Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4092/17 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4092/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4092/17, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hercegovačko-neretvanski kanton protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 Rs 047228 15 Rev od 13.
juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 29. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 047228 15 Rev od 13. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužiteljici (K. S.) isplati naknadu za jubilarnu nagradu u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da se ne može prihvatiti kao osnovano stanovište apelantove revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koje ponavlja iz žalbe, da tužiteljica nema osnova potraživati jubilarnu nagradu, jer je od strane predsjednika Kantonalnog suda u Mostaru odbijena sa zahtjevom za isplatu iste, tako da u situaciji kad nije podnijela žalbu Odboru državne službe, da je rješenje konačno i da se ne može u sudskom postupku ostvarivati to pravo. Naime, da suprotno apelantovom pravnom rezonovanju, to što je rukovodilac organa uprave donio rješenje o odbijanju zahtjeva za isplatu jubilarne nagrade, ne isključuje mogućnost vođenja sudskog postupka radi ostvarenja navedenog potraživanja. Vrhovni sud je ukazao da je zaštitu povrijeđenog prava tužiteljica u obavezi tražiti samo u slučaju da se radi o povredi prava koja konstituiše poslodavac, a ne i kada se radi o novčanim potraživanjima koja su garantovana zakonom i kolektivnim ugovorom, a što je u konkretnom slučaj. U vezi sa tim je istaknuto, da to iz razloga što je i odredbom člana 103. stav 1. Zakona o radu propisano da zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava, a dok da je stavom 2. istog člana propisano da podnošenje zahtjeva iz stava 1. tog člana ne sprječava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Vrhovni sud je ocijenio da neosnovano apelant prigovara da prvostepeni sud nije pravilno cijenio odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljem tekstu: GKU), koja ovo pravo uslovljava materijalnim mogućnostima apelanta. Naime, da je drugostepeni sud prihvatio pravni zaključak prvostepenog suda da apelant u toku postupka nije dokazao da isplatu jubilarnih nagrada ne može izvršiti zbog materijalnih nemogućnosti i da okolnosti da je apelant u 2012. i 2013. godini imao deficit budžeta same po sebi nisu dokaz o nepostojanju materijalnih mogućnosti. Vrhovni sud je zaključio da u situaciji kada apelant i nije dokazivao materijalne mogućnosti, niti eventualno naveo ekonomske pokazatelje na osnovu kojih bi se mogla cijeniti materijalna mogućnost apelanta kao poslodavca, da se ti prigovori ne mogu prihvatiti.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno član 28. GKU i član 103. Zakona o radu. Apelant navodi da je tužiteljica rješenjem predsjednika Kantonalnog suda u Mostaru odbijena sa zahtjevom za isplatu jubilarne nagrade, protiv kojeg rješenja je ista mogla podnijeti žalbu Odboru državne službe za žalbe što nije učinila, pa da je to rješenje postalo konačno, te da se samim tim u predmetnom parničnom postupku nije moglo ostvariti pravo na isplatu jubilarne nagrade, jer je pravosnažnim rješenjem tužiteljica odbijena sa tim zahtjevom a u konkretnom parničnom postupku nije tražila poništenje tog rješenja. Apelant je opreza radi istekao da on nije imao ni materijalnih mogućnosti da vrši isplate jubilarnih nagrada u spornom periodu jer je imao deficit u budžetu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi u konkretnom slučaju primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba GKU i Zakona o radu na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili drugostepeni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman