Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3707/15 („BBM-VAREŠ“ d.o.o Vareš)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3707/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3707/15, rješavajući apelaciju „BBM-Vareš“ d.o.o. Vareš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 57/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „BBM-Vareš“ d.o.o. Vareš podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 Ps 008812 14 Rev od 21. maja 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „BBM-Vareš“ d.o.o. Vareš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, kojeg zastupa Goran Varunek, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 008812 14 Rev od 21. maja 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 7. decembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 15. decembra 2017. godine, a tužitelj 18. decembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužitelj je 1. septembra 2008. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv apelanta tražeći da taj sud obaveže apelanta da mu isplati iznos od 290.744,50 KM na ime duga za neplaćenu koncesionu naknadu za iskorišteni i upotrijebljeni nasipni materijal i jalovinski tampon. Apelant je u odgovoru na tužbu osporio postojanje duga i njegovu visinu. Nakon toga tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na iznos duga od 187.233,42 KM. Općinski sud je donio Presudu broj 43 0 Ps 008812 08 Ps od 18. maja 2012. godine kojom je usvojen tužiteljev precizirani tužbeni zahtjev, ali je Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 008812 08 Ps od 27. decembra 2012. godine ta presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje zbog proceduralnih grešaka Općinskog suda.
6. U ponovljenom postupku Presudom Općinskog suda broj 43 0 Ps 008812 13 Ps 2 od 19. jula 2013. godine odbijen je kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati iznos od 187.233,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate i da mu naknadi troškove postupka. Presudom je obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu i u roku preciziranom u presudi, te je odbijen dio apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu dokaza provedenih u postupku utvrđeno da su tužitelj kao koncesor i apelant kao koncesionar na osnovu rezultata javnog prikupljanja ponuda 17. maja 2002. godine zaključili koncesioni ugovor broj KC 08/2002; da su navedenim ugovorom određene apelantove obaveze u postupku eksploatacije mineralnog resursa krečnjaka i spilita na definiranim eksploatacijskim poljima na lokalitetima Stijena i Kota kod Vareša; da je ugovorom određen način plaćanja koncesione naknade, zatim da će se količine krečnjaka i spilita na koje će se plaćati koncesiona naknada utvrđivati do 15. februara naredne godine za prethodnu godinu na osnovu knjigovodstva apelanta kao korisnika koncesije, te da Ministarstvo za privredu Kantona ima pravo izvršiti kontrolu količina koje su predmet naknade uvidom u knjigovodstvo i pregledom dokumentacije eksploatiranih masa utvrđenih na osnovu geodetskog premjera; da je apelant izvršio plaćanje koncesione naknade po svim zapisnicima o usaglašenim količinama eksploatiranog mineralnog resursa izuzev pratećih naslaga krečnjaka koje su isporučene kao nasipni materijal i jalovinski tampon u vrijednosti od 187.233,42 KM obrazlažući neplaćanje time da ugovorom o koncesiji nije predviđeno plaćanje i pratećih naslaga; da prema nalazu i mišljenju vještaka rudarske struke iz Rudarskog instituta Tuzla proizlazi da nasipni materijal i jalovinski tampon nisu identični mineralnoj sirovini krečnjaka za koju je ugovorom utvrđena obaveza plaćanja koncesione naknade, ali i da se taj materijal ne može u kamenolomu odvojiti i očistiti od minerala-krečnjaka; da je apelant sa GP „Put“ d.d. Sarajevo 14. februara 2005. godine zaključio ugovor o isporuci materijala kojim je navedenom preduzeću apelant prodao kamen i kamene agregate krečnjačkog porijekla (nasipni materijal i jalovinski tampon) za potrebe izgradnje trase autoceste Zenica – Sarajevo dionica Visoko – Podlugovi u količinama preciziranim u presudi, kao i da je ugovore o isporuci i prijevozu apelant zaključio i s preduzećima „Baotić“ d.o.o. Breza i VM d.o.o. Zenica za količine navedenih materijala precizirane u presudi.
7. U postupku je također utvrđeno da se apelant obraćao tužitelju zahtjevom za korekciju i novo utvrđivanje visine koncesione naknade za nasipni materijal i jalovinski tampon jer je prethodno uspio zaključiti nove ugovore o prodaji materijala – nasipnog materijala i jalovinskog tampona; da je tužiteljevim zaključkom od 31. maja 2006. godine navedeni apelantov zahtjev odbijen iz razloga što je elaborat o klasifikaciji, kategorizaciji i proračunu rudnih rezervi tehničkog kamena krečnjaka nedvosmisleno pokazao da se radi o dosta čistoj masi sadržaja i da se radi o vrlo kvalitetnom materijalu s malim procentom jalovine što ukazuje da je nemoguće izdvojiti količinu jalovinskog materijala za koji apelant duguje naknadu od 187.233,42 KM; da se apelant nakon toga ponovno obraćao tužitelju istim zahtjevom, te da je bilo predviđeno da se oformi komisija koja bi izvršila uvid u materijale, ali da nikada nije formirana jer je tužitelj u međuvremenu podnio tužbu protiv apelanta; da je iz uvjerenja Ministarstva za privredu čiji je broj preciziran u presudi vidljivo da to ministarstvo ima zaključene ugovore za eksploataciju mineralnih sirovina krečnjaka i spilita s više privrednih subjekata među kojima je i apelant, te da je u navedenim ugovorima, u pogledu visine koncesione naknade, ugovorena tzv. jedinstvena koncesiona naknada za krečnjake svih vrsta, strukture i kvaliteta uključujući, dakle, i sporni nasipni materijal i jalovinski tampon kao proizvode od mineralne sirovine krečnjak koju plaćaju svi ostali koncesionari osim apelanta.
8. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je članom 14. tačka 4. Zakona o koncesijama Zeničko-dobojskog kantona određeno da ugovor o koncesiji sadrži, između ostalog, visinu naknade za koncesiju, način i rok plaćanja naknade, a da je članom 23. istog zakona propisano da nadzor nad ispunjenjem obaveza plaćanja naknade za koncesiju vrši Ministarstvo finansija koncesora. Nadalje je navedeno da je članom 148. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane, a članom 307. istog zakona da se ispunjenje obaveza sastoji u izvršenju onog što čini njen sadržaj, pa je dužnik ne može ispuniti ničim drugim a niti povjeritelj može zahtijevati nešto drugo. Općinski sud je istakao da navedene odredbe ZOO-a znače da povjeritelj ne može tražiti ispunjenje obaveze iz ugovora (u konkretnom slučaju isplatu koncesione naknade za prodate ili za vlastite potrebe upotrijebljene količine nasipnog materijala i jalovinskog tampona) ako je ugovoreno plaćanje koncesione naknade za prodate ili za vlastite potrebe upotrijebljenih količina mineralne sirovine krečnjaka ili spilita. Obrazloženo je da niti jednom odredbom predmetnog ugovora o koncesiji nije dato ovlaštenje Vladi tužitelja da svojim odlukama i zaključcima naknadno mijenja činjenično stanje utvrđeno odredbama predmetnog koncesionog ugovora, a niti je takvo ovlaštenje predviđeno odredbama Zakona o koncesijama.
9. Općinski sud je obrazložio da drugačiji zaključak ne proizlazi niti iz člana 262. ZOO-a prema čijem stavu 1 je povjeritelj ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti obavezu savjesno u svemu onako kako ona glasi, te da, iako sljedeći stavovi ovog člana govore o pravu povjeritelja da kada dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni s njenim ispunjenjem može tražiti naknadu štete, iz navedenih odredaba se, prema mišljenju tog suda, ne može izvesti zaključak da povjeritelj može od dužnika tražiti istovremeno ispunjenje ugovora i naknadu štete. Zbog svega navedenog Općinski sud je zaključio da obračunata naknada u iznosu od 187.233,42 KM ne može predstavljati naknadu za eksploatirani i korišteni krečnjak i spilit, već naknadu za nasipni materijal i jalovinski tampon koji nisu istovjetni navedenim mineralima i za koja, kako je već rečeno, iz ugovora ne proizlazi da tužitelj može obračunavati koncesionu naknadu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev.
10. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 43 0 Ps 008812 13 Pž 2 od 21. novembra 2013. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u potpunosti prihvatajući pravni stav prvostepenog suda.
11. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 43 0 Ps 008812 14 Rev od 21. maja 2015. godine reviziju uvažio, nižestepene presude preinačio i obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 187.233,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te navedeno da se osnovano navodima revizije ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u osporenoj odluci. S tim u vezi je navedeno da su Zakonom o koncesijama uređeni predmet, uvjeti i pravila dodjeljivanja koncesije na području Zeničko-dobojskog kantona; da je članom 2. stav 1. tačka 1. tog zakona kao predmet koncesije propisano istraživanje i eksploatacija rudnog blaga-mineralnih resursa i pripadajućih rudarsko-geoloških djelatnosti, a u članu 5. stav 1. da se koncesija dodjeljuje putem javnog prikupljanja ponuda na osnovu odluke iz člana 4. tog zakona koju donosi Vlada tužitelja.
12. Vrhovni sud je obrazložio da je shodno navedenim odredbama Zakona o koncesiji i odluci Vlade tužitelja s apelantom kao najpovoljnijim ponuđačem zaključen koncesioni ugovor čiji predmet obaveze je bilo istraživanje i eksploatacija mineralnog resursa krečnjaka i spilita na lokalitetima Stijene i Kota, uz ugovorenu najmanju količinu tih minerala. Uz ostale elemente ugovorena je, kako je obrazloženo, i visina koncesione naknade na ime prodate ili za vlastite potrebe upotrijebljene količine mineralne sirovine krečnjaka (60 feninga po m³) i spilita (75 feninga po m³). Prema obrazloženju Vrhovnog suda iz ugovora o koncesiji proizlazi da je apelant prihvatio obavezu plaćanja mineralnih sirovina, bez razdvajanja sirovinskog sastava na kamene agregate-frakcije i nasipni materijal kao i tampon-jalovinu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant je znao prilikom zaključivanja ugovora da se koncesija dobiva na sirovinu krečnjak i spilit sa sastavom koji obuhvata i nasipni materijal i jalovinu, čiji kvalitet je potvrdilo i vještačenje Rudarskog instituta u Tuzli (nasipni materijal i jalovinski tampon su korišteni za temeljno tlo za ugrađivanje nasipa, zasipa i dr.), a koji ne može zbog svojih svojstava biti smatran gotovim proizvodom, koji se ne može u kamenolomu razdvojiti od minerala i koji je u konkretnom slučaju, kako je obrazloženo, apelant prodao za izgradnju autoputa na tom području.
13. Vrhovni sud je nadalje istakao da se apelant pismeno obraćao tužitelju zahtjevom za izmjenu ugovora, što tužitelj nije prihvatio iz razumljivih razloga jer je, kako je naveo taj sud, predmetni ugovor zaključen na osnovu ponude na javnom natječaju, prema kojoj je tuženi bio ponuđač koji je vezan svojom ponudom shodno odredbama člana 36. stav 1. ZOO-a. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, iz navedenih razloga nižestepeni sudovi nisu mogli sami izmijeniti sadržaj ugovorene obaveze koju je apelant prihvatio u pogledu koncesione naknade za mineralni resurs krečnjaka i spilita, a kako je koncesiona naknada ugovorena za ukupne količine upotrijebljene mineralne sirovine krečnjaka i spilita, to nije bilo osnova za odluku kojom se odbija tužbeni zahtjev.
14. Nadalje je obrazloženo da je odredba ugovora norma koja obavezuje ugovorne strane jer su izraz volje ugovarača (član 26. ZOO-a), a ako ugovor ili neka njegova odredba nisu u skladu sa zakonom ili ustavom ugovarač može tražiti utvrđivanje ništavosti ugovora ili samo neke norme ugovora (član 103. ZOO-a) ili njihovo poništavanje (član 111. ZOO-a). U konkretnom slučaju, prema obrazloženju presude, nižestepeni sudovi nisu imali takav zahtjev od apelanta, a nisu utvrdili ništavost niti jedne odredbe ugovora, pa stoga nije bilo pravilno primijenjeno materijalno pravo u osporavanoj odluci nižestepenih sudova kada je odbijen tuženi zahtjev tužitelja. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da, kako apelant nije dokazao da je isplatio ugovorenu količinu mineralne sirovine za 2005. godinu, povrijedio je ugovor o koncesiji i obavezu iz člana. 14. stav 1. tačka 4. Zakona o koncesiji, zbog čega je, prema mišljenju tog suda, stav drugostepenog suda da nasipni materijal i jalovinski tampon nisu identični mineralnoj sirovini krečnjaka pogrešan budući da je ugovorom o koncesiji ugovorena eksploatacija mineralne sirovine krečnjaka i spilita kao mineralnih resursa iz člana 2. Zakona o istraživanjima i eksploataciji mineralnih resursa, sa svim sastojcima tih minerala, te je donio presudu kao u dispozitivu. Navedeno je i da visina postavljenog zahtjeva u postupku nije osporavana, pa u tom smislu revizijski sud nije smatrao osnovanim vraćati predmet na ponovno suđenje, već je preinačio osporavanu presudu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u revizionom postupku utvrđivao činjenice pa tako i utvrdio da je apelant znao da zaključivanje predmetnog koncesionog ugovora podrazumijeva i plaćanje naknade za nasipni materijal i jalovinski tampon, te i da se apelant pismeno obraćao tužitelju zahtjevom za izmjenu koncesionog ugovora, a da prethodno niti jedan nižestepeni sud to nije utvrdio. Nadalje navodi da je Vrhovni sud pogrešno naveo da apelant nije osporavao visinu potraživanja u toku postupka, iako je jasno vidljivo da je apelant to učinio pred Općinskim sudom. Apelant navodi da je Vrhovni sud zanemario i činjenicu da je u nalazu i mišljenju vještaka s Rudarskog instituta utvrđeno da se sporni materijal odnosno nasipni materijal i jalovinski tampon ne mogu smatrati gotovim proizvodom bez dodatne prerade kao i utvrđenje ostalih vještaka da je cijena navedenog materijala mnogostruko niža od pune koncesione naknade za gotov proizvod. Također smatra da se Vrhovni sud bespotrebno bavio pitanjem punovažnosti predmetnog koncesionog ugovora jer u toku postupka apelant nije ni dovodio u pitanje njegovu punovažnost budući da apelantu taj ugovor omogućuje da se bavi registriranom djelatnošću (eksploatacija rude) i na taj način ostvaruje prihode.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da u potpunosti ostaje pri obrazloženjima datim u svojoj presudi.
17. Tužitelj je naveo da je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o koncesijama – prečišćeni tekst („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 5/03) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1. tačka 1.
Predmet koncesije prema odredbama ovog Zakona može biti:
( I ) istraživanje ili eksploatacija:
- Energetskih mineralnih sirovina (ugalj, sirova nafta, zemni gas i dr.);
- metaličnih i nemetaličnih mineralnih sirovina iz primarnih i sekundarnih ležišta; (...) Član 4. stav 1.
Odluku o pristupanju provođenja procedure dodjele koncesije za određeno dobro donosi Vlada Kantona na prijedlog resornog ministarstva.
Član 5.
Koncesija se dodjeljuje putem javnog prikupljanja ponuda na osnovu odluke iz člana 4. ovog zakona upućivanjem poziva sto većem broju pravnih lica.
Član 14.
Ugovor o koncesiji sadrži:
1. Ugovorne strane;
2.predmet koncesije;
3.uvjete, način i vrijeme korištenja predmeta koncesije;
4.visinu naknade za koncesiju, način i rok plaćanja naknade;
5.depozit i druge garancije za izvršenje obaveza koncesionara;
6.pravo nadzora;
7.obaveze koncesionara u oblasti zaštite okoliša;
8.obavezu koncesionara u kojem stanju je dužan predati korišteno dobro po isteku koncesije;
9.uvjete i način raskida ugovora;
10.nadležnost za rješavanja sporova;
11.sve bitne elemente iz poziva za javno nadmetanje i druge važne elemente za zaključenje ugovora.
19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“, br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 26.
Ugovor je zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Član 148. stav 1.
1)Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.
Član 307. stav 1.
Ispunjenje se sastoji u izvršenju onog što čini sadržinu obaveze, te niti je dužnik može ispuniti nečim drugim, niti povjerilac može zahtijevati nešto drugo.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 008812 14 Rev od 21. maja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 22. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje apelantove obaveze na plaćanje koncesione naknade za nasipni materijal i jalovinski tampon, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u okviru Vrhovnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog pred Općinskim sudom (prezentiranog u prethodnim tačkama ove odluke) zaključio da je apelant obavezan na plaćanje spornog dijela naknade za nasipni materijal i jalovinski tampon jer se apelant saglasio s plaćanjem koncesione naknade na način kako je ta obaveza sročena u javnom pozivu za dodjelu koncesije i na osnovu tog poziva, nakon odabira, zaključenog ugovora o koncesiji. Naime, kako proizlazi iz činjenica predmeta, u ugovoru na osnovu kojeg se apelant obavezao na plaćanje naknade za ukupne iskorištene ili eksploatirane količine sirovine krečnjaka i silita, kao niti u javnom pozivu, nije bilo predviđeno razdvajanje tih količina na krečnjak i silit, tj. gotove proizvode i na nasipni materijal i jalovinski tampon kao materijale koji se, kako su to zaključili i vještaci u svojim nalazima, ne mogu smatrati gotovim proizvodima bez dodatne obrade niti se mogu razdvojiti od minerala u kamenolomu, već je bilo predviđeno plaćanje jedinstvene koncesione naknade. Dakle, iz navedenog proizlazi da je Vrhovni sud na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdio Općinski sud, a prihvatio Kantonalni sud, izveo drugačiji zaključak u pogledu primjene materijalnog prava a ne, kako to tvrdi apelant, da je utvrđivao činjenično stanje, što nije dopušteno odredbama ZPP u revizionom postupku. Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode da je Vrhovni sud nezakonito utvrđivao činjenice u revizionom postupku smatra neosnovanim.
31. Nadalje, apelant tvrdi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo i kada je zaključio i da se apelant obraćao tužitelju za izmjenu ugovora o koncesiji, a da to nižestepeni sudovi nisu utvrdili, da nije uzeo u obzir nalaze i mišljenje vještaka, kao i da je naveo da apelant u toku postupka nije osporavao visinu potraživanja, što, prema apelantovim navodima, nije tačno jer je apelant visinu postupka osporio u odgovoru na tužbu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na u prethodnim tačkama ove odluke prezentirane činjenice predmeta, iz kojih je vidljivo da se apelant dva puta obraćao tužitelju zahtjevom za izmjenu visine naknade predviđene zaključenim ugovorom i njeno razdvajanje na naknadu za krečnjak i silit i naknadu za nasipni materijal i jalovinski tampon. Osim toga, iz stanja spisa je vidljivo da je apelant zaista osporio visinu prvobitnog potraživanja tužitelja u odgovoru na tužbu, ali da je nakon toga tužitelj precizirao tužbeni zahtjev na sporni iznos od 187. 233,42 KM, a koji iznos apelant, kako to proizlazi iz činjenica, u daljnjem toku postupka nije osporavao. Također je iz činjenica predmeta vidljivo i da je Vrhovni sud uzeo u obzir nalaze i mišljenje vještaka vezano za svojstva spornih materijala. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra i ove apelantove navode neosnovanim.
32. Apelant dalje navodi i da se Vrhovni sud bavio pitanjem nevažnosti predmetnog koncesionog ugovora, iako apelant nikada nije ni pokrenuo to pitanje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, primjenjujući relevantno pravo, zaključio da je apelant u situaciji kakva je konkretna, dakle ako je smatrao da je sadržaj predmetnog ugovora koji je zaključen na osnovu javnog poziva za dodjelu koncesije (u suštini ponuda koju je apelant prihvatio i kojom su shodno odredbama ZOO-a vezani i apelant i tužitelj) u kojem su navedeni svi bitni elementi propisani zakonom, suprotan ustavu ili zakonu, imao mogućnost da shodno odredbama ZOO-a traži poništenje ili oglašavanje ništavim tog ugovora, a što, prema zaključku Vrhovnog suda, apelant nije uradio. Zbog toga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom obrazloženju Vrhovnog suda nema ništa što bi ukazivalo na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava te da apelantovo nezadovoljstvo ishodom predmetnog sudskog postupka ne može voditi zaključku da je došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje.
34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
35. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud u revizionom postupku proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je obavezao apelanta na plaćanje naknade na osnovu sadržaja koncesionog ugovora i činjenica predmeta utvrđenih u postupku pred nižestepenim sudovima pri čemu je Vrhovni sud uzeo u obzir i nalaze i mišljenje vještaka, kada apelant nije u postupku osporavao precizirani tužbeni zahtjev tužitelja, kada apelant nije tražio oglašavanje ništavim ili poništavanje ugovora o koncesiji iako je, nezadovoljan njegovim sadržajem, tražio njegove izmjene od tužitelja.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman