Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4042/17 (G. T.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije krivična optužba
- Pravično suđenje - razuman rok
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4042/17
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4042/17, rješavajući apelaciju Genca Trnavcija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Genca Trnavcija podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona broj T01 0 KT 00027153.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Genca Trnavcija podnesena protiv Odluke Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine broj T11 0 KTA 0002826 17 od 29. juna 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Genc Trnavci (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 25. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) broj T11 0 KTA 0002826 17 od 29. juna 2017. godine, kao i zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona broj T01 0 KT 00027153. Apelant je podnio zahtjev za određivanje privremene mjere kojom je zatražio da Ustavni sud „donese privremenu mjeru kojom se ukida Odluka Federalnog tužilaštva broj T11 0 KTA 0002826 17 od 29. juna 2017. godine kojom je Kantonalnom tužilaštvu Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) naređeno izvođenje vještačenja nezakonito pribavljenog tonskog zapisa u predmetu broj T01 0KT0027153 16“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Federalnog tužilaštva i Kantonalnog tužilaštva zatraženo je 15. novembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Federalno tužilaštvo i Kantonalno tužilaštvo su 21. i 28. novembra 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. E.P. je 25. oktobra 2016. godine podnijela krivičnu prijavu protiv apelanta, čiji su činjenični navodi okarakterizirani kao krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 1. u vezi sa članom 205. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). E.P. je naknadno, kao prilog prijavi, dostavila „CD sa snimljenim razgovorima i uputnicu Poliklinike Bihać od 14. aprila 2016. godine“.
6. Kantonalno tužilaštvo je 6. januara 2017. godine donijelo naredbu o provođenju istrage protiv apelanta, te je, postupajući po toj naredbi, saslušalo 11 svjedoka i jednog ljekara. Osim toga, Kantonalno tužilaštvo je izvršilo uvid i u dostavljene materijalne dokaze, kao i „druge dokaze“.
7. Na osnovu provedenog postupka, Kantonalno tužilaštvo je zaključilo da nema dovoljno dokaza da je apelant počinio krivično djelo za koje je prijavljen, niti neko drugo krivično djelo, te je 10. aprila 2017. godine donijelo naredbu o obustavi istrage broj T01 0KT0027153 16.
8. Protiv donesene naredbe E.P., u svojstvu oštećene, 17. aprila 2017. godine podnijela je Federalnom tužilaštvu zahtjev za preispitivanje pravilne primjene KZFBiH.
9. Odlukom Federalnog tužilaštva broj T11 0 KTA 0002826 17 od 29. juna 2017. godine usvojen je zahtjev E.P. za preispitivanje Odluke o obustavi istrage protiv apelanta u predmetu Kantonalnog tužilaštva broj T01 0KT002715316, jer je donesena preuranjeno, pošto je zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a što upitnim čini i primjenu materijalnog prava. Naime, Federalno tužilaštvo je ocijenilo da se, suprotno stavu Kantonalnog tužilaštva, dokaz - snimak razgovora oštećene E.P. sa apelantom ne može a priori odbaciti kao nezakonit dokaz bez provedenih potrebnih vještačenja. Slijedom toga, Kantonalnom tužilaštvu su date upute za daljnje postupanje.
10. Iz apelantovih navoda proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo 18. septembra izuzelo dokumentaciju sa njegovog radnog mjesta.
11. Apelant je 25. septembra 2017. godine Kantonalnom tužilaštvu podnio zahtjev za obustavu primjene Odluke Federalnog tužilaštva broj T11 0 KTA 0002826 17 od 29. juna 2017. godine.
12. Kantonalno tužilaštvo je u ponovnom postupku, između ostalog, izdalo naredbu da se izvrši informacijsko-komunikacijsko vještačenje pribavljenog tonskog snimka u predmetu broj T11 0 KTA 0002826 17, koje je u toku.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant se u apelaciji poziva na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant smatra da su u predmetnom postupku, zbog Odluke Federalnog tužilaštva broj T 11 0 KTA 0002826 17 od 29. juna 2017. godine koja je „neustavna i nezakonita“, a koja mu nije ni dostavljena, prvenstveno zbog naloga da se provede vještačenje nezakonito pribavljenog tonskog snimka, povrijeđena njegova prava „na privatnost“ i pravično suđenje. Apelant ističe da Federalno tužilaštvo osporenu odluku nije dostavilo apelantu, već je on „za nezakonitu naredbu o vještačenju nezakonito pribavljenog tonskog snimka“ naknadno saznao u kuloarima Pravnog fakulteta u Bihaću, 18. septembra 2017. godine, povodom čega je apelant Kantonalnom tužilaštvu 25. septembra 2017. godine podnio krivičnu prijavu i predstavku (koje je dostavio u prilogu apelacije). Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se ukida Odluka Federalnog tužilaštva broj T 11 0 KTA 0002826 17 od 29. juna 2017. godine „kojom se Tužilaštvu USK naređuje izvođenje vještačenja nezakonito pribavljenog tonskog zapisa u njihovom predmetu broj T01 0KT0027153 16“.
II.Odgovor na apelaciju
14. Kantonalno tužilaštvo je u svom odgovoru navelo historijat predmetnog postupka (opisan u činjeničnom dijelu ove odluke), te je istaklo da su sve radnje koje je to tužilaštvo preduzelo u skladu sa KZFBiH i Zakonom o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) kojim nisu prekršena apelantova ljudska prava i slobode.
15. Federalno tužilaštvo je istaklo da donošenjem spornog akta, nasuprot apelantovim navodima, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, niti pravo na privatnost. Apelantu osporeni akt nije dostavljen, jer takva obaveza nije predviđena ZKPFBiH, niti drugim zakonom, niti je osporeni akt nužno morao dovesti do ponovnog otvaranja istrage, jer on ima cilj ukazati Kantonalnom tužiteljstvu na uočene nepravilnosti, a ne narediti preduzimanje određenih radnji sa obavezujućim djejstvom, kako i proizlazi iz citiranih uputa ovog tužilaštva Kantonalnom tužilaštvu. Čak i da je osporeni akt dostavljen apelantu, on ne bi imao pravo ulaganja pritužbe zasnovano na zakonu, budući da je ovo pravo, u smislu čl. 231. i 239. KZFBiH, ustanovljeno u korist oštećene strane i prijavitelja krivičnog djela, i to u slučaju donošenja naredbe o neprovođenju ili o obustavi istrage. S druge strane, činjenica da je Federalno tužilaštvo zauzelo stajalište (koje je argumentiralo pozivanjem na član 188. KZFBiH) da se sporni snimak razgovora apelanta i oštećene ne može, bez utvrđivanja drugih relevantnih činjenica, odbaciti kao nezakonit dokaz, sama po sebi ne predstavlja kršenje apelantovog prava na privatnost iz člana 8. Evropske konvencije. V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:
Član 14. st. (1) i (2) Pravo na suđenje bez odgađanja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.
(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Stoga su apelacije koje su podnesene u odnosu na predmete u kojima nije donesena odluka dopustive po članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. U odnosu na navode o „suđenju u razumnom roku“
20. U konkretnom slučaju apelant je ukazao da mu je povrijeđeno „pravo na pravično suđenje u razumnom roku“ u krivičnom postupku koji se trenutno vodi pred Kantonalnim tužilaštvom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
Dopustivost u odnosu na ostale navode apelacije
22. Apelant smatra da mu je Odlukom Federalnog tužilaštva broj T11 0 KTA 0002826 17 od 29. juna 2017. godine kojom se Odluka Kantonalnog tužilaštva o obustavi istrage protiv apelanta u predmetu Kantonalnog tužilaštva broj T01 0KT0027153 16 smatra preuranjenom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na privatnost. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije garantira svakom protiv koga je podignuta krivična optužba, između ostalog, pravo na pravično suđenje, pravo na odbranu i ravnopravan položaj s tužiocem, odnosno pravo da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe.
23. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatira da se odlukom Federalnog tužilaštva nije odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta, nego da je ta odluka samo procesna odluka kojom se odlučivalo o jednoj od faza istrage koja se vodi protiv apelanta i ta odluka se odnosi samo na postupanje Kantonalnog tužilaštva. Dakle, nesporno je da se u ovoj fazi postupka osporenim odlukama nije utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa taj član u konkretnom slučaju nije primjenjiv, te se apelacija odbacuje kao ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (Odluka o dopustivosti broj AP 2094/05 od 17. novembra 2005. godine, stav 6).
24. Iz svega navedenog Ustavni sud zaključuje da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom predmetu, jer osporenom odlukom nije došlo do „utvrđivanja krivice“ apelanta. Slijedi da su apelantovi navodi o kršenju njegovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu da je Ustavni sud već zaključio da su apelantovi navodi o kršenju njegovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava na „privatnost“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravom, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u stavu II dispozitiva ove odluke.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na krivičnu istragu koja je pokrenuta protiv apelanta zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo – bludne radnje iz člana 208. stav 1. u vezi sa članom 205. stav 1. KZFBiH. S tim u vezi se postavlja pitanje primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije na konkretan slučaj. Naime, Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) smatra da «optužba», u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ima autonomno značenje i da postoji od momenta kada država preduzme mjere koje impliciraju tvrdnje da je neko lice počinilo krivično djelo «što značajno utječe na situaciju osumnjičenog lica» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, Serija A broj 56). Dakle, od tog trenutka licu protiv kojeg postoji «optužba» moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje.
30. U konkretnom slučaju protiv apelanta je pokrenuta istraga zbog osnova sumnje da je počinio krivično djelo, na osnovu naredbe Kantonalnog tužilaštva od 6. januara 2017. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da Kantonalno tužilaštvo, nakon pokretanja predmetne istrage, nije sve do, kako apelant tvrdi, 18. septembra 2017. godine „preduzelo mjere koje impliciraju tvrdnje da je neko lice počinilo krivično djelo, što značajno utječe na situaciju osumnjičenog lica“. Naime, prema apelantovim tvrdnjama, tog dana je Kantonalno tužilaštvo sa Pravnog fakulteta u Bihaću izuzelo dokumentaciju protiv apelanta. Iz navedenog proizlazi da su, dakle, 18. septembra 2017. godine prema apelantu preduzete mjere koje impliciraju tvrdnju da je počinio krivično djelo i koje značajno utječu na njegovu situaciju. Navedene mjere preduzete su protiv apelanta u istražnom postupku, koji je u trenutku podnošenja apelacije trajao nešto duže od devet mjeseci i koji još nije okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju postoji „optužba“, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da mu moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom postupku.
31. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
32. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je prva mjera koja je implicirala tvrdnju da je apelant počinio krivično djelo preduzeta 18. septembra 2017. godine. S obzirom na to, a primjenom prethodno citiranih načela, Ustavni sud zaključuje da relevantni period u konkretnom slučaju obuhvata tri mjeseca.
33. Posmatrajući ponašanje Kantonalnog tužilaštva, Ustavni sud zapaža da je to tužilaštvo preduzimalo radnje u razumnim rokovima, te da je predmetnu istragu okončalo za oko četiri mjeseca od dana donošenja naredbe o otvaranju istrage protiv apelanta, te da je, nakon usvajanja pritužbe oštećene E.D., ponovno preduzelo istražne radnje kako bi se rasvijetlile okolnosti postojanja elemenata krivičnog djela za koje je apelant prijavljen ili drugog krivičnog djela. Uzimajući u obzir sve te okolnosti, te naročito okolnost da još nije donesena konačna odluka iz koje proizlazi da je apelant osnovano sumnjiv da je počinio krivično djelo, ili da nema dokaza za to, Ustavni sud u okolnostima predmetnog slučaja zaključuje da dužina trajanja predmetnog postupka pred Kantonalnim tužilaštvom još ne prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Stoga, Ustavni sud smatra da u predmetnom parničnom postupku još nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje kako, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, još uvijek nema povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer postupak pred Kantonalnim tužilaštvom ukupno traje kraće od jedne godine od čega je za apelanta, u smislu preduzimanja mjera koje impliciraju tvrdnje da je počinio krivično djelo, relevantan period od tri mjeseca.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati podnosiočev zahtjev za donošenje privremene mjere.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman