Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3077/15 (M. G.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pasivna legitimacija
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3077/15

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3077/15, rješavajući apelaciju Milana Gvozdenovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Milana Gvozdenovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 088412 15 Rev od 24. marta 2015. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Milanu Gvozdenoviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Milanu Gvozdenoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Gvozdenovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 088412 14 Gž od 24. novembra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milan Gvozdenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drvara, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. juna 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 088412 15 Rev od 24. marta 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 088412 14 Gž od 24. novembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Prethodno je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti broj AP 503/15 od 15. aprila 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je, između ostalih, odbacio kao preuranjenu apelaciju (AP 604/15) koju je apelant 7. februara 2015. godine podnio protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 088412 14 Gž od 24. novembra 2014. godine.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Banja Luka, zatraženo je 6. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Tužena je odgovor na apelaciju dostavila 13. oktobra 2017. godine, Okružni sud i Osnovni sud 16. oktobra 2017. godine, a Vrhovni sud 4. decembra 2017. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 088412 10 P od 11. avgusta 2014. godine obavezana je tužena da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznose, i to: na ime duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 9.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 4.000,00 KM, što sve ukupno iznosi 13.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog naruženosti u iznosu od 2.000,00 KM i na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 5.000,00 KM. Navedenom presudom takođe je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova na ime umanjenja životne aktivnosti, te pretrpljenog straha, preko dosuđenog iznosa, te je tužena obavezana da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.379,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant 5. maja 2003. godine podnio tužbu tom sudu protiv tužene radi naknade štete. Osnovni sud je nakon brojnih izvedenih dokaza utvrdio da je predmet spora u predmetnoj pravnoj stvari apelantov zahtjev za naknade nematerijalne štete i da je među parničnim strankama sporan osnov i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, da je apelantu priznato pravo RVI V grupe sa 70% invaliditeta s pravom na ličnu invalidninu, da je kao vojni obveznik Vojske RS bio u zarobljeništvu (Bihać, Cazin) u periodu od 20. oktobra 1994. do 11. marta 1995. godine, te da je razmijenjen 11. marta 1995. godine u mjestu Ličko Petrovo Selo, Opština Korenica. Nadalje je navedeno da iz nalaza i mišljenja ambulante Petrovac od 11. marta 1995. godine proizlazi da se apelant žali na nesvjesticu, nervozu, bolove u cijelom tijelu, iscrpljenost, promuklost i da mu je nalazom vještaka neuropsihijatra od 2. juna 1995. godine konstatovana dijagnoza PTSP, za šta mu je propisana terapija, a iz nalaza i mišljenja Kliničkog centra Banja Luka od 14. novembra 2001. godine slijedi da apelant nije radno sposoban. Nalazom i mišljenjem Psihijatrijske klinike KC Banja Luka od 14. novembra 2001. godine konstatovano je da je kod apelanta dijagnosticiran PTSP, te da su njegove intelektualne sposobnosti na nivou lake mentalne retardacije, a iz otpusnog pisma Psihijatrijske klinike od 25. marta 2002. godine slijedi da je liječen u KC u Banjoj Luci u periodu od 11. februara 2002. do 25. marta 2002. godine. Iz otpusnog pisma Kantonalne bolnice Livno od 10. avgusta 2009. godine takođe je utvrđeno da je apelant liječen i u periodu od 23. jula do 10. avgusta 2009. godine, a iz otpusnog pisma KC Mostar, Odjel intenzivne kardiologije od 21. oktobra 2009. godine, slijedi da je apelant liječen i u navedenoj ustanovi u periodu od 19. oktobra 2009. do 21. oktobra 2009. godine.

8. Cijeneći predmet spora, Osnovni sud je utvrdio da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, taj sud je ukazao da je odredbom člana 154 stav 2 ZOO utvrđeno da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivicu, dok je odredbom člana 173 navedenog zakona propisano da šteta nastala u vezi s opasanom stvari odnosno opasnom djelatnosti smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Odredbom člana 174 ZOO propisano je da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se s njom bavi. Navedeno je da iz odredbi čl. 200 i 203 ZOO proizlazi da su duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti oblik nematerijalne štete, a nastaju kao posljedica tjelesne ozljede oštećenog. Osnovni sud smatra da ovaj vid nematerijalne štete po pravili ima trajni karakter, ali se novčana naknada može dosuditi i kada je smanjena životna aktivnost privremena i ako je jačeg intenziteta i duže traje ili ako to posebne okolnosti opravdavaju.

9. Na osnovu navedenog, cijeneći da je apelant zarobljen i da je zadobio posljedice kao u pismenom nalazu vještaka neuropsihijatra sa 44 godine života, dakle s kojima se nosi od svoje 44 godine, da su mu navedene posljedice otežale-promijenile život u smislu ograničenja koje je vještak naveo u svom nalazu cijeneći stepen umanjenja životne aktivnosti, pri tome cijeneći invalidninu koju prima (oko 145,00 KM), i imajući u vidu cilj i svrhu dosuđivanja nematerijalne štete, Osnovni sud je apelantu dosudio iznos od 9.000,00 KM. U pogledu pretrpljenog straha sud je takođe, cijeneći nalaz vještaka, koji je opisao koju vrstu i intenzitet straha koji je apelant trpio, pri tome takođe imajući u vidu njegovu životnu dob i pol, jačinu i intenzitet pretrpljenog straha, za ovaj vid nematerijalne štete dosudio iznos od 4.000,00 KM, takođe cijeneći svrhu i cilj navedene naknade štete.

10. Što se tiče fizičkih bolova koje je apelant trpio, sud ih je takođe cijenio na osnovu nalaza vještaka. U vezi s tim Osnovni sud je utvrdio da iz nalaza vještaka proizlazi da se ona na osnovu priložene medicinske dokumentacije „nije mogla izjasniti o kakvom stepenu i dužini trajanja fizičkog bola se radi“ jer ne postoji medicinska dokumentacija koja bi potvrdila postojanje posljedica, tj. oštećenja fizičkog zdravlja koja su nastala zbog fizičkog povređivanja za vrijeme boravka u logoru (kao i na okolnost naruženosti), pa se ne može tačno i decidirano govoriti o intenzitetu i jačini bolova prouzrokovanih povređivanjem i posljedicama povrjeđivanja. Imajući u vidu dato mišljenje vještaka, Osnovni sud je ocijenio nedokazanom činjenicu vremena i jačine trpljenja fizičkog bola, kao i stepena naruženosti, zbog čega je o ovom vidu naknade odlučio u smislu čl. 7, 123, a u vezi sa članom 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu. ZPP). Cijeneći navedeno taj sud je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova na ime umanjenja životne aktivnosti i pretrpljenog straha, preko dosuđenog iznosa te na ime naruženosti, dok je zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova i duševnih bolova na ime naruženosti u cijelosti odbio kao neosnovan.

11. Osnovni sud je takođe odbio kao neosnovan prigovor tužene o nedostatku pasivne legitimacije, ocijenivši da je apelant bio pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vojske RS), koga je zarobila Armija BiH, iz čega je nesporno utvrđeno da je tužena odgovorna u smislu člana 154, člana 173 i člana 174 ZOO, a u vezi sa članom 200 citiranog zakona. Navedeno je da se odgovornost tužene zasniva na objektivnoj odgovornosti jer je oboljenje koje je apelant zadobio posljedica njegovog učešća u ratu, na osnovu čega je taj sud zaključio da apelant ima osnova da potražuje naknadu štete od onoga čiji je bio pripadnik u vrijeme štetnog događaja. Što se tiče prigovora tužene o zastarjelosti potraživanja, Osnovni sud ga je odbio kao neosnovan, cijeneći da je apelant tužbu sudu podnio 5. maja 2003. godine, međutim zbog ratnog stanja i ratnih okolnosti, apelant je imao mogućnost da se obrati sudu tužbom za naknadu štete danom donošenja odluke Narodne skupštine RS o ukidanju ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti od 19. juna 1996. godine, od kada se ima računati rok zastarjelosti. Međutim, istaknuto je da je apelant zahtjev za obeštećenje tuženoj podnio 28. januara 1999. godine, što je dovelo do prekida zastare. Prilikom odmjeravanja naknade nematerijalne štete sud je primjenjivao „pravni standard“ pravične novčane satisfakcije iz člana 200 ZOO i u svojstvu istog izvršio individualizaciju pravične novčane satisfakcije, te donio odluku kao u izreci presude, imajući u vidu značaj povrijeđenog dobra i cilja kome služi novčana naknada nematerijalne štete, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan primjenom člana 200 stav 2 ZOO. Na dosuđeni iznos sud je apelantu dosudio zakonsku zateznu kamatu od donošenja odluke kao dana kada je utvrđena visina nematerijalne štete, sve u smislu člana 277, a u vezi sa članom 189 ZOO, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom člana 386 ZPP.

12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 088412 14 Gž od 24. novembra 2014. godine žalba tužene je uvažena, presuda Osnovnog suda od 11. avgusta 2014. godine u pobijanom dijelu kojim je apelantu dosuđena naknada nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti i pretrpljenog straha s kamatom (stav 1 izreke presude) i u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantu naknadi troškove postupka (stav 4 izreke presude) preinačena, tako što je apelantov zahtjev za naknadu štete i troškove postupka odbijen. Istom presudom apelantova žalba je odbijena i presuda Osnovnog suda od 11. avgusta 2014. godine u odbijajućem dijelu (stav II, III i V izreke presude) potvrđena, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.316,25 KM, takođe, odbijen kao neosnovan.

13. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet spora u predmetnoj parnici apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete prouzrokovane zarobljavanjem prilikom izvođenja redovnih borbenih aktivnosti u preciziranim iznosima za svaki pojedini vid nematerijalne štete, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje je Okružni sud ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te naveo da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev djelimično osnovan primjenom člana 154 stav 2, te čl. 200 i 203 u vezi sa čl. 173 i 174 ZOO, pri čemu je prvostepeni sud ocijenio neosnovanim prigovor zastarjelosti s obrazloženjem da je apelant prekinuo rokove zastarjelosti podnošenjem zahtjeva za obeštećenje tuženoj 28. januara 1999. godine. Međutim, Okružni sud je istakao da tužena žalbom osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno cijenio materijalno-pravni prigovor zastre iz odredbe člana 376 ZOO, uzimajući u obzir i prekid zastarijevanja podnošenjem zahtjeva za obeštećenje van spora 28. januara 1999. godine. Istaknuto je da u predmetnom postupku nije sporno da bi za prouzrokovanu štetu tužena odgovarala po principu objektivne odgovornosti, međutim da bi s obzirom na istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja, koji je, prema ocjeni Okružnog suda, osnovan to je pravilno bilo apelantov tužbeni zahtjev odbiti.

14. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 360 stav 2 ZOO propisano da zastarijevanje nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Odredbom člana 376 citiranog zakona je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo (stav 1), dok je stavom 2 citiranog člana propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. S tim u vezi Okružni sud je ukazao da je apelant tužbu sudu podnio 5. maja 2003. godine, protekom navedenih zakonskih rokova, računajući taj rok od 19. juna 1996. godine, kada je stupila na snagu Odluka Narodne skupštine RS broj 02-732/96 od 19. juna 1996. godine o ukidanju ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti („Službeni glasnik RS“ broj 15/96). Okružni sud je takođe ukazao da svaki vid nematerijalne štete zastarijeva posebno, tako da početak roka zastarijevanja potraživanja naknade štete za pretrpljene fizičke bolove i strah nastupa protekom vremena njihovog trajanja, a početak računanja rokova zastarijevanja potraživanja za naknadu štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti nastupa u trenutku kada se liječenje dovrši i zdravstveno stanje oštećenog stabilizuje. Tako kada se nematerijalna šteta koja se odnosi na strah i pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti dovede u vezu s nalazom vještaka psihijatra, onda je za ove vidove nematerijalne štete zastarijevanje u svakom slučaju osnovano jer se kao početak zastarijevanja ima uzeti 19. juni 1996. godine kada je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti u RS. Kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, nakon izlaska iz logora, prema medicinskoj dokumentaciji, kod apelanta su se javili simptomi neurotičnog stanja ili tzv. posttraumatskog stresnog poremećaja, zbog čega mu je preporučena odgovarajuća terapija jer je pretrpljeni strah kod apelanta prouzrokovao pojavu psihijatrijskog poremećaja koji se razvio godinu dana nakon izlaska iz logora, a da se tek dvije godine nakon trajanja ovog stanja može govoriti o prelasku tog stanja u trajno stanje. Naime, kako je apelant izašao iz logora 11. marta 1995. godine, nakon čega se godinu dana od tada do 11. marta 1996. godine kod njega razvio psihijatrijski poremećaj. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelantu još u junu 1995. godine postavljena dijagnoza koja je saglasna dijagnozi utvrđenoj nakon liječenja 2002. godine, iz čega proizlazi da je apelant još 1995. godine saznao za obim štete i sve elemente njene visine, uključujući umanjenje životne aktivnosti jer je prema nalazu vještaka posljedica postraumatskog stresa dijagnosticirana 1995. godine s umanjenjem životne aktivnosti, iz kojih razloga je rok zastarijevanja otpočeo najkasnije 1996. godine. Okružni sud je zaključio da i u slučaju da je podnošenjem zahtjeva za vansudsko obeštećenje 28. januara 1999. godine prekinut tok zastarijevanja, prema ocjeni tog suda opet je nastupila zastara jer je do podnošenja apelantove tužbe 5. maja 2003. godine protekao i subjektivni i objektivni rok prema članu 376 stav 2 ZOO. S obzirom na to, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud dosudio prenizak iznos za naknadu nematerijalne štete. Imajući u vidu navedeno, te da je apelantova tužba zaprimljena 5. maja 2003. godine Okružni sud je zaključio da je tužba podnesena van zakonom propisanog roka iz člana 376 stav 2 ZOO, zbog čega je taj sud žalbu tužene uvažio, pa je na osnovu odredbe člana 226 ZPP odlučio kao u izreci presude.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 088412 15 Re od 24. marta 2015. godine apelantova revizija je odbačena kao nedozvoljena.

16. U obrazloženju rješenja je navedeno da je revizija odbačena shodno odredbi člana 237 stav 2, 3 i 4 ZPP jer vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi cenzus od 30.000,00 KM, odnosno jer apelant nije zatražio odlučivanje u smislu st. 3 i 4 navedene zakonske odredbe.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog načina na koji je taj sud primijenio materijalno pravo u pogledu tužbenog zahtjeva za isplatu naknade nematerijalne štete i zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Apelant, takođe, ističe da je nalazom vještaka neuropsihijatra konstatovano da boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja, koja bolest podrazumijeva trajno liječenje, dakle smatra da njegovo liječenje nije završeno, zbog čega tvrdi da nije nastupila zastara kako je to utvrđeno osporenim odlukama. Navedeno iz razloga što, kako navodi, i danas trpi posljedice boravka u zarobljeništvu. Apelant dalje ističe da je njegovo zarobljavanje – šteta uzrokovana krivičnim djelom, u kom slučaju se zastara naknade štete računa prema odredbi člana 377 ZOO. Apelant, takođe, smatra da predmetni postupak traje neopravdano dugo, više od 12 godina, pa zato što se, prema njegovom mišljenju, ne radi o naročito složenom predmetu zahtijeva naknadu nematerijalne štete. Takođe ukazuje da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno i pravo na imovinu jer je nematerijalna šteta koju je pretrpio posljedica vremena provedenog u zarobljeništvu.

b) Odgovor na apelaciju

18. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na koja se poziva u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Vrhovni sud smatra da se apelantovim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, te da stoga nisu povrijeđena apelantova prava zagarantovana Ustavom i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

20. Okružni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u odluci tog suda, slijedom čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Osnovni sud, takođe, apelantovu apelaciju smatra neosnovanom, te predlaže da se ona odbije.

V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Član 174.

(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Član 376. stav 1. i 2.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377. stav 1.

Kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

Član 383.

Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 088412 15 Rev od 24. marta 2015. godine odbačena apelantova revizija iz procesnih razloga, pa konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari u smislu člana 18 Pravila Ustavnog suda predstavlja Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 088412 14 Gž od 24. novembra 2014. godine, koju je apelant osporio u apelaciji broj AP 604/15, a koja je odbačena kao preuranjena Odlukom broj AP 503/15 od 15. aprila 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud dopustivost predmetne apelacije, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), sagledati u odnosu na tu presudu, pa kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 604/15. Apelant je dakle osporenu Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 088412 14 Gž od 24. novembra 2014. godine primio 11. decembra 2014. godine, a apelacija je u predmetu broj AP 604/15 podnesena 7. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Okružnog suda donesenom u parničnom postupku prekršena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

(…)

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (…)

31. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu nematerijalne štete. Prema praksi Ustavnog suda, „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

U odnosu na osporene odluke

32. Ustavni sud zapaža da kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376 ZOO, jer smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 377 ZOO budući da smatra da mu je šteta pričinjena krivičnim djelom, te jer je njegovo liječenje trajno.

33. Imajući u vidu apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu radi naknade nematerijalne štete, te da je u konačnici osporenom presudom Okružnog suda odbijen s a tužbenim zahtjevom, primjenom člana 376 ZOO, zbog zastarjelosti potraživanja.

36. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da se pitanjem rokova zastare u postupcima naknade štete bavio u brojnim svojim odlukama u kojima je obrazložio da u ograničenja ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare potraživanja iz tužbenog zahtjeva (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3/06, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07, zatim, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3111/09 od 23. decembra 2013. godine i druge dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ovo ograničenje je potrebno da bi se omogućio princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. juna 1985, serija A broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

37. U tom kontekstu Ustavni sud, takođe, zapaža da je Evropski sud u svojoj odluci donesenoj u predmetu Baničević protiv Hrvatske od 21. oktobra 2012. godine ukazao da zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su obezbjeđenje pravne izvjesnosti i pravosnažnosti i zaštita mogućih tuženika od zastarjelih zahtjeva kojima bi se moglo teško suprotstaviti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati ako se od sudija traži da odluče o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti, na osnovu dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi citirani predmet Stubbings i ostali, stav 51, vidi, takođe, mutatis mutandis, Vo protiv Francuske [VV], broj 53924/00, stav 92, ECHR 2004-VIII i J. A. Pye (Oxford) Ltd. i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], broj 44302/02, st. 68-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke trebaju očekivati primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, br. 38366/97, 38688/97, 40777/98, 40843/98, 41015/98, 41400/98, 41446/98, 41484/98, 41487/98 i 41509/98, stav 33, ECHR 2000- I).

38. Osim toga, Evropski sud je u okolnostima tog slučaja naglasio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u opštem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376 ZOO. To bi, prema mišljenju Evropskog suda, građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosioca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući uticaj na njihovu građansku tužbu. Prema mišljenju Evropskog suda, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u opštem zastarnom roku podnosioci su se, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Prema tome, Evropski sud je istakao da se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi ili način na koji su primijenjeni u ovom predmetu povrijedili samu suštinu prava podnosioca na pristup sudu (vidi Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37).

39. Dovodeći okolnosti konkretnog predmeta u vezu s naprijed navedenim stavovima, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu prvostepeni sud djelimično udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu, te je, primjenom odredbe člana 154 stav 2, čl. 173 i 174 ZOO, presudom od 11. avgusta 2014. godine obavezao tuženu da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati precizirane novčane iznose na ime duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti i na ime pretrpljenog straha dok je, primjenom čl. 7, 123 i 126 ZPP, odbijen apelantov zahtjev za naknade nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog naruženosti i na ime pretrpljenih fizičkih bolova, kao i zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova na ime umanjenja životne aktivnosti, te pretrpljenog straha preko dosuđenog iznosa zbog toga što apelant nije dokazao činjenicu vremena i jačine trpljenja fizičkog bola, kao i stepena naruženosti. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor tužene zastare iz odredbe člana 376 ZOO jer je apelant zahtjev za obeštećenje van spora tuženoj podnio 28. januara 1999. godine, što je, prema ocjeni tog suda, dovelo do prekida zastare. Međutim, za razliku od prvostepenog suda, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući u žalbenom postupku, zaključio da je prigovor zastarjelosti osnovan, zbog čega je uvažio žalbu tužene i presudu prvostepenog suda u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu preinačio.

40. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke ukazao na odredbu člana 376 ZOO kojom je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo (stav 1), a stavom 2 navedenog člana propisano je da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Ustavni sud takođe zapaža da je Okružni sud obrazložio da je apelant tužbu podnio 5. maja 2003. godine, dakle protekom rokova preciziranih citiranom odredbom zakona, računajući od 19. juna 1996. godine, kada je stupila na snagu Odluka Narodne Skupštine RS broj 02-732/96 od 19. juna 1996. godine o ukidanju ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u RS. Osim toga, Ustavni sud, vezano za apelantove navode da njegovo liječenje nije završeno i da se radi o trajnom liječenju, zapaža da je Okružni sud ukazao da svaki vid nematerijalne štete zastarijeva posebno tako da početak roka zastarijevanja potraživanja za naknadu štete za pretrpljeni fizički bol i strah nastupa protekom vremena njihovog trajanja, a početak računanja roka zastarijevanja potraživanja za naknadu štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti nastupa u trenutku kada se liječenje dovrši i zdravstveno stanje oštećenog stabilizuje. Okružni sud je u vezi s tim ukazao na nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra koji je utvrdio da se kod apelanta razvio psihijatrijski poremećaj 11. marta 1996. godine, dakle godinu dana nakon izlaska iz logora. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da je Okružni sud jasno i argumentovano obrazložio, primjenom odredbe člana 376 stav 2 ZOO, da je apelant izašao iz logora 11. marta 1995. godine, da se najdalje godinu dana od tada kod njega razvio psihijatrijski poremećaj, iz čega slijedi da je apelant 1995. godine saznao za obim štete i sve elemente njene visine, uključujući i umanjenje životne aktivnosti, pa je zaključio da je u okolnostima apelantovog slučaja rok zastarijevanja otpočeo najkasnije 1996. godine. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Okružni sud ukazao da je, i u slučaju da je podnošenjem zahtjeva za vansudsko oštećenje 28. januara 1999. godine prekinuo tok zastarijevanja, kako je to zaključio prvostepeni sud, prema ocjeni Okružnog suda zastara je opet nastupila jer je od podnošenja apelantove tužbe 5. maja 2003. godine protekao i subjektivni i objektivni rok prema navedenoj odredbi ZOO. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada je Okružni sud, primjenom odredbe člana 376 ZOO, zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, zbog čega je preinačio prvostepenu odluku, pri čemu je u obrazloženju za svoje odlučenje dao jasne o detaljne razloge.

41. U vezi s apelantovim navodima da je u njegovom slučaju šteta uzrokovana krivičnim djelom koje podliježe rokovima zastare u smislu člana 377 ZOO, Ustavni sud zapaža da apelant na ove navode nije ukazivao tokom trajanja predmetnog postupka, iz čega proizlazi da ih je prvi put istakao u apelaciji pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima kada apelant određene navode prvi put ističe u apelaciji, Ustavni sud ukazuje da apelant ove navode ne može uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je trebao koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26 i AP 1808/10 od 15. januara 2014. godine, tačka 29, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), što, kako proizlazi iz činjenica predmeta, nije učinio, pa se redovni sudovi nisu ni mogli baviti tim pitanjem. Međutim, nezavisno od toga, Ustavni sud smatra neophodnim ukazati da je u sopstvenoj praksi već razmatrao apelacije vezane za primjenu odredbe 377 ZOO u kontekstu parničnih postupaka vezanih za naknadu materijalne i nematerijalne štete (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj 2507/13 od 10. novembra 2016. godine, tačka 30, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te nije našao proizvoljnost u stavu redovnih sudova da se odredba člana 377 ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koja inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, te da se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376 ZOO.

42. Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, te praksu Ustavnog i Evropskog suda usvojenu u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima u vezi s primjenom rokova zastare, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, i u okviru predmetnog parničnog postupka, primjenom rokova iz člana 376 ZOO apelantu ni na koji način nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

43. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

44. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 5. maja 2003. godine, te da je postupak okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 088412 15 Rev od 24. marta 2015. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao 11 godina i 10 mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

45. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja o kojim je raspravljano u predmetnom postupku u kojem je apelant tražio naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke i duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti i straha, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak bio relativno složene prirode.

46. Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama na bilo koji način odugovlačio predmetni postupak. Štaviše, apelant je Ustavnom sudu ponudio podneske iz kojih je vidljivo da je nastojao da se navedeni postupak okonča što prije.

47. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud na osnovu raspoložive dokumentacije zapaža da je postupak pred Osnovnim sudom od momenta podnošenja tužbe (5. maja 2003. godine) do donošenja prvostepene odluke trajao 11 godina i tri mjeseci (11. avgusta 2014. godine), što se, prema ocjeni Ustavnog suda, smatra neprimjerenom dugim rokom za odlučivanje u predmetnom postupku pred prvostepenim sudom. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud (24. novembra 2014. godine) i Vrhovni sud (24. marta 2015. godine) svoje odluke donosili u relativno kratkom vremenskom periodu (od tri odnosno četiri mjeseca), koji zadovoljava garancije prava na pravično suđenje.

48. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da se predmetni spis najduže nalazio na rješavanju pred Osnovnim sudom (u periodu dužem od 11 godina), te da je i taj period imao odlučujući uticaj na cjelokupnu dužinu predmetnog postupka. Prema tome, uzimajući u obzir da je postupak u cjelini trajao 11 godina i 10 mjeseci, Ustavni sud smatra da navedeni period nikako ne zadovoljava garancije prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

50. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete.

51. Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odlaganja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300 KM. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku po usvojenim kriterijumima trebalo isplatiti iznos od 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

52. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi ZOO, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru povrede prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak za naknadu nematerijalne štete trajao duže od 11 godina, te koji ne zadovoljava garancije prava na pravično suđenje u razumnom roku.

54. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odredaba ZOO na apelantovu štetu, te kada je Okružni sud, suprotno navodima apelacije, za svoju odluku dao jasne i argumentovane razloge.

55. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, konkretno odredbi ZOO, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

56. Na osnovu čl. 59 st. (1), (2) i (3) i 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3077/15 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio