Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3926/17 (R. T.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3926/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-3926/17, rješavajući apelaciju Radeta Terzića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rade Terzić protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Rs 030549 16 Rsž od 5. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rade Terzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Han Pijeska, podnio je 13. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Rs 030549 16 Rsž od 5. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se zabrani tuženom (JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac-ŠG „Visočnik“) vršenje ponašanja koje predstavlja zlostavljanje odnosno sprečavanje apelanta da obavlja poslove i radne zadatke Referenta zaštite na radu, odnosno ponavljanja zlostavljanja, da se naloži tuženom da prestane sa preduzimanjem radnji kojim se povrjeđuje integritet, čast i ugled apelanta, kao i svako drugo diskriminatorsko ponašanje, te da rasporedi apelanta na poslove Referenta zaštite na radu, kao i da se obaveže tuženi da apelantu radi naknade nematerijalne štete pretrpljene uslijed duševnog bola zbog povrede časti, ugleda i prava ličnosti, prouzrokovane diskriminatorskim postupanjem isplati određene novčane iznose.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da apelant svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnjama da je nezakonito premješten sa poslova Referenta zaštite na radu na poslove Referenta za obradu podataka i praćenje proizvodnje, iako ne ispunjava uslove za to radno mjesto, budući da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta predviđeno da je za obavljanje poslova Referenta za obradu podataka i praćenje proizvodnje predviđena Viša stručna sprema zvanje diplomirani inženjer šumarstva, a taj uslov apelant ne ispunjava budući da je po struci diplomirani inženjer elektrotehnike. Nadalje, da radno mjesto na koje je raspoređen zahtijeva konstantan rad na računaru, a da zbog slabog vida nije sposoban da obavlja te poslove, te da je to raspoređivanje imalo za cilj njegovo ugrožavanje te ugrožavanje njegovog dostojanstva i integriteta na radu, zbog čega je trpio duševne patnje uslijed mobinga. Okružni sud je ukazao da prema odredbi člana 5. Zakona o radu-Prečišćeni tekst, radnik ne može biti stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože i pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenje i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili ne članstva u Sindikatu ili političkoj organizaciji, tjelesnog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa. Naime, da je tom odredbom ustanovljena zabrana povrede jednakog tretmana. Zatim, da je odredbom člana 111. stav 5. Zakona o radu, mobing definisan kao specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem vremenskom periodu psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice sa ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta. Nadalje, da je prema odredbi člana 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije, mobing oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat za žrtvu čija je svrha i posljedica degradacija radnih uslova i profesionalnog statusa zaposlenog. Okružni sud je istakao da apelant traži zabranu vršenja diskriminacije koja se ogleda u sprečavanju apelanta da obavlja poslove i radne zadatke Referenta zaštite na radu, te nalaganje tuženom da apelanta rasporedi na poslove i radne zadatke Referenta zaštite na radu i naknadu štete, temeljem odredbi člana 112. Zakona o radu. Okružni sud je ukazao da poslodavac ima pravo da u skladu sa svojim potrebama radnika rasporedi na drugo radno mjesto. Zatim, da je apelant u konkretnom slučaju Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 8. maja 2012. godine raspoređen na poslove i radne zadatke Referenta za obradu podataka i praćenje proizvodnje i da je isti Ugovor potpisan od strane poslodavca-tuženog i radnika-apelanta. Nadalje, da među strankama nije sporno da apelant nije osporavao zakonitost tog Ugovora, pa da je stoga pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantu ne pripada pravo da zahtijeva raspoređivanje na poslove koje je obavljao prije zaključenja tog Ugovora o radu, tj. na poslove i radne zadatke Referenta zaštite na radu. Okružni sud je zaključio da je irelevantno da li su postojali opravdani razlozi da se apelant premjesti sa jednog radnog mjesta na drugo radno mjesto, kako to tvrdi tuženi, ili je to učinjeno iz šikanoznih razloga, kako to tvrdi apelant, obzirom da apelant u konkretnoj parnici nije osporavao zakonitost Ugovora o radu kojim je raspoređen na poslove i radne zadatke Referenta za obradu podataka i praćenje proizvodnje, analogno članu 137. stav 3. Zakona o radu. Naime, da bi samo u slučaju poništenja tog ugovora odnosno utvrđenja da isti nije zaključen u skladu sa zakonom, apelant imao pravo tražiti da se rasporedi na radno mjesto na kome je bio prije zaključenja tog ugovora. Imajući u vidu naprijed navedeno, suprotno žalbenim navodima, Okružni sud je ocijenio da sud nije bio ovlašten da na osnovu provedenih dokaza, po službenoj dužnosti utvrđuje valjanost Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 8. maja 2012. godine jer bi time izašao iz okvira postavljenog tužbenog zahtjeva, a što prema odredbi člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku, nije dopušteno. Nadalje, da se pravilnim ukazuje i zaključak prvostepenog suda da apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete u smislu člana 111. i 112. Zakona o radu, jer nije dokazao činjenice koje bi opravdavale sumnju da je bio žrtva mobinga. Naime, da iz provedenih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka koji su dati na okolnost raspoređivanja apelanta na poslove i radne zadatke Referenta za obradu podataka i praćenje proizvodnje, ne proizlazi da je apelant na poslu ponižavan i psihički zlostavljan u dužem vremenskom periodu, pa da mu u smislu odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima ne pripada naknada za taj vid štete. Također, da ni činjenica da se apelant liječio kako to proizlazi iz iskaza Dr. medicine S. M. u vremenskom periodu od 2011. do 2012. godine od posljedica stresa ne opravdava dosuđivanje naknade nematerijalne štete s obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke O. Č. ne proizlazi uzročno-posljedična veza između navedenog oboljenja i raspoređivanja apelanta na poslove i radne zadatke Referenta za obradu podataka i praćenje proizvodnje.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje, da je apelant dokazao materijalnim dokazima i izjavama svjedoka da ga je tuženi „zlostavljao“ na poslu, te da su sudovi pogrešno i proizvoljno tumačili i primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na život, pravo osobe da ne bude podvrgnuto nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu) kao i na „Mobing kao oblik diskriminacije“, koje navode je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman