem apelant prema podacima spisa nije prigovarao, protivvrijednost činidbe pravilno utvrđena u visini prosječne tržišne kupoprodajne cijene stana na području grada Tuzle u iznosu od 63.000,00 KM/m². Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio neprihvatljivim apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud trebao zakonsku zateznu kamatu dosuditi od 21. oktobra 2009. godine, kada se vještak građevinske struke na raspravi pred prvostepenim sudom izjašnjavao o prosječnoj kupoprodajnoj cijeni stanova na području grada Tuzla. S tim u vezi, obrazloženo je da se u konkretnom slučaju nije radilo o zahtjevu za naknadu materijalne štete, nego o zahtjevu za isplatu protivčinidbe, koja se sastojala u obavezi tuženih da u smislu Zakona o stambenim odnosima i Zakona o eksproprijaciji, apelantu kao nosiocu stanarskog prava, osiguraju stambene uslove, odnosno obezbijede korištenje drugog odgovarajućeg stana, i to prije nego što je srušen prvi stan, radi izgradnje „Južne saobraćajnice Tuzla“, koja nije isplaćena. Stoga je zaključeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da zakonske zatezne kamate teku od donošenja presude tj. od 18. decembra 2013. godine (član 70. Zakona o eksproprijaciji FBiH). Kantonalni sud je istaknuo i da je prvostepeni sud pravilno odbio apelanta sa zahtjevom za isplatu novčanog iznosa na ime izvršenih ulaganja za pretvaranje u poslovne prostorije dijela stana, jer je apelant navedena ulaganja vršio bez pravnog osnova, zbog čega mu i nije pripadalo potraživanje po ovom osnovu. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio apelantov zahtjev za naknadu troškova na ime nužnih radova na drugom stanu. S tim u vezi, citirana je odredba člana 18.a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te istaknuto da je apelant navedeni zahtjev mogao usmjeriti samo prema prijeratnom nosiocu stanarskog prava kojem je drugi stan vraćen u posjed, a ne prema tuženim.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 081717 14 Rev 2 od 1. septembra 2015. godine, odbijene su revizije apelanta i drugotužene podnesene protiv presude Kantonalnog suda.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da sud nije pravilno utvrdio visinu protivvrijednosti stana primjenom metoda određivanja prosječne cijene stana u Tuzli u sadašnje vrijeme. S tim u vezi, citiran je član 45. stav 1. Zakona o eksproprijaciji FBiH, koji se primjenjivao i na slučajeve kada je eksproprijacija izvršena prije stupanja na snagu tog zakona. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je istaknuo da određivanje protivvrijednosti činidbe obezbjeđivanja odgovarajućeg stana ne može biti veća od vrijednosti nekretnine koja je eksproprisana, te da u konkretnom slučaju određivanje prosječne cijene nije bilo na štetu apelanta. Vrhovni sud je dalje naveo da zakonske zatezne kamate dospijevaju po članu 277. ZOO kada dužnik zadocni sa ispunjenjem obaveze. Kako je obaveza protivčinidbe određena alternativno u slučaju neispunjenja obaveze davanja drugog stana, Vrhovni sud je ocijenio da do donošenja prvostepene presude navedena obaveza nije ni dospjela, pa je neosnovan apelantov prigovor da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je zakonska zatezna kamata određena sa početkom od dana donošenja prvostepene presude. Nadalje, u pogledu apelantovih prigovora da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev za naknadu na ime izvršenih nužnih radova na drugom stanu, Vrhovni sud je zaključio da su oni neosnovani i da prihvata obrazloženje dato u drugostepenoj odluci. S tim u vezi, obrazloženo je da napušteni stanovi imaju poseban status i u odnosu na njih se primjenjuje Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Vrhovni sud je istaknuo da po članu 18.a) navedenog Zakona, privremeni korisnik napuštenog stana, koji je uložio svoja sredstava na ime neophodnih troškova u tom stanu, ima pravo zahtijevati povrat tih sredstava ali od ranijeg nosioca stanarskog prava. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je naknada koju mu je sud dosudio za slučaj da tužene ne obezbijede apelantu odgovarajući stan na korištenje prenisko odmjerena. S tim u vezi, apelant citira član 12. stav 1. Zakona o eksproprijaciji i ističe da tužene nisu apelantu obezbijedili odgovarajući stan na zakonom predviđeni način, te stoga smatra da su sudovi odlučujući na navedeni način povrijedili njegovo pravo da bude pravično obeštećen za uništenu imovinu. Nadalje, apelant ističe da je visina ove naknade, kao alternativne obaveze tuženih, određena još na ročištu od 21. oktobra 2009. godine, te je na taj dan utvrđena i obaveza tuženih na obezbjeđenje odgovarajućeg stana, dok je presuda Općinskog suda od 18. decembra 2013. godine donesena u ponovnom postupku. Ističe da je prvobitna presuda Općinskog suda ukinuta rješenjem Kantonalnog suda, te je drugotužena podnijela reviziju koja je odbačena kao očigledno nedozvoljena. Apelant smatra da je na ovakav način, podnoseći očigledno pravni lijek samo sa ciljem da odloži ostvarivanje apelantovog osnovanog potraživanja, drugotužena spriječila dalje raspravljanje u ovoj pravnoj stvari za više od dvije godine, te stoga smatra da bi obaveza na plaćanje zakonske kamate od dana utvrđivanja visine obaveze tuženih bilo jedino pravično rješenje kojim bi se restituisala apelantova prava u cijelosti.
15. Apelant također smatra da su sudovi pogrešno zaključili kada su odbili zahtjev za naknadu nužnih troškova za adaptaciju drugog stana. Tvrdi da je morao uložiti svoja sredstva da bi drugi stan osposobio za stanovanje, a što je bio dužan korisnik eksproprijacije, jer mu je bila zakonska obaveza da apelantu obezbijedi odgovarajući uslovan stan. Apelant smatra da činjenica da je korisnik eksproprijacije dodijelio apelantu privremeno napušten stan ne može za apelanta biti ograničavajuća da izvrši povrat svojih nužno uloženih sredstava, jer za pravne mane stana apelant u ovakvoj situaciji (eksproprijacija) ne može odgovarati.
II.Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud smatra da u revizionom postupku nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje, dom i imovinu, te navodi da ostaje kod razloga datih u obrazloženju revizione odluke.
17. Kantonalni sud smatra apelantove navode neosnovanim, te ističe da je drugostepena presuda zakonita i pravilna.
18. Općinski sud navodi da je u toku prvostepenog postupka primjenjivao važeće materijalno i procesno pravo, te da tokom postupka nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje i dom.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 12/87, 38/89 i 4/90 i "Službeni list RBiH" broj 15/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12. stav 1.
Ranijem vlasniku koji stanuje u eksproprisanoj stambenoj zgradi ili u eksproprisanom stanu kao posebnom dijelu zgrade i nosiocu stanarskog prava u eksproprisanoj stambenoj zgradi ili eksproprisanom stanu kao posebnom dijelu zgrade, korisnik eksproprijacije dužan je da prije rušenja zgrade obezbijedi korišćenje drugog odgovarajućeg stana.
Član 65. st. 1., 2. i 4.
Naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje se, po pravilu davanjem, u zamjenu, u cjelini ili djelimično, druge odgovarajuće nepokretnosti na kojoj može postojati pravo svojine.
Pod odgovarajućom nepokretnošću podrazumijeva se zgrada odnosno stan u istom mjestu ili zemljište u katastarskoj opštini na udaljenosti pogodnoj za korišćenje zemljišta, čime se omogućavaju ranijem vlasniku približno isti uslovi korišćenja koje je imao koristeći eksproprisanu nepokretnost.
Ako korisnik eksproprijacije ne može osigurati davanje u zamjenu druge nepokretnosti naknada se određuje u gotovom novcu u visini vrijednosti eksproprisane nepokretnosti koja se utvrđuje prema odredbama ovog zakona.
20. Zakon o eksproprijaciji ("Službene novine FBiH br. 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 i 34/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 45. stav 1.
Naknada za eksproprisanu nekretninu određuje se, po pravilu, davanjem druge odgovarajuće nekretnine koja odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se ekspropriše u istoj općini ili gradu, kojom se vlasniku nekretnine koja se ekspropriše omogućavaju približno isti uvjeti korištenja kakve je imao koristeći tu nekretninu.
Član 70. stav 1.
Odredbe ovog Zakona u pogledu određivanja naknade za eksproprisane nekretnine primjenjivat će se i u slučajevima kada je eksproprijacija izvršena na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do stupanja na snagu ovog Zakona, ako naknada nije isplaćena, s time što zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade.
21. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 185.
Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.
Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
Član 277. stav 1.
Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
22. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 18.(a) stav 1. i 2.
(1)Osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona, a koja je uložila svoja osobna sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78 i 39/85 i “Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94). Postupak povrata sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je nosilac stanarskog prava vratio stan u posjed.
(2)U slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava osobi iz stava 1., nosilac stanarskog prava može u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili davaoca stana na korištenje.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 081717 14 Rev 2 od 1. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 12. oktobra 2015. godine a apelacija je podnesena 9. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnue i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na dobijanje zamjenskog stana i isplatu troškova na ime nužnih radova na stanu, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
31. U konkretnom slučaju apelant smatra da su sudovi prenisko odmjerili naknadu koja je dosuđena u slučaju ako tužene ne obezbijede apelantu odgovarajući stan, da su sudovi pogrešno odredili početak toka zakonske zatezne kamate na taj iznos, kao i da su tužene, suprotno stavu suda, bile obavezne da mu isplate naknadu štete za izvršene nužne radove u stanu.
32. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
34. Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi, na osnovu relevantnih odredbi Zakona o eksproprijaciji i ZOO, obavezali tužene da apelantu solidarno obezbijede odgovarajući zamjenski stan, a u slučaju da to ne urade, da solidarno apelantu isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostepene presude (15. decembar 2013. godine). S tim u vezi, u presudama je ukazano da je, na osnovu nalaza vještaka građevinske struke kojem apelant nije prigovarao, utvrđena prosječna cijena stana na području općine Tuzla i na taj način utvrđena visina sporne naknade, pri čemu je Vrhovni sud istaknuo da određivanje protivrijednosti činidbe obezbjeđivanja odgovarajućeg stana nije moglo biti veće od vrijednosti nekretnine koja je eksproprisana. Nadalje, redovni sudovi su apelantu dosudili zakonsku zateznu kamatu od 15. decembar 2013. godine, kao dana donošenja prvostepene presude, u skladu sa odredbama člana 277. ZOO i člana 70. Zakona o eksproprijaciji FBiH, prema kojoj kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade tj. od presuđenja. U vezi s tim, u presudi Vrhovnog suda je ukazano da je obaveza protivčinidbe određena alternativno u slučaju neispunjenja obaveze davanja zamjenskog stana, te da do donošenja prvostepene presude navedena obaveza nije ni dospjela.
35. Osim toga, u pogledu odbijanja apelantovog zahtjeva za naknadu štete za izvršene nužne radove u stanu u odnosu na drugotuženu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je apelant navedeni zahtjev mogao usmjeriti samo prema prijeratnom nosiocu stanarskog prava na drugom stanu u smislu člana 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Naime, imajući u vidu da je apelant isplatu sredstava koja je uložio u drugi stan zahtijevao od tuženih a ne od prijeratnog nositelja stanarskog prava, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 18.a) stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da u slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava osobi iz stava 1., nosilac stanarskog prava može u skladu s odredbama ZOO-a namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili davaoca stana na korištenje. Iz navedenog proizlazi da nije proizvoljan stav redovnih sudova da je i u konkretnom slučaju apelant uložena sredstva u drugi stan mogao zahtijevati samo od prijeratnog nositelja stanarskog prava, a taj nositelj stanarskog prava, po mišljenju Ustavnog suda, (a nikako apelant) se eventualno mogao regresirati od tuženih za iznos koji bi isplatio apelantu kao privremenom korisniku koji je uložio sredstva u stan na kojem stanarsko pravo pripada prijeratnom nositelju.
36. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji, ZOO i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno kada su Kantonalni i Vrhovni sud usvojili alternativni tužbeni zahtjev u skladu sa prosječnom cijenom stana na području općine Tuzla i na navedeni iznos zakonsku zateznu kamatu dosudili od dana donošenja prvostepene presude, te kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete za izvršene nužne radove u stanu u odnosu na drugotuženu.
37. Po mišljenju Ustavnog suda, u osporenim odlukama redovni sudovi su dali jasna i precizna obrazloženja svojih zaključaka zbog čega su i u kojoj mjeri usvojeni, odnosno odbijeni apelantovi tužbeni zahtjevi pri čemu nema naznaka da proizvoljno primijenjene relevantne zakonske odredbe. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na štetu apelanta. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji upućuju na zaključak da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji, ZOO i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
41. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman