Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2162/17 (M. M.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2162/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2162/17, rješavajući apelaciju Mirka Miljića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirko Miljić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 023169 16 Gž 2 od 10. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Miljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 31. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 023169 16 Gž 2 od 10. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (R. R.) i preinačena Presuda Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 023169 15 P 2 od 22. avgusta 2016. godine, na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant vlasnik po osnovu dosjelosti sa 1/1 dijela na k.č. br. 887/2 (preciznije označena u izreci prvostepene presude), što je tuženi dužan priznati i dozvoliti da se apelant uknjiži kao vlasnik sa 1/1 dijela u katastarskom operatu, dok je apelantova žalba odbijena i Presuda Osnovnog suda potvrđena u odbijajućem dijelu u kojem apelant zahtijevao pravo vlasništva na parceli k.č. br. 887/3 (preciznije označena u izreci prvostepene presude), te u dijelu u kojem apelant zahtijeva uknjižbu u Zemljišno knjižnom odjelu na navedenim parcelama.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelant tužbeni zahtjev temelji na tome da on, kao vlasnik i posjednik parcela k.č. 879 (na kojoj ima izgrađenu kuću) i k.č. 877/6, graniči sa parcelom k.č. 887/2 koja je u vlasništvu tuženog, te da je on zajedno sa svojim precima u savjesnom posjedu spornih nekretnina k.č. 887/2 i k.č.887/3 preko 20 godina, te smatra da je stekao pravo svojine održajem, a da mu tuženi od 2010. godine osporava korištenje navedenih parcela. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 28. stav 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03), čije odredbe su relevantne za rješenje spornog odnosa, propisano da savjestan posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stiče pravo vlasništva na tu stvar održajem protekom 20 godina. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je na strani apelanta teret dokaza kada je stupio u posjed stvari i time započeo održaj i posljednji dan u kojem se održaj završava, dok je na tuženom teret dokazivanja da je apelant u međuvremenu izgubio posjed i eventualno ga ponovo kasnije nastavio, kao i teret dokaza da se radi o nesavjesnom držaocu, pošto odredba član 72. stav 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisuje da se savjesnost posjeda pretpostavlja. U konkretnom slučaju, apelant tvrdi da drži u posjedu ono što tužbom traži, dok tuženi tvrdi da apelant spornu parcelu koristi djelimično kao prilazni put do svoje kuće i da mu on to ne osporava, ali mu osporava da je održajem stekao pravo vlasništva na istoj nekretnini. Okružni sud je naveo da su u katastarskom operatu na ime tuženog upisane nekretnine i to k.č. 887, koja je na osnovu prijave stranke od 19. aprila 2010. godine cijepana na k.č. 887/1 i k.č. 887/2 na osnovu prijavnog lista i takvo stanje je i danas, dok je na apelantovo ime upisana parcela k.č. 878 sa 1/1 dijela. Okružni sud je ukazao da je bitna činjenica za odluku postojanje i vrijeme trajanja posjeda, pa je važno utvrditi početak roka i završetak vremenskog perioda koji je zakonom propisan za održaj. Shodno tome, Okružni sud je ukazao da se radi o dijelu parcele k.č. 887., odnosno sada 887/2 koja je u stvari pristupni put koji izlazi na glavni put i koji apelant koristi do svoje kuće. Međutim, Okružni sud je naveo da apelant ne traži utvrđivanje prava služnosti prolaza puta, već da se utvrdi njegovo pravo vlasništva održajem. S obzirom na činjenicu da je parcela k.č. 887/2 nastala cijepanjem 2010. godine i da se radi o parceli tuženog koja graniči sa pristupnim putem koji je u svojini apelanta koji vodi do apelantove kuće, da je zelena površina uz put jasno odvojena od granice puta, da samo dio nekadašnje parcele tuženog (k.č. 887) apelant koristi kao prolaz do svoje kuće, da je to sada k.č. 887/2, te da je prema nalazu vještaka tuženi osim formalnog i u stvarnom posjedu dijela iste parcele, Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao kada je stupio u posjed predmetne nekretnine i time započeo održaj, odnosno nije dokazao vršenje faktičke vlasti na spornoj nekretnini kroz zakonom propisano vrijeme. Isto tako, Okružni sud je naveo da sama činjenica da su 1958. godine dešifrovane drvena i živa ograda koju je na svom posjedu posadio djed tuženog, koju je tuženi počupao (prije 10-12 godina) nije dokaz da je od 1958. godine počeo teći vremenski period za održaj i da je apelant stekao svojinu održajem (koseći travu), jer se radi o pristupnom putu apelanta uz posjed tuženog, kojem tuženi nije sporio prolaz. Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (odnosno odredbe člana 58. Zakona o stvarnim pravima koje jednako propisuju sticanje vlasništva održajem) kada je odbio apelantov zahtjev da se utvrdi pravo svojine održajem na parceli k.č. 887/3 (koja je formirana tokom postupka, takođe od parcele tuženog k.č. 887), iz razloga što apelant izvedenim dokazima nije potvrdio kontinuitet i kvalitet posjeda, te da iz dopune nalaza vještaka geometra od 4. aprila 2016. godine proizilazi da apelant drži u posjedu samo dio novoformirane k.č. 887/3, da preostali dio ne drži u posjedu, slijedom čega nije stekao pravo svojine dosjelošću na toj parceli.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da su proizvoljno primijenjene odredbe materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. S obzirom na to. Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2162/17 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio