Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2532/16 (J. M. iz Tuzle)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2532/16
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2532/16, rješavajući apelaciju Jasmina Mašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Mašića podnesena zbog dužine trajanja krivičnog postupka koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Tuzli pod brojem 03 0 K 004351 11 Kzk 2.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jasmin Mašić iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatsko-odvjetnička kancelarija Gorana Jezdić i Vlade Matuzović, advokata iz Tuzle, podnio je 14. juna 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog dužine trajanja krivičnog postupka pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u predmetu broj 03 0 K 004351 11 Kzk 2.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 10. marta 2017. godine, Kantonalnog suda 13. januara, 24. maja i 16. novembra 2017. godine, te Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 9. marta 2017. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 14. marta 2017. godine, Kantonalni sud 21. januara, 24. maja i 27. novembra 2017. godine, a Općinski sud 20. marta 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Kantonalno tužilaštvo u Tuzli je 4. decembra 2008. godine podiglo optužnicu protiv apelanta pred Općinskim sudom. Optužnica je izmijenjena 11. marta 2009. godine.
6. Općinski sud je Presudom broj 032-0-K-08-001 048 od 13. marta 2009. godine apelanta proglasio odgovornim da je počinio produženo krivično djelo prevara iz člana 294. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i osuđen je na kaznu zatvora od godinu dana. Istom presudom, na osnovu člana 299. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), apelant je oslobođen optužbi da je počinio produženo krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZFBiH, te je prema članu 298. tačka b) ZKPFBiH odbijena optužba za krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZFBiH.
7. Kantonalni sud je Rješenjem broj 003-0-Kž-09-000115 od 14. decembra 2009. godine uvažio apelantovu i žalbu Kantonalnog tužilaštva, ukinuo presudu Općinskog suda i u osuđujućem i u oslobađajućem dijelu, te odredio održavanje glavnog pretresa pred ovim sudom.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 K 004351 10 Kžk od 25. oktobra 2010. godine apelanta proglasio krivim za produženo krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav
1. KZFBiH i osuđen je na kaznu zatvora od dvije godine. Istom presudom apelant je, na osnovu člana 299. tačka c) ZKPFBiH, oslobođen optužbi da je počinio produženo krivično djelo prevara iz člana 294. stav 1. KZFBiH. Apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 10. septembra 2008. do 31. januara 2009. godine.
9. Spis je po izjavljenim žalbama Vrhovnom sudu dostavljen 24. novembra 2010. godine.
10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 03 0 K 004351 11 Kžž od 15. juna 2011. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, te je presudu Kantonalnog suda od 25. oktobra 2010. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Rješenje je Kantonalnom sudu otpremljeno 5. jula 2011. godine.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 K 004351 11 Kžk od 26. aprila 2012. godine apelanta proglasio krivim da je počinio produženo krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav
1. KZFBiH i osudio ga na kaznu zatvora od dvije godine u koju mu je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 10. septembra 2008. do 31. januara 2009. godine, te od 9. februara 2009. do 13. marta 2009. godine.
12. Spis je po izjavljenim žalbama Vrhovnom sudu dostavljen na odlučivanje 9. jula 2012. godine.
13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 03 0 K 004351 12 Kžž 2 od 9. oktobra 2013. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, presudu Kantonalnog suda od 26. aprila 2012. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Rješenje je Kantonalnom sudu otpremljeno 8. novembra 2013. godine.
14. Na ročištu za glavni pretres održanom 8. decembra 2014. godine usvojen je prijedlog kantonalnog tužioca da se pretres odloži na neodređeno vrijeme, a kako bi se, u skladu s uputom iz rješenja Vrhovnog suda, putem međunarodne pravne pomoći osiguralo da na glavni pretres bude pozvana i saslušana svjedokinja D. K., odnosno da se osigura njeno saslušanje putem videolinka.
15. Kantonalno tužilaštvo je nakon bezuspješnih pokušaja da telefonom stupi u vezu sa svjedokinjom D. K., 30. decembra 2014. godine uputilo molbu oficiru za vezu BiH u Bukureštu za pravnu pomoć u vidu omogućavanja da svjedokinja svjedoči putem videolinka. Oficir za vezu BiH je 31. decembra 2014. godine obavijestio Tužilaštvo da će o rezultatima rumunske policije, kao i mogućnosti organiziranja svjedočenja putem videolinka obavijestiti Tužilaštvo.
16. Kantonalno tužilaštvo je 23. marta 2015. godine obavijestilo Kantonalni sud da je svjedokinja D. K. napustila Rumuniju i odselila se u Španiju, pa da je od Interpola BiH zatraženo da je pronađe i omogući njeno svjedočenje dolaskom u BiH ili putem videolinka.
17. Kantonalno tužilaštvo je 17. aprila 2015. godine obavijestilo Kantonalni sud da je uputilo molbu za pružanje međunarodne pravne pomoći putem Ministarstva pravde BiH Kraljevini Španiji, kao i oficiru za vezu u Bukureštu, a koji su sudu i dostavljeni u prilogu obavijesti radi organizacije zakazivanja glavnog pretresa.
18. Kantonalno tužilaštvo je 28. jula 2015. godine Kantonalnom sudu dostavilo molbu za pružanje međunarodne pravne pomoći, koja je dostavljena sudskom tumaču radi prevoda na španski jezik i koja će, putem Ministarstva pravde BiH, biti dostavljena Kraljevini Španiji.
19. Kantonalni sud se 3. augusta 2015. godine obratio Ministarstvu pravde BiH molbom za pružanje pravne pomoći u kojoj je navedeno da je na glavnom pretresu zakazanom za 9. oktobar 2015. godine potrebno putem videolinka saslušati kao svjedoka D. K. koja se nalazi u Španiji na označenoj adresi.
20. Apelant je podneskom od 22. septembra 2015. godine, zbog bajramskih praznika, zamolio da Kantonalni sud odloži ročište za glavni pretres zakazano za 25. septembar 2015. godine.
21. Kantonalni sud je molbu za pružanje pravne pomoći Ministarstvu pravde BiH uputio i 22. oktobra 2015. godine.
22. Apelant je podneskom od 23. oktobra 2015. godine obavijestio Kantonalni sud da se, pored ostalog, protivi saslušanju „putem linka“ svjedokinje D. K. koja se nalazi u Španiji jer bi to, prema njegovom mišljenju, bio nezakonit dokaz s obzirom na način na koji se namjerava saslušati ova svjedokinja, te zbog činjenice da je ova svjedokinja iskaz dala u postupku protiv osumnjičenog J. K., a ne protiv apelanta.
23. Kantonalni sud je 23. novembra 2015. godine uputio dopunu molbe za pružanje međunarodne pravne pomoći Ministarstvu pravde BiH, s naznakom da je saslušanje van pretresa svjedokinje D. K. putem videolinka zakazano za 15. decembar 2015. godine.
24. Ministarstvo pravde BiH je dopisom od 19. februara 2016. godine, a povodom zamolnice Kantonalnog suda od 3. augusta 2015. godine, dostavilo odgovor Ministarstva pravde Španije od 30. oktobra 2015. godine, te istovremeno obavijestilo Kantonalni sud da zamolnice od 22. oktobra i dopuna od 23. novembra 2015. godine zbog prekratkog roka nisu upućene španskom pravosuđu, pa da je potrebno da budu ponovo sačinjene uz prevod na španski jezik, uz obavezno ostavljanje dovoljnog roka za prosljeđivanje i udovoljavanje istim.
25. Kantonalni sud je 8. marta 2016. godine Ministarstvu pravde BiH uputio molbu za pružanje pravne pomoći, s naznakom da je saslušanje van pretresa svjedokinje D. K. zakazano za 23. maj 2016. godine putem videokonferencije.
26. Kantonalni sud je 20. juna 2016. godine Ministarstvu pravde BiH uputio molbu za pružanje pravne pomoći naznačivši da je saslušanje van pretresa svjedokinje D. K. putem videolinka zakazano za 27. septembar 2016. godine, te da je za slučaj da svjedokinja ne bude mogla pristupiti tog dana predloženo alternativno održavanje pretresa za 4. oktobar 2016. godine.
27. Apelant je podneskom od 20. oktobra 2016. godine obavijestio Kantonalni sud da je primljen u JZU Univerzitetski klinički centar Tuzla 17. oktobra 2016. godine, pa da nije mogao pristupiti na ročište za glavni pretres zakazano za 19. oktobar 2016. godine. Također je istakao i da zbog narušenog zdravlja vjerovatno neće biti u mogućnosti da pristupi ni na ročište za glavni pretres zakazano za 31. oktobar i 1. novembar 2016. godine.
28. Kantonalni sud je 29. novembra 2016. godine Ministarstvu pravde BiH uputio molbu za pružanje pravne pomoći u kojoj je, pored ostalog, naznačeno da 27. septembra 2016. godine nije bilo moguće uspostaviti komunikaciju putem videolinka, te kako je saslušanje ove svjedokinje neophodno radi okončanja konkretnog predmeta odlučeno je da se svjedokinja pozove radi saslušanja 20. januara 2017. godine. Naznačeno je i da će, zbog problema u uspostavljanju komunikacije, biti zatraženo i da se svjedokinja pozove u Kantonalni sud radi saslušanja, a ako to odbije, da će se zatražiti saslušanje putem videolinka.
29. Apelant je podneskom od 14. decembra 2016. godine obavijestio Kantonalni sud, predočivši medicinsku dokumentaciju, da se još uvijek nalazi na liječenju koje će potrajati izvjesno vrijeme i da ne zna kada će se liječenje okončati.
30. Podneskom od 13. januara 2017. godine apelant je obavijestio Kantonalni sud da se nalazi na dugotrajnom liječenju, da očekuje da će ono biti okončano do 20. aprila 2017. godine, te zatražio da se ročište za glavni pretres zakazano za 20. januar 2017. godine odloži do okončanja liječenja.
31. Kantonalni sud je zakazao i održao ročište za glavni pretres 12. oktobra 2017. godine. Saslušana su dva svjedoka po prijedlogu odbrane i jedan svjedok po prijedlogu optužbe.
32. Na ročištu za glavni pretres zakazanom za 13. oktobar 2017. godine zakazano saslušanje svjedokinje D.K. nije bilo moguće zbog nemogućnosti da se uspostavi kontakt s nadležnim sudom u Španiji. Svjedokinja D. K. se nije odazvala pozivu za saslušanje pred Kantonalnim sudom.
33. Na ročištu za glavni pretres održanom 30. oktobra saslušana su dva svjedoka po prijedlogu odbrane i jedan svjedok po prijedlogu optužbe. Na ročištu od 13. novembra 2017. godine u dokaze su uvršteni svi dokazi koji su provedeni u toku postupka, te je, uz saglasnost stranaka i branioca, pretres odložen za 6. decembar 2017. godine kada je planirano provođenje preostalih dokaza, uključujući jednog svjedoka po odluci suda, okončanje dokaznog postupka i završne riječi. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
34. Apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
35. U vezi s tim apelant je istakao da krivični postupak protiv njega traje već osam godina, te da postupak pred Kantonalnim sudom traje već sedam godina. Nadalje, navodi da je zaposlenik Ureda za zajedničke poslove Tuzlanskog kantona i da je već osam godina suspendiran s radnog mjesta vozača, a do pravomoćnog okončanja krivičnog postupka. Također navodi i da je pet mjeseci proveo u pritvoru. Prema njegovom mišljenju, drugostepeni postupak koji vodi Kantonalni sud predugo traje jer za sedam godina nije donijeta pravomoćna presuda. Prema njegovom mišljenju, on svojim postupanjem nije utjecao na trajanje postupka, pa je nedonošenje odluke u razumnom roku isključivo krivica suda. Najzad, apelant je zatražio da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka dosudi naknada u iznosu do 300 KM za svaku godinu trajanja postupka.
b) Odgovor na apelaciju
36. Vrhovni sud je u odgovoru na apelantove navode istakao da je odluke donosio u razumnim rokovima, te ukazao na periode trajanja postupka u konkretnom predmetu, kako je već ukazano u dijelu „Činjenice predmeta“.
37. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju od 27. januara 2017. godine iznio hronologiju postupka za period od 8. decembra 2014. do 20. januara 2017. godine, ukazujući da su u više navrata zakazivana i održavana ročišta za glavni pretres, ali da pretres nije okončan jer stranke i branilac ostaju pri prijedlozima da se u svojstvu svjedoka sasluša D. K., za koju je utvrđeno da je u Španiji. Nadalje, ukazano je da iz tehničkih razloga do sada nije uspjelo provođenje radnje saslušanja ove svjedokinje putem videolinka, kao i da je ovoj svjedokinji upućen i poziv za saslušanje u Kantonalnom sudu. Također je ukazano i da je odbrana u više navrata tražila da se pretres odloži. U odgovoru na apelaciju od 27. novembra 2017. godine, Kantonalni sud je iznio hronologiju postupka od 13. januara do 13. novembra 2017. godine. Kantonalni sud je zaključio da u postupku pred ovim sudom nije prekršeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
38. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je postupak pred ovim sudom okončan donošenjem presude od 13. marta 2009. godine, nakon čega je predmet dostavljen Kantonalnom sudu.
V.Relevantni propisi
39. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Pravo na suđenje bez odgađanja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.
(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.
(…) VI.Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
42. U skladu sa članom 18. stav (2) pravila Ustavnog suda Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
43. Apelant se obratio Ustavnom sudu navodeći da krivični postupak koja se vodi protiv njega traje nerazumno dugo, tj. da nije okončana u razumnom roku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da ZKPFBiH ne nudi optuženom mogućnost da pitanje okončanja krivičnog postupka u razumnom roku pokrene u okviru samog krivičnog postupka pred redovnim sudom. Slijedom navedenog, efektivan pravni lijek predstavlja jedino podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 770/04 od 13. septembra 2005. godine, st. od 27. do 32. i, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 451/15 od 10. novembra 2016. godine, stav 14, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
44. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva s aspekta prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII.Meritum
45. Apelant tvrdi da mu je u krivičnom postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
47. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] Relevantna načela
48. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
49. Ustavni sud nadalje ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda, pri ocjeni razumnog roka, početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Određivanje početka relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojim je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, Presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19; Dobbertin protiv Francuske, Presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138; te Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, stav 47, dostupna na www.ustavnisud.ba).
50. Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18). Najzad, ukoliko je u vrijeme podnošenja aplikacije Evropskom sudu postupak pred nacionalnim sudovima još uvijek u toku, zahtjevi suđenja u razumnom roku moraju biti ispunjeni sve dok ne bude donijeta odluka pred nacionalnim sudom (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, A 8 [1968]; 1 EHRR 313 i Nibbio protiv Italije, A 228-A [1992]).
51. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da iz predočenih dokumenata proizlazi da se početak relevantnog perioda vezuje za 10. septembar 2008. godine kada je apelantu, po prijedlogu Tužilaštva, određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 210. stav 1. KZFBiH. Krivični postupak protiv apelanta, prema odgovoru Kantonalnog suda od 27. novembra 2017. godine, još nije okončan. Stoga proizlazi da relevantni period u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda iznosi devet godina, tri mjeseca i deset dana.
Analiza razumnosti trajanja postupka
52. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelantu optužnicom stavljeno na teret da je radi ostvarivanja koristi za sebe naveo D. K. i S. M. na pružanje seksualnih usluga za novac trojici profesora, te da su ta trojica profesora apelantu, zauzvrat, davala ispitna pitanja koja je on zatim prodavao studentima. Nadalje, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je na ove okolnosti u svojstvu svjedoka saslušano devet lica, te su izvedeni materijalni dokazi (kod apelanta prilikom pretresa pronađena su: ispitna pitanja, pregled ispitnih rokova, bjanko prijave za ispit i bjanko potvrde ovjerene pečatom fakulteta, indeksi određenih studenta). Iz rješenja Vrhovnog suda od 9. oktobra 2013. godine proizlazi da je sadržaj navedenih dokaza u presudi Kantonalnog suda od 26. aprila 2012. godine iznesen na str. od 8. do 22. obrazloženja. Također, Vrhovni sud je u dva navrata ukidao presudu Kantonalnog suda i predmet vraćao na ponovno odlučivanje, a kako bi bile rasvijetljene sve odlučne činjenice. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o relativno složenom predmetu u pogledu činjeničnih pitanja.
53. Sljedeći kriterij koji je potrebno ispitati je ponašanje stranaka u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6. Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali da uspostavlja i opće načelo o pravilnom administriranju pravde. Da li su organi koji učestvuju u postupku uspostavili pravedan balans između tih načela ocjenjuje se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, Presuda broj 12919/87 od 22. septembra 1992. godine, stav 39).
54. Ustavni sud najprije zapaža da iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da se krivični postupak protiv apelanta može sagledati kroz dvije faze.
55. Prvu fazu čini period od 10. septembra 2008. do 9. oktobra 2013. godine (nešto više od pet godina) u kom su redovni sudovi na tri sudske instance u razumnim vremenskim intervalima donijeli šest odluka. U ovom periodu, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da redovni sudovi nisu postupali s potrebnom marljivošću, kao i da su svojim postupanjem doprinijeli trajanju postupka.
56. Drugu fazu čini period od 9. oktobra 2013. godine kada je Vrhovni sud po drugi put ukinuo presudu Kantonalnog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje i ovaj period traje do danas (nešto više od četiri godine). Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je trajanje postupka u ovom periodu uzrokovano nastojanjem najprije Kantonalnog tužilaštva, a zatim i Kantonalnog suda da se ponovno sasluša jedan od svjedoka u predmetu protiv apelanta, konkretno svjedokinja D. K. Prema predočenom Ustavnom sudu proizlazi: u toku cijelog postupka protiv apelanta korišten je iskaz koji je ova svjedokinja dala u postupku protiv drugog optuženog, a iz svega predočenog Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da li je apelant u bilo kojoj fazi postupka bio u prilici da ovoj svjedokinji postavlja pitanja; radi se o osobi koja je rumunska državljanka koja je napustila BiH, te se nastanila u Španiji; iz dva rješenja Vrhovnog suda kojim su ukidane presude Kantonalnog suda proizlazi da se radi o iskazu svjedoka koji je od značaja za rasvjetljavanje činjenica konkretnog predmeta. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, također, proizlazi i da je apelant, pored ostalih, insistirao i na saslušanju ovog svjedoka.
57. U vezi s naprijed navedenim Ustavni sud zapaža da je Kantonalno tužilaštvo od decembra 2014. pa do marta 2015. godine preduzimalo radnje kako bi stupilo u kontakt sa svjedokinjom D. K., najprije putem oficira za vezu u Bukureštu, Rumunija, nakon čega je utvrđeno da se svjedokinja nalazi u Španiji. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je zamolnica putem Ministarstva pravde BiH Kraljevini Španiji, prema predočenom Ustavnom sudu, upućena najprije od Kantonalnog tužilaštva u aprilu 2015. godine, te od Kantonalnog suda u augustu i oktobru 2015. godine, a koju zamolnicu je dopunio u novembru iste godine. Ministarstvo pravde BiH je tek u februaru 2016. godine Kantonalnom sudu dostavilo odgovor španskog Ministarstva pravde od 30. oktobra 2015. godine, a na zamolnicu suda od 3. augusta 2015. godine. Također, u istom dopisu sud je obaviješten da su prekratki rokovi za postupanje po zamolnici i dopuni od oktobra i novembra 2015. godine. Nakon dobivanja obavijesti iz februara 2016. godine, već početkom marta iste godine Kantonalni sud je Ministarstvu pravde BiH ponovo uputio molbu za pružanje pravne pomoći, odnosno ponovo uputio molbu 20. juna 2016. godine. Kako proizlazi predočenog Ustavnom sudu svjedokinja D. K. je po ovoj molbi pristupila pred španski sud 27. septembra 2016. godine, ali nije bilo moguće uspostaviti komunikaciju putem videolinka, pa je novo saslušanje zakazano za 20. januar 2017. godine, kada je bilo zakazano i ročište za glavni pretres. Najzad, novo ročište za glavni pretres zakazano je i održano 12. oktobra 2017. godine, a saslušanje svjedokinje D. K. putem videolinka je zakazano za 13. oktobar 2017. godine. Međutim, ni ovaj put nije bilo moguće uspostaviti kontakt s nadležnim sudom u Španiji. Također, svjedokinja D. K. se nije odazvala pozivu za saslušanje pred Kantonalnim sudom.
58. Na drugoj strani, u ovoj drugoj fazi (od 9. oktobra 2013. godine do danas) apelant je u tri navrata tražio odgađanje ročišta za glavni pretres (u septembru 2015. godine zbog obilježavanja vjerskog praznika, te u oktobru/novembru 2016. godine i januaru 2017. godine zbog zdravstvenih razloga, obavijestivši sud da očekuje da će liječenje biti okončano u aprilu 2017. godine). Nadalje, iz dokumenata predočenih uz apelaciju proizlazi da je apelantu kao zaposleniku Službe za zajedničke poslove TK određena preventivna suspenzija 11. oktobra 2008. godine, a prema rješenju iste Službe od 1. novembra 2010. godine preventivna suspenzija je produžena do pravomoćnog okončanja krivičnog postupka protiv apelanta. Prema predočenim rješenjima o preventivnoj suspenziji, apelant za vrijeme njenog trajanja ima pravo na puni iznos plaće svog radnog mjesta.
59. Ustavni sud podsjeća da je u ovoj odluci već ukazano da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji je upravo u pogledu činjeničnog djela složen, da je presude Kantonalnog suda Vrhovni sud u dva navrata ukidao kako bi se rasvijetlile sve odlučne činjenice, te da je u tu svrhu neophodno saslušati i svjedokinju D. K. Nadalje, na značaj saslušanja ove svjedokinje upućuje činjenica da ni Tužilaštvo ni apelant nisu odustali od saslušanja ove svjedokinje. Osim toga, kako proizlazi iz apelantovih tvrdnji, on u dosadašnjem toku postupka nije ni imao priliku da ispita svjedokinju D. K. s obzirom na to da je korišten iskaz koji je ova svjedokinja dala u postupku protiv drugog osumnjičenog. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje pretpostavlja da svi dokazi moraju biti provedeni na javnoj raspravi u prisustvu optuženog s mogućnošću da budu preispitani u kontradiktornom postupku. Također, pravo na odbranu zahtijeva da optuženom bude data adekvatna i potpuna mogućnost da osporava i ispituje svjedoke optužbe bilo u trenutku kada su dali izjavu ili u kasnijim fazama postupka (vidi Evropski sud, Kapenko protiv Rusije, presuda od 13. marta 2012. godine, st. 61. i 62). U konkretnom slučaju, iz svega predočenog Ustavnom sudu, proizlazi da su radnje koje preduzima Kantonalni sud upravo u službi osiguranja ovih garancija i da stoga ne dovode u pitanje pravilan balans između načela da postupak mora biti brz i pravilnog administriranja pravde. Pri tome se ne može zanemariti činjenica da preduzimanje procesne radnje – saslušanje svjedoka putem međunarodne pravne pomoći podrazumijeva angažman ne samo suda već i nadležnog domaćeg i ministarstva zamoljene zemlje, kao i angažman nadležnog suda u zamoljenoj zemlji, da se radi o složenoj proceduri koja mora biti ispoštovana, a na čiju brzinu i efikasnost Kantonalni sud nije u mogućnosti utjecati. Ustavni sud, također, zapaža i da je Kantonalni sud iskoristio zakonsku mogućnost i svjedokinji D. K. uputio i poziv za saslušanje u Kantonalnom sudu, kojem se svjedokinja nije odazvala. U takvoj situaciji, s obzirom na to da se radi o licu koje se ne nalazi u BiH, ne mogu se primijeniti sredstva prinude da bi se odazvalo pozivu i svjedočilo. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da nad apelantovim nespornim interesom da postupak bude brz kako bi se okončala neizvjesnost u pogledu krivičnih optužbi protiv njega, a imajući u vidu i da apelant ne trpi značajne posljedice vođenja postupka (ne radi se o licu lišenom slobode, osigurano mu je primanje punog iznosa plaće njegovog radnog mjesta s kojeg je privremeno suspendiran do okončanja krivičnog postupka) preteže interes za pravilnim administriranjem pravde koji se ogleda u osiguranju garancije apelantu da neposredno ispita svjedokinju D. K.
60. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je postupanjem suda narušena ravnoteža između načela da postupak bude brz i pravilnog administriranja pravde.
62. Na osnovu člana 18. stav (2), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine.
64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman