Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5011/17 (N. B., I. B., S. I., M. B., R. T., M. B., H. C., N. Č., B. K., H. K., O. S., N. V., osman Mehić, Š. K., F. L., R. B., A. B. i A. Š.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Ratna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5011/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-5011/17, rješavajući apelacije Nazima Baljića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nazim Baljić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 024477 15 Rev od 5. septembra 2017. godine, Ilfad Bajrić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 024347 16 Rev od 7. septembra 2017. godine, Sefija Ibradžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 025632 16 Rev od 5. septembra 2017. godine, Muhamed Beganović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 023412 16 Rev od 31. avgusta 2017.
godine, Mahmut Bajrić, Husein Cinac, Nisvet Ćordić, Bajro Kedić, Husnija Kovačević, Osman Skenderović i Nisvet Veladžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 019950 16 Rev od 5. septembra 2017. godine, Ramo Tričić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 024273 16 Rev od 7. septembra 2017. godine, Osman Mehić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 024355 16 Rev od 21. avgusta 2017. godine, Šaban Kajtezović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 025626 16 Rev od 5. septembra 2017. godine, Ferid Latić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 012020 16 Rev od 29. avgusta 2017. godine, Ramo Bašagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 023408 16 Rev od 5. septembra 2017. godine, Alija Begić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 022712 15 Rev od 21. avgusta 2017. godine i Atif Šakanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 024335 16 Rev od 16. maja 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-5011/17
1. Nazim Baljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jadranka Loji advokat iz Cazin, podnio je 1. decembara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 024477 15 Rev od 5. septembra 2017. godine. AP-5012/17
2. Ilfad Bajrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazin, podnio je 1. decembar 2017 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovni sud Federacije BiH broj 23 0 P 024347 16 Rev od 7. septembar 2017. godine.
AP-5013/17
3. Sefija Ibradžić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Velike Kladuše, koju zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijela je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 025632 16 Rev od 5. septembra 2017. godine.
AP-5014/17
4. Muhamed Beganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 023412 16 Rev od 31. avgusta 2017. godine.
AP-5015/17
5. Mahmut Bajrić, Husein Cinac, Nisvet Ćordić, Bajro Kedić, Husnija Kovačević, Osman Skenderović i Nisvet Veladžić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Bužima, koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 019950 16 Rev od 5. septembra 2017. godine.
AP-5016/17
6. Ramo Tričić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024273 16 Rev od 7. septembra 2017. godine.
AP-5017/17
7. Osman Mehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024355 16 Rev od 21. avgusta 2017. godine.
AP-5018/17
8. Šaban Kajtezović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 025626 16 Rev od 5. septembra 2017. godine.
AP-5019/17
9. Ferid Latić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presuda Vrhovnog suda broj 23 0 P 012020 16 Rev od 29. avgusta 2017. godine.
AP-5020/17
10. Ramo Bašagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 023408 16 Rev od 5. septembra 2017. godine.
AP-5021/17
11. Alija Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 022712 15 Rev od 21. avgusta 2017. godine.
AP-5089/17
12. Atif Šakanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 2. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024335 16 Rev od 16. maja 2017. godine.
Spajanje predmeta
13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5011/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
14. U konkretnim slučajevima, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) da im solidarno isplate određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (po osnovu pretrpljenih duševnih bolova, povrede prava slobode ugleda, časti i prava ličnosti protivpravnim lišenjem slobode i protivpravnim držanjem u logoru, povrede izazvane mučenjem za vrijeme logoraškog života, te pretrpljene fizičke i duševne bolove zbog povrede prava ličnosti izazvanim mučenjem, nečovječnim postupanjem i ponižavanjem, za pretrpljeni strah). U obrazloženjima osporenih konačnih odluka Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je tokom postupaka pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su apelanti za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini zarobljeni i odvedeni u logore, na području Općine Velika Kladuša. Takođe je navedeno da je Presudom Županijskog suda u Karlovcu od 31. jula 2002. godine, koja je postala pravosnažna Presudom Vrhovnog suda republike Hrvatske od 30. marta 2004. godine Fikret Abdić oglašen krivim i osuđen zbog krivičnog djela ratnog zločina, počinjenog, pored ostalog, i za formiranje logora i sabirnih centara na području Općine Velika Kladuša. Vrhovni sud je istakao da su tužbe u konkretnim slučajevima podnesene u periodu od 21. januara 2011. godine do 9. maja 2013. godine. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (subjektivni rok), a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je sporna šteta za apelante nastala u ratu, u periodu od 1993. do 1995. godine, te su za istu saznali puštanjem na slobodu, pa se shodno tome početak toka zastarjelosti ima računati od 23. decembra 1996. godine (kao najpovoljnija varijanta po apelante) kao datuma kada je u Federaciji Bosne i Hercegovine Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i od kada je apelantima bio omogućen pristup sudu. Imajući u vidu periode podnošenja tužbi, Vrhovni sud je zaključio da su iste podnesene po proteku kako subjektivnog, tako i objektivnog roka zastarjelosti, propisanih citiranim odredbama člana 376. ZOO. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da nije pravilan stav apelanata da je na prigovor zastare potraživanja trebalo primijeniti odredbe člana 377. stav 1. ZOO (privilegovani rok zastare) kojima je propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da iz citirane odredbe proizilazi da se privilegovani rok zastare primjenjuje samo na slučajeve kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom i u odnosu na učinioca krivičnog djela kao odgovorno lice, a ne i prema onom trećem koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela.
Apelacioni navodi
15. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti u suštini smatraju da su u konkretnim slučajevima proizvoljno primijenjene odredbe ZOO kojima je regulisano pitanje zastarjelosti potraživanja. Apelanti ukazuju da su se trebale primijeniti odredbe kojima su propisani duži zastarni rokovi, odnosno odredbe člana 377. ZOO, bez obzira da li se naknada potražuje od lica koje odgovara za štetu neposredno ili posredno.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, kojima su propisani opšti rokovi zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, kojima su propisani posebni rokovi zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.
19. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman