Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3908/15 (E. H.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Dosjelost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3908/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3908/15, rješavajući apelaciju Envere Hebib, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Envere Hebib podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 253453 14 Gž2 od 28. maja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 253453 12 P od 7. februara 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Envera Hebib (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 253453 14 Gž2 od 28. maja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 253453 12 P od 7. februara 2014. godine (budući da uz apelaciju nije dostavljena punomoć za zastupanje, privremeni voditelj poslova advokat Galiba Hrvačić-Karačić je na traženje Ustavnog suda da se dostavi punomoć 13. oktobra 2017. godine dostavila dopis u kojem je navela da dostavlja punomoć „koja glasi na punomoćnika podnosioca apelacije u periodu u kojem je i poslana sudu“, a u prilogu je dostavljena punomoć kojom je apelantica opunomoćila advokata Esada Hrvačića za podnošenje apelacije).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Vranice“ d.d. Sarajevo – u stečaju, tuženog u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 19. do 23. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 28. septembra do 2. oktobra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 253453 12 P od 7. februara 2014. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je po osnovu izrade nove stvari, te na osnovu dosjelosti, stekla pravo vlasništva na poslovnom objektu, bliže opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), što je tuženi dužan trpjeti i dozvoliti da se apelantica upiše s pravom vlasništva 1/1 u KPU Općinskog suda u određenom roku, te da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Odsjek KPU Općinskog suda da po pravosnažnosti presude izvrši uknjižbu prava vlasništva sa 1/1 u apelantičinu korist.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tuženi u zemljišnim knjigama bio upisan kao nosilac prava raspolaganja na zemljištu i zgradi u kojoj se nalazio predmetni poslovni prostor. Nadalje, na osnovu svih izvedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da apelantica nije ispunjavala niti jedan od uslova za sticanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. S tim u vezi, citirani su član 25. stav 1. i član 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO). Općinski sud je utvrdio da apelantica svojim radom nije izgradila novu stvar jer je predmetni poslovni prostor postojao i prije nego što je u njega uselila. Istaknuto je da je predmetni poslovni prostor adaptiran odnosno saniran, ali da apelantica nije dokazala ni to da je ona svojim sredstvima to uradila, jer nije dostavila niti jedan materijalni dokaz niti sudu niti vještaku građevinske struke prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja. Nadalje, Općinski sud je ocijenio da i u situaciji da je apelantica dokazala navedeno, tužbeni zahtjev bi ponovo bio neosnovan iz razloga što apelantica nije stvorila novu stvar. Općinski sud je ocijenio da pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru apelantica nije mogla steći ni dosjelošću iz razloga što nije bio ispunjen niti jedan uslov predviđen članom 32. ZVPO-a. S tim u vezi, istaknuto je da apelantica nije bila zakonit posjednik jer nije imala nikakav pravni osnov, odnosno pred sudom nije dokazala da ima bilo kakav pravni osnov za korištenje predmetnog poslovnog prostora. Nadalje, nije utvrđen ni tačan datum useljenja u predmetni poslovni prostor jer je apelantica izjavila da je u njega uselila 1999. godine, a u tužbi je navela da je uselila 2005. godine. Međutim, i da je ispunjen ovaj uslov, Općinski sud je zaključio da apelantica nije mogla steći pravo vlasništva dosjelošću jer nije bio ispunjen osnovni uslov, a to je savjesnost posjeda. Naime, Općinski sud je utvrdio da apelantica nije bila savjestan posjednik jer je znala i morala je znati da to nije njezin poslovni prostor, s obzirom na to da je u njega uselila bez ikakvog pravnog osnova. Nadalje, istaknuto je da apelantica pred sudom nije dokazala da je imala ikakav pravni osnov odnosno bilo kakav akt na osnovu kojeg bi smatrala da je to njezin poslovni prostor, dok je i sama u svom iskazu izjavila da joj je poznato da je predmetni poslovni prostor vlasništvo tuženog.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 253453 14 Gž2 od 28. maja 2015. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da apelantica nije stekla pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru ni na jedan od zakonom propisanih uslova za sticanje prava vlasništva u smislu ZVPO-a. Kantonalni sud je ocijenio da su bili neosnovani apelantičini navodi da je pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru stekla stvaranjem nove stvari u skladu s odredbom člana 25. ZVPO-a. S tim u vezi, obrazloženo je da je predmetni poslovni prostor adaptiran radi stavljanja objekta u funkciju, te da se adaptacijom tuđe građevine ne stiče pravo vlasništva ako zakonom ili ugovorom nije drukčije određeno, niti se u pravilu stiče stvarnopravni, već obligacionopravni zahtjev. Istaknuto je da samo izuzetno kada je dograđeni dio građevine u naravi samostalna zgrada ili poseban dio zgrade, odnosno kada se radi o adaptaciji koja po svom obimu i vrijednosti investicionih ulaganja predstavlja takav građevinski zahvat da ranija građevina u potpunosti gubi svoj prijašnji identitet i po svojim karakteristikama je sasvim nova građevina, graditelj može steći isključivo pravo vlasništva na zgradi i zemljištu osnovom građenja. U konkretnom slučaju, po mišljenju Kantonalnog suda, apelantica nije dokazala da se radilo o takvim građevinskim zahvatima, da vrijednost uloženih sredstava u adaptaciji pokriva pretežan dio ukupne vrijednosti poslovnog prostora. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je vještak u svom nalazu i mišljenju iskazao građevinsku vrijednost objekta i vrijednost izvedenih radova u određenim novčanim iznosima. Nadalje, ocjenjujući apelantičine navode, koji opet nisu dokazani, da su prije adaptacije postojali samo grubi građevinski radovi, vještak je prema pravilima struke iskazao da vrijednost izvedenih radova čine 44,95% ukupne vrijednosti objekta. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni ni uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću. S tim u vezi, citirane su odredbe člana 32. i člana 77. stav 2. ZVPO-a, te obrazloženo da iz dokaza izvedenih tokom prvostepenog postupka, odnosno iz navoda same apelantice je proizlazilo da je znala da je predmetni poslovni prostor u vlasništvu tuženog, pa time nije bila savjestan posjednik. Nadalje, zaključeno je i da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelantica nije dokazala čak ni činjenicu u kojem je periodu bila u posjedu predmetnog poslovnog prostora.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

9. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu kao sastavni dio navedenog prava i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, član 3. Ustava Bosne i Hercegovine, te član 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelantica smatra da je stekla pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru po dva pravna osnova. U prvom redu, apelantica smatra da je vlasništvo stekla u skladu s odredbom člana 25. ZVPO-a. S tim u vezi, ističe da je vještak utvrdio visinu izvršenih ulaganja, a da je sud propustio utvrditi činjenicu da navedena zakonska odredba ima karakter sticanja ne samo prava vlasništva već i suvlasništva shodno omjerima u odnosu na uložena sredstava. Suprotno stavu Kantonalnog suda, apelantica ističe da iz odredbe člana 25. ZVPO-a proizlazi da nije presudna stvar, da je i nova stvar izrađena, već način kako se ta stvar izradi. Ističe da je ušla u posjed predmetnog poslovnog prostora na kojem je izvršila značajna ulaganja, svojim radom i svojim ulaganjima, a da se tuženi nije protivio, te da je tek nakon podnošenje tužbe saznala da je tuženi vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Nadalje, u pogledu sticanja prava dosjelošću, apelantica ističe da se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 77. ZVPO-a, a da je zaboravio citirati stav 3. navedenog člana, prema kojem se savjesnost posjeda pretpostavlja. S tim u vezi, apelantica navodi da je ušla u posjed predmetnog poslovnog prostora, a da se tuženi u toku postupka nije protivio niti osporavao savjesnost. Dalje navodi da u situaciji kada se savjesnost pretpostavlja sud nije trebao o njoj raspravljati ako je tuženi nije sporio. Stoga smatra da je sud morao pretpostaviti savjesnost, a ne da ulazi u njeno osporavanje navodeći da apelantica nije savjestan posjednik jer je mogla znati da stvar nije njena.

II.Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud smatra da nije došlo po povrede prava koja je apelantica istakla u apelaciji, te navodi da ostaje pri svim razlozima navedenim u obrazloženju drugostepene presude. Predlaže da se apelacije odbije kao neosnovana.

11. Općinski sud navodi da u toku prvostepenog postupka nije bilo kršenje apelantičinih prava.

12. Tuženi navodi da u svemu ostaje pri napisanom i istaknutom u toku provedenog parničnog postupka pred Općinskim sudom.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 25.

Osoba koja od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stječe na nju pravo vlasništva.

Pravo vlasništva na novu stvar pripada vlasniku od čijeg ju je materijala, na osnovu posla, izradila druga osoba.

Ako je neko od tuđeg materijala svojim radom izradio novu stvar, ona mu i pripada ako je savjestan i ako je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala. U slučaju iz stava 3. ovog člana, ako su vrijednost rada i vrijednost materijala jednake, nastaje suvlasništvo.

Član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 77.

Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.

Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 253453 14 Gž2 od 28. maja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantičin punomoćnik je primio 11. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 10. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu kao sastavni dio navedenog prava i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, član 3. Ustava Bosne i Hercegovine, te član 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

21. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na utvrđivanje prava vlasništva, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

22. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u tome što su sudovi pogrešno zaključili da nije stekla pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, te posebno ističe da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

23. U odnosu na apelantičine navode da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud zaključuje da su ti apelantičini navodi u konkretnom slučaju neosnovani. U tom kontekstu Ustavni sud ističe da sama činjenica da je apelantica ishodila da redovni sudovi donesu osporene odluke nepobitno potvrđuje da je apelantičino pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Naime, redovni sudovi su raspravljali o apelantičinom tužbenom zahtjevu i odlučivali o meritumu ovog predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je kao uslov postojanja te povrede da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04). S obzirom na to da su u konkretnom slučaju redovni sudovi na dvije instance meritorno odlučili o apelantičinom tužbenom zahtjevu, apelantičini navodi o kršenju prava na pristup sudu pokazuju se u cijelosti neosnovanim.

24. Nadalje, u odnosu na apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

26. Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za utvrđivanje da je po osnovi izrade nove stvari, odnosno na osnovu dosjelosti stekla pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su prvostepeni sud i drugostepeni sud, pozivajući se na odredbe čl. 25, 32. i 77. ZVPO-a, te u vezi s tim na izvedene dokaze, zaključili da apelantica nije ispunjavala niti jedan uslov za sticanje prava vlasništva. Naime, u obrazloženjima osporenih presuda redovni sudovi su ukazali da apelantica svojim radom nije izgradila novu stvar u smislu člana 25. ZVPO-a jer je predmetni poslovni prostor bio izgrađen i prije nego je uselila u njega. Nadalje, apelantica nije dokazala ni navode o ulaganju u adaptaciju predmetnog poslovnog prostora, te je vještak u svom nalazu, ocjenjujući samo ove apelantičine navode, utvrdio da je vrijednost izvedenih radova iznosila 44,95% ukupne vrijednosti objekta. Osim toga, ukazano je i da nisu bili ispunjeni uslovi ni za sticanje prava vlasništva dosjelošću u smislu člana 32. ZVPO-a jer je apelantica neutvrđenog datuma uselila u predmetni poslovni prostor bez ikakvog pravnog osnova i da je uvijek znala da to nije njen poslovni prostor, već prostor tuženog. Apelantica smatra da su sudovi trebali pretpostaviti njenu savjesnost u skladu sa članom 77. stav 3. ZVPO-a. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da je iz navoda same apelantice proizlazilo da je znala da je predmetni poslovni prostor u vlasništvu tuženog, pa time nije bila savjestan posjednik. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 125. stav 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojim ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao i da apelantica nije dokazala ni ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću – zakonit posjed i neprekidno trajanje posjeda u zakonom predviđeno vrijeme.

27. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZVPO-a sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjima koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno kada su redovni sudovi zaključili da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan iz navedenih razloga. Po mišljenju Ustavnog suda, u osporenim odlukama redovni sudovi su dali jasna i precizna obrazloženja svojih zaključaka zbog čega je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

29. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Član 3. Ustava Bosne i Hercegovine

30. Apelantica navodi da su u predmetnom postupku u kojem je odlučivano o sticanju prava vlasništva povrijeđene odredbe člana 3. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud uočava da je apelantica paušalno navela da je povrijeđen navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine, a imajući u vidu sadržaj ovih odredaba (nadležnost i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta), Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu ovih navoda.

Član 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima

31. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava iz člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ukazuje, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu, da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega u odnosu na prava iz navedene deklaracije Ustavni sud ne može apelantima pružiti ustavnu zaštitu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1543/15 od 10. maja 2017. godine, stav 61, objavljena na www.ustavnisud.ba).

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene odredaba materijalnog prava na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te da je apelantica nesporno imala pristup sudovima pune jurisdikcije koji su meritorno odlučili o njenoj tužbi.

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3908/15 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio