Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2985/15 (U. S.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 6 uz EK (Ukidanje smrtne kazne)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Legitiman cilj
  • Doživotno izdržavanje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Građanski postupak
  • Miješanje u pravo na dom
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Pojam doma
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2985/15

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2985/15, rješavajući apelaciju U. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija U. S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 054943 14 Gž 2 od 24. marta 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. U. S. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koje zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. juna 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 054943 14 Gž 2 od 24. marta 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog E. R. (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 22. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. oktobra 2017. godine, dok Kantonalni sud i tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantica je 12. avgusta 2008. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi utvrđivanja ništavosti Ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je zaključen između njene majke, umrle R. R., kao primaoca izdržavanja, (u daljnjem tekstu: apelanticina majka ili primaoc izdržavanja) i tuženog (unuka primaoca izdržavanja) kao davatelja izdržavanja pred Općinskim sudom II u Sarajevu pod brojem R-691/85 od 12. aprila 1985. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor).

6. Iz činjenica predmeta proizilazi da je i tuženi 20. oktobra 2008. godine podnio drugu tužbu protiv apelantice kojom je tražio da sud obaveže apelanticu da mu preda u nesmetan posjed stan u Sarajevu (preciznije ozanačen u tužbi odnosno presudi (u daljem tekstu: predmetni stan) .

7. Općinski sud je na ročištu održanom 29. oktobra 2009. godine na osnovu člana 83. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donio rješenje da se parnice spajaju.

8. Odlučujući po apelanticinoj tužbi i tužbi/protivtužbi tuženog Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 054943 08 P od 20. aprila 2011. godine udovoljio tužbenom zahtjevu apelantice, a odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog. Međutim Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 054943 11 Gž od 21. marta 2013. godine uvažio žalbu tuženog te je prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje sa obrazloženjem da je apelantica svoj tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o doživotnom izdržavanju temeljila na tvrdni da se radi o prividnom ugovoru u smislu članu 66. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a da je prvostepeni sud udovoljavajući tužbenom zahtjevu apelantice zaključio da se radi o apsolutno ništavom ugovoru iz člana 103. ZOO, ne razlikujući razloge između zahtjeva za poništenje ugovora po članu 111. ZOO od zahtjeva kojim se utvrđuje ništavost u smislu člana 103. tog zakona. Kantonalni sud je naveo da smatra da je prvostepeni sud postupajući na taj način onemogućio raspravljanje o odlučnim činjenicama u pogledu pravilne primjene materijalnog prava.

9. Općinski sud je postupajući u ponovnom postupku donio Presudu broj 65 0 P 054943 13 P2 od 12. marta 2014. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi „da je ništav" sporni ugovor o doživotnom izdržavanju, te da shodno tome takav ugovor nema pravnog dejstva, a što je tuženi dužan trpiti te apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom je udovoljeno protivtužbenom zahtjevu tuženog na način da je apelantica obavezana da tuženom - preda u posjed predmetni stan, slobodan od ljudi i stvari, i da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.120,00 KM. Navedenom presudom je također je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se obaveže apelantica da mu naknaditi kiriju za korištenje predmetnog stana u iznosu od 300,00 KM mjesečno, počev od dana podnošenja tužbe pa do predaje u posjed tog stana.

10. Općinski sud je u obrazloženju presude konastatirao da je tuženi Općinski sud je postupajući u ponovnom postupku nakon brojnih izvedenih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka-stanara predmetne zgrade i njene bliže rodbine te iskaza apelantice utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je između primaoca izdržavanja i tuženog kao davaoca izdržavanja zaključen sporni ugovor o doživotnom izdržavanju, kojim ugovorom se tuženi obavezao da će primateljici izdržavanja svakodnevno pomagati u obavljanju „svih životnih radnji“ pružati joj svakodnevnu njegu i pažnju i finansijski je izdržavati budući da je živjela od minimalne penzije, koja joj nije bila dostatna za zadovoljavanje svakodnevnih potreba, a da je tuženi kao davatelj izdržavanja mlađa osoba sposobna pružiti primateljici izdržavanja svakodnevnu njegu i pažnju, sa mogućnošću da ostvari dovoljno sredstava za vođenje njihovog zajedničkog domaćinstva Tuženi se također obavezao da će sa primateljicom izdržavanja živjeti u zajedničkom domaćinstvu (ekonomskoj zajednici), dok se primateljica izdržavanja zauzvrat obavezala da će tuženom ostaviti svi svoju pokretnu i nepokretnu imovinu koja se u vrijeme njezine smrti zatekne u njezinom vlasništvu. Članom 3. Ugovora o doživotnom izdržavanju, ugovorne strane su konstatovale da je tuženi sve obaveze koje je preuzeo navedenim ugovorom zaključenim 12. aprila 1985. godine, već izvršavao od 1. februara 1980. godine. Dalje je utvrđeno da je primateljica izdržavanja bila starija i bolesna osoba (1914-1998), da je znatno vrijeme sama živjela u predmetnom stanu jer joj je suprug umro 1980. godine, a da je davatelj izdržavanja (rođen 1966. godine) imao mogućnost za pružanje svakog vida pružanja pomoći, kako se to ugovorom i obavezao. Iz iskaza saslušanih svjedoka Općinski sud je utvrdio, da je apelantica sa porodicom prije rata živjela u Višegradu, da je početkom rata preselila u Tarčin i živjela u vikendici svoga brata, a da je nakon završetka rata sa porodicom preselila u predmeti stan gdje je nastavila da živi sa svojom majkom koja je 1996. godine preživjela infarkt i o kojoj se starala. Njena majka je umrla 1998. godine, nakon čega je apelantica je nastavila da živi u predmenom stanu.

11. Općinsku sud je cijeneći sadržaj spornog ugovora, utvrdio da je navedeni ugovor teretni pravni posao, da saglasnost izjava volja ugovarača kao bitan uslov za nastanak ugovora postoji kada su one u svemu podudarne. Dakle, da bi dvije volje bile u stanju, da svojom saglasnošću stvore određene pravne posljedice, potrebno je da budu ozbiljne, stvarne, slobodne i upućene na radnju koja je moguća, zbog čega smatra da nedostatak bilo kojeg od prednjih atributa povlači za sobom primjenu ogovarajućih pravila u domenu nastanka odnosno dejstva, tj. pravnu sankciju, relativnu ništavost tj. rušljivost ugovora. U vezi s tim taj sud je također ukazao da je odredbom člana 111. ZOO propisano, da je ugovor rušljiv kada ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je prilikom njegovog zaključenja bilo mana u pogledu volje stranaka, kao i kada je to ZOO ili posebnim propisima određeno, dok je članom 117. ZOO regulisano da pravo zahtjevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude i da to pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora. Dalje Općinski sud je istakao da je u toku postupka koji je vođen u predmetu broj P-1459/03 po tužbu tuženog protiv apelantice (u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu tuženog te utvrđena ništavost ugovora o korištenju predmetnog stana koji je apelantica zaključila 1999. godine sa Kantonalnim stambenim fondom) utvrđeno je da je apelantica znala za sporni ugovor koji je njena majka kao primalac izdržavanja zaključila sa tuženim kao davaocem izdržavanja, koji ugovor je ovjeren kod suda i da je tuženi od zaključivanja navedenog ugovora prijavljen na adresi predmetnog stana. Općinski sud je dalje utvrdio da je članom 3. spornog ugovora regulisano da su ugovorne strane svojim potpisom potvrdile da davalac izdržavanja od 1. februara 1980. godine već vrši sve obaveze koje su propisane tim ugovorom, da tuženi živi sa primaocem izdržavanja (nena tuženog) u zajedničkom domaćinstvu, i da joj pomaža u svakom pogledu od smrti njenog supruga (1980. godine).

12. Shodno navedenom Općinski sud je ukazao da pogledu tužbenog zahtjeva apelantice treba primjeniti odredbu člana 65. ZOO, kojom je utvrđeno da ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora, da druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kada zabluda nije bitna. Međutim kako apelantica provedenim dokazima nije dokazala činjenicu da je primateljica izdržavanja dovedena u zabludu prilikom zaključivanja spornog ugovora, Općinski sud je istakao da smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja protekli rokovi iz člana 117. ZOO, te da je prestalo pravo zahtjevati poništenje rušljivog ugovora. Dalje je navedeno da je sud dužan postupiti u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva apelantice kojim je tražila da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništav sporni ugovor te kako je tužbeni zahtjev apelantice postavljen radi utvrđivanja apsolutne ništavosti ugovora uz primjenu odredaba člana 103. i 104. ZOO, Općinski sud, s obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, zahtjev apelantice smatra neosnovanim.

13. Općinski sud je također ukazao, da je odredbom člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) propisano, da se korisnikom stana u smislu navedenog člana smatraju nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu, dok je stavom 2. navedenog člana propisano, da se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu navedenog zakona smatraju, bračni drug, djeca, bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova, braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno sa njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajedici u istom stanu više od 10 godina ili više od pet godina, ako su uselila u stan na osnovu Ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Dalje taj sud je ukazao da je odredbom člana 6. stav 1. ZSO propisano da korisnik stana koji stanuje zajedno sa nosiocem stanarskog prava ima pravo da trajno i nesmetano koristi taj stan pod uslovima koji su propisani navedenim zakonom, kao i da članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2), pripada navedeno pravo i poslije smrti nosioca stanarskog prava. Kada nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave sa korištenjem stana, ukoliko nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će se sporazumjeti između sebe i odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje (član 21. i 22. ZSO). Dakle shodno citiranoj odredbi ZSO (član 6. stav 2. ZSO), proizilazi da je tuženi u momentu smrti primaoca izdržavanja imao pravo korištenja predmetnog stana, jer je odredbama navedenog Ugovora o doživotnom izdržavanju (članom 3.), utvrđeno da je primaoc izdržavanja potvrdila da sa davaocem izdržavanja živi u ekonomskoj zajednici života više od pet godina prije zaključenja navedenog ugovora od 12. aprila 1985. godine. U vezi s tim Općinski sud je ukazao, da se ne može baviti utvrđivanjem prava tuženog - protivtužitelja da predmetni stan otkupi, ali cijeni da pravo korištenja tog stana podrazumijeva i pravo posjedovanja pa je udovoljio protivtužbenom zahtjevu tuženog usmjerenom na predaju u posjed predmetnog stana, dok je odbio njegov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelantica naknadi kiriju za korištenje predmetnog stana u iznosu od po 300,00 KM mjesečno, počev od podnošenja tužbe, jer pravo korištenja i posjedovanja stana nije jednako „de jure“ pravu vlasništva nad stanom, zbog čega tuženom ne pripada pravo na ubiranje naknade po osnovu kirije, s obzirom da to pravo može crpiti samo vlasnik stana. Odluku o troškovima postupka taj sud je donio primjenom odredbe člana 386. ZPP.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 054943 14 Gž 2 od 24. marta 2015. godine, žalba apelantice izjavljena protiv presude prvostepenog suda od 12. marta 2014. godine je odbijena i presuda prvostepenog suda potvrđena.

15. Kantonalni sud je utvrdio da apelantica nije dokazala svoje tvrdnje da nije postojala volja ugovornih strana, za zaključenje Ugovora o doživotnom izdržavanju. Također, smatra da apelantica neosnovano žalbom ističe da prvostepeni sud nije dao a bio je dužan dati odgovor na njeno pitanje da li je ugovor prividan ili nije, jer smatra da je sud cijenio osnov tužbenog zahtjeva na koji se apelantica poziva, tj. sve osnove koje je apelantica tokom dva provedena prvostepena postupka isticala. Kantonalni sud također smatra neosnovanim navode apelantice da prvostepeni sud nije dao odgovor na njen tužbeni zahtjev o postojanju ništavosti ugovora, koje razloge je kako to ističe taj sud prvostepeni sud u cijelosti raspravio. U vezi s tim Kantonalni sud smatra da za dokazivanje da je ugovor od 12. aprila 1988. godine ništav, jer je prividan nije bilo osnova u postupku po tužbi apelantice od 12. avgusta 2008. godine, jer su kako navodi istekli prekulzivni rokovi zahtjevati poništenje tog ugovora po odredbi člana 111. i 117. ZOO, od jedne godine od dana saznanja odnosno najkasnije tri godine od dana zaključenja ugovora. S obzirom da iz spisa predmeta slijedi da je apelantica tužbu sudu podnijela 12. avgusta 2008. godine to je po ocjeni tog suda bilo nepotrebno raspravljati o osnovanosti navoda na kojima je utemeljen tužbeni zahtjev apelantice radi poništenja ugovora od 12. aprila 1985. godine zbog osnova iz člana 66. ZOO, jer je prema članu 117. citiranog zakona 12. aprila 1988. godine prestalo pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora budući da je tada istekao rok od tri godine od dana zaključenja ugovora. Prema tome nalazeći da žalbeni razlozi nisu osporili pravilnost pobijane odluke, te kako u toku postupka i donošenjem prvostepene presude nisu učinjene povrede odredbi postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, jer je iz odredbi ugovora pouzdano utvrđeno da je primalac izdržavanja prije zaključenja navedenog ugovora a u smislu odredbe člana 6. stav 1. i 2. ZSO, primalac izdržavanja potvrdila da je tuženi sa istom živio u ekonomskoj zajednici u predmetnom stanu više od pet godina. Prema tome, kako žalbeni razlozi apelantice nisu osporili pravilnost pobijane presude, Kantonalni sud je u skladu sa članom 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

17. Apelantica tvrdi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava ZOO i ZSO jer smatra da nije odgovoreno na njene navode da je sporni ugovor ništav (kao prividan, protivan načelu savjesnosti i poštenja, te da li je tuženi zaključenjem Ugovora o doživotnom izdržavanju stekao status člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava da bi uopšte imao aktivnu legitimaciju da traži iseljenje apelantice iz predmetnog stana. Dalje apelantica smatra da Kantonalni sud nije dao razloge za primjenu člana 117. ZOO, koji se odnosi na rušljive ugovore, odnosno čime se rukovodio taj sud u tvrdnji da je prividni ugovor rušljiv. Dalje navodi da je taj sud u potpunosti zanemareno načelo savjesnosti i poštenja u postupku zaključenja navedenog ugovora kao i odredba člana 6. stav 1. i 2. ZSO. Ističe da kao kćerka umrle nositeljice stanarskog prava bez obzira na dužinu trajanja zajedničkog života sa majkom, ima pravo da predmetni stan koristi kao svoj dom, iako ne posjeduje dokumentaciju kojom bi navedeno dokazala.

b) Odgovor na apelaciju

18. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je cjelokupan postupak proveden na pravilan i zakonit način, zbog čega navode iz apelacije smatra u cijelosti neosnovanim. V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“, br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89, te „Službene novine Federacije BiH“, br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 6.

Korisnikom stana u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava.

[...]

20. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07i 49/09), u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“, broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Prevara Član 65. stav 1.

(1)Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora druga strana može zahtjevati poništenje ugovora i onda kada zabluda nije bitna.

[...] Prividan ugovor Član 66.

(2)Prividan ugovor nema dejstvo među ugovornim stranama.

(3)Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.

(4)Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećem savjesnom licu.

Ništavost Član 103.

(1)Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2)Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

Kad je ugovor rušljiv Član 111.

Ugovor je rušljiv kada ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je pri njegovom zaključenju bilo mana volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.

Prestanak prava Član 117.

(1)Pravo zahtjevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od dana saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude.

(2)To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.

VI.Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 054943 14 Gž 2 od 24. marta 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda apelantici je dostavljena 28. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. juna 2015. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica smatra da joj je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).

29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su, stoga, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

30. Apelantica smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO i ZSO, što je kao posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 12. marta 2014. godine, žalbu apelantice odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Ustavni sud zapaža da je Kantonali sud u obrazloženju presude naveo da apelantica provedenim dokazima nije dokazala činjenicu da je njena majka kao primalac izdržavanja u postupku zaključenja Ugovora o doživotnom izdržavanju sa tuženim u smislu člana 65. ZOO dovedena u zabludu, niti je dokazala da nije postojala volja ugovornih strana za zaključenje navedenog ugovora. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u postupku koji je okonačan osporenom presudom analizom navedenog ugovora od 12. aprila 1985. godine utvrdili da je tuženi u momentu smrti primaoca izdržavanja (kako proizilazi iz činjenica predmeta 1998. godine) imao pravo korištenja predmetnog stana shodno odredbi člana 6. stav 1. i 2. ZSO. Pri tome su redovni sudovi cijenili da iz samog ugovora slijedi da je primalac izdržavanja zaključivanjem ugovora o doživotnom izdržavanju, članom 3. tog ugovora, potvrdila da je tuženi sa njom živio u ekonomskoj zajednici - zajedničkom domaćinstvu više od pet godina (od 1. februara 1980. godine). Ustavni sud također smatra da je Kantonalni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice usmjerenog na utvrđivanje ništavosti navedenog ugovora, ukazujući da nije bilo osnova za dokazivanje da je ugovor od 12. aprila 1985. godine ništav jer je prividan, imajući u vidu odredbu člana 66. ZOO, kojim je regulisan pojam prividnog ugovora. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je navedena odredba pozicionirana u poglavlju ZOO koje se odnose na „mane volje“ u kojem su definirane prijetnja, bitna zabluda, zabluda o pobudi kod ugovora bez nakade, nesporazum , prevara te prividan ugovor (odredbe čl. 60.- 66. ZOO) . Ustavni sud također zapaža da je Kantonalni sud razmotrio navode apelantice koje ponavlja u apelaciji vezane za primjenu člana 117. ZOO te istakao da je u smislu navedene odredbe 12. aprila 1988. godine prestalo pravo zahtjevati poništenje rušljivog ugovora, nakon isteka rokova definisanih citiranom odredbom ZOO, (jedne godine od dana saznanja, odnosno tri godine od dana zaključenja tog ugovora) te se time saglasio sa stavom prvostepenog suda da apelantica provedenim dokazima nije dokazala činjenicu da je primateljica izdržavanja dovedena u zabludu prilikom zaključivanja spornog ugovora odnosno da su postojale mane volje kod primaoca izdržavanja prilikom zaključenja spornog ugovora . Prema tome, dovodeći u vezu navedene odredbe ZOO i odredbe ZSO sa odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje je taj sud dao u vezi sa tužbenim zahtjevom apelantice usmjerenim na utvrđivanje ništavosti ugovora, Ustavni ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO i ZSO na predmetnu situaciju.

32. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO i ZSO na predmetnu situaciju, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanatice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na dom

33. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.»

34. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

35. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).

36. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li predmetni stan predstavlja apelanticin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavlja li odluka koju apelantica osporava «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).

37. Prema praksi Evropskog suda, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).

38. Što se tiče pitanja može li se predmetni stan smatrati apelanticinim «domom», iz činjenica predmeta, nespornim proizilazi da je apelantica od završetka rata u BiH boravila u predmetnom stanu sa svojom majkom do njene smrti (1998. godine), u kojem stanu je nastavila da živi i nakon toga, kao i tokom trajanja predmetnog postupka koji je pokrenula tužbom u avgustu 2008. godine protiv tuženog radi utvrđivanja ništavosti Ugovora o doživotnom izdržavanju. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da predmetni stan predstavlja dom apelantice u smislu člana 8. Evropske konvencije.

39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba da utvrdi da li je miješanje u apelanticin dom izvršeno „u skladu sa zakonom“, odnosno u skladu s članom 8. stav 2. Evropske konvencije. Nadalje s obzirom da je osperenom presudom udovoljeno protivtužbenom zahtjevu tuženog te da je apelantica obavezana da tuženom - preda u posjed predmetni stan, slobodan od ljudi i stvari, proizilazi da u smislu prakse Evropskog suda (vidi presudu Čosić protiv Republike Hrvatske, presuda od 15. januara 2009. godine, stav 18.), obaveza apelantice „da iseli iz stana predstavlja miješanje u pravo na poštivanje njenog doma“.

40. U vezi s tim, Ustavni sud prvobitno podsjeća na to da je u predmetnom postupku, okončanim osporenom presudom Kantonalnog suda, taj sud analizom Ugovora o doživotnom izdržavanju od 12. aprila 1985. godine i primjenom člana 6. ZSO, zaključio da je tuženi u momentu smrti primaoca izdržavanja, majke apelantice imao pravo korištenja predmetnog stana, jer iz odredaba navedenog ugovora (član 3. Ugovora o doživotnom izdržavanju), nesporno proizilazi da je majka apelantice potvrdila da je tuženi sa njom živio u ekonomskoj zajednici u predmetnom stanu više od pet godina i prije zaključivanja tog ugovora, odnosno jer apelantica nije dokazala svoje tvrdnje da nije postojala volja ugovornih strana za zaključivanje tog ugovora. Ustavni sud također zapaža da iz činjenica predmeta proizilaz da je apelantica poslije smrti svoga oca (1980. godine) povremeno boravila kod svoje majke, a poslije rata sve do majčine smrti je sa istom živjela, nakon čega je i dalje nastavila koristi predmetni stan, čiji vlasnik su TP „Marketi“ d.d. Sarajevo, koji je apelantici dao saglasnost za prijenos stanarskog prava, na temelju čega je apelantica sa pravnim prednikom Katonalnog stambenog fonda Sarajevo 11. marta 1999. godine zaključila Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 03/1-OH-1-1546/99, na temelju kojeg ugovora je stekla status nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim u pravomoćno okončanom postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu registriranim pod brojem P-1459/03 od 11. januara 2005. godine (okončan presudom Kantonalnog suda broj Gž-1212/05 od 30. aprila 2008. godine), vođenom po tužbi tuženog koji, utvrđeno je da je navedeni ugovor ništav pravni posao. Ustavni sud zapaža da je u tom postupku tuženi podnio tužbu radi utvrđivanja ništavosti Ugovora o korištenju stana koji je apelantica zaključila sa pravnim prednikom Katonalnog stambenog fonda Sarajevo, pozivajući se na odredbu člana 3. Ugovora o doživotnom izdržavanju, te jer je navedeni ugovor zaključen između apelanticine majke i tuženog svo vrijeme bio na snazi.

41. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka dakle utemeljena na odredbama ZSO, koji je donesen prije više od 30 godina i objavljen u službenim glasilima i da je bez sumnje bio primjereno dostupan apelantici, tako da je, kod činjenice koju ne spori da je bila upoznata sa postojanjem spornog ugovora između njene majke i tuženog, mogla biti upućena na okolnosti tog zakona koje se mogu primijeniti na konkretnu situaciju, a predmetni zakon je formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom, te je apelantica bila u mogućnosti da prilagodi svoje ponašanje prema navedenom zakonu.

42. U vezi s pitanjem da li miješanje u pravo na dom ima legitiman cilj od općeg interesa, Ustavni sud smatra da je evidentno da je cilj dosljedna primjena odredaba ZSO, kojim je regulirano pravo tuženog kao lica koje je sa nosiocem stanarskog prava, u konkretnom slučaju majkom apelantice i prije zaključenja tog ugovora živio u ekonomskoj zajednici u predmetnom stanu više od pet godina na osnovu zaključenog Ugovora o doživotnom izdržavanju. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, u postupku u kojem je utvrđivana ništavost apelanticinog ugovora o korištenju stana po tužbi tuženog, koji je postupak okončan pravomoćnom presudom kojom je utvrđeno da je taj ugovor ništav, zapravo ispitana razmjernost i razumnost miješanja u njeno pravo na dom. Dakle imajući u vidu navedeno, može se zaključiti da se radilo o legitimnom cilju u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije narušen princip „proporcionalnosti“ između apelanticinog interesa da predmetni stan i dalje koristi kao dom i općeg interesa zajednice koji se ogleda u dosljednoj primjeni zakona i omogućavanja posjeda stana licu koje dakle u smislu ZSO ima „jači pravni osnov“.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

44. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Također, nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u apelanticino pravo na dom zasnovano na zakonu, te da predstavlja neophodnu mjeru koja je proporcionalna u smislu da opći interes zajednice koji se ogleda u dosljednoj primjeni zakona odnosno zaštite lica koje ima „jači pravni osnov“ na posjed predmetnog stana preteže nad apelanticinim interesom.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-2985/15 (U. S.) | Sudska praksa | Aktio