Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2097/15 (K. Z.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ugovor o poklonu
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2097/15
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2097/15, rješavajući apelaciju Kadira Zulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Kadira Zulića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 002965 14 Gž 2 od 26. januara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kadir Zulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Slovenije, kojeg zastupa Nermin Vila, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. aprila 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 002965 14 Gž 2 od 26. januara 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, kao i tuženog Mustafe Zulića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. augusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. augusta 2017. godine, a pravni zastupnik tuženog, advokat Nedžad Sarajlija, 25. augusta 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je, postupajući po apelantovoj tužbi, u ponovnom postupku, nakon što je prethodno Rješenjem Kantonalnog suda broj 23 0 P 002965 11 Gž od 5. septembra 2012. godine ukinuta Presuda Općinskog suda broj 23 0 P 002965 02 P od 12. oktobra 2011. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak, donio Presudu broj 23 0 P 002965 12 P 2 od 14. jula 2014. godine kojom je utvrdio da je ništav darovni ugovor zaključen 16. marta 2001. godine između darodavca Muhameda Zulića (u daljnjem tekstu: otac parničnih stranaka) i tuženog, tj. njegovog sina (apelantovog brata), ovjeren kod Općinskog suda pod brojem OV.br. 104/2001 16. marta 2001. godine, i darovni ugovor zaključen 23. marta 2001. godine između Muhameda Zulića i tuženog, ovjeren kod navedenog suda pod brojem Ov. br. 110/2001 23. marta 2001. godine. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.196,00 KM.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud u ponovnom postupku na glavnoj raspravi izveo, između ostalih, dokaze uvidom u knjigu protokola o prijemu pacijenta, oca parničnih stranaka, pod rednim brojem 520 od 23. marta 2007. godine, Kantonalna bolnica „Dr. Irfan Ljubijankić“ Bihać, zdravstveni karton opće prakse na ime oca parničnih stranaka, da je, uz saglasnost parničnih stranaka, pročitan zapisnik o glavnoj raspravi na koji su parnične stranke dale svoj iskaz od 14. marta 2011. godine, uvidom i čitanjem nalaza i mišljenja medicinskog vještačenja stalnog sudskog vještaka, dr. Nade Milovanović, psihijatrice iz Prijedora, od 12. marta 2014. godine i nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, neuropsihijatra (subspecijaliste forenzičke psihijatrije), prof. dr. Alme Bravo-Mehmedbašić iz Sarajeva od 23. maja 2014. godine, kao i neposredno saslušanje vještaka, prof. dr. Alme Bravo-Memedbašić. Na osnovu ovako provedenih dokaza, ocjenjujući ih savjesno i brižljivo, i to svaki od dokaza zasebno i sve dokaze zajedno, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Dalje, Općinski sud je ukazao da je, nakon smrti oca parničnih stranaka, pokrenut ostavinski postupak u kojem je taj sud kao zakonske nasljednike pozvao suprugu umrlog Saćimu Zulić, sinove apelanta, tuženog i Fadila Zulića, te kćeri umrlog Fadilu Kišmetović, rođenu Zulić, i Bajramu Alić, rođenu Zulić. Općinski sud je 30. novembra 2001. godine Rješenjem broj 89/01 prekinuo ostavinski postupak i zakonske nasljednike umrlog uputio na pokretanje parničnog postupka protiv tuženog radi utvrđivanja pravne valjanosti spornih ugovora o poklonu. Taj sud je, istovremeno, na parnicu uputio i tuženog protiv ostalih nasljednika radi utvrđivanja pravne valjanosti spornih ugovora o poklonu.
7. Krećući se u okviru apelantovog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je utvrdio da je otac parničnih stranaka tuženom kao svom sinu poklonio u vlasništvo nekretnine, pobliže navedene predmetnim ugovorima. Navedeno je da je apelant tokom trajanja postupka tvrdio da je tuženi sa ocem zaključio navedene ugovore po nagovoru tuženog, nakon 1997. godine, odnosno nakon što je njihov otac doživio moždani udar i kada se liječio u bolnici u Velikoj Kladuši, zbog čega nije bio sposoban za rasuđivanje i za zaključivanje spornih ugovora s obzirom na to da je gubio pamćenje i da nije prepoznavao likove, zbog čega je apelant smatrao da su sporni ugovori o poklonu ništavi. Nasuprot apelantovim tvrdnjama, tuženi je tvrdio da je njihov otac bio svjestan sve do svoje smrti. Općinski sud je kod ovakvog stanja stvari, pošto parnične stranke nisu mogle postići sporazum o licu koje bi provelo vještačenje na okolnost zdravstvenog - psihičkog stanja oca parničnih stranaka, primjenom odredbe člana 148. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) za sudskog vještaka odredio dr. psihijatricu Nadu Milanović, koja je nalaz i mišljenje sudu dostavila 12. marta 2014. godine. Imenovana je u svom nalazu ukazala da medicinska dokumentacija umrlog nije dovoljna, niti validna da bi činila pouzdan izvor realnih informacija i činjenica o psihičkom stanju umrlog, tj. na osnovu koje bi se pouzdano mogle procijeniti psihičke sposobnosti oca parničnih stranaka, prvenstveno sposobnost za rasuđivanje i upravljanje svojom voljom u vrijeme preduzimanja pravnih radnji za zaključivanje spornih ugovora o poklonu sa tuženim. S obzirom na ovakav nalaz sudskog vještaka, apelantov opunomoćenik je predložio da vještačenje provede prof. dr. Alma Bravo-Mehmedbašić kojem prijedlogu se protivio opunomoćenik tuženog. Općinski sud je, zatim, donio rješenje i odredio provođenje medicinskog vještačenja psihičkog stanja oca parničnih stranaka u vrijeme zaključivanja navedenih ugovora o poklonu stalnog sudskog vještaka, prof. dr. Alme Bravo-Mehmedbašić, subspecijaliste forenzičke psihijatrije, koja je svoj nalaz i mišljenje sudu dostavila 23. maja 2014. godine. Na osnovu detaljne analize medicinske dokumentacije imenovana je, također, ukazala na nedostatak medicinske dokumentacije, koja nije dovoljna, niti čini pouzdan izvor realnih informacija o psihičkom stanju oca parničnih stranaka. Međutim, navedeno je da je ovaj vještak, na temelju svog dugogodišnjeg iskustva i dostupne medicinske dokumentacije, konstatirala da otac parničnih stranaka u vrijeme zaključivanja spornih ugovora o poklonu nije bio sa značajnom vjerovatnoćom svjestan preduzimanja predmetnih pravnih radnji i svojih postupaka, da nije mogao shvatiti značaj zaključivanja navedenih pravnih poslova, kao i posljedica koje oni proizvode, odnosno da nije bio sposoban raspolagati svojom imovinom. Ocjenjujući izvedene dokaze, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude, ukazavši da iz izvedenih dokaza proizlazi da otac parničnih stranaka nije bio sposoban da se brine o svojim pravima i interesima, dakle, da nije imao poslovnu sposobnost shodno odredbi člana 56. a u vezi sa članom
103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) iz čega proizlazi ništavost spornih ugovora o poklonu. Odluku o troškovima postupka taj sud je donio primjenom odredbe člana 396. ZPP.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 23 0 P 002965 14 Gž 2 od 26. januara 2015. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio, te apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Istom presudom apelant je obavezan tuženom naknaditi troškove nastale u postupku pred prvostepenim sudom u iznosu od 3.317,00 KM, kao i troškove sastavljanja žalbe u iznosu od 351,00 KM, dok je zahtjev tuženog za naknadu troškova prvostepenog postupka preko dosuđenog iznosa a do zatraženog iznosa od 3.474,90 KM odbio, kao i zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe preko dosuđenog iznosa a do zatraženog iznosa od 526,50 KM.
9. Ispitujući prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda tuženog, Kantonalni sud je zaključio da je žalba tuženog osnovana. S tim u vezi je ukazao da je među parničnim strankama bilo sporno da li je njihov otac u vrijeme zaključivanja spornih ugovora o poklonu bio psihički sposoban za rasuđivanje. Istaknuto je da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je na navedenu spornu činjenicu tuženi izveo dokaz medicinskog vještačenja vještaka, dr. Nade Milovanović, iz čijeg nalaza proizlazi da medicinska dokumentacija koja se nalazi u spisu „nije dovoljna i validna da bi predstavljala pouzdan izvor realnih informacija i činjenica o psihičkom stanju umrlog na osnovu kojih bi se pouzdano mogla procijeniti njegova sposobnost rasuđivanja i upravljanja voljom u vrijeme zaključenja spornih ugovora i posljedica tih ugovora, odnosno da je iz raspoložive medicinske dokumentacije nemoguće utvrditi mentalno stanje umrlog u vrijeme zaključenja ugovora“. Nadalje je navedeno da je apelant predložio vještačenje vještaka, prof. dr. Alme Bravo- Mehmedbašić „iz čijeg nalaza proizlazi da postoje nedostaci medicinske dokumentacije i kliničkog ispitivanja radi postavljanja dijagnoze, tako da je dijagnoza demencije data samo na osnovu iskustva neuropsihijatra sa umjerenom preciznošću, odnosno da umrli u vrijeme zaključenja ugovora nije bio sa značajnom vjerovatnoćom svjestan preduzimanja svojih radnji i postupaka“. Istaknuto je da je prvostepeni sud, polazeći od navedenog, zaključio da otac parničnih stranaka u vrijeme zaključivanja ugovora nije bio sposoban za rasuđivanje.
10. Međutim, Kantonalni sud je naveo da zaključak prvostepenog suda nije pravilan. Istaknuto je da je apelant, prema članu 123. stav 1. ZPP a u vezi sa članom 7. citiranog zakona, bio dužan dokazati bitnu činjenicu koja je između stranaka sporna, a to je da umrli prednik stranaka u vrijeme zaključivanja spornih ugovora o poklonu nije bio sposoban za rasuđivanje. Prema tome, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio navedene odredbe ZPP kada je zaključio da je apelant navedenu činjenicu dokazao, jer iz izvedenih dokaza proizlazi „samo vjerovatnoća da prednik stranaka nije bio sposoban za rasuđivanje, a vjerovatnoća nije dovoljna za izvođenje zaključka da neka činjenica postoji, jer se na tome da postoji izvjestan stepen vjerovatnoće (što je iskazao vještak, dr. Alma Bravo-Mehmedbašić) da je prednik stranaka u vrijeme zaključivanja ugovora bio nesposoban za rasuđivanje ne može zasnovati sudska odluka da su ugovori o poklonu, koje je zaključio prednik stranaka sa tuženim, ništavi“, a na što je tuženi žalbom osnovano ukazao. S obzirom na to Kantonalni sud je uvažio žalbu tuženog i preinačio presudu Općinskog suda i apelantov tužbeni zahtjev odbio u skladu sa članom 229. stav 1. tačka 1. ZPP. Prema tome, pošto je apelant izgubio predmetnu parnicu, taj sud je primjenom člana 386. ZPP odlučio o troškovima postupka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
12. Apelant ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava tog suda, ističući da je taj sud bio dužan postupiti prema odredbi člana 217. ZPP, zakazati glavnu raspravu radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja i izvođenja novih dokaza. Dalje navodi da taj sud nije ocijenio Ugovor o doživotnom izdržavanju koji je sa svojim ocem zaključio 8. januara 1986. godine, kao i testament majke sačinjen 29. jula 2002. godine pred svjedocima, kojim je ona izjavila da je njena posljednja volja da nekretnine koje joj pripadaju, uključujući i dio iza umrlog supruga, ostavlja apelantu. Apelant tvrdi da navedeni dokazi predstavljaju mnogo jači pravni osnov za stjecanje prava vlasništva nego sporni ugovori o poklonu.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude od 26. januara 2015. godine.
14. Pravni zastupnik tuženog je u odgovoru na apelaciju istakao da je taj sud izvršio ocjenu svih dokaza koji su bili od odlučnog značaja za konkretan predmet, psihičko stanje njegovog oca u vrijeme zaključivanja spornih ugovora o poklonu, zbog čega apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 217. st. 1. i 2.
(1)Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
[...] Član 229. stav 1. tačka 1.
(1) Drugostepeni sud će, u sjednici u vijeću ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
1) Ako je utvrdio da postoji povreda odredaba parničnog postupka, osim u slučajevima iz člana 227. ovog zakona;
[...] VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 23 0 P 002965 14 Gž 2 od 26. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je dostavljena apelantu 27. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 27. aprila 2015. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. U konkretnom slučaju se radilo o parničnom postupku u kojem se raspravljalo o apelantovom tužbenom zahtjeva usmjerenom na ništavost ugovora o poklonu koje je otac parničnih stranaka zaključio sa tuženim, pa stoga Ustavni sud smatra da apelant u postupku koji je okončan presudom Kantonalnog suda uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Suština navoda apelacije sa aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 217. ZPP zbog činjenice da nije održao glavnu raspravu radi izvođenja novih dokaza, te zbog toga što nije ocijenio predložene dokaze, Ugovor o doživotnom izdržavanju koji je zaključio sa svojim ocem, kao ni testament njegove majke.
25. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje sa aspekta apelacionih prigovora, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
26. U pogledu apelantovih navoda u vezi sa ocjenom dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Ustavni sud ukazuje na to da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. Zakona o parničnom postupku). Pri tome, prema članu 123. Zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
27. Imajući u vidu obrazloženje drugostepenog suda, Ustavni sud, suprotno navodima iz apelacije, ne nalazi proizvoljnost u osporenoj presudi, Naime, iz obrazloženja Kantonalnog suda proizlazi da je među parničnim strankama bilo sporno pitanje zdravstvenog stanje oca parničnih stranaka, odnosno njegova sposobnost rasuđivanja u vrijeme zaključivanja spornih ugovora o poklonu sa tuženim, pa je taj sud ocjenom dokaza koje je Općinski sud izveo na glavnoj raspravi u ponovnom postupku, primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 1. ZPP, žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio, te apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da je odluka prvostepenog suda utemeljena na pogrešnoj primjeni odredaba ZPP, tj. da u smislu citirane odredbe ZPP, postoji povreda odredaba parničnog postupka, jer je apelant bio dužan dokazati bitnu činjenicu koja je između stranaka bila sporna, a to je da umrli prednik stranaka u vrijeme zaključivanja spornih ugovora o poklonu nije bio sposoban za rasuđivanje. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno shvatanju prvostepenog suda, zaključio da iz izvedenih dokaza, posebno nalaza vještaka medicinske struke, proizlazi samo vjerovatnoća da prednik stranaka, umrli, u vrijeme zaključivanja navedenih ugovora o poklonu nije bio sposoban za rasuđivanje, a da vjerovatnoća nije dovoljna za izvođenje zaključka do kojeg je došao prvostepeni sud, dakle, da neka činjenica postoji, jer se na tome da postoji izvjestan stepen vjerovatnoće ne može zasnivati sudska odluka, a na što je tuženi žalbom osnovano ukazivao. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta na način na koji su one prezentirane u ovoj odluci, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju Kantonalnog suda ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
28. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima da je Kantonalni sud dužan, u smislu člana 217. ZPP, zakazati glavnu raspravu radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja i izvođenja novih dokaza, Ustavni sud zapaža da takva mogućnost ne korespondira činjenicama predmeta. Naime, kako proizlazi iz obrazloženja osporene presude, prvostepeni sud je proveo dokaze koje su predložile parnične stranke, ali je te dokaze pogrešno ocijenio, jer apelant izvedenim dokazima nije, u smislu člana 123. stav 1. ZPP, dokazao „činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, odnosno nije dokazao da otac parničnih stanaka u vrijeme zaključivanja spornih ugovora o poklonu nije bio sposoban za rasuđivanje. Stoga se ne radi o situaciji reguliranoj članom 217. stav 2. ZPP, pa Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni ove odredbe.
29. U vezi sa apelantovim navodima da Kantonalni sud nije ocijenio ugovor o doživotnom izdržavanju koji je zaključio sa svojim ocem, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je taj dokaz bio proveden u prethodnoj fazi predmetnog postupka, ali da u ponovnom postupku nije proveden kao dokaz na glavnoj raspravi. S obzirom na to Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode istaknute u tom pravcu osobito imajući u vidu da je apelantov tužbeni zahtjev bio usmjeren na utvrđenje o ništavosti spornih ugovora o poklonu zbog mana volje oca parničnih stranaka prilikom zaključenja spornih ugovora, pa se u takvim okolnostima pokazuju irelevantnim apelantovi navodi o postojanju ugovora o doživotnom izdržavanju. Isto se odnosi i na apelantove tvrdnje u vezi sa testamentom njegove majke, koji dokaz nije, kako proizlazi iz činjenica predmeta, proveden pred redovnim sudovima, pa se, dakle, redovni sudovi i nisu bavili tim dokazom, a koji je, također, s obzirom na predmet tužbenog zahtjeva, irelevantan. S obzirom na to Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u postupanju Kantonalnog suda prilikom ocjene dokaza, kada je u konačnici taj sud primjenom člana 123. ZPP odbio tužbeni zahtjev, jer apelant nije dokazao da su kod oca parničnih stranaka postojale mane volje prilikom zaključivanja spornih ugovora o poklonu.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, u smislu prethodno navedenih načela, ne smatra da osporena presuda krši apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, sadrži odgovore na suštinsko pitanje zašto je njegov tužbeni zahtjev odbijen. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi kojima je ukazao na proizvoljnost u primjeni procesnog prava i ocjeni dokaza, te da stoga nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava temelje na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni procesnog prava i ocjeni dokaza), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek
32. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud dalje zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi odlučivali o apelantovoj tužbi, da je relevantnim odredbama ZPP (član 203) propisano da stranke protiv prvostepene presude mogu podnijeti žalbu, koje pravo apelant nije koristio budući da je bio zadovoljan ishodom prvostepenog postupka. Međutim, apelant je imao mogućnost da, u smislu člana 214. ZPP, dostavi odgovor na žalbu tuženog, a to pravo, kako proizlazi iz činjenica predmeta, apelant nije koristio. S obzirom na navedeno okolnost da apelant nije zadovoljan ishodom predmetnog postupka ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud jasno obrazložio svoju odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP, kao i u pogledu ocjene dokaza, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu procesnog prava i proizvoljnu ocjenu dokaza, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
35. Nema kršenja prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost da koristi pravne lijekove propisane zakonom, a činjenica da ti lijekovi nisu rezultirali odlukama u apelantovu korist ne vodi sama po sebi kršenju tog prava.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman