Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3472/16 (A. M. iz Sarajeva)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3472/16

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu Age Mahmutagića broj AP-3472/16 rješavajući zahtjev za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Age Mahmutagića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ago Mahmutagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 17. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 114059 16 Rev od 19. jula 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 114059 11 Gž od 8. oktobra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 114059 09 P od 17. juna 2011. godine. Apelant je podnescima u više navrata dopunjavao apelaciju.

2. Podneskom od 6. decembra 2017. godine apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se obustavio izvršni postupak koji je u toku kod Općinskog suda pod brojem 65 0 I 676443 17 I, do donošena konačne odluke o apelaciji.

3. Tužitelj, Vlada Federacije BiH, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Vlade F BiH (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 8. oktobra 2009. godine podnio tužbu protiv apelanta radi raskida ugovora o korištenju iz razloga što apelant ne može biti, istovremeno, nosilac stanarskog prava na dva stana.

4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 114059 09 P od 17. juna 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 114059 11 Gž od 8. oktobra 2015. godine raskinut je ugovor o korištenju stana u Sarajevu u ulici Grbavička broj 37/IV-11, površine 95 m2 (u daljnjem tekstu: sporni stan) koji su 9. februara 1997. godine zaključili FMO - Generalštab Armije BiH), kao davalac spornog stana na korištenje, sa jedne strane i apelant, kao korisnik stana, sa druge strane, te je apelantu naloženo da sporni stan slobodan od lica i stvari preda tužitelju u roku od 30 dana.

5. Istom presudom (stav 2. izreke) sud je primio na znanje povlačenje dijela tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se apelantu naloži da preda tužitelju u posjed stan u Sarajevu, u ulici Grbavička broj 27,visoko prizemlje, površine 41 m2, slobodan od lica i stvari (radi se o stanu na kojem je apelant bio prijeratni nositelj stanarskog prava).

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka Općinski sud je, između ostalog, utvrdio da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u istoj ulici na broju 27, koji je napustio tokom rata, zatim da je apelant nakon rata od FMO dobio na korištenje sporni stan u koji je uselio sa porodicom, potom da je apelant 15. januara 2001. godine, s ciljem konačnog rješavanja stambenog pitanja u Sarajevu, dao izjavu da FMO ustupa svoj stan u istoj ulici na broju 27, da je rješenje Uprave za stambena pitanja KS od 8. maja 2003. godine potvrđeno da je apelant bio nositelj stanarskog prava na stanu u ul. Grbavička broj 27 i da mu je isti vraćen u posjed, od kada apelant koristi dva stana (na adresi Grbavička broj 27 i Grbavička broj 37), da je tužitelj, polazeći od izjave apelanta o ustupanju svoga stana pozvao apelanta 6. oktobra 2008. godine da mu ustupi navedeni stan, što apelant nije učinio, jer je u taj stan uselio apelantov sin, a apelant nastavio da koristi sporni stan.

7. U vezi s takvim činjeničnim utvrđenjem Općinski sud se, između ostalog, pozvao na odredbu člana 12. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) koja izričito propisuje da građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu, a da je iz provedenih dokaza proizašlo da je apelant nosilac stanarskog prava na dva stana u istoj ulici u Sarajevu, što je protivno imperativnim normama. Općinski sud je u vezi s tim pozvao i na odredbe člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako šta drugo nije određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Kada je tužitelj 6. oktobra 2008. godine pozvao apelanta da tužitelju preda u posjed stan na kojem je imao stanarsko pravo prije rata i koji mu je upravnom postupku vraćen u posjed, što apelant u ostavljenom roku nije učinio, Općinski sud je primjenom odredaba člana 12. ZOSO-a i člana 124. ZOO-a odlučio kao u izreci presude.

8. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepene presude Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 114059 16 Rev od 19. jula 2016. godine reviziju odbio, te istovremeno odbacio dopunu reviziju apelanta kao neblagovremenu.

9. Nakon što je ispitao osporenu presudu Vrhovni sud je zaključio da je ona pravilna i zakonita jer je zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Pojašnjavajući takav svoj stav Vrhovni sud je prije svega obrazložio tužbeni zahtjev tužitelj obrazloživši da tužitelj zapravo traži raskid ugovora o korištenju spornog stana, jer apelant nije ispunio svoju obavezu ustupanja svoga stana, na što se obavezao izjavom od 15. januara 2001. godine i koja čini sastavni dio obnovljenog ugovora o korištenju spornog stana od 19. augusta 2005. godine, pri čemu je naglašeno da je raskid ugovora zbog neispunjenja uređen odredbama čl. od 124. do 131. ZOO-a. Navedenim zakonskim odredbama, kako je naglasio Vrhovni sud, za slučaj neispunjenja ugovora od jedne strane nije propisano pravo jedne strane zahtijevati raskid ugovora (pred sudom) jer se navedenim zakonskim odredbama ugovor raskida prostom izjavom druge strane i po samom zakonu, pri čemu je naglašeno da u okviru odredaba ZOO-a uvijek postoji mogućnost sporazumnog raskida. Nadalje je pojašnjeno da je pravo da se zahtijeva konstitutivnom tužbom da sud odluči o raskidu ugovora propisano samo kao izuzetak od pravila i to odredbama člana 133. ZOO-a, zbog promijenjenih okolnosti.

10. Međutim, kako je naglasio Vrhovni sud, u slučaju da ugovor nije raskinut izjavom prije podnošenja tužbe, može se smatrati da sama tužba predstavlja izjavu volje kojom se ugovor raskida. U vezi s tim je još naglašeno da predmetna tužba sa zahtjevom da se raskine ugovor sadrži izjavu o raskidu ugovora zbog neispunjenja ugovorne obaveze ustupanja stana od strane apelanta tužitelju, pa ukoliko je apelant smatrao da na osnovu te izjave ugovor nije raskinut, tu svoju obavezu apelant je mogao ispuniti nakon podnošenja tužbe, što apelant nije učinio, ni u vremenu od pokretanja parnice do zaključenja glavne rasprave, dakle u vremenu od nepune dvije godine, pa je time prema ocjeni Vrhovnog suda, protekao primjereni naknadni rok za ispunjenje obaveze, u smislu člana 126. ZOO-a. Zbog navedenog, kako je pojasnio Vrhovni sud, iako su nižestepeni sudovi konstitutivnom presudom raskinuli sporni ugovor, pravne posljedice raskida ne nastupaju pravosnažnošću presude, već prijemom izjave o raskidu ugovora, dostavljanjem tužbe apelantu.

11. U vezi s revizijskim prigovorima Vrhovni sud je naveo da apelant u reviziji ne navodi koja odredba materijalnog prava je nepravilno primijenjena ili nije primijenjena, a što bi bilo od uticaja za zakonitost i pravilnost pobijane presude, navodeći samo činjenice koje su tokom postupka utvrđene želeći prikazati svoju pravnu poziciju u smislu da je stekao pravo na otkup spornog stana, a da tužitelj to ne odobrava i da mu nije riješio stambeno pitanje. Međutim, kako je naglasio Vrhovni sud, takvi prigovori nisu predmet konkretne parnice, iako je drugostepeni sud kroz razloge svoje presude, obrazložio da u odnosu na sporni stan apelant ne može steći takvo pravo jer shodno odredbi člana 12. ZOSO-a apelant ne može biti nosilac prava korištenja na dva stana. Shodno svemu navedenom Vrhovni sud je primjenom člana 248. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci presude, obrazloživši istovremeno i razloge za odbacivanje dopune revizije zbog neblagovremenosti.

12. Apelant u iscrpnim navodima apelacije tvrdi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U navodima apelacije se iscrpno opisuje tok postupka te iznose stavovi redovnih sudova sa kojima se apelant ne slaže, te se ukazuje da su osporene presude utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, te da sudovi prilikom odlučenja nisu uzeli u obzir sve relevantne okolnosti koje su, prema ocjeni apelanta, bitne za pravilno odlučenje. Apelant, između ostalog, tvrdi da mu se proizvoljno imputira da je dvostruki korisnik stana, te u tom pravcu detaljno obrazlaže historijat cijelog slučaja i razloge zbog kojih je ušao u sporni stan poslije rata, a kao jedan od razloga razloga navodi to što je njegov prijeratni stan bio potpuno uništen i devastiran, o čemu posjeduje dokaze. Apelant nadalje nezakonitost osporenih presuda dovodi u vezu sa drugim postupcima koje vode i koje je vodio, te sa nezakonitošću organa uprave u vezi sa njegovim zahtjevom za povrat stana kao i zahtjev za otkup spornog stana nakon, te u tom pravcu detaljno iznosi različite postupke koje je on vodio, ali i prijeratni nositelj stanarskog prava na spornom stanu (Danica Macanović). Navedene postupke apelant dovodi u vezu sa kršenjem odredaba procesnog prava jer je sudija Vrhovnog suda Radenko Blagojević bio predsjednik vijeća u konkretnom slučaju te odlučivao o njegovoj reviziji, te da je isti sudija prethodno 2014. godine učestvovao kao predsjednik vijeća Vrhovnog suda u predmetu Danice Macanović koja je pred redovnim sudovima vodila postupak za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu spornog stana. Apelant se pita zašto se imenovani sudija u njegovom predmetu nije isključio od odlučivanja zbog profesionalnih interesa, pa zbog svega, kako naglašava u apelaciji, osnovano tvrdi da tužitelj odavno zna kome treba dodijeliti sporni stan, pa preko podobnih ljudi u vlasti, sklonih nasilju, ostvaruje cilj. Apelant se pita kako tužitelj misli da šestočlanu porodicu smjesti u jednosoban stan, može li to tako, da li je to humano? Apelant predlaže Ustavnom sud da temeljito pregleda sve dokaze koje je dostavio u prilogu apelacije, te na taj način utvrdi pravo stanje, te da ispita usaglašenost radnji i postupaka odgovornih soba u ovom predmetu sa važećim pravnim propisima i donese svoj sud o ustavnosti i zakonitost čitavog postupka.

13. U dopunama apelacije koje je apelant naslovio kao „Obavijest o promjenama činjeničnog stanja nakon podnošenja apelacije“ apelant je u više navrata informirao Ustavni sud o novim informacijama u vezi sa spornim stanom, pa je tako dostavio veliki broj akata u vezi sa njegovim zahtjevima upućenim na brojne adrese (tužitelju, Predsjedništvu BiH i sl.) kojim je tražio da se zaustavi daljnje šikaniranje njega i njegove porodice tražeći da se njegovo stambeno pitanje riješi i da prestanu opstrukcije u vezi sa njegovim zahtjevom za otkup spornog stana od 25. jula 2017. godine, posebno u svjetlu okolnosti da je predmet Danice Macanović okončan pred Ustavnim sudom (Odluka o dopustivosti br. AP-2116/14 od 12. januara 2016. godine), te da više nema nikakvih prepreka za otkup spornog stana.

14. U Zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je informisao Ustavni sud da je tužitelj u novembru 2017. godine pokrenuo izvršni postupak temeljem osporenih presuda radi iseljenja iz spornog stana i da je Općinski sud već donio Rješenje o izvršenju broj 65 0 I 676443 17 I od 14. novembra 2017. godine, tražeći da se privremenom mjerom izvršni postupka obustavi do donošenja konačne odluke o apelaciji. U prilogu zahtjeva apelant je dostavio sudske presude iz ovog predmeta i predmetu Danice Macanović (prijeratnog korisnika spornog stana), ugovor o korištenju spornog stana iz 1997. godne, izjave o ustupanju stana i sl. dokumente. Zamolio je hitnost u postupanju zbog neposredne opasnosti prinudnog iseljenja njega i njegove porodice iz spornog stana.

15. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

17. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

18. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

19. Nadalje, Ustavni sud je brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere opravdava navodima u vezi s kršenjem njegovih ustavnih prava u predmetnom osporenom postupku i drugim postupcima koje je vodio, a koji nisu predmet apelacionog razmatranja, što, kako je to već ranije naglašeno, samo po sebi ne može biti osnov za donošenje privremene mjere. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije ponudio takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odlukama koje su konačne i izvršne, odnosno koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3472/16 (A. M. iz Sarajeva) | Sudska praksa | Aktio