Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3829/17 (A. K.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kazna
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3829/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-3829/17, rješavajući apelaciju Adija Kahrimana, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adi Kahriman protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 K 036719 17 Kž od 6. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adi Kahriman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Advokatsko društvo "Ademović, Nožica i partneri" d.o.o. Sarajevo, podnio je 9. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 K 036719 17 Kž od 6. juna 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 K 036719 od 7. novembra 2016. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništvo iz člana 289. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, te je obavezan da sa A. K. na ime imovinsko-pravnog zahtjeva plate oštećenoj D. M. iznos od 3.800,00 KM. U toku postupka utvrđeno je, pored ostalog, da je apelant zajedno sa licima (precizno navedena u izreci prvostepene presude), noseći na glavama kape tzv. „fantomke“, uz pomoć blokova cigle i šljako-betonskih blokova ušli u kuću oštećene, gurnuli je na pod vezali ruke i noge, telefonskim kablom vezali nogu za sto, da je apelant preturao stvari po sobama tražeći novac, da bi u jednoj kutiji pronašao četiri koverte u kojima se nalazio ukupan iznos od 5.700,00 KM, koji su uzeli i prisvojili, oštetivši na taj način D. M. za navedeni iznos. Općinski sud je naveo, da se apelant na pretresu za izjašnjenje o krivnji održanom 17. juna 2016. godine izjasnio krivim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Dalje, Općinski sud je ukazao da je prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije kao olakšavajuću okolnost cijenio apelantovu mladu dob, priznanje krivnje i što do sada nije osuđivan, kao i što je oštećenoj na ime obeštećenja dat iznos od 1.900,00 KM. Takođe, Općinski sud je naveo da se apelantu nije mogla cijeniti kao olakšavajuća okolnost, kako je predložio njegov branitelj, da krivično djelo nije počinjeno iz materijalnih motiva jer je zaposlen, već se radi o mladalačkom hiru i nepromišljenosti, iz razloga što njegova motivacija da učini krivično djelo nije relevantna i ne predstavlja obilježje krivičnog djela, niti su okolnosti od takvog značaja da bi se mogle okarakterisati kao olakšavajuće i uticati na visinu kazne. Osnovni sud je istakao da je kao otežavajuću okolnost cijenio da je krivično djelo učinjeno prema staroj osobi, što je apelantu bilo poznato, iz kojih razloga mu je izrečena naprijed navedena kazna koja odgovara težini krivičnog djela i kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja u smislu odredaba člana 42. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da apelant u žalbi ukazuje da mu je prvostepenom odlukom prestrogo izrečena kazna i da sud nije adekvatno cijenio olakšavajuće okolnosti, smatra da na njegovoj strani nema otežavajućih okolnosti, te da je priznao krivnju, da je neosuđivan, kao i da je na ime obeštećenja oštećenoj dao novčani iznos od 1.900,00 KM. Isto tako, apelant je u žalbi naveo da je u stalnom radnom odnosu i da će izrečena kazna imati za posljedicu gubitak zaposlenja. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je izvršio uvid u prvostepenu odluku i dokaze o činjenicama utvrđene od strane tog suda koji su od uticaja na odmjeravanje kazne, te je zaključio da je izrečena kazna adekvatna stepenu društvene opasnosti počinjenog krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti apelanta. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da je apelant mlađa osoba, da ranije nije osuđivan i da je priznao krivnju za počinjenje predmetnog krivičnog djela, kao i da je obeštetio oštećenu za iznos od 1.900,00 KM. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud te okolnosti već cijenio, a da okolnosti koje apelant navodi u žalbi kao olakšavajuće okolnosti nisu takve pravne i činjenične prirode da bi bitnije uticale na ocjenu adekvatnosti izrečene kazne. Kantonalni sud je podsjetio da je za predmetno krivično djelo predviđena kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, a da sam način izvršenja krivičnog djela i okolnosti pod kojima je izvršeno ukazuju da se radi o povećanoj društvenoj opasnosti izvršenog krivičnog djela, a naročito što je oštećena osoba starije životne dobi, da je bačena na pod i višestruko vezana za ruke i noge i telefonskim kablom vezana za sto, što sve ukazuje na prekomjernu upotrebu fizičke sile. Isto tako, Kantonalni sud je istakao i upornost u izvršenju krivičnog djela, koja se ogleda u načinu ulaska u kuću preko blokova, cigli i drugih, šljako-betonskih blokova na balkon pa u kuću, a koja upornost takođe predstavlja otežavajuću okolnost, a što se odnosi na apelanta kao direktnog izvršioca krivičnog djela.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, vidi u pogledu izrečene krivične sankcije. Apelant smatra da mu je izrečena kazna koja je nesrazmjerna izvršenom krivičnom djelu, kao i da sudovi nisu cijenili sve olakšavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazne. Apelant je istakao da je u vrijeme počinjenja krivičnog djela imao 23 godine, da ranije nije osuđivan, te da je izrazio iskreno kajanje zbog učinjenog djela. Apelant u suštini smatra da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na primjenu materijalnog prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, osim otežavajućih, cijenio i olakšavajuće okolnosti na strani apelanta (mlađa osoba, ranije neosuđivan i priznanje krivnje, kao i obeštećenje oštećene) i da je uzevši u obzir navedeno izrekao apelantu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, zaključujući da će se izrečenom krivičnopravnom sankcijom postići svrha kažnjavanja u apelantovom slučaju, a u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost i arbitrarnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući po žalbi koju je apelant podnio protiv prvostepene presude, razmotrio apelantove žalbene navode, jasno ukazao zašto apelantovi žalbeni navodi ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3829/17 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio