Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1717/15 (S. D. P.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1717/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1717/15, rješavajući apelaciju Sanje Divković Pilav, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sanje Divković Pilav, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 007192 14 Rev od 22. januara 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Sanja Divković Pilav (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnijela je 9. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 007192 14 Rev od 22. januara 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Nijaza Đulimana, advokata iz Mostara kao pravnog zastupnika u postupku pred redovnim sudovima tuženih Envera Šadić i Dijane Šadić (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 12. jula 2017. godine da dostave odgovore na na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 14. jula 2017. godine dok pravni zastupnik tuženih nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 007192 11 P 2 od 28. septembra 2012. godine koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 007192 12 Gž 2 od 18 decembra 2013. godine, obavezani su tuženi da apelantici solidarno isplate iznos od 46.560,00 KM na ime naknade štete za stan preciznije označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te iznos od 120,00 KM na ime zakupnine za stan koji je apelantica koristila i plaćala za period od 12. oktobra 2005. do 28. augusta 2012. godine sa zakonskom kamatom kao i parnične troškove u iznosu od 5.107,85 KM. Sa viškom tužbenog zahtjeva po ovom osnovu apelantica je odbijena. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade u iznosu od 21.440,00 KM i mjesečnog iznosa od 120,00 KM na ime zakupnine za stan koji je apelantica koristila i plaćala za period od 9. decembra 2000. godine do 12. oktobra 2005. godine, apelantica je odbijena. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je Plemka Memić koja je umrla 1995. godine bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPI-09-04-25-55/05 od 10. oktobra 2005. godine, apelantici kao članu porodičnog domaćinstva Plemke Memić priznato svojstvo nosioca stanarskog prava, pa je rješenjem Ministarstva od 12. oktobra 2005. godine apelantici i potvrđeno pravo na povrat u posjed predmetnog stana. Također je nesporno utvrđeno da se predmetni stan zajedno sa još tri stana „nalazio u montažnom objektu“ koji je tokom rata izgorio, te da je na istom mjestu izgrađen novi stambeni objekat u kojem tuženi koriste stanove na prvom i drugom spratu tog objekta. Imajući u vidu nespornu činjenicu da predmetni stan više ne postoji i da je na mjestu predmetnog stana (montažnog objekta) sagrađen novi stambeni objekat investitora Asima Milavića, te da tuženi koriste stanove u tom objektu sudovi su prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke zaključili da apelantici pripada naknada štete od dana kada joj je potvrđeno pravo na povrat predmetnog stana tj. od 12. oktobra 2005. godine do 28. augusta 2012. godine, pa su tuženi obavezani da apelantici solidarno isplate iznos od 45.560,00 KM shodno odredbi člana 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, navedeno je da apelantici ne pripada naknada za vremenski period u kojem je Općina Stari Grad raspolagala montažnim objektom, te je apelanticin tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan.

6. Vrhovni sud je presudom broj 58 0 P 007192 14 Rev 2 od 22. januara 2015. godine uvažio reviziju tuženih te preinačio drugostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbio u cjelosti. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno ukazao da su tuženi u toku cijelog postupka, a to ponavljaju i u reviziji, osporavali apelanticin tužbeni zahtjev iz razloga nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je u predmetnom stanu apelantica živjela sve do početka ratnih dejstava (1992. godine), te da je „montažni objekat“, u kojem se nalazio predmetni stan, izgorio u toku rata i u potpunosti uništen, zbog čega vraćanje apelantice u posjed predmetnog stana nije bilo moguće. Također, Vrhovni sud je naveo da je nova stambena zgrada u kojoj tuženi imaju stanove, izgrađena od strane investitora Asima Milavića koji je nakon prestanka ratnih dejstava na zemljištu na kojem je ranije bio montažni objekat kao investitor izgradio novi stambeni objekat i tuženi su se uselili u stanove na prvom spratu novoizgrađene stambene zgrade. Vrhovni sud je također istakao da u predmetnom postupku nije dokazano da je Asim Milavić izvršio legalizaciju objekta, jer se u upravni postupak uključila apelantica kao zainteresirano lice, a zatim 2003. godine pokrenula i parnični postupak protiv Asima Milavića i Grada Mostara i postupak je u toku. Cijeneći da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da su tuženi dokazali da je montažni objekat u kojem se nalazio predmetni stan uništen usljed ratnih dejstava i da apelantica nije dokazala da su radnje tuženih u uzročnoj vezi sa pričinjenom štetom koju je pretrpjela zbog uništenja navedenog objekta, Vrhovni sud je istaknuti prigovor nedostatka pasivne legirimacije na strani tuženih, ocijenio osnovanim, te je u cijelosti odbio apelanticin postavljeni tužbeni zahtjev uz zaključak da nije postojao osnov za primjenu člana 154. stav 1. u vezi sa članom 185. ZOO.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica vidi povredu navedenih prava u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Smatra da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da apelantici ne pripada pravo na naknadu štete jer joj je kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stnarskog rješenjem od 12. oktobra 2002. godine „dozvoljeno vraćanje u posjed stana kad bude obnovljen“. Navodi da joj nije omogućen povratak u posjed stana jer nije obnovljen nakon što je uništen montažni objekat, a na mjestu gdje se nalazio uništeni objekat izgrađen je novi stambeni objekat i u potpunosti zauzeta površina gdje je bio predmetni stan. Tuženi žive u stanovima novog stambenog objekta kao i Asim Milavić pa smatra da „očito postoji uzročno-posljedična veza između radnji tuženihh i štete koja je nastala tužiteljici (apelantici)“.

b) Odgovor na apelaciju

8. Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nije došlo do povrede prava na koja se ukazuje predmetnom apelacijom, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

9. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokazezajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

10. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službene novine FBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. (...)

VI. Dopustivost

11. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

13. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 007192 14 Rev 2 od 22. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 9. aprila 2015. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

15. Apelantica pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

¸ (…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom (…).

17. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na apelanticin zahtjev za naknadu štete na temelju odredaba ZOO, te zaključuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. U vezi sa apelacionim navodima kojim se ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

19. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, zauzeo stav da je osnovan materijalno pravni prigovor (nedostatak pasivne legitimacije) kojeg su istakli tuženi. Ovakav stav Vrhovni Sud je obrazložio time da tuženi nisu odgovorni za štetu u konkretnom slučaju, budući da u smislu relevantnih odredaba ZOO (član 154.) ne postoji uzročno-posljedična veza između radnji tuženih i štete koja je pričinjena apelantici jer je „montažni objekat“ u kojem se nalazio predmetni stan i u kojem je živjela apelantica, izgorio u toku rata, dakle zbog uništenja stana apelantica je onemogućena da se vrati u posjed. U tom smislu Vrhovni sud je zauzeo stav da apelantica nije dokazala da su radnje tuženih u uzročnoj vezi sa pričinjenom štetom koju je pretrpjela zbog uništenja montažnog objekta, odnosno njenog stana. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud nemogućnost apelantice da ostvari svoj zahtjev prema tuženim posljedica nedostatka materijalno-pravnog odnosa između parničnih stranaka u konkretnom slučaju.

21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi odlučujući o tužbenom zahtjevu apelantice u granicama kako ga je apelantica opredijelila prema tuženim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, i povrede odredaba procesnog prava koje se odnose na stranačku sposobnost, pozivajući se pritom na relevantne odredbe ZPP-a i ZOO, naveli jasne i argumentirane razloge u vezi s neosnovanošću apelanticinog tužbenog zahtjeva, pravilnom primjenom odredaba materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

23. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju njenog prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također neosnovani.

VIII. Zaključak

24. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio pravo.

25. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1717/15 (S. D. P.) | Sudska praksa | Aktio