Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2093/15 (Banjsko rekreativni centar “Šeher“ AD Banja Luka)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2093/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2093/15, rješavajući apelaciju Banjsko-rekreativnog centra „Šeher“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Banjsko-rekreativnog centra „Šeher“ a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 095929 14 Rev od 5.

marta 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 095929 14 Pž od 10. oktobra 2014. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 095929 12 Ps od 18. juna 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Banjsko-rekreativni centar „Šeher“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 29. aprila 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 095929 14 Rev od 5. marta 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 095929 14 Pž od 10. oktobra 2014. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 095929 12 Ps od 18. juna 2014. godine.

2. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda (nisu dostavljene sve osporene presude), od apelanta je 11. juna 2015. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 15. juna 2015. godine dostavio traženu dopunu. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pravomoćne presude Okružnog privrednog suda do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Odlučujući o zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je odbio zahtjev (vidi Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2093/15 od 21. jula 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda zatraženo je 2. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od tužioca Milorada Đukića (u daljnjem tekstu: tužilac), zastupanog po Vidu Dujkoviću i Sonji V. Dujković (u daljnjem tekstu: pravni zastupnici tužioca), 15. augusta 2017. godine.

5. Odgovori na apelaciju su dostavljeni u periodu od 19. juna 2017. do 28. augusta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 095929 12 Ps od 18. juna 2014. godine apelant je obavezan da tužiocu, inače advokatu, isplati iznos od 161.633,85 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. septembra 2005. godine pa do konačne isplate, kao i iznos od 40.449,07 KM na ime troškova postupka, a sve u roku od 30 dana od dana prijema. Istom presudom (stav II izreke) odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je ništav ugovor zaključen 22. augusta 2001. godine između tužioca s jedne strane i apelanta s druge strane. Odbijen je (stav III izreke) i dio tužbenog zahtjeva tužioca kojim je tražio isplatu iznosa od 25.494,89 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. septembra 2005. godine.

8. U obrazloženju presude Okružnog privrednog suda je navedeno da su apelant i tužilac 22. augusta 2001. godine zaključili ugovor o zastupanju kojim se tužilac kao advokat obavezao da će zastupati apelanta u predmetu koji se tada vodio pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci pod brojem P-1812/99 (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o zastupanju) za ugovorenu naknadu-nagradu od 15% koja dospijeva po izvršenoj naplati dosuđene-utvrđene naknade; da je u tom predmetu donesena presuda 14. maja 2004. godine kojom je tuženi Grad Banja Luka obavezan da apelantu isplati iznos od 1.935.241,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, kao i troškove postupka u iznosu od 18.280,75 KM; da je navedena presuda ukinuta u odbijajućem dijelu presudom Okružnog suda od 15. marta 2005. godine i vraćena na ponovni postupak u tom dijelu, nakon čega je, na jednom od ročišta, tužilac saznao da mu je apelant otkazao punomoć podneskom upućenim sudu. Okružni privredni sud je naveo da iz spornog ugovora o zastupanju proizlazi da je u istom tužilac označen kao izvršilac posla, a apelant kao naručilac, te da se njime detaljno reguliraju obaveze tužioca, preciznije označene u presudi, dok se apelant obavezao da tužiocu odmah isplati akontaciju u iznosu od 1.000,00 KM po potpisivanju ugovora, a zatim svake godine po isti iznos sve dok predmet ne bude okončan, uz obavezno plaćanje svih potrebnih troškova vještačenja i taksi.

9. Dalje je taj sud naveo da je članom 1. ovog ugovora propisano da se svi akontativno uplaćeni troškovi vraćaju naručiocu posla, tj. apelantu po isplati dosuđenih troškova spora, a da razlika dosuđenih troškova pripada advokatu-tužiocu. Članom 2. istog ugovora propisana je apelantova obaveza da je u slučaju jednostranog raskida ugovora dužan platiti troškove zastupanja po Advokatskoj tarifi i 50% od ugovorene naknade, kako je i postavljeno u tužbenom zahtjevu tužioca. Okružni privredni sud je u vezi s tim obrazložio da je neosnovana apelantova tvrdnja da se u konkretnom slučaju radilo o zelenaškom ugovoru jer je, kako je naveo taj sud, nesporno da se apelant u vrijeme zaključenja tog ugovora nije nalazio u stanju nužde, niti u teškom materijalnom stanju ili da je bio lakomislen, niti da je tužilac iskoristio takvu njegovu situaciju da bi sebi pribavio nesrazmjernu korist, a što je uvjet da bi se ugovor smatrao zelenaškim u smislu odredbi člana 141. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je ocijenio osnovanim zahtjev tužioca za isplatu 50% od ugovorene nagrade u slučaju jednostranog raskida ugovora, na osnovu čega je apelant obavezan da tužiocu isplati iznos od 161.633,85 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. septembra 2005. godine pa do konačne isplate jer u samom ugovoru nije određen datum dospijeća obaveze plaćanja naknade u slučaju jednostranog raskida ugovora. Dakle, taj sud je primjenom odredbe člana 324. ZOO utvrdio da je apelant došao u docnju kada ga je povjerilac - tužilac pozvao da plati obavezu, znači momentom podnošenja tužbe sudu, odnosno 9. septembra 2005. godine, od kog datuma je dužan tužiocu platiti i kamatu zbog kašnjenja u izmirenju novčane obaveze u smislu odredbe člana 277. ZOO. Okružni privredni sud je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbe čl. 383, 386. i 387. ZPP, imajući u vidu da tužilac u neznatnom dijelu nije uspio s tužbenim zahtjevom, zbog čega je obavezao apelanta da tužiocu isplati iznos kao u izreci presude. Okružni privredni sud je tužiocu također priznao troškove zastupanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 68/05; u daljnjem tekstu: Advokatska tarifa) u ukupnom iznosu od 36.982,82 KM. Stoga je Okružni privredni sud donio odluku kao u dispozitivu.

10. Protiv navedene presude i apelant i tužilac su podnijeli žalbe Višem privrednom sudu koji je Presudom broj 57 0 Ps 095929 14 Pž od 10. oktobra 2014. godine apelantovu žalbu djelimično usvojio i preinačio odluku o troškovima postupka tako što je apelant obavezan da umjesto iznosa od 40.449,07 KM tužiocu naknadi troškove u iznosu od 37.616,52 KM, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba i žalba tužioca u cijelosti odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Presudom tog suda odbijeni su zahtjevi stranaka za naknadu troškova za sastavljanje žalbi i odgovora na žalbu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je neosnovano apelantovo isticanje da se u konkretnom slučaju radi o zelenaškom ugovoru jer, kako je obrazložio taj sud, apelant ničim u toku postupka nije dokazao da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio u stanju nužde ili teškom materijalnom stanju ili da je bio lakomislen, niti je dokazao da je tužilac koristio takvo njegovo stanje i da je sebi pribavio nesrazmjernu korist. Navedeno je da se sporni ugovor ima smatrati ugovorom o nalogu u smislu odredbi člana 749. ZOO u kojem je tužilac kao advokat nalogoprimac, a tuženi apelant je nalogodavac kao stranka kojoj se advokat obavezao na vršenje advokatskih usluga. Obrazloženo je da se, s druge strane, navedeni ugovor ne može dovoditi u vezu s odredbom člana 461. ZOO, kako to apelant, prema mišljenju tog suda, pogrešno tvrdi. Naime, kako je obrazložio taj sud, navedenom odredbom je propisano da je ništav ugovor kojim bi advokat ili drugi nalogoprimac kupio sporno pravo čije mu je ostvarivanje povjereno ili bi ugovorio za sebe učešće u podjeli iznosa dosuđenog njegovom nalogodavcu. Viši privredni sud je, s tim u vezi, obrazložio da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji, niti ugovaranju koristi iz spornog prava, već se radi o ugovoru o zastupanju, odnosno pružanju advokatskih usluga, te o ugovoru za ostvarivanje prava na naknadu troškova i isplatu nagrade u skladu s Advokatskom tarifom. S tim u vezi je navedeno i da je članom 48. Zakona o advokaturi („Službeni glasnik RS“ br. 30/07 i 59/08) propisano da advokat ima pravo na nagradu za svoj rad, kao i na naknadu troškova u vezi s izvršenim radnjama u smislu odredbi Advokatske tarife, da je i navedenom tarifom propisano da advokat i klijent mogu ugovoriti visinu nagrade advokatu, da se ugovor između advokata i njegovog klijenta zaključuje u pismenoj formi, te da advokat i klijent mogu ugovoriti visinu nagrade advokatu, kao i visinu troškova za rad i u vezi s radom advokata (član 3. stav 2. i član 4. stav 1. i 2. Advokatske tarife), koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja navedenog ugovora između parničnih stranaka, a što je identično propisano i odredbom člana 1. Advokatske tarife („Službeni glasnik RS“ broj 68/05). Osim toga, Viši privredni sud je istakao i da je apelant prije okončanja postupka, zbog kojeg je došlo do potpisivanja spornog ugovora, jednostrano raskinuo predmetni ugovor, pa je slijedom toga obavezan tužiocu isplatiti naknadu zbog raskida, i to u skladu s ugovorom, kako je, prema mišljenju tog suda, to zaključio i prvostepeni sud. Imajući u vidu, između ostalog, navedeno Viši privredni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

11. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 57 0 Ps 095929 14 Rev od 5. marta 2015. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje, pravni stav nižestepenih sudova i relevantne zakonske odredbe, te navedeno da su neosnovani apelantovi revizioni navodi. Vrhovni sud je istakao da je osporena presuda pravilna i zakonita. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 749. ZOO propisano da se ugovorom o nalogu obavezuje nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun preduzme određene poslove (stav 1), a istovremeno se nalogoprimac ovlašćuje na preduzimanje tih poslova (stav 2), pa nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drugačije ugovoreno ili to proizlazi iz prirode međusobnih odnosa (stav 3). Navedeno je i da je članom 762. ZOO, također, propisano da je, ukoliko nije drugačije ugovoreno, nalogodavac dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu po obavljenom poslu (stav 1). Odredbom člana 30. Zakona o advokaturi („Službeni glasnik RS“ br. 17/92, 12/93 i 26/93), koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja spornog ugovora o zastupanju, propisano je da advokat ima pravo na naknadu za svoj rad, kao i naknadu troškova u vezi s izvršenim radom prema Advokatskoj tarifi (stav 1) i da je advokat dužan da se kod naplate naknade iz prethodnog stava pridržava Advokatske tarife (stav 2). Tada važećom Advokatskom tarifom („Službeni glasnik RS“ broj 45/00) u odredbi člana 4. propisano je da advokat i stranka mogu ugovoriti visinu nagrade. Vrhovni sud je također odbio kao neosnovane apelantove navode da se u okolnostima konkretnog predmeta radi o zelenaškom ugovoru, ukazujući da je odredbom člana 141. stav 1. ZOO propisano da je ništav ugovor kojim neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti. Dalje, taj sud je naveo da se pojam zelenaškog ugovora zasniva na dva kumulativna uvjeta, objektivnom, za koji je potrebno ustanoviti očiglednu nesrazmjernu činidbu i protivčinidbu, i subjektivnom, prema kojem taj nesrazmjer proizlazi iz nekog subjektivnog stanja drugog ugovornika, i to stanja nužde, teškog materijalnog stanja, nedovoljnog iskustva, lakomislenosti ili zavisnosti. Istaknuto je da između subjektivnih i objektivnih okolnosti mora da postoji uzročna veza. Nadalje je navedeno da je za postojanje zelenaškog ugovora potrebno: „Utvrđenje namjere ugovornika koji iskorištava tešku situaciju drugog ugovornika da on koristi neke od subjektivnih momenata navedenih u pomenutoj zakonskoj odredbi i da na osnovu toga ugovori za sebe ili neko treće lice da ostvari korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je on dao ili učinio ili se obavezao da to da ili učini.“ Prema tome, kako je obrazložio Vrhovni sud, iz navedenog proizlazi da je zabrana zelenaških ugovora povreda načela jednake vrijednosti davanja (član 15. ZOO), ali i načela savjesnosti ili poštenja (član 12. ZOO) i dobrih poslovnih običaja (član 21. ZOO). Istaknuto je da je prema sudskoj praksi u primjeni navedene odredbe zelenaški ugovor posmatran kao ugovor koji je protivan izričitoj zakonskoj zabrani, ali i kao ugovor koji je protivan odgovarajućim moralnim normama. Nadalje je navedeno da je prema članu 141. stav 2. ZOO predviđena sankcija ništavosti za ovakav ugovor tako da je svaka strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora (član 104. ZOO). U vezi s tim je navedeno da je apelant protivtužbenim zahtjevom tražio utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o zastupanju, tvrdeći da se radi o zelenaškom ugovoru budući da ga je zaključio „neposredno nakon dešavanja u Banjaluci prilikom polaganja kamena temeljca za Ferhat-pašinu džamiju, koristeći se stanjem nužde i zavisnosti tuženog [apelanta], te da je za sebe ugovorio nesrazmjernu korist u odnosu na ono što je po ugovoru trebao da učini za [apelanta]“.

12. Vrhovni sud je nadalje istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja u ovoj parnici, koje ne može biti predmet pobijanja u ovom revizionom postupku prema izričitoj zabrani propisanoj odredbom člana 240. stav 2. ZPP, proizlazi da zakonski zastupnik apelanta kao pravnog lica (Džemal Kobilj), koji po ovlaštenjima organizira rad, ugovara poslove, zaključuje ugovore, predstavlja i zastupa pravno lice, po logici stvari nije lice s nedovoljnim iskustvom, i da je on, kao i svaka stranka u vrijeme zaključenja spornog ugovora s tužiocem, imao mogućnost da angažira punomoćnika za zastupanje, bilo koje lice u skladu s odredbama ZPP, odnosno imao je mogućnost da bira punomoćnika i s područja drugog entiteta i druge države, što sve ukazuje na pravilnost zaključaka nižestepenih sudova da on u odnosu na tužioca nije bio u zavisnosti, niti u stanju nužde. Prema tome, Vrhovni sud smatra pravilnim zaključak suda u pobijanoj presudi da apelant nije dokazao da je u trenutku potpisivanja ugovora o zastupanju bio u stanju nužde i primoran da angažira tužioca, niti da je tužilac tim ugovorom za sebe pribavio nesrazmjernu korist. Ovo iz razloga jer za ocjenu da li postoji očigledna nesrazmjera, kako je to propisano odredbom člana 141. stav 1. ZOO, treba dokazati da postoji disproporcija kojom se narušava načelo ekvivalentnosti, što je objektivna okolnost. Prema tome, u situaciji kada je tužilac za slučaj jednostranog raskida ugovora od strane apelanta ugovorio naknadu od 7,5% od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, očigledno je da takvom ugovorenom naknadom nije narušeno ovo načelo. Iz navedenog proizlazi da apelant kao protivtužilac nije dokazao da su prilikom zaključivanja spornog ugovora postojali subjektivni elementi na njegovoj strani kao oštećenog (stanje nužde, lakomislenost, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, zavisnost i dr.), niti da su postojale objektivne okolnosti (da je ugovorom za sebe pribavio nesrazmjernu korist), kao i da su kumulativno ispunjeni objektivni i subjektivni uvjeti propisani odredbom člana 141. stav 1. ZOO, što je bila njegova obaveza u ovoj parnici. Kod takvog stanja stvari, suprotno apelantovim tvrdnjama, taj sud smatra pravilnim zaključak drugostepenog suda da sporni ugovor o zastupanju nema elemenata zelenaškog ugovora, zbog čega smatra da je pravilno odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog za utvrđivanje ništavosti tog ugovora.

13. Vrhovni sud je također istakao da se apelant u reviziji neosnovano pozivao na odredbu člana 461. stav 2. ZOO, tvrdeći da je sporni ugovor o zastupanju ništav. Ovo iz razloga što se, prema ocjeni Vrhovnog suda, spomenuta odredba zakona odnosi na kupoprodajni ugovor u kojem je predmet sporno pravo (a ne ugovor o nalogu koji je predmet spora u ovoj parnici), a koja odredba zakona zabranjuje svakom nalogoprimcu, pa i advokatu, da kupi sporno pravo čije mu je ostvarivanje povjereno ili da ugovori za sebe učešće u podjeli iznosa dosuđenog njegovom nalogodavcu. Naime, suprotno apelantovim tvrdnjama, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud u vezi s ovim njegovim navodima dao jasno i razložno obrazloženje, koje prihvaća i ovaj sud, tako što je naveo da „pogrešno apelant ovaj ugovor dovodi u vezu s odredbom člana 461. stav 2. ZOO, da je ništav ugovor kojim bi advokat ili koji drugi nalogoprimac kupio sporno pravo čije mu je ostvarivanje povjereno ili ugovorio za sebe učešće u podjeli iznosa dosuđenog njegovom nalogodavcu. Ovo iz razloga što se u predmetnoj pravnoj situaciji ne radi niti o ugovaranju koristi iz spornog prava, već se radi o ugovoru o zastupanju, ugovoru o pružanju advokatskih usluga, te ugovoru za ostvarivanje prava na naknadu troškova i isplatu naknade u skladu s Advokatskom tarifom, zbog čega ove apelantove navode smatra neosnovanim“. Vrhovni sud smatra da je osporenim presudama pravilno usvojen primarni tužbeni zahtjev tužioca zato što je apelant sporni ugovor jednostrano raskinuo prije pravomoćno okončanog postupka zbog kojeg je taj ugovor i zaključen. S tim u vezi navedeno je da je apelant nesporno dužan da tužiocu plati naknadu zbog jednostranog raskida ugovora za koji tužilac nije kriv i da plaćanje izvrši na osnovu parametara ugovorenih u samom ugovoru i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su u konkretnom slučaju relevantne odredbe člana 461. ZOO kojim je propisano da je ništav ugovor kojim bi advokat ili koji drugi nalogoprimac kupio sporno pravo čije mu je ostvarivanje povjereno ili ugovorio za sebe učešće u podjeli iznosa dosuđenog njegovom nalogodavcu. Zbog sadržaja navedene zakonske odredbe apelant smatra da nisu ispravne odredbe Zakona o advokaturi i Advokatske tarife kojima je propisano da advokat i klijent mogu ugovoriti nagradu, te da su sudovi trebali voditi računa o koliziji ove dvije zakonske odredbe, pa zbog navedenog i zbog činjenice da bi isplatom iznosa na koji je obavezan predmetnim presudama nastale nenadoknadive štete kako za apelanta tako i za njegove zaposlene, te da Ustavni sud treba donijeti privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje navedenih presuda do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da taj sud ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude od 15. marta 2015. godine, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Okružni privredni sud, također, navodi da je razloge za donošenje presude tog suda dao u samoj presudi, zbog čega apelantove navode smatra neosnovanim.

17. Viši privredni sud apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužilac osporava apelantove navode, iznosi hronologiju postupanja u predmetnom postupku, navodeći da predmetnu apelaciju smatra neosnovanom, pa je takvu, kako navodi, potrebno odbiti kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/93, 3/93, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 141.

(1)Ništav je ugovor kojim neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti.

(2)Na zelenaški ugovor shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o posljedicama ništavosti i o djelimičnoj ništavosti.

Član 461.

(1) Sporno pravo može biti predmet ugovora o prodaji.

(2) Ali je ništav ugovor kojim bi advokat ili koji drugi nalogoprimac kupio sporno pravo čije mu je ostvarivanje povjereno, ili ugovorio za sebe učešće u podjeli iznosa dosuđenog njegovom nalogodavcu.

Član 749.

(1) Ugovorom o nalogu obavezuje se nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun preduzima određene poslove.

(2) Istovremeno se nalogoprimac ovlašćuje na preduzimanje tih poslova.

(3) Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizilazi iz prirode međusobnog odnosa.

Član 762.

(1) Ukoliko nije drukčije ugovoreno, nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu po obavljenom poslu.

(2) Ako je nalogoprimac bez svoje krivice samo djelimično obavio nalog, ima pravo na srazmjerni dio naknade.

(3) U slučaju kad bi unaprijed ugovorena naknada bila u očiglednoj nesrazmjeri sa učinjenim uslugama, nalogodavac može zahtijevati njeno smanjenje.

20. Zakon o advokaturi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/92, 12/93, 26/93, odnosno „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 30/07 i 59/08 RS) u relevantnom dijelu glasi: Član 48.

(1) Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljem tekstu:

Tarifa) određuje naknadu za rad i troškove pružanja pravne pomoći, primjenu i stupanje na snagu Tarife.

(2) Skupština Advokatske komore predlaže tekst Tarife, koju odobrava Ministarstvo pravde Republike Srpske nakon konsultacija sa relevantnim ministarstvima. Tarifa se objavljuje u "Službenom glasniku Republike Srpske“.

(3) Advokat ima pravo zahtijevati i primiti naknadu za izvršeni rad i troškove u vezi sa radom prema Tarifi.

(4) Sudovi i drugi organi u odluci o troškovima postupka u konkretnom predmetu određivaće naknadu za pruženu pravnu pomoć stranci od strane advokata prema odredbama Tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći.

21. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 2.

(2) Ugovor o pružanju pravne pomoći u paušalnom iznosu zaključuje se u pismenoj formi i mora sadržavati, između ostalog, opis poslova pravne pomoći, način uračunavanja ili neuračunavanja paušalne nagrade u obračunu i plaćanju nagrade i naknade troškova za rad advokata.

Član 4. stav 2.

(1) Advokat i klijent mogu ugovoriti visinu nagrade advokatu, kao i visinu troškova za rad i u vezi rada advokata.

(2) Ugovori iz stava 1. zaključuju se u pismenoj formi.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095929 14 Rev od 5. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. marta 2015. godine, a predmetna apelacija je podnesena 29. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. U konkretnom slučaju se radilo se o parničnom postupku u okviru kojeg se raspravljalo o pitanju osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva radi isplate duga, dakle o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama, iz čega proizlazi da apelant uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud u vezi s tim podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud se, dakle, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

32. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta na sve tri instance zaključili da je ugovor zaključen između apelanta i tužioca po pravnoj prirodi označen kao ugovor o nalogu. U prilog tome Ustavni sud, također, zapaža da su se sudovi na sve tri instance pozvali na relevantne odredbe člana 749. ZOO kojim je reguliran pojam ugovora o nalogu, te određena prava i obaveze ugovornih strana.

33. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, smatrajući da je u konkretnom slučaju relevantna odredba člana 461. ZOO kojom je propisano da je ništav ugovor kojim bi advokat ili drugi nalogoprimac kupio sporno pravo čije mu je ostvarivanje povjereno ili bi ugovorio za sebe učešće u podjeli iznosa dosuđenog njegovom nalogodavcu. Ustavni sud smatra da su sudovi ove apelantove navode jasno i argumentirano obrazložili ukazavši da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji, niti ugovaranju koristi iz spornog prava, već se radi o ugovoru o zastupanju, odnosno pružanju advokatskih usluga, te o ugovoru za ostvarivanje prava na naknadu troškova i isplatu nagrade. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da prema utvrđenju redovnih sudova apelant nije dokazao da je u trenutku potpisivanja ugovora o zastupanju bio u stanju nužde i primoran da angažira tužioca, niti da je tužilac tim ugovorom za sebe pribavio nesrazmjernu korist u smislu člana 141. stav 1. ZOO budući da apelant nije dokazao da je tužilac ugovorom za sebe pribavio nesrazmjernu korist, niti da su prilikom zaključivanja spornog ugovora postojali subjektivni elementi na apelantovoj strani (stanje nužde, lakomislenost, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, zavisnost i dr.). S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova da apelant nije dokazao da su ispunjeni objektivni i subjektivni uvjeti propisani odredbom člana 141. stav 1. ZOO, što je bila njegova obaveza u ovoj parnici, te da shodno tome sporni ugovor o zastupanju nema elemenata zelenaškog ugovora.

34. Osim toga, Ustavni zapaža da su sudovi na sve tri instance bili saglasni u zaključku da su apelant i tužilac zaključili ugovor o zastupanju koji sadrži sve elemente ugovora o nalogu iz člana

749. ZOO, koje odredbe su doveli u vezu sa članom 48. Zakona o advokaturi, članom 3. stav 2. i čl. 4. stav 1. i 2. Advokatske tarife. Naime, citiranom odredbom Zakona o advokaturi je, između ostalog, propisano da advokat ima pravo na nagradu za svoj rad, kao i naknadu troškova u vezi s izvršenim radnjama prema Advokatskoj tarifi, a da se kod naknade dužan pridržavati Advokatske tarife u smislu da advokat i klijent mogu ugovoriti visinu nagrade advokatu, kao i visinu troškova za rad i u vezi s radom advokata. Prema tome, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava zato što iz obrazloženja osporenih presuda jasno i argumentirano proizlazi da su apelant i tužilac zaključili ugovor o zastupanju, koji je apelant jednostrano raskinuo prije pravomoćno okončanog postupka zbog kojeg je taj ugovor i zaključen, zbog čega je dužan tužiocu platiti naknadu zbog jednostranog raskida ugovora, kako je to i definirano tim ugovorom. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta proizvoljno primijenili materijalno pravo i da je njihova primjena bila proizvoljna na način da dovede u pitanje pravičnost postupka.

35. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da apelant u apelaciji nije posebno obrazložio svoje navode o kršenju tog prava, odnosno da se oni, u suštini, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2093/15 (Banjsko rekreativni centar “Šeher“ AD… | Sudska praksa | Aktio