Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4094/17 („Digitel Telekom Company“ d.o.o. Gradačac)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4094/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4094/17, rješavajući apelaciju „Digitel Telekom Company“ d.o.o. Gradačac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Digitel Telekom Company“ d.o.o. Gradačac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 048481 13 Rev od 15.

juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Digitel Telekom Company“ d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnio je 29. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 048481 13 Rev od 15. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („BH Telecom“ d.d. Sarajevo) da apelantu na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti za radove na osnovu raspisanih tendera, koje je mogao, a zbog protivzakonitih radnji tuženog nije izveo u određenom vremenskom periodu, isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju drugostepene presude, drugostepeni sud je naveo da potraživanje naknade štete u vidu izgubljene dobiti po odredbama Zakona o obligacionim odnosima, podrazumijeva da je apelant bio dužan dokazati da mu je šteta nastupila, da je ista šteta nastupila iz protivpravnih radnji tuženog, te da postoji uzročna veza između protivpravnih radnji tuženog i nastanka štete apelantu. U vezi s tim je istaknuto, da se radnje za koje apelant tvrdi da su protivpravne odnose na postupak izbora najpovoljnijih ponuda po raspisanim tenderima za izvođenje radova u određenom periodu. Nadalje, da je tuženi postupak provođenja nabavke, odnosno raspisivanja predmetnih tendera ustupanje radova proveo prema Uputstvu o komercijalnom poslovanju tuženog. Zatim, da se to Uputstvo tuženog sadržinski, prema propisanom postupku nabavke usluga i ustupanja radova, naslanja na Uredbu o postupku nabavke robe, uslugama i ustupanju radova, koja je bila obavezna u postupku nabavke roba, obavljanju usluga i ustupanju radova za organe uprave i druge institucije vlasti Federacije, kantona, za gradske i općinske službe za upravu, kao i za javna preduzeća i druge organe ukoliko u obavljanju svoje djelatnosti koriste sredstva budžeta. Drugostepeni sud je istakao da je odredbom člana 30. navedenog Uputstva propisana mogućnost ulaganja prigovora u pismenom obliku naručiocu na nepravilnosti u postupku uz navođenje da prigovor zaustavlja zaključivanje ugovora o nabavci, te da je istom odredbom propisana obaveza naručioca da ponuđaču odgovori na prigovor u roku koji ne može biti duži od sedam dana od prijema prigovora. Također, da je članom 31. navedenog Uputsva izričito propisano da ponuđač može u slučaju negativnog odgovora i njegove primjedbe pokrenuti spor kod nadležnog suda. Drugostepeni sud je istakao da je apelant svoj zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu izmakle dobiti zasnivao na tvrdnjama da su radnje tuženog u odabiru ponuda bile protivpravne. Nadalje je istaknuto da je postupak vrednovanja, ocjene i odabira ponude okončan donošenjem odluke o izboru najpovoljnijeg ponuđača na svakom pojedinačno raspisanom i provedenom tenderu, a da je prema dokazima koji su izvedeni u prvostepenom postupku apelant izjavio određene prigovore, te da mu je na prigovore izjavljene na određene tendere tuženi dostavio odgovore. Naglašeno je da apelant nije ponudio dokaze da je nakon prijema odgovora na prigovor pokrenuo spor kod nadležnog suda radi ocjene zakonitosti i pravilnosti odluke o izboru najpovoljnijeg ponuđača. Drugostepeni sud je zaključio da kako apelant u konkretnom slučaju nije u odgovarajućem sporu kod nadležnog suda osporio pravilnost i zakonitost donesenih odluka o najpovoljnijem ponuđaču, da proizlazi da nije dokazao da su donesene odluke o izboru najpovoljnije ponude protivpravne, kao ni postojanje protivpravnih radnji tuženog, pa da tuženi ne može biti odgovoran za eventualno nastalu štetu apelantu, jer nisu ispunjeni uslovi za naknadu štete prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da s obzirom da apelant nije pokrenuo upravni spor protiv donijetih odluka, da nije dokazao da je tuženi postupao nezakonito, da su radnje tuženog protivpravne, pa da tuženi ne odgovara za eventualno nastalu štetu apelanta. U vezi s tim je istaknuto da bez ocjene zakonitosti donesenih odluka o najpovoljnijem ponuđaču, apelant nije dokazao ni svoje tvrdnje, ponovljene u reviziji, da je na „crnoj listi” kod tuženog, zbog čega ne može zaključivati ugovore sa tuženim. Naime, da Uputstvo o komercijalnom poslovanju koje je objavljeno u glasniku tuženog predstavlja akt tuženog, po kome je vođen postupak, zbog nemogućnosti primjene Uredbe o postupku nabavke robe, uslugama i ustupanju radova, jer tuženi nije spadao u krug lica propisanih u članu 1. Uredbe, a na koje se uredba odnosila. Vrhovni sud je istakao da je apelant kao učesnik u javnom nadmetanju znao da je tuženi izbor najpovoljnijih ponuda izvršio po navedenom Uputstvu, kao i da je znao o pravima na pravni lijek i sudsku zaštitu, a ako za navedeno i nije znao, da ga to ne pravda za propust da pokrene upravni spor. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su tokom predmetnog postupka sprovedeni mnogobrojni dokazi koji nedvosmisleno dokazuju da je apelant stavljen na „crnu listu“ kod tuženog i da je to bio jedini stvarni razlog zašto apelant nije bio izabran za najpovoljnijeg ponuđača, a da se to ne može eventualno utvrđivati u upravnom postupku. Apelant smatra da je odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva i revizije, nepošteno suđenje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su drugostepeni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4094/17 („Digitel Telekom Company“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio