Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3989/17 (I. S.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Revizija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3989/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-3989/17, rješavajući apelaciju Irfana Selimbašića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Irfan Selimbašić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 1 Rs 000104 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Irfan Selimbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 22. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 1 Rs 000104 17 Rev od 16. avgusta 2017. godine, kojim rješenjem je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 1 Rs 000104 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine, uz obrazloženje da nije ostvaren imovinski cenzus kao uslov dozvoljenosti revizije u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da nisu ispunjeni ni uslovi za izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-4266/16 od 18. jula 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP 4268/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da mu zbog manje isplaćene naknade plaća i to naknada za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane sedmičnog odmora (subota i nedjelja) i za rad u dane državnih i vjerskih praznika za određeni period isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je prema odredbi člana 99. Zakona o policijskim službenicima TK, policijski službenik obavezan raditi u posebnim uslovima u slučaju kada su takvi uslovi neophodni za izvršavanje zadataka policijskog organa, a da se posebnim uslovima smatraju: rad po vanrednom rasporedu, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama. Nadalje, da za te poslove policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim satima, a na prijedlog policijskog komesara, ministar će podzakonskim aktima utvrditi način isplate i iznos ovih naknada. U vezi s tim, naglašeno je da za sve te uslove posebnog rada policijskim službenicima pripada dodatak za posebne uslove rada u smislu odredbe člana 87. istog zakona, koji iznosi do 30% od osnovne plaće. Kantonalni sud je ukazao da su prekovremeni rad i plaćanje prekovremenog rada posebna kategorija propisana odredbama člana 90. i člana 100. Zakona o policijskim službenicima TK, koji postoji kada je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, a za koji je obavezno izdavanje i naredbe i naloga policijskim službenicima za prekovremeni rad, koji može trajati do četiri časa dnevno, a ne više od 20 časova sedmično. Međutim, da u konkretnom slučaju apelant, tokom prvostepenog postupka, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se ticao potraživanja naknade za prekovremeni rad, nije dokazao da su za iskazanu visinu prekovremenog rada u nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke bile izdate naredbe i nalozi od strane njegovog pretpostavljenog, a radi obavljanja hitnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu (u smislu odredbi člana 90. i člana 100. Zakona o policijskim službenicima TK), a niti da na postojanje tih naredbi upućuje sadržina nalaza vještaka finansijske struke. Kantonalni sud je ocijenio da zato apelantu, primjenom pravila o teretu dokazivanja, u skladu s odredbom člana 123. u vezi sa odredbom člana 126. ZPP, i ne pripada ta tražena naknada. Osim toga, da se nije mogao prihvatiti osnovan ni dio tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosi na potraživanje naknade za noćni rad, rad u dane sedmičnog odmora i za rad u dane državnih i vjerskih praznika, jer se u skladu s odredbom člana 99. stav 2. Zakona o policijskim službenicima TK taj rad ima smatrati kao rad u posebnim uslovima, za koji je propisano pravo na dodatak za posebne uslove rada u smislu odredbe člana 87. istog zakona, koji dodatak iznosi do 30% osnovne plaće. Naglašeno je da iz nalaza vještaka finansijske struke slijedi da je tuženi apelantu obračun plaća i vršio po uvećanom koeficijentu za 30%, te da je tuženi čak isplaćivao apelantu i naknadu za rad u dane državnih praznika sa uvećanjem od 50%. Kantonalni sud je zaključio da to znači da je u utuženom periodu apelantu ukupna naknada isplaćivana u daleko većim iznosima nego što bi mu i pripadala, jer iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke slijedi da je iznos po osnovu uvećanja plaće za 30% viši od iznosa obračunate naknade na ime noćnog rada i dana državnih praznika.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo, kao i da je Vrhovni sud trebao dopustiti reviziju u konkretnom slučaju jer su ispunjeni uslovi za izuzetno odlučivanje prema odredbi člana 237. stav 3. ZPP. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, zloupotreba prava), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da je u vezi s tim ukazao da se navodi apelanta o kršenju njihovih prava zasnivaju na tvrdnjama da su pogrešno primijenjeni propisi koji se tiču naknada policijskih službenika u Tuzlanskom kantonu, a da je Ustavni sud je utvrdio da materijalno ili procesno pravo nije ni na koji način primijenjeno na štetu apelanata, kao i da su sudovi o svojim odlukama dali dovoljna i relevantna obrazloženja, slijedom čega je odbio apelacije kao neosnovane (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2065/14 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje da je Vrhovni sud, odbacujući njegovu reviziju protiv drugostepene presude, proizvoljno primijenio odredbe člana 237. stav 3. ZPP, Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesno-pravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja na strani Vrhovnog suda u situaciji kada taj sud procijeni da bi odluka u određenom predmetu bila od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom da je, dakle, zakonodavac dao diskreciono ovlaštenje Vrhovnom sudu da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, što ne mora posebno ni obrazložiti, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno postupio u pogledu primjene odredaba člana 237. stav 3. ZPP. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3989/17 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio