Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2524/15 (M.K.)

Odluka donesena 15. 02. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2524/15

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2524/15, rješavajući apelaciju M. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudac na sjednici održanoj 15. veljače 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija M. K.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 02670015 Kž 2 od 16. travnja 2015. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Odžaku koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, u skladu s člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Odžaku da, u skladu s člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 30 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Grebenca, koju zastupa Anto Lukač, odvjetnik iz Orašja, podnijela je 19. svibnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 026700 15 Kž 2 od 16. travnja 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužiteljstva Posavskog kantona – Orašje (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Tužiteljstvo dostavili su odgovore na apelaciju. Općinski sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je donio Presudu broj 25 0 K 026700 15 K 2 od 22. prosinca 2014. godine, kojom je apelanticu proglasio krivom što je od kraja 2010. godine i do prve polovine siječnja 2011. godine: „[…] nagovarala i ubjeđivala svoju sestru dijete (Konvencija o pravima djeteta član 1) [u daljnjem tekstu: N. ili oštećena] da stupi u spolni odnos sa [apelantičinim] vanbračnim mužem“. Nakon toga oštećena je imala spolni odnos sa M. B. Dakle, apelantica je pomagala da se izvrši spolni odnos sa djetetom zlouporabom položaja sestre, te je pred djetetom, oštećenom, zadovoljavala pohotu spolnim odnosom s izvanbračnim mužem M. B., s namjerom da to promatra njezina sestra N., a s ciljem navođenja N. na spolni odnos sa M. B. Prema tome, ona je pred djetetom maloljetnikom činila radnje namijenjene za zadovoljavanje vlastite pohote, zajedno s izvanbračnim mužem svojoj sestri – djetetu prikazivala filmove pornografskog sadržaja, dakle djetetu prikazivala filmove pornografskog sadržaja. Time je počinila kazneno djelo spolni odnos sa djetetom iz članka 207. stavak 3. Kaznenog zakona (u daljnjem tekstu: KZ) u svezi sa člankom 205. stavak 2. KZ, u pomaganju, u svezi sa člankom 33. KZ, zadovoljavanje pohote pred djetetom iz članka 209. KZ i upoznavanje djeteta s pornografijom iz članka 212. KZ. Na temelju odredaba čl. 7., 42., 49. stavak 1. i 43. KZ, Općinski sud je apelantici izrekao za kazneno djelo iz članka 207. stavak 3. kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca, za počinjeno kazneno djelo iz članka 209. KZ kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca i za počinjeno kazneno djelo iz članka

212. KZ kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca. Općinski sud je apelantici izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

6. U obrazloženju presude Općinski sud navodi tijek postupka, te da je apelantica negirala da je počinila navedena kaznena djela, osporavala iskaz oštećene i predlagala saslušanje M. B. Također, obrana je ukazivala na povredu prava na obranu jer vještačenje nije obavio dječji psiholog.

7. Općinski sud navodi da je odbio prijedlog apelantičine obrane da se sasluša svjedok M. B., koji boravi u Njemačkoj, zbog toga što se i u odnosu na njega vodi istraga. Navedeno je da je taj svjedok nedostupan Tužiteljstvu jer se nije odazivao pozivima tih organa pa je došlo do razdvajanja postupaka i, kako je navedeno, „isti je zainteresovan za ishod postupka pa je istinitost njegovog svjedočenja dovedena u sumnju“. Općinski sud je naveo da je neutemeljena tvrdnja obrane da nije provedeno vještačenje oštećene jer je urađeno po naredbi Tužiteljstva, i to na okolnosti je li duševna i intelektualna sposobnost oštećene razmjerna njezinoj životnoj dobi, je li u vrijeme za koje tvrdi da su nad njom počinjena kaznena djela mogla shvatiti značaj radnji koje su nad njom poduzete, s obzirom na duševnu zrelost, percipirati stvarnost i stvarne događaje i usmeno ih kazivati razdvojeno u odnosu na maštu, a vještačenje je uradio stalni sudski vještak sudske medicine, specijalista za nervne i duševne bolesti.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući svaki dokaz posebno i u međusobnoj vezi, na temelju članka 305. stavak 7. ZKP, sud je odlučio kao u izreci, pri tome navodeći dokaze koje je proveo (iskaz oštećene, njezine sestre M., školskog psihologa, razrednog starješine N., medicinsko vještačenje i drugo), te je naveo da je u potpunosti poklonio vjeru iskazu oštećene koja je navela da je kod sestre i njezinog nevjenčanog supruga dolazila na raspuste (ljeti i zimi) i da je M. B. novčano pomagao njezinu obitelj. Od ljeta 2011. godine M. B. je počeo da je dira, nakon čega ga se počela bojati. Oštećena je navela da se sjeća da joj je za doček Nove godine 2011. godine sestra rekla da M. B. neće biti kod kuće, da neće dolaziti iz Njemačke, pa je pristala otići kod nje. Dalje opisuje što se dešavalo i da je događaj ispričala sestrama M. i A. Općinski sud je utvrdio da oštećena nema motiv apelanticu lažno teretiti. Nadalje, ostali saslušani svjedoci su opisali oštećenu kao odgovornu djevojku koja ne bi sebi i drugima stvorila tako neugodnu situaciju, te je medicinskim vještačenjem utvrđeno da je oštećena imala seksualni odnos (nalaz urađen 22. lipnja 2011. godine), a vještak (specijalista za nervne i duševne bolesti) utvrdio je duševnu i intelektualnu razvijenost oštećene i u svom nalazu utvrdio elemente PTSP-a, što je posljedica jedne proživljene traume, a što upućuje da je oštećena govorila istinu.

9. Općinski sud je apelanticu proglasio krivom zbog počinjenja kaznenog djela spolni odnos sa djetetom iz članka 207. stavak 3. u svezi sa člankom 205. stavak 2. KZ jer su se u njezinim radnjama stekla sva obilježja kaznenog djela, s obzirom na to da je nagovarala sestru da stupi u spolni odnos sa M. B., zadovoljavala pohotu pred njom imajući spolni odnos sa M. B. dok je oštećena to gledala, te joj prikazivala filmove pornografskog sadržaja, a sve s ciljem da pomogne M. B. da sa oštećenom ima spolni odnos. Apelantica je tvrdila da će M. B. (kada ona dođe kod nje) biti u Njemačkoj, te je grubo izigrala sestrino povjerenje. Vršila je pritisak na nju govoreći da je M. B. dobar prema njoj i njezinoj obitelji, da je bolje da ima spolni odnos s njim nego s nekom drugom osobom, te je tako slomila otpor oštećene. Dakle, ona je pomogla M. B. da ima odnos sa djetetom, zloupotrijebivši položaj sestre, u prisustvu sestre imala spolni odnos sa M. B., te joj zajedno s njim pokazivala filmove pornografskog sadržaja. Općinski sud je obrazložio zašto je izrekao kaznu onako kako je naveo u izreci presude. Općinski sud navodi da je apelantica u vrijeme počinjenja kaznenog djela bila uračunljiva, kod nje je postojao voljni element za nastupanje zabranjene posljedice, što se vidi iz načina izvršenja tih kaznenih djela, jer je iskazala upornost da svojim radnjama pomogne M. B. da ostvari spolni odnos, kako je naveo Općinski sud, „sa njenom maloljetnom sestrom svjesna da je ista dijete, što je u skladu sa čl. 1. Konvencije o pravima djeteta iz 1989. godine, koja ima supremaciju na odredbama KZFBiH“, te je sud apelantici izrekao kaznu razmjernu težini kaznenog djela.

10. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantičinoj žalbi, donio Presudu broj 25 0 K 026700 15 Kž 2 od 16. travnja 2015. godine kojom je žalbu djelomično uvažio pa je prvostupanjsku presudu preinačio u odluci o kazni na način da je apelantici izrekao jedinstvenu kaznu u trajanju od 13 mjeseci za počinjena kaznena djela (prethodno je odredio pojedinačne kazne za kaznena djela iz članka 207. stavak 3. KZ i iz čl. 209. i 212. KZ). U ostalom dijelu apelantičina žalba je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

11. Nakon što je ispitao prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se osporava žalbom i po službenoj dužnosti, je li na štetu optužene povrijeđen Kazneni zakon, u smislu članka 321. ZKP, taj sud je odlučio kao u izreci rješenja iz sljedećih razloga. Apelantičinom žalbom se ukazivalo da je prvostupanjska presuda utemeljena na bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka d) ZKP koju apelantica vidi u činjenici da u svojstvu svjedoka nije saslušan M. B., te da prvostupanjski sud nije prihvatio prijedlog obrane tijekom glavnog pretresa da se u svojstvu vještaka sasluša dječji psihijatar, čime je optuženoj povrijeđeno pravo na obranu.

12. Kantonalni sud je ocijenio ovaj žalbeni navod neutemeljenim jer je prijedlog obrane da se sasluša u svojstvu svjedoka M. B., koji je izvršitelj sva tri kaznena djela, a optužena je samo njegov pomagač ili podstrekač, krajnje tendenciozan budući da se taj svjedok nalazi u inozemstvu, dakle nedostupan je organima gonjenja, a protiv njega se vodi istraga za ta kaznena djela, pa i da je saslušan, njegovom iskazu se ne bi mogla pokloniti vjera jer bi bio zainteresiran da optužena ne bude proglašena krivom za ta kaznena djela, kako bi i sam izbjegao kaznenu odgovornost. Za njim je raspisana potjernica, pa je pitanje bi li se i putem zamolnice odazvao nadležnom sudu u inozemstvu da bude saslušan, jer bi istoga trena bio lišen slobode i stavljen u ekstradicijski pritvor. Također, prema mišljenju suda, neutemeljeno se žalbom prigovara odluci prvostupanjskog suda da se ne prihvati prijedlog za saslušanje dječjeg psihologa jer su vezano za psihofizički razvoj oštećene saslušani psiholog i psihijatar koji su iznijeli jasne i konkretne činjenice na te okolnosti, tako da bi odugovlačenje postupka izvođenjem novih dokaza i ponovno oživljavanje neprijatnih slika kod oštećene stvaralo dodatne traume, što je suprotno Konvenciji o pravima djeteta.

13. Kantonalni sud nalazi da su neutemeljeni žalbeni navodi da su povrijeđene odredbe KZ iz članka 313. stavak 1. točke a) i d) ZKP, koji se odnose na to je li djelo za koje se apelantica goni kazneno djelo, odnosno je li u pogledu kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti. Osnova tog žalbenog prigovora jeste da oštećena u vrijeme izvršenja radnji sva tri kaznena djela nije bila dijete, već mlađi maloljetnik, s obzirom na to da je „imala 14 godina i neki mjesec“, što bi dovelo do toga da apelantica ne bi bila odgovorna za kaznena djela koja joj se optužnicom stavljaju na teret. Kantonalni sud ističe da u kontekstu svoje tvrdnje apelantica navodi odredbe čl. 1., 19. i 34. Konvencije o pravima djeteta (u daljnjem tekstu: Konvencija) iznoseći svoje tumačenje tih članaka. Takvo stajalište branitelja optužene ne može se prihvatiti jer je u članku 1. Konvencije propisano da u svrhu na koju se ta Konvencija odnosi dijete označava svaku osobu mlađu od 18 godina, osim ako se zakonom koji se primjenjuje na dijete granica punoljetnosti ne odredi ranije. Prema domaćem pozitivnom zakonodavstvu, punoljetnost osobe se stječe s navršenih 18 godina života, tako da u smislu članka 1. Konvencije nije određeno ranije. Kantonalni sud navodi da je sasvim nešto drugo to što se osoba s navršenih 15 godina može zaposliti ili sa 16 godina stupiti u brak, s obzirom na to da ti slučajevi ne nastupaju po samom zakonu, već se za zaključenje braka prije punoljetnosti starijeg maloljetnika mora voditi vanparnični postupak u okviru kojeg se pribavi mišljenje centra za socijalni rad, sasluša vještak medicinske struke, roditelji maloljetne osobe i utvrdi njezina psihofizička sposobnost za zaključenje braka.

14. Kantonalni sud ukazuje da se žalbom neutemeljeno prigovara da prvostupanjski sud nije mogao vezati članak 205. stavak 2. KZ za članak 207. stavak 3 istog zakona zbog toga što se apelantica u odnosu na oštećenu nije nalazila u svojstvu nastavnika, odgajatelja, roditelja, posvojitelja, skrbnika, očuha ili maćehe. Prema mišljenju Kantonalnog suda, navedeno je neprihvatljivo jer obrana u žalbi iznosi samo onaj dio članka 205. stavak 2. KZ koji apelantici odgovara, svjesno ili namjerno ispuštajući riječi „ili druga osoba koja iskorišćava svoj položaj ili odnos prema maloljetniku“. Kako je sud nesporno utvrdio da je apelantica sestra oštećene i da je oštećena za novogodišnje praznike, kao i ranije, bila u određenim razdobljima povjeravana na čuvanje apelantici, koja se o njoj brinula kako financijski tako i zdravstveno, jasno proizlazi da je pravna kvalifikacija ovog kaznenog djela pravilno određena.

15. Kantonalni sud navodi zašto žalba nije utemeljena u pogledu nepotpuno i netočno utvrđenog činjeničnog stanja, obrazlažući to na temelju kojih dokaza je prvostupanjski sud donio svoj zaključak.

16. Kantonalni sud ukazuje da je žalba utemeljena u pogledu odluke o kazni, te obrazlaže svoje stajalište zbog čega je potrebno preinačiti odluku o kazni.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantica ističe povredu prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 3.(d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava iz članka 7. Europske konvencije. Apelantica ukazuje da je sud zauzeo „presedansko“ tumačenje djeteta, suprotno KZ (tada važeći članak 2. točka 9), te tretira kao dijete osobu koja je navršila 14 godina, a ne kao maloljetnika, kako zakon propisuje. Apelantica navodi da se navedena kaznena djela koja joj se stavljaju na teret mogu počiniti samo nad djecom, odnosno da bi se radilo o kaznenom djelu mora se raditi o djetetu. Takvom presudom počinjena je i povreda članka 7. Europske konvencije jer je apelantica proglašena krivom za kaznena djela koja se odnose na dijete, iako oštećena u navedenom razdoblju nije bila dijete. Prema navodima iz apelacije, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno derogirao odredbe KZ i odredbe čl. 19. i 34. Konvencije o pravima djeteta koje su izravno implementirane u odredbe KZ (čl. 205. 209., 210. i 211). Nadalje, apelantica ukazuje na države potpisnice Konvencije koje također nisu odredile dijete kao osobu sa navršenih 18 godina (u različitim zakonodavstvima od 12 do 14), već su propisale kao kazneno djelo koje se podudara s kaznenim djelom spolni odnos sa djetetom i tretiraju dijete kao osobu do navršenih 14 godina. Apelantica se poziva i na Konvenciju Vijeća Europe o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljana, koju je BiH ratificirala, a u kojoj je određeno da članica treba odrediti dobnu granicu ispod koje je zabranjeno imati seksualne odnose sa djetetom, a što je u BiH definirano kao osoba do navršenih 14 godina. Apelantica se poziva na praksu Europskog suda u predmetu S. L. protiv Austrije u kojem je Europski sud naveo da se mora poštovati seksualna orijentacija osoba već od 14. godine, te je dopustio pored heteroseksualnih odnosa punoljetnih sa maloljetnicima i istospolne odnose sa maloljetnim osobama od 14 godina. Apelantica nadalje navodi da je ratio legis odredbe iz članka 207. KZ da je osoba do određenog uzrasta (mlađa od 14 godina) nesposobna da posjeduje slobodnu volju u pogledu pristajanja na vršenje obljube ili druge spolne radnje, te takva volja, bez obzira na to kako je pristanak postignut, nije relevantna. Takvo stajalište zakonodavca proizlazi iz općeprihvaćenog stava da se dijete odnosno osoba do 14 godina nalazi u posebnoj razvojnoj fazi ličnosti u kojoj nije u mogućnosti u potpunosti shvatiti suštinu i značaj spolnog odnosa, te ne može o tome odlučivati i uživati zaštitu. Zbog toga se i ne kažnjavaju djeca do navršenih 14 godina jer ne shvaćaju značaj svojih djela i ne smatraju ih deliktno sposobnim. Tako se, prema apelantičinom mišljenju, ovo djelo ne može odnositi na osobe starije od 14 godina jer nije postojana svrha ove inkriminacije da ih se štiti od spolnog općenja, budući da nisu svjesni značenja tog čina. Dakle, u kontekstu članka 207. KZ, djetetom se ima smatrati osoba do 14 godina, a ne osoba do 18 godina, te djelo za koje je apelantica optužena nije kazneno djelo, odnosno činjenično stanje ne može se podvesti pod to kazneno djelo. Isto se odnosi i na kazneno djelo iz članka 212. KZ u odnosu na koje apelantica također treba biti oslobođena. Nadalje, apelantica ukazuje da sud pogrešno tumači da se položaj apelantice kao sestre odnosi na osobe na koje se odnosi kvalificirani oblik kaznenog djela iz stavka 3. članka 207. KZ, te da je bila takva namjera zakonodavca, u zakonu bi bili navedeni i ostali srodnici (kao u članku 205. stavak 1. KZ). Apelantica također navodi da se Kantonalni sud nije ni osvrnuo na veoma iscrpnu žalbu u ovom dijelu, već je samo paušalno naveo da je dijete svaka osoba do 18. godine života, osim ako se punoljetnost stječe ranije i na temelju toga donio presudu. Apelantica ističe da je povrijeđen i članak

15. ZKP, koji odgovara članku 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije jer sud nije udovoljio zahtjevu obrane da se kao svjedok sasluša M. B., već je dajući vlastito obrazloženje o tome kako će svjedok reagirati i svjedočiti (na temelju pretpostavke suda) odbio poslati zamolnicu za pružanje međunarodne pravne pomoći za saslušanje navedenog svjedoka. Apelantica navodi da je taj svjedok od ključne važnosti za donošenje presude do te mjere da se bez njega ne može presuditi, a ako se već presuđuje bez njegovog saslušanja, činjenica da nije ni pozvan predstavlja povredu prava na obranu i jednak postupak pred sudom.

b) Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je apelacija neutemeljena i da je u obrazloženju presude dao odgovore na pitanja koja se pokreću apelacijom, kao i da je apelantici kazna umanjena nakon žalbe.

19. Tužiteljstvo u odgovoru na apelaciju navodi da Konvencija ima prioritet nad domaćim zakonima, da u slučaju neusuglašenosti zakona sa međunarodnim ugovorom prevagu ima međunarodni ugovor. Prema mišljenju Tužiteljstva, neutemeljeni su navodi da apelantica nije imala svojstvo osobe iz članka 205. stavak 2. KZ. Također, Tužiteljstvo navodi da se postupak apelantice i M. B. razdvojio jer je M. B. nedostupan državnim tijelima, pa nije ni mogao biti saslušan. V.Relevantni propisi

20. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17), koji se primjenjivao u relevantnom dijelu, prije donošenja posljednjih izmjena iz 2016. godine, glasi:

Članak 2.

Značenje izričaja u ovome Zakonu (1) Kazneno zakonodavstvo u Federaciji sačinjavaju kaznenopravne odredbe sadržane u ovom Zakonu, drugim zakonima Federacije i zakonima kantona.

(9) Dijete je, u smislu ovoga Zakona, osoba koja nije navršila četrnaest godina života.

(10) Maloljetnik je, u smislu ovoga Zakona, osoba koja nije navršila osamnaest godina života.

Članak 4.

Načelo zakonitosti (1) Kaznena djela i kaznenopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga kaznenopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je počinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao kazneno djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.

Članak 5.

Vremensko važenje Kaznenog zakona (1) Prema počinitelju kaznenog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

(2) Ako se poslije počinjenja kaznenog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za počinitelja.

Članak 33.

Pomaganje (1) Tko drugome s namjerom pomogne u počinjenju kaznenog djela, kaznit će se kao da ga je sam počinio, a može se i blaže kazniti.

(2) Kao pomaganje u počinjenju kaznenog djela smatra se osobito: davanje savjeta ili uputa kako da se počini kazneno djelo, stavljanje na raspolaganje počinitelju sredstava za počinjenje kaznenog djela, uklanjanje prepreka za počinjenje kaznenog djela te unaprijed obećano prikrivanje kaznenog djela, počinitelja, sredstava kojima je kazneno djelo počinjeno, tragova kaznenog djela ili predmeta pribavljenih kaznenim djelom.

XIX - GLAVA DEVETNAESTA

KAZNENA DJELA PROTIV SPOLNE SLOBODE I MORALA

Članak 205.

Spolni odnošaj zlouporabom položaja (1) Tko zlouporabom svoga položaja navede na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju drugu osobu koja se zbog imovinskog, obiteljskog, društvenog, zdravstvenog ili drugog stanja ili teških prilika nalazi prema njemu u odnosu zavisnosti, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(2) Nastavnik, odgojitelj, roditelj, posvojitelj, skrbnik, očuh, maćeha ili druga osoba koja iskorištavajući svoj položaj ili odnos prema maloljetniku koji joj je povjeren radi učenja, odgoja, čuvanja ili njege izvrši s njim spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Članak 207.

Spolni odnošaj s djetetom (1) Tko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(2) Tko izvrši nasilni spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom (čl. 203., Silovanje, stavak 1.) ili s nemoćnim djetetom (članak 204., Spolni odnošaj s nemoćnom osobom, stavak 1.), kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(3) Tko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom zlouporabom položaja (članak 205., Spolni odnošaj zlouporabom položaja, stavak 2.), kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(4) Tko kazneno djelo iz st. 1. do 3. ovoga članka počini na osobito okrutan ili osobito ponižavajući način, ili ako je istom prigodom prema istoj žrtvi počinjeno više spolnih odnošaja ili s njim izjednačenih spolnih radnji od više počinitelja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(5) Ako je kaznenim djelom iz st. 1. do 3. ovoga članka prouzročena smrt djeteta, ili je dijete teško tjelesno ozlijeđeno, ili mu je zdravlje teško narušeno, ili je žensko dijete ostalo trudno, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

Članak 209.

Zadovoljenje pohote pred djetetom ili maloljetnikom Tko pred djetetom ili maloljetnikom čini radnje namijenjene zadovoljavanju vlastite ili tuđe pohote, ili tko navede dijete da pred njim ili drugom osobom vrši takve radnje, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Članak 212.

Upoznavanje djeteta s pornografijom (1) Tko djetetu proda, prikaže ili javnim izlaganjem ili na drugi način učini pristupačnim spise, slike, audio-vizualne i druge predmete pornografskog sadržaja ili mu prikaže pornografsku predstavu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Predmeti iz stavka 1. ovoga članka oduzet će se.

21. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta (usvojena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. studenog 1989. godine, koja se u BiH primjenjuje na temelju Zakona o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, „Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori“ broj 15/90, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94, te „Službeni glasnik BiH“ broj 42/08) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 1.

Za svrhe ove konvencije, dijete je ljudsko biće koje nije navršilo osamnaest godina života, ako se, na temelju zakona koji se odnosi na dijete, punoljetstvo ne stječe ranije.

Članak 19.

1. Države članice poduzimaju sve odgovarajuće zakonodavne, administrativne, socijalne i obrazovne mjere radi zaštite djeteta od svih oblika Fizičkoga ili mentalnog nasilja, povreda ili zloupotrebe, zanemarivanja ili nemarnog odnosa, maltretiranja ili eksploatacije, uključujući i seksualnu zloupotrebu, dok je na brizi kod roditelja, zakonitih skrbnika ili neke druge osobe kojoj je povjerena briga o djetetu.

2. Takve zaštitne mjere treba da obuhvate, po potrebi, uspješne postupke za ustanovljenje socijalnih programa za osiguranje podrške nužne djetetu i onima kojima je povjerena briga o djetetu te ostale oblike sprečavanja, utvrđivanja, prijavljivanja, prosljeđivanja, istrage, postupanja i praćenja slučajeva ovdje navedenog zlostavljanja djeteta i, po potrebi, obraćanja sudu.

Članak 34.

Države članice se obavezuju da zaštite dijete od svih oblika seksualnog izrabljivanja i seksualne zloupotrebe. Radi toga, države članice posebno poduzimaju sve odgovarajuće nacionalne, bilateralne i multilateralne mjere za sprečavanje:

a) navođenja ili prisiljavanja djeteta da sudjeluje u nezakonitim seksualnim aktivnostima;

b) eksploatatorskog korištenja djece u prostituciji ili drugim nezakonitim seksualnim radnjama;

c) eksploatatorskog korištenja djece u pornografskim predstavama i časopisima.

22. Konvencija Vijeća Europe o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualne zlouporabe (ETS 201), („Službeni glasnik BiH” – Međunarodni ugovori broj 11/12-70 – dodatak, ratificirana nakon inkriminiranog događaja, ali ratificirana u vrijeme donošenja osporenih odluka): Članak 1. - Svrha

1. Svrha ove Konvencije je:

a. spriječiti i suzbijati seksualno iskorištavanje i seksualnu zlouporabu djece; b. zaštititi prava djece žrtava seksualnog iskorištavanja i seksualne zlouporabe; c. unaprijediti nacionalnu i međunarodnu suradnju protiv seksualnog iskorištavanja i zlouporabe djece.

2. Da bi se osigurala učinkovita implementacija njenih odredaba od strane potpisnika, ovom Konvencijom se uspostavlja poseban monitoring mehanizam.

Članak 3. - Definicije U svrhu ove Konvencije:

a. "dijete" će značiti svako lice starosne dobi ispod 18 godina;

b. "seksualno iskorištavanje i seksualna zlouporaba djece" uključuje ponašanje navedeno u člancima od 18 do 23 ove Konvencije;

c. "žrtva" znači svako dijete podvrgnuto seksualnom iskorištavanju i seksualnoj zlouporabi.

Poglavlje VI – Materijalni kazneni zakon Članak 18. - Seksualno zlostavljanje

1. Članica će poduzeti potrebne zakonske i druge mjere kako bi se osiguralo da se slijedeće namjerno ponašanje kazneno procesuira:

a) seksualni odnos sa d[j]etetom koje prema relevantnoj regulativi ili državnom zakonu nije steklo zakonsku dob za seksualnu aktivnost;

b) stupanje u seksualne odnose sa d[j]etetom je urađeno:

- pod prisilom, korištenjem sile ili prijetnje; ili

- zlouporaba je učinjena od strane osobe kojoj dijete vjeruje, autoriteta ili ima utjecaj nad djetetom, uključujući i one unutar obitelji;

- zlouporaba je napravljena nad d[j]etetom koje se nalazi u posebno osjetljivoj situaciji, s posebnim naglaskom na mentalne i fizičke nesposobnosti ili ovisnu poziciju.

2. U svrhu gore navedenog paragrafa 1. Članica treba odrediti dobnu granicu ispod koje je zabranjeno imati seksualne odnose sa d[j]etetom.

3. Propisi iz paragrafa 1. a nemaju namjeru da reguliraju dobrovoljne seksualne odnose između malodobnika.

Članak 24. - Pomaganje ili poticanje i pokušaj

1. Članica će poduzeti potrebne zakonske i druge mjere da se uspostavi kao kazneno djelo, kada je namjerno počinjeno, pomagano ili poticano, činjenje svakog kaznenog djela uspostavljenog sukladno Konvenciji.

2. Članica će poduzeti potrebne zakonske i druge mjere da uspostavi kao kazneno djelo, kada je namjerno počinjen, poku[š]aj da se počini kazneno djelo uspostavljeno sukladno Konvenciji.

3. Članica može zadržati pravo da ne primjenjuje, u c[i]jelosti ili djelomično, paragraf 2, na kaznena djela uspostavljena sukladno sa člankom 20, paragraf 1 b, d, e i f, članak 21., paragraf 1 C, članak 22. i članak 23.

23. Izvješće o realizaciji Akcionog plana za djecu Bosne i Hercegovine (2002.˗2010.) usvojen je na 154. sjednici Vijeća ministara BiH.

24. Akcioni plan za djecu BiH za 2011.˗2014. godinu, koji je usvojilo Vijeće ministara BiH (na 155. sjednici održanoj 13. srpnja 2011. godine):

Uvod

UN Konvencija o pravima djeteta je sadržana u Aneksu I Dejtonskog mirovnog sporazuma i, kao ostale konvencije koje je BiH ratificirala, ima prioritet u primjeni u odnosu na domaće zakonodavstvo, s obzirom da ima snagu ustavne norme.

Bosna i Hercegovina je, uz to, postala potpisnica dva fakultativna protokola, uz Konvenciju o pravima djeteta, i to: Fakultativnog protokola o uključivanju djece u oružane sukobe i Fakultativnog protokola o prodaji djece, dječijoj prostituciji i dječijoj pornografiji iz 2000. godine, a potpisala je i Milenijumsku deklaraciju. Da bi Konvencija o pravima djeteta bila primijenjena, te UN Milenijumski razvojni ciljevi bili ispunjeni, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 18. jula 2002. godine, usvojilo je Akcioni plan za djecu BiH za period 2002. – 2010. godine koji je imao za cilj jačanje položaja djece u BiH.

25. Akcijski plan za djecu Bosne i Hercegovine (2015.-2018.), (objavljen u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 63/15), koji je usvojilo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine na sjednici održanoj 2. lipnja 2015. godine Odlukom o usvajanju Akcijskog plana za djecu Bosne i Hercegovine 2015.˗2018. godine. Između ostalog, u Akcijskom planu je navedeno:

VI. SPECIFIČNI CILJEVI I MJERE

A)SPECIFIČNI CILJ: Unaprijediti zakone u BiH, politike, strategije, koordinaciju i izvješćivanje radi poboljšanja implementacije općih mjera iz Konvencije o pravima djeteta.

A.1.1 Unapređenje kaznenog zakonodavstva Postojeće kaznene zakone u entitetima i Brčko Distriktu potrebno je har[mo]nizirati s novim međunarodnim standardima koji su utvrđeni u okviru Lanzarote konvencije i Konvencije o pravima djeteta i njezinim fakultativnim protokolima. U ovom objašnjenju navedeni su dijelovi preporuka i naznačeni standardi na temelju kojih je potrebno pokrenuti proces usklađivanja važećih kaznenih zakona u BiH.

Mjera 3. Usklađivanje zakonodavstva s Lanzarote konvencijom Postojeći pravni sustav zaštite djece od seksualne zlouporabe i iskorištavanja u Bosni i Hercegovini nije na potrebnoj razini, posebice u području kazneno-pravne zaštite, zbog čega je nužno pristupiti njegovu usklađivanju s međunarodnim standardima, kao i njihovoj harmonizaciji unutar same države.

Izmjene i dopune kazneno-pravnog zakonodavstva trebale bi ići u smjeru:

Izmjene i dopune Kaznenog zakona FBiH:

- Definiciju djeteta uskladiti s UN-ovom Konvencijom o pravima djeteta i Konvencijom o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, kao osobe do navršenih 18 godina starosti.

- Povećati dobnu granicu za pristanak djeteta na spolni odnos, na 16 godina.

- Nema zastare kaznenog gonjenja za kaznena djela protiv spolne slobode i morala, učinjena na štetu djeteta.

- Pooštriti kaznenu politiku za kaznena djela protiv spolne slobode i morala, prije svega podići minimalne kazne.

- Uvesti dodatne sigurnosne mjere koje se mogu izreći počiniteljima kaznenih djela (posebice onih koja se odnose na nasilje nad djecom): obvezno liječenje - psihosocijalni tretman počinitelja, zabrana približavanja i komunikacije s određenom osobom, udaljenje iz zajedničkog domaćinstva, zabrana obavljanja poziva, djelatnosti ili funkcije koja se dovodi u vezu s djecom.

- Ukinuti sva zakonom utvrđena ograničenja za pojedine profesije glede kaznene odgovornosti za neprijavljivanje kaznenih djela protiv spolne slobode i morala a koja su učinjena na štetu djeteta.

- Ukinuti mogućnost amnestije i pomilovanja za pravomoćno osuđene počinitelje kaznenog djela seksualnog nasilja nad djecom.

- Utvrditi obvezu postojanja jedinstvene evidencije počinitelja kaznenog djela seksualnog nasilja nad djecom i omogućiti ustanovama i drugim pravnim osobama, čija je djelatnost neposredno vezana za rad s djecom, dobivanje/provjeru podataka o kaznenom kažnjavanju kandidata koje upošljavaju.

- Definirati kazneno djelo "trgovanja ljudima" sukladno Palermo protokolu.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donijeta 16. travnja 2015. godine, a apelacija je podnesena 19. svibnja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelantica osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su joj povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Europske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

32. Članak 6. st. 1. i 3. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:[...]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

33. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelantice, te su stoga članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. Europske konvencije.

34. Iako je apelantica eksplicitno navela povredu članka II/3.(e) Ustava i članka 6. stavak 3. točka d), sadržaj apelacije ukazuje da apelantica u suštini osporava postupak u cjelini, postupak koji je rezultirao osuđujućom presudom, iako u konkretnom slučaju, kako apelantica navodi, nema kaznenog djela jer je oštećena imala 14 godina i nekoliko mjeseci. Apelantica ukazuje na odredbe kaznenog zakona koje je sud „derogirao“ i primijenio Konvenciju o pravima djeteta, i to pogrešno. Osim navedenog, apelantica je ukazivala i na pogrešnu primjenu članka 207. stavak 3. KZ, odnosno svoje svojstvo. Apelantica također ističe da je neutemeljeno odbijen prijedlog obrane da se sasluša M. B. te je sud dao svoje obrazloženje unaprijed pretpostavljajući kako će svjedok reagirati.

35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Kako je apelacija u najvećem dijelu posvećena navodima da je sud pogrešno derogirao određene odredbe kaznenog zakona, a zatim pogrešno primijenio Konvenciju o pravima djeteta, Ustavni sud će najprije ispitati te navode.

37. U konkretnom predmetu apelantica je proglašena krivom da je pomagala da se izvrši spolni odnos sa djetetom zlouporabom položaja sestre (članak 207. stavak 3. u svezi sa člankom 205. stavak 2), što je pred djetetom – maloljetnikom činila radnje namijenjene za zadovoljavanje vlastite pohote (članak 209), te što je djetetu prikazivala filmove pornografskog sadržaja (članak 212). Dakle, radi se o kaznenim djelima iz glave XIX – kaznena djela protiv spolne slobode i morala, i to konkretno djela kojim su zaštićena djeca (samo članak 209. obuhvaća „djecu i maloljetnike“). Također, Ustavni sud primjećuje da članak 2. KZ (Značenje izričaja u ovome Zakonu) u točki 9 (koja je važila u relevantno vrijeme, a u važećem zakonu je to točka 12. istog sadržaja) navodi da je dijete, u smislu kaznenog zakona, osoba koja nije navršila 14 godina života. Također, isti članak (u točki 10. u relevantnom vremenu, u važećem zakonu točka 13) propisuje da je maloljetnik, u smislu kaznenog zakona, osoba koja nije navršila 18 godina života.

38. Ustavni sud primjećuje dvije stvari. Najprije, iz osporene presude proizlazi da se događaj desio u razdoblju od kraja 2010. godine do prve polovine 2011. godine. Također, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud izvršio uvid u matičnu knjigu rođenih za oštećenu, te u dispozitivu presude naveo datum rođenja oštećene (25. siječnja 1996. godine), ali nigdje u obrazloženju presude sud se nije bavio utvrđivanjem koliko je točno godina oštećena imala u inkriminiranom razdoblju. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da Općinski sud već u dispozitivu odluke kod činjeničnog opisa djela (kaznenog djela iz članka 207. stavak 3. u svezi sa člankom 205. stavak 2. KZ) navodi da je apelantica nagovarala i uvjeravala „svoju sestru dijete (Konvencija o pravima djeteta član 1.)“ da stupi u spolni odnos. Nadalje, u odnosu na kazneno djelo iz članka 209. KZ Općinski sud u dispozitivu u činjeničnom opisu navodi „pred djetetom-maloljetnikom“, dok kod opisa apelantičinih radnji u dispozitivu odluke za kazneno djelo iz članka 212. KZ Općinski sud navodi „djetetu prikazivala filmove“.

39. Iz navedenog proizlazi da Općinski sud, bez obzira na činjenicu koliko je oštećena imala godina u inkriminiranom razdoblju, oštećenu tretira kao dijete, te primjenjuje definiciju djeteta iz Konvencije o pravima djeteta (zanemarujući KZ), što označava svaku osobu mlađu od 18 godina, osim ako se zakonom koji se primjenjuje na dijete granica punoljetnosti odredi ranije. Dakle, po mišljenju Ustavnog suda, Konvencija o pravima djeteta pod pojmom „dijete“ označava svaku osobu koja nema navršenih 18 godina, kada se stječe punoljetnost, s tim da države članice punoljetnost mogu odrediti i ranije. U Bosni i Hercegovini punoljetnost se stječe sa navršenih 18 godina, a punoljetnost, dakle, predstavlja određeni broj navršenih godina (u Bosni i Hercegovini 18) kada se stječu određena prava i obveze – poslovna sposobnost, biračko pravo, pravo stupanja u brak, kako je definirano pozitivnim zakonima, za što opet pozitivni zakoni mogu odrediti izuzetke (kao na primjer stupanje u brak prije punoljetnosti). Iz navedenog proizlazi da za Općinski sud nije bilo važno koliko je oštećena točno imala godina u vremenu u kojem su se inkriminirane radnje desile, s obzirom na to da (što nije sporno) sigurno nije imala 18 godina, odnosno bila je dijete – po definiciji djeteta prema Konvenciji o pravima djeteta (članak 1). Općinski sud tek u dijelu koji se odnosi na odluku o kazni navodi razloge zbog kojih se opredijelio za primjenu definicije djeteta prema odredbama Konvencije o pravima djeteta, ističući kao razlog „supremaciju Konvencije o pravima djeteta nad odredbama KZ“ (što je Tužiteljstvo ponovilo u odgovoru na apelaciju). S druge strane, apelantica navodi (a isto je isticala u žalbi) da je oštećena u navedenom periodu imala 14 godina i nekoliko mjeseci, te da nema kaznenog djela i da joj je takvim postupanjem redovnog suda povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Europske konvencije.

40. U skladu s navedenim, Ustavni sud mora primijetiti da odredbe KZ nisu iste kao odredbe Konvencije o pravima djeteta u smislu definicije djeteta, te definicija djeteta iz KZ u svakom slučaju ne odgovara definiciji iz Konvencije o pravima djeteta, kao i da KZ pravi razliku između „djeteta“ i „maloljetnika“. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Konvencija o pravima djeteta sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Aneksa I – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, za razliku od Europske konvencije (i protokola uz Europsku konvenciju), čija je izravna primjena jasno propisana odredbom članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i kojoj je dat prioritet nad svim ostalim zakonima. Stoga je za Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta najprije sporno pitanje „supremacije“ Konvencije o pravima djeteta nad kaznenim zakonom (kako je naveo redovni sud). Time se otvara pitanje derogira li odredba članka 1. Konvencije o pravima djeteta članak 2. (tada važeću) točku 9. KZ, odnosno pitanje usklađenosti KZ sa Konvencijom o pravima djeteta.

41. Ustavni sud primjećuje da Konvencija o pravima djeteta promovira zaštitu djeteta od svakog oblika tjelesnog ili duševnog nasilja, povreda ili zlouporaba, zanemarivanja ili zapuštenosti, zlostavljanja ili iskorištavanja, uključujući spolno zlostavljanje, dok o njemu brine roditelj(i), zakonski skrbnik(ci) ili neka druga odgovorna osoba kojoj je skrb djeteta povjerena, kao i zaštitu od spolnog iskorištavanja i zlostavljanja, kako je navedeno u članku 34. Konvencije o pravima djeteta. U tom smislu Konvencija nalaže stranama potpisnicama da poduzmu sve odgovarajuće mjere u svrhu „najboljeg interesa djeteta“ u svim sferama, kao i mjere za sprečavanje i zaštitu djece od svih oblika nasilja, iskorištavanja i ostalog, uključujući seksualno nasilje, odnosno da poduzmu najbolje mjere zaštite djeteta. Ustavni sud također napominje da se ratifikacijom Konvencije o pravima djeteta i Bosna i Hercegovina obvezala da poduzme sve mjere za zaštitu djece od nasilja, seksualnog iskorištavanja, zlouporabe, i to od obitelji u kojoj djeca žive do svih institucija na svim razinama vlasti i u široj društvenoj zajednici. Što se tiče same zaštite djece, odnosno zabrane zlostavljanja, uključujući seksualno zlostavljanje, Ustavni sud primjećuje da je osnova za navedeno u kaznenim zakonima koji propisuju kao kaznena djela određene odnose, radnje, ponašanja prema djeci, te je „prepoznavanje“ takvih radnji u kaznenopravnom smislu bitno za pravnu kvalifikaciju djela i definiranje kaznenog djela u kaznenom zakonu. To nadalje znači da prepoznavanje takvih radnji, odnosno elemenata određenog kaznenog djela koje sankcionira određeno postupanje prema djeci (i maloljetnicima, kako je određeno odredbama KZ) u kaznenopravnom smislu zahtijeva akciju nadležnih organa, sudski postupak i procesuiranje počinitelja, te u skladu sa presudom nadležnog suda sankciju i druge mjere – kojima se otklanja daljnja opasnost kako u odnosu na samu žrtvu konkretnog kaznenog djela tako i na sve potencijalne buduće žrtve, posebno osjetljive i zaštićene kategorije (djece). Ustavni sud mora primijetiti da potpisivanje Konvencije o pravima djeteta, fakultativnih protokola uz navedenu konvenciju, te drugih konvencija kojima se također štite djeca unosi u sve sfere Bosne i Hercegovine (u ekonomsku, socijalnu obrazovnu i dr.), pogotovo u pravosuđe, niz novina – od „novih“ kaznenih djela, novih zakona, te posebnu edukaciju nadležnih osoba za postupanje u predmetima u kojima su žrtve (ili počinitelji) djeca (i maloljetnici), te da je Bosna i Hercegovina, odnosno Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo Akcioni plan za djecu Bosne i Hercegovine 2002.˗2010. godine, Akcioni plan za djecu Bosne i Hercegovine 2011.˗2014. godine i Akcioni plan za djecu Bosne i Hercegovine 2015.˗2018. godine.

42. Ustavni sud, međutim, primjećuje da je nacionalnim zakonodavstvima data diskrecija da odrede granicu „kažnjivosti“ stupanja u seksualne odnose sa djetetom (kaznenim zakonima) i ona varira u različitim zemljama (npr. Španjolska 13 godina, Austrija i Njemačka 14, Hrvatska 15 godina, Norveška 16 godina). Na to jasno upućuju odredbe Konvencije o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja (Lanzarote konvencija) u kojima je jasno navedeno da je dijete svaka osoba starosne dobi ispod 18 godina, ali u članku 18. navodi se da će države usvojiti zakone i druge mjere kako bi se kaznenopravno sankcionirao namjerni čin sudjelovanja u seksualnim aktivnostima s djetetom, koje je u skladu sa relevantnim odredbama nacionalnog prava mlađe od zakonske dobi za seksualne aktivnosti, te da svaka država određuje dobnu granicu ispod koje je zabranjeno sudjelovati u seksualnim aktivnostima sa djecom. Također, Ustavni sud primjećuje da je ratificiranje Lanzarote konvencije bilo praćeno određenim aktivnostima na razini države Bosne i Hercegovine s ciljem poduzimanja određenih mjera i izmjena (između ostalih) u oblasti kaznenog zakonodavstva. Međutim, kao što je navedeno, u okviru nacionalnih zakonodavstva utvrđena je granica kažnjivosti, te je kažnjiv seksualni odnos sa djetetom u određenoj dobi koji svaka država propiše, a dijete je u kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Distrikta Brčko definirano u čl. 1. i 2. kao osoba koja nije navršila 14 godina, a status maloljetnika ima osoba koja nije navršila 18 godina, nakon kojih postaje punoljetna. U relevantnom vremenu (ranije) važeći Krivični zakon Republike Srpske nije davao definiciju djeteta, odnosno maloljetnika (na način kako prethodno navedeni zakoni rade), osim što je propisivao da se prema maloljetniku „koji u vrijeme izvršenja kaznenog djela nije navršio 14 godina (dijete), ne mogu primijeniti kaznene sankcije“. Ustavni sud također ukazuje da podjela na „dijete“ i „maloljetnika“ u kaznenom zakonu ne pravi samo razliku između određenih kaznenih djela ili određeno djelo čini „težim“ odnosno kvalificiranim u ovisnosti o zaštićenom objektu (dijete ili maloljetnik), već i razliku u pogledu kaznene odgovornosti, te je dobna razlika između ovih dviju kategorija djece (djece do navršenih 14 godina i maloljetnika djece od 14. do navršene 18. godine života) izuzetno važna.

43. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da postoje značajne razlike između Konvencije o pravima djeteta i domaćeg zakonodavstva, kao i na razini samog domaćeg zakonodavstva, ali i dalje se postavlja pitanje može li redovni sud, na način kako je učinio u konkretnom slučaju, suspendirati jasne odredbe KZ i neposredno primijeniti Konvenciju o pravima djeteta.

44. Naime, iz relevantnih odredbi KZ proizlazi da je dijete osoba koja nije navršila 14 godina i svaki spolni odnos sa osobom koja nije navršila 14 godina je zabranjen, odnosno kažnjiv u smislu KZ (članak 207. KZ), odnosno da „u principu“ nije kažnjivo imati spolni odnos sa osobom koja je navršila 14 godina. Navodi se „u principu“ jer postoje okolnosti kada je i sa punoljetnom osobom zabranjen seksualni odnos (npr. silovanje), kao i sa maloljetnikom (članak 205. stavak 2. KZ). Takvim stajalištem zakonodavac se nije izjašnjavao o poželjnosti, etičkoj ili bilo kojoj drugoj vrijednosti stupanja u seksualne odnose, ali nije bilo moguće zanemariti ni volju, želju i htijenje osobe koja nije navršila 18 godina da stupi u seksualne odnose, uslijed čega je bilo potrebno utvrditi starosnu dob u kojoj je osoba psihički i fizički spremna, te svjesna da odluči i zna u što se upušta (spolni odnosi). Stoga, način na koji je redovni sud postupao primjenjujući odredbe Konvencije o pravima djeteta umjesto određenih članaka KZ, te pomjerajući granicu „kažnjivosti“ za stupanje u seksualne odnose, derogira relevantne odredbe KZ bez bilo kakvog konkretnog obrazloženja osim paušalnog navoda o supremaciji, koji se, čini se, ne može zaključiti da je utemeljen jer se ne može reći da se radi o supremaciji Konvencije o pravima djeteta nad domaćim zakonom. U prilog navedenom jasno govori činjenica da država provodi niz mjera, donosi akcioni plan, vrši izmjene u zakonima i ostalo, što dakle isključuje „izravnu“ primjenu Konvencije o pravima djeteta, već se radi na usklađivanju domaćih zakona sa navedenom konvencijom. Bez obzira na činjenicu da starost od 14 godina za „dopuštene“ seksualne odnose možda izaziva čuđenje i šok, postoji razlog zbog čega se zakonodavac odlučio na tu starosnu granicu koja je isključivo u njegovoj nadležnosti. Ustavni sud primjećuje da zakonska rješenja u određenim državama (npr. Hrvatska) imaju istu definiciju djeteta kao što je definicija data u Konvenciji o pravima djeteta, ali za kazneno djelo spolna zlouporaba djeteta navodi da je u svrhu navedenog djela dijete osoba koja nije napunila 15 godina. Ustavni sud ukazuje, ne ulazeći u sve zakonske definicije djela, već samo radi ukazivanja na starosnu dob osoba koje se štite ovim i sličnim djelima, da se u određenim zakonima (npr. Austrija i Njemačka) u okviru samog opisa kaznenog djela spolna zlouporaba djece propisuje i dobna granica (14 godina). Za navedeno kazneno djelo, spolni odnos sa djetetom, koje je kao takvo propisano u Kaznenom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine, potrebno je utvrditi da se „radi“ o spolnom odnosu i da je u pitanju dijete, odnosno osoba koja nema navršenih 14 godina. Dakle, do donošenja eventualno novih zakonskih rješenja (kao što je urađeno u Republici Srpskoj donošenjem Krivičnog zakonika Republike Srpske, „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/17), primjenjuju se relevantne zakonske odredbe, pogotovo one za koje je utvrđeno da same po sebi nisu u suprotnosti sa Konvencijom o pravima djeteta, jer ona nije propisala dobnu granicu od 18 godina kao zabranu bilo kakvog seksualnog odnosa, već je, kao što je navedeno (u Lanzarote konvenciji), na državama članicama da utvrde granicu dopuštenosti za stupanje u seksualne odnose, što je u KZ Federacije utvrđeno kao starost od 14 godina.

45. Stoga, Ustavni sud može zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o proizvoljnoj primjeni relevantnog materijalnog prava, iz koje bi, na način kako je odlučeno presudama redovnih sudova u konkretnom slučaju, proizlazilo da su kažnjivi svi spolni odnosi sa osobom koja nije navršila 18 godina života ili da je potpuno nebitna jasna razlika u sankcioniranju određenih djela kada je netko „maloljetnik“ ili kada je „dijete“. Kako bi ukazao da su određene razlike u dobnoj granici među „djecom“ odnosno osobama koje nisu navršile 18 godina nužne i moraju postojati, Ustavni sud ukazuje na jedan od zakona koji jeste „plod“ usuglašavanja domaćeg zakonodavstva sa Konvencijom o pravima djeteta, a to je Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u kaznenim postupcima, u kojem se utvrđuje postupanje prema djeci počiniteljima kaznenih djela, ali i djeci žrtvama kaznenih djela. U navedenom zakonu, iako je data definicija djeteta na isti način kao u članku 1. Konvencije o pravima djeteta, i dalje postoje razlike između djeteta (do 14 godina) i maloljetnika (starijeg i mlađeg), što jasno ukazuje da se i u okviru pojma „dijete“ kako je definirano Konvencijom o pravima djeteta mogu vršiti daljnje podjele, te da u tom smislu i spuštanje granice kada su seksualni odnosi dopušteni (ispod 18 godina, odnosno utvrđivanje te granice trenutno na 14 godina), samo po sebi nije suprotno Konvenciji o pravima djeteta, već samo ukazuje da u okviru dobne granice koja definira djecu (dakle osobe do navršenih 18 godina) dopušta daljnju „podjelu po godinama“ u kaznenopravnom smislu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je u konkretnom slučaju primjena prava bila proizvoljna, a očita proizvoljnost ne može voditi poštovanju principa prava na pravičan postupak.

46. Međutim, takav zaključak nikako ne znači da Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoje ili ne postoje elementi za navedeno ili neko drugo kazneno djelo, ili da Ustavni sud ne podržava sve predložene akcije s ciljem usuglašavanja domaćeg zakona sa navedenim konvencijama, ali zaključuje da redovni sudovi na ovakav način nisu mogli proširiti definiciju djeteta koju je dao KZ. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je redovni sud u konkretnom slučaju prekršio odredbe članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

47. Osim navedenog, Ustavni sud će ispitati i povredu prava na obranu na koju ukazuje apelantica u odnosu na odbijanje da se M. B. sasluša kao svjedok. Naime, obrana je predložila saslušanje ovog svjedoka (za koji obrana smatra da je ključni), a Općinski sud je odbio prijedlog obrane navodeći da je postupak razdvojen, te da je M. B. nedostupan organima i da je zainteresiran za ishod postupka pa je istinitost njegovog svjedočenja dovedena u sumnju. Kantonalni sud je žalbeni navod da je apelantici povrijeđeno pravo na obranu zbog odluke suda da se ne sasluša ovaj svjedok ocijenio krajnje tendencioznim, jer se ovaj svjedok nalazi u inozemstvu, dakle nedostupan je organima gonjenja, a protiv njega se vodi istraga za ova kaznena djela, pa, kako je dalje navedeno, „tako i da je saslušan njegovom iskazu se ne bi mogla pokloniti vjera, jer bi bio zainteresovan da [apelantica] ne bude oglašena krivom za ova krivična djela, kako bi i sam izbjegao krivičnu odgovornost.“ Za njim je raspisana potjernica pa je pitanje bi li se i putem zamolnice odazvao nadležnom sudu u inozemstvu da bude saslušan jer bi istoga trena bio lišen slobode i stavljen u ekstradicijski pritvor.

48. U svezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj članak 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Također, prema članku 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije, slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02 objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/02). Nadalje, članak 6. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Europski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. travnja 1992. godine, serija A, broj 235, točka 34; i Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. travnja 2002. godine, točka 68).

49. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je Europski sud naveo da postoji potreba da vlasti ulože sve razumne napore kako bi osigurale prisutnost svjedoka na suđenju i nadalje podrazumijeva da domaći sudovi pomno razmotre razloge navedene za nemogućnost svjedoka da prisustvuje suđenju, uzimajući u obzir specifičnu situaciju svakog svjedoka. Europski sud je utvrdio da činjenica da je svjedok odsutan iz zemlje u kojoj se postupak vodi sama po sebi nije dovoljna da ispuni zahtjeve iz članka 6. stavak 3. točka d), kojima se od država ugovornica zahtijeva da poduzmu pozitivne korake kako bi omogućile okrivljeniku da ispita ili da mu se omogući ispitati svjedoke optužbe (vidi predmet Paić protiv Hrvatske, broj 47082/12, od 29. ožujka 2016. godine). Takve mjere dio su revnosti koju države ugovornice moraju provoditi kako bi osigurale da se prava zajamčena člankom 6. uživaju na učinkovit način (vidi predmet Colozza protiv Italije, 12. veljače 1985., stavak 28., serija A, broj 89).

50. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantica problematizira da sud nije ni pokušao pozvati kao svjedoka M. B. (navodnog izvršitelja svih djela). Kako je navedeno, jedan dio razloga za odbijanje je činjenica da se protiv M. B. vodi istraga, te da je nedostupan organima gonjenja. Međutim, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju redovnih sudova sporni zaključci kojima se prejudicira kakvu bi izjavu M. B. dao, odnosno da se njegovom iskazu ne bi mogla pokloniti vjera zbog osobne zainteresiranosti za postupak i izbjegavanja kaznene odgovornosti ili da je pitanje bi li se putem zamolnice odazvao sudu u inozemstvu jer bi bio lišen slobode i stavljen u ekstradicijski pritvor, jer je za njim raspisana potjernica. Ovo su samo pretpostavke suda koje ni na koji način ne mogu opravdati razloge za odbijanje prijedloga obrane. Osim toga, takvim postupanjem, odnosno pretpostavkom da se neće odazvati nadležnom sudu, i još više zaključkom da iskazu ovog svjedoka ne bi poklonili vjeru, Općinski odnosno Kantonalni sud nisu ispunili standard prava na pravično suđenje, odnosno obvezu javne vlasti da poduzme sve mjere da se omogući saslušanje svjedoka čije je svjedočenje važno za potpuno rasvjetljavanje svih činjenica slučaja. Stoga, Ustavni sud nalazi da su u konkretnom postupku povrijeđene garancije iz stavka 3. članka 6. Europske konvencije.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantici povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

52. Imajući u vidu utvrđenu povredu prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno ispitivati apelantičin navod u svezi sa člankom 7. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada sud proizvoljno derogira odredbe kaznenog zakona koje su važne za jasnu definiciju bitnih elemenata bića kaznenog djela i neposredno primijeni odredbe Konvencije o pravima djeteta, čime drastično pomjeri i granicu kažnjivosti, za što nije dao razumno obrazloženje, osim paušalnog navoda o supremaciji Konvencije o pravima djeteta nad domaćim zakonom, što u konkretnom slučaju nije dovoljno i ne proizlazi iz samih odredaba Konvencije o pravima djeteta jer ona nije regulirala ovu posebnu oblast koja je u sferi domaćeg zakonodavstva, te kada redovni sud ne poduzme razumne mjere da osigura prisustvo svjedoka koji je ključan za obranu, već na pretpostavkama gradi svoju tezu i sumnja da će se svjedok kojeg je obrana predlagala odazvati pred sud, te a priori ne poklanja vjeru izjavi tog svjedoka.

54. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Na temelju članka 43. Pravila Ustavnog suda, sudac Miodrag Simović i sutkinja Valerija Galić dali su izjave o neslaganju s odlukom većine.

56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman