Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5521/15 (Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Povrat stana
- Stanovi JNA
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Stanarsko pravo
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 16
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-5521/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine u predmetu broj AP-5521/15, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine – Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000800 15 Uvp 2 od 23. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 14. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 000800 15 Uvp 2 od 23. novembra 2015. godine.
2. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 513-513-1/1 od 2. septembra 2003. godine potvrđeno je da je Rajko Goranović (u daljnjem tekstu: R.G.) na dan 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik stana u Sarajevu pobliže označenog u izreci navedene odluke (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i određeno je da može da stupi u posjed istog u zakonom određenom roku.
3. Odlukom Komisije broj R-513-513-1/1-01-342/04 od 9. aprila 2005. godine usvojen je zahtjev tadašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i zainteresovanog lica Ibrahima Ljubovića (u daljnjem tekstu: I.Lj.) za ponovno razmatranje odluke Komisije broj 513-513-1/1 od 2. septembra 2003. godine, navedena odluka je stavljena van snage i odbijen je zahtjev R.G. za povrat u posjed predmetnog stana.
4. U obrazloženju Odluke je konstatovano da su Federalno ministarstvo odbrane i I.Lj. uz zahtjeve za ponovno razmatranje dostavili dokaz, ovjerenu fotokopiju izvoda iz „Službenog vojnog lista“ Vojske Jugoslavije broj 28 od 28. novembra 1994. godine, u kojem postoji Naredba broj 33- 19 Pomoćnika načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije za informatiku i elektronska dejstva od 15. novembra 1994. godine, a kojom R.G, kao zastavniku I klase tehničke službe KoV, prestaje profesionalna vojna služba. Imajući u vidu navedeno, ocijenjeno je da su zahtjevi osnovani i da se R.G. ne može priznati pravo na posjed predmetnog stana u smislu odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), s obzirom da je na osnovu priloženih dokaza utvrđeno da je ostao u oružanim snagama van Bosne i Hercegovine poslije 19. maja 1992. godine. Pored toga, navedeno je da R.G, kao nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora in.br.3513-1975-4 od 14. februara 1992. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o otkupu stana), ostaje mogućnost da pokrene postupak ostvarenja prava propisanog odredbom člana 39. i 39.e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova).
5. Nakon toga Komisija je donijela odluku broj R-513-513-1/1-01-342/340/05 od 14. septembra 2006. godine kojim je usvojila zahtjev R.G. za ponovno razmatranje odluke Komisije broj R-513-513-1/1-01-342/04 od 9. aprila 2005. godine i tu odluku stavila van snage.
6. U obrazloženju odluke je navedeno da je, razmotivši navode iz zahtjeva i uvidom u cjelokupni spis predmeta, ocijenjeno da se u konkretnom slučaju ne radi o nositelju stanarskog prava na predmetnom stanu, već nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšom SSNO, na temelju Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i podzakonskih akata za njegovu provedbu. Naime, navedeno je da se u spisu predmeta nalazi predmetni ugovor o otkupu stana, iz kojeg se vidi da je R.G. zaključio taj ugovor sa SSNO na osnovu Zakona o obezbjeđenju u JNA pa je zaključeno da je, s obzirom na član 39.e. Zakona o prodaji, isključena mogućnost primjene člana 3.a. Zakona o prestanku primjene.
7. Odlučujući o tužbi koju je apelantica podnijela protiv Odluke Komisije broj R-513-513-1/1- 01-342/340/05 od 14. septembra 2006. godine, Sud BiH je donio presudu broj S1 3 U 000800 14 U 2 od 1. septembra 2015. godine, kojom je uvažio tužbu i poništio osporenu odluku.
8. U obrazloženju presude je navedeno da je iz priloženih dokaza u spisu utvrđeno da je R.G. „u postupku rješavanja stambenog pitanja, dodjelom stana iz stambenog fonda vojske Srbije“. Naime, istaknuto je da je uvidom u akt Republike Srbije, Ministarstva odbrane, Sektor za ljudske resurse, Uprava za tradiciju, standard i veterane, broj 83-2/2013 od 4. decembra 2013. godine, sa spiskom lica koja se nalaze na stambenom zbrinjavanju u Ministarstvu odbrane, sa utvrđenim pravom na dodjelu stana ili zajma, koja nemaju konačno riješeno stambeno pitanje, utvrđeno je da se na spisku pod rednim brojem 405 nalazi R.G. Konstatovano je da je ta činjenica od odlučujućeg uticaja na donošenja odluke u konkretnoj pravnoj stvari u smislu odredbi člana 3.a. Zakona o prestanku primjene, a koje odredbe bile predmetom preispitivanja pred Ustavnim sudom, koji je odlukom broj U-83/03 utvrdio da član 3.a. služi legitimnim ciljevima i da su odredbe oba stava navedenog člana u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Sud BiH je dalje naveo da je osim toga članom 39.e. Zakona o prodaji stanova propisano da nosiocu prava iz ugovora o otkupu stana, koji je stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, pripada pravo da umjesto upisa prava svojine po zaključenom ugovoru dobije naknadu za stan od FBiH. Zatim, naveo je da je Ustavni sud u više svojih odluka, posebno u odluci U-15/11 od 30. marta 2012. godine, razmatrajući pitanje pravične ravnoteže između javnog interesa i interesa nosioca prava iz ugovora, utvrdio da je odredbom člana 39.e Zakona o prodaji stanova zadovoljena proporcionalnost i uspostavljena pravična ravnoteža između interesa nosilaca prava i javnog interesa, a kojom odredbom je nosiocima prava na „vojnim stanovima“ onemogućen povrat u stan, jer im je istovremeno omogućena isplata naknade za faktičko lišenje imovine. Takođe, naveo je da je isti Sud podržao stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u presudi Đokić protiv Bosne i Hercegovine da odredbe člana 39e navedenog Zakona, kojim je propisana metodologija utvrđivanja visine naknade, ne zadovoljavaju princip pravične ravnoteže u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer ta naknada ne bi predstavljala ni približnu satisfakciju za lišenje imovine. Sud BiH je, shodno tome, ocijenio da Evropski sud i Ustavni sud, „u svojim presudama stoje na stanovištu“, da nosiocima prava na „vojnim stanovima“, u slučaju ako su ispunjeni uslovi iz člana 39e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, umjesto prava na povrat stana i uknjižbu prava vlasništva, pripada pravo na naknadu za de facto eksproprijaciju. Sud BiH se pozvao i na stav Evropskog suda u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine, obrazloživši da je taj sud odbacio aplikaciju u navedenom slučaju jer su pravo aplikanta na vojni stan u Srbiji utvrdili nadležni vojni organi u Srbiji, a kako bi stekao to pravo, on se morao odreći ekvivalentnog prava na njegov prijeratni stan u Sarajevu, pa imajući to u vidu, činjenica da aplikantu još nije bio dodijeljen stan u Srbiji nije od značaja za donošenje ove odluke. Shodno navedenom, Sud BiH je zaključio da nosioci prava iz pravno valjanog ugovora o otkupu stanova iz fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane, koji su zaključili pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji su stekli stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ, umjesto prava na povrat stana u posjed, imaju pravo na naknadu u smislu člana 39 e stav. 3 istog Zakona.
9. R.G. je podnio zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH broj S1 3 U 000800 14 U 2 od 1. septembra 2015. godine koji je Sud BiH - Apelaciono vijeće (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) uvažilo, te preinačilo pobijanu presudu i odbilo apelanticinu tužbu.
10. U obrazloženju presude je konstatovano da je Sud BiH iz dokaza u spisu izveo pogrešan zaključak o odlučnoj činjenici, odnosno da je pogrešno zaključio da je R.G. stekao stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ, što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu odredbi člana 3a. Zakona o prestanku primjene i člana 39.e) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Apelaciono vijeće je, između ostalog, istaklo da iz stanja spisa proizilazi da je R.G. profesionalna vojna služba u vojsci SR Jugoslavije prestala sa danom 31. decembrom 1994. godine odnosno da nakon 14. decembra 1995. godine nije ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, te da je, kao tadašnji nosilac stanarskog prava, predmetni stan otkupio predmetnim ugovorom o otkupu stana, te da je isplatio kupoprodajnu cijenu. Nadalje, istaklo je da je ugovor kao pravno valjan ovjeren od strane Vojnog pravobranioca, te da je ovjeren i 17. februara 1992. godine i od strane Gradske uprave društvenih prihoda grada Sarajeva. Apelaciono vijeće je ukazalo na praksu Evropskog suda u predmetima Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba) i Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba), te Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine,(„ Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Po shvatanju Apelacionog vijeća, slijedeći praksu Evropskog suda u presudi Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine, trebalo u slučajevima gdje su „apelanti“, koji su ostali u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine: a) nakon napuštanja prijeratnog stana stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu utvrditi da nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i tužbe odbiti kao neosnovane; b) nakon napuštanja prijeratnog stana nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu utvrditi da jeste došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i tužbe usvojiti. U vezi sa tim, Apelaciono vijeće je konstatovalo da iz stanja spisa navedene upravne stvari nesumnjivo proizilazi da R.G. nakon napuštanja prijeratnog stana nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravo. Shodno tome je, po shvatanju Apelacionog vijeća, suprotno shvatanju Suda BiH, došlo do kršenja člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega je donesena odluka kao u izreci.
11. Apelaciono vijeće je naime istaklo da u spisu upravne stvari ne postoji niti jedan dokaz da je R.G. dodijeljen na korištenje stan iz vojno stambenog fonda oružanih snaga Republike Srbije odnosno da je stekao stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ. Pri tome, konstatovalo je da je pobijana presuda zasnovana na aktu Ministarstva odbrane Republike Srbije broj 83-2/2013 od 4. decembra 2013. godine iz kojeg proizilazi da se R.G. nalazi na 405 mjestu liste lica koja se nalaze na stambenom zbrinjavanju u Ministarstvu odbrane sa utvrđenim pravom na dodjelu stana u zakup. Međutim, Apelaciono vijeće je ukazalo da je R.G. uz zahtjev je preispitivanje sudske odluke priložio potvrdu istog Ministarstva UP-1 broj 12379-6/98 od 7. avgusta 2014. godine (dakle sa kasnijim datumom) kojom se potvrđuje da imenovani na dan izdavanja potvrde nije riješio stambeno pitanje dodjelom stana u zakup na određeno vrijeme, dodjelom službenog stana, adaptiranog prostora na privremeno korištenje iz vojnostambenog fonda Ministarstva odbrane i Vojske Srbije. Pri tome, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je u konkretnom slučaju neprihvatljivo pozivanje u osporenoj odluci na odluku Evropskog suda u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine i da je Sud BiH paušalno prihvatio da se R.G. prethodno morao odreći ekvivalentnog prava – stana sa stanarskim pravom u BiH, pozivajući se na stavove Evropskog suda, a da za to nije naveden pravni osnov, niti je bilo čime dokazano da se R.G. zaista odrekao svog prava na stan u BiH, niti da je riješio stambeno pitanje dodjelom stana u zakup na neodređeno vrijeme ili drugo adekvatno pravo iz vojno stambenog fonda Ministarstva odbrane i Vojske Srbije. Apelaciono vijeće je zaključilo da imovina (stan, stanarsko pravo) ne može biti oduzeta prije nego što se „tužitelju“ ponudi adekvatna naknada za tu imovinu. Apelaciono vijeće je ukazalo da je tako odlučio i Evropski sud u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine obavezujući FBIH na isplatu „tužitelju“ pravične naknade za oduzetu imovinu, nakon što je „tužitelj“ u postupku pred Evropskim sudom pristao na novčanu naknadu umjesto povrata stana. Apelacioni sud je naveo da činjenica da se R.G. nalazi na 405 mjestu lica za stambeno zbrinjavanje, nije nikakva garancija da će to pravo biti i ostvareno, a da je neizvjesno i kada bi moglo biti ostvareno posebno kada se ima u vidu da imenovani na takvo pravo čeka od 1992. godine, kada je napustio sporni stan. Apelaciono vijeće je zaključilo da svako drugo tumačenje, osim da je neko stvarno i faktički ostvario drugo adekvatno pravo kao uslov za lišavanje prava na imovinu, odnosno dom, značilo bi krajnje proizvoljnu primjenu prava i grubo kršenje „prava na dom“ i „prava na imovinu", zaštićenih članom II/3k) Ustava BiH i članom 8. Evropske konvencije, te članom 1. Protokola 1. uz Konvenciju, a bilo bi u suprotnosti sa svim ranijim odlukama Evropskog suda u istim ili sličnim slučajevima.
12. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je Općinski sud, odlučujući o tužbi R.G. od 13. maja 2014. godine, donio presudu broj 65 0 P 434296 14 P od 15. jula 2016. godine kojom je utvrđeno da je pravovaljan predmetni ugovor o otkupu stana koji je zaključen sa prednikom apelantice – SFRJ-SSNO-Vojne ustanove za upravljanje SF JNA- Beograd, dok je odbijen tužbeni zahtjev R.G. kojim je tražio da apelantica trpi da se R.G. uknjiži u knjigu položenih ugovora ZK ureda Općinskog suda sa dijelom 1/1. Prema stanju spisa, postupak povodom žalbe protiv ove presude je u toku.
13. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je R.G, na osnovu zaključka od dozvoli izvršenja odluke Komisije broj R-513-513-1/1-01-342/340/05 od 14. septembra 2006. godine uveden u posjed predmetnog stana 16. avgusta 2017. godine.
14. Apelantica tvrdi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica u suštini smatra da su osporenom odlukom proizvoljno primijenjene odredbe član 3.a. Zakona o prestanku primjene i odredbe Zakona o prodaji stanova i da R.G. nema pravo na povrat u posjed predmetnog stana. U vezi sa tim, apelantica, između ostalog, tvrdi da je Apelaciono vijeće „u potpunosti ignoriralo“ činjenice i dokaze da je R.G. ostao u oružanim snagama izvan teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, kao i da je, kao pripadnik oružanih snaga susjedne države podnio zahtjev za dodjelu stana iz vojnostambenog fonda u Republici Srbiji i da je evidentiran kao lice kojemu je priznato pravo na dodjelu stana iz vojnostambenog fonda oružanih snaga Republike Srbije. Apelantica navodi da se RG, da bi se kvalificirao za dodjelu stana na zakup na određeno ili neodređeno vrijeme ili dodjelu stambenog zajma u Srbiji, prethodno morao odreći ekvivalentnog prava, stana sa stanarskim pravom u BiH, i u vezi sa tim se poziva na praksu Evropskog suda u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine. Takođe, smatra da je pogrešno pozivanje Apelacionog vijeća na presudu Evropskog suda u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine. Osim toga, Apelantica smatra da je osporena presuda u suprotnosti s odredbama ZUS-a jer se u predmetnom postupku nije mogla utvrđivati i ocijeniti pravna valjanost ugovora o kupoprodaji nekretnina.
15. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
Član 39e.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
16. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz prakse Ustavnog suda, između ostalog, u predmetima AP-1011/08 (Odluka o dopustivosti i meritumu AP-1011/08 od 23. novembra 2012. godine, „Službenom glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i AP-1205/08 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine) proizilazi da je Ustavni sud već razmatrao apelacije fizičkih lica koje su se odnosile na pitanje povrata „vojnih“ stanova, a koja lica su imala različit status na tim stanovima odnosno koja su ili imala pravno obavezujući ugovor o otkupu nepokretnosti stana iz fonda bivšeg SSNO ili su na tim stanovima imali stanarska prava, pri čemu je, po pravilu nalazio povrede njihovog prava na imovinu u smislu kršenja principa proporcionalnosti miješanja u to pravo.
20. Dovodeći u vezu praksu iz navedenih predmeta sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u ovom konkretnom slučaju riječ o predmetu u kojem se u upravnom postupku i upravnom sporu odlučivalo o zahtjevu fizičkog lica R.G. za povrat u posjed u „vojnog stana“. Dakle, u ovom predmetu, za razliku od gore pobrojanih slučajeva, fizičko lice kao nosilac prava na „vojnom stanu“ nije podnosilac apelacije, već upravo suprotna strana u postupku – apelantica, koja osporava konačnu odluku redovnog suda, shodno kojoj je R.G. u konačnici omogućeno vraćanje u posjed predmetnog stana. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da je Apelaciono vijeće ocijenilo da se u konkretnom slučaju radi o licu koje je imalo pravno obavezujući ugovor o otkupu nepokretnosti stana iz fonda bivšeg SSNO, pa je primjenom prakse Evropskog suda u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine odlučilo kao u osporenoj odluci, pri čemu je dalo jasne, detaljne i argumentovane razloge za svoj zaključak da je praksa iz tog predmeta primjenjiva u konkretnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Apelaciono vijeće, suprotno apelanticinom mišljenju, pitanjem pravne valjanosti predmetnog ugovora o otkupu stana bavilo samo u onoj mjeri koja mu je bila potrebna za donošenje odluke u konkretnoj vrsti postupka (koji se isključivo tiče vraćanja u posjed predmetnog stana), a da će konačna odluka o tom pitanju zapravo biti donesena u parničnom postupku koji je, kako to proizilazi iz dokumentacije u spisu predmeta,u toku po tužbi R.G. protiv apelantice (vidi mutatis mutandis Odluka Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu AP-5318/14 od 10. maja 2017. godine, tačka 29.). Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, suprotno apelanticinom mišljenju, dalo jasne i argumentovane razloge za svoj zaključak da su neosnovani apelanticini navodi da je R.G. stekao stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ, a koji navodi se, kako to proizilazi i iz apelacije, zasnivaju na tvrdnjama da je R.G, kao pripadnik oružanih snaga susjedne države podnio zahtjev za dodjelu stana iz vojnostambenog fonda u Republici Srbiji i da je evidentiran kao lice kojemu je priznato pravo na dodjelu stana iz vojnostambenog fonda oružanih snaga Republike Srbije. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje i da iz odredbe stava 2. člana 3.a Zakona o prestanku primjene proizilazi da pravo na povrat stana nema lice koje je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Dakle, iz navedene odredbe ne proizilazi da pravo na povrat stana nema lice koje je samo podnijelo zahtjev za dodjelu takvog prava, a koje to pravo još nije ostvarilo, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće dalo i detaljno i argumentovano obrazloženje za svoj zaključak da je u konkretnom slučaju pogrešno pozivanje na praksu iz odluke Evropskog suda u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine. Dakle, shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće dalo jasne i logične razloge za svoju odluku u kojima, nasuprot apelanticinom mišljenju, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da apelantica vezano za osporenu odluku nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati, te da su navodi apelanice o povredi ovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman