Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4002/15 (J. S.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Državni službenik
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4002/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4002/15, rješavajući apelaciju Jovana Spaića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jovana Spaića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 108548 15 Gž 2 od 29. maja 2015. godine
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jovan Spaić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 21. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 108548 15 Gž 2 od 29. maja 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske, Vlada RS, Ministarstvo pravde, Republički centar za istraživanje ratnih zločina (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 18. avgusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i zakonski zastupnik tužene dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 23. avgusta do 22. novembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 24. decembra 2010. godine tužbom pokrenuo predmetni parnični postupak protiv tužene radi „zaštite prava iz radnog odnosa“, odnosno isplate razlike u plati za period od 1. januara do 15. juna 2010. godine, zajedno sa kamatama, kao i uplate pripadajuće razlike doprinosa po osnovu PIO i zdravstvenog osiguranja za isti period, uz naknadu troškova postupka.
6. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 108548 14 P 2 od 21. novembra 2014. godine obavezao tuženog na isplatu ukupnog iznosa od 5.816,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te na naknadu troškova postupku (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupak, uvidom u dokaze koji su taksativno navedeni na str. 3. i 4. obrazloženja presuda, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da se u konkretnom slučaju radi o odgovornosti poslodavca prema radniku za štetu prouzrokovanu nezakonitom odlukom, pa je shodno tome poslodavac dužan da štetu nadoknadi ako postoji osnov odgovornosti i pod uslovom da ne postoje razlozi koji isključuju njegovu odgovornost, pozvavši se na odredbu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
8. Iz provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je odlukom Okružnog suda od 13. aprila 2011. godine poništen akt Vlade RS od 23. aprila 2010. godine kojim je apelant razriješen dužnosti direktora Sekretarijata za odnose s Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu i istraživanje ratnih zločina (u daljnjem tekstu: Sekretarijat), nakon čega je apelant raspoređen na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi u okviru tuženog Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina. Osnovni sud je zaključio da je apelant tokom postupka dokazao da je pretrpio štetu od poslodavca, a da se šteta ogleda u donošenju nezakonite odluke (rješenje Vlade RS od 23. aprila 2010. godine o razrješenju apelanta sa dužnosti direktora) koja je u upravnom sporu poništena, pri čemu tužena ničim nije dokazala da je šteta nastala bez njene krivice. Osnovni sud je još pojasnio da između štete i rada postoji uzročnost, a da uzrok štete leži u donošenju odluke kojom je povrijeđeno apelantovo pravo, pa je tužena stoga dužna naknaditi traženu štetu shodno odredbi člana 189. ZOO-a u vezi sa članom 154. ZOO-a. Visinu potraživanja Osnovni sud je utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka ekonomiste (o čemu se Osnovni sud detaljnije izjasnio na str. 6. obrazloženja).
9. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio temeljem člana 386. stav 1. i člana
396. ZPP.
10. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 108548 15 Gž 2 od 29. maja 2015. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, te apelanta obavezao na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
11. Nakon ispitivanja osporene presude, u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je potom istakao da je tužba, u smislu člana 97. Zakona o državnim službenicima, blagovremena, uzevši u obzir datum kada je apelant primio odluku rukovodioca organa tuženog kojim je odbijen zahtjev za isplatu tražene razlike plate. Potom je Okružni sud istakao da je apelant u spornom periodu (u kojem zahtijeva isplatu razlike plate), u smislu člana 89. Zakona o državnim službenicima, imao status neraspoređenog državnog službenika, te da se stoga na njegova prava i obaveze primjenjuju odredbe navedenog zakona. Nadalje je Okružni sud pojasnio da u situaciji kada se plata apelantu nije isplaćivala kao neraspoređenom službeniku lokalne samouprave (član 92. Zakona o državnim službenicima) apelant je svoja prava mogao ostvariti u skladu sa članom 97. navedenog zakona koji propisuje obavezu interne zaštite državnog službenika pismenim obraćanjem rukovodiocu organa radi ostvarivanja prava.
12. Shodno tome i činjenici da je apelantu plata isplaćivana po koeficijentu 13,5, Okružni sud je naveo da je apelant, shodno citiranoj odredbi, podnio zahtjev rukovodiocu organa tuženog Centra za ratne zločine za isplatu razlike plate prema visini radnog mjesta direktora koji je obavljao u Sekretarijatu (koji je ukinut Zakonom o republičkoj upravi, a poslovi Sekretarijata su organizirani u okviru Centra za ratne zločine), ali da je zahtjev odbijen rješenjem direktora Centra od 8. septembra 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem ministra pravde, koje je apelant primio 30. novembra 2010. godine. Potom je Okružni sud pojasnio da je u takvim okolnostima apelant, u smislu člana 97. Zakona o državnim službenicima, a u vezi sa članom 109. istog zakona, imao mogućnost da rješenje ministra pravde pobija u redovnom sudskom postupku u roku od 30 dana od dana prijema, što apelant nije iskoristio.
13. Kako apelant nije koristio pravo propisano Zakonom o državnim službenicima na efektivan pravni lijek (pobijanje tužbom rješenja tužene kojim je odbijen zahtjev za isplatu razlike plate), to su, prema ocjeni Okružnog suda, rješenja organa uprave proizvela određene pravne posljedice (konačnost i pravosnažnost), pa je stoga apelantov zahtjev za isplatu razlike plata u sudskom postupku neosnovan jer apelant u ovom postupku nije pobijao rješenja tužene kojima je odlučivano o njegovom pravu na isplatu predmetne razlike u plati. U situaciji kada je tužena donijela odluke kojima je pravosnažno odlučeno o osnovu za isplatu razlike plate koju apelant potražuje u predmetnom sudskom postupku, Okružni sud je istakao da se u takvim okolnostima nije moglo raspravljati na način da se o osnovu za isplatu razlike plate odlučuje kao o prethodnom pitanju. Shodno navedenom, kako su odluke tužene kojima je odbijen zahtjev za isplatu tražene razlike plate postala konačne i pravosnažne i kako su proizvele pravne posljedice, u smislu pravnog osnova predmetnog potraživanja, a apelant u postupku nije tražio njihovo poništenje, apelantov tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Prije svega, apelant je ukazao da je bio primoran da podnese apelaciju Ustavnom sudu, s obzirom na odredbu člana 237. ZPP i visinu spora u predmetnom postupku (17.977,50 KM), pa je zbog navedene diskrecione odredbe apelant doveden u položaj pravne neizvjesnosti i nesigurnosti, čime mu je direktno ugroženo pravo na pristup sudu i pravo na djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim, apelant se pozvao na brojne odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda koje je citirao u relevantnim dijelovima smatrajući ih primjenjivim u njegovom slučaju. Nadalje, apelant tvrdi da drugostepeni sud nije dao jasne, precizne i nedvosmislene razloge i argumente na osnovu kojih je donesena sporna odluka, odnosno, prema apelantovom mišljenju, izneseni stavovi nisu jasno i precizno obrazloženi, te obiluju kontradiktornostima i proizvoljnom primjenom prava. Nadalje, apelant tvrdi da je Okružni sud selektivno ocijenio činjenice i dokaze, te ih nije detaljno i sveobuhvatno obrazložio i pravilno podveo pod materijalno pravo, čime se išlo protiv apelantovih prava na pravično suđenje. Nadalje se apelant pozvao na stav Ustavnog suda koji je u brojnim odlukama naveo da je jedan o važnih elemenata pravičnog suđenja i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je zasnovana, pa u slučaju kada drugostepeni sud ne navodi precizne i jasne razloge na kojima je zasnovao odluku znači da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje, a drugostepeni sud u konkretnom slučaju nije dao odlučne razloge za svoj stav. Nadalje, apelant ukazuje da je drugostepeni sud zanemario da je pravni osnov za naknadu štete nezakonitost odluka o razrješenju dužnosti direktora Sekretarijata (Rješenje broj 04/1012-2-1435/09 od 30. jula 2009. godine), koje su u upravnom sporu poništene, pa je presuda Okružnog suda od 9. decembra 2009. godine jasan osnov za predmetno potraživanje. Prema apelantovoj ocjeni, drugostepeni sud je napravio klasičnu zamjenu teza jer je spor za naknadu štete, koji se trebao voditi po odredbama ZOO-a, svrstao u radni spor, što, po njegovom mišljenju, nije tačno. Osim toga, tvrdi da shodno odredbi člana 92. Zakona o državnim službenicima ima pravo na naknadu razlike plate jer citirana odredba jasno propisuje da neraspoređeni državni službenik ima pravo na platu koju je ostvarivao prema posljednjem rješenju donesenom prije sticanja statusa neraspoređenog. U tom smislu, apelant pojašnjava da je rješenjem Vlade RS od 23. maja 2007. godine imenovan na mjesto direktora Sekretarijata, a da je nakon ukidanja Sekretarijata, čije poslove je preuzeo tuženi Centar za ratne zločine, obavljao poslove direktora tog Centra, u smislu člana 89. Zakona o državnim službenicima. Nadalje objašnjava da je s pozicije direktora Centra razriješen aktom Vlade RS od 30. jula 2009. godine koji je poništen u upravnom sporu presudom Okružnog suda od 9. decembra 2009. godine, shodno kojoj je apelant raspoređen na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi rješenjem od 28. decembra 2009. godine, koje je poništeno odlukom odbora za žalbe od 5. marta 2010. godine, a apelant je i dalje imao status neraspoređenog državnog službenika sve do 15. juna 2010. godine kada je rješenjem raspoređen na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi u okviru Centra. Apelant je za sve to vrijeme primao mjesečnu platu po koeficijentu 13,5 umjesto 22,5 za obavljanje direktorske funkcije, što je tokom postupka dokazao, pa je stoga njegov zahtjev u cijelosti osnovan.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neutemeljenim naglasivši da u svemu ostaje pri stavu iznesenom u osporenoj odluci. Prema mišljenju Okružnog suda, apelant se u apelaciji pogrešno poziva na proizvoljnu primjenu materijalnog prava tvrdnjama da je o zahtjevu odlučeno kao o pravu iz radnog odnosa i da je pri tome zanemarena činjenica da apelant ostvaruje pravo na isplatu razlike plate prema pravilima o naknadi štete kao posljedica nezakonitog razrješenja dužnosti direktora, pozivajući se na presudu Okružnog suda od 9. decembra 2009. godine. U vezi s tim prigovorom Okružni sud je naveo da odluka na koju se apelant poziva nema uticaj na konkretnu pravnu situaciju s obzirom na to da je ona donesena prije perioda za koji apelant potražuje razliku plate, jer prema pravilima člana 50. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) kada sud u upravnom sporu poništi osporeni upravni akt predmet se vraća u stanje u kojem se nalazio prije nego je poništeni akt donesen. Imajući u vidu posljedice poništenja upravnog akta, institut naknade štete se može primijeniti samo do perioda poništenja tog akta, a nakon tog perioda na apelanta su se imala primijeniti pravila koja uređuje Zakon o državnim službenicima. U svakom slučaju apelant tužbenim zahtjevom nije tražio naknadu štete, već isplatu razlike plate, o kojem je u postupku interne zaštite već odlučeno pravosnažnom i konačnom odlukom tužene, koju apelant nije pobijao, pa je kao takva proizvela pravne posljedice, kako je to obrazloženo u drugostepenoj presudi.
16. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju hronološki opisao tok postupka te je istaknuo da je taj sud detaljno iznio razloge na kojima je zasnovao svoju odluku nepristrano, na osnovu dokaza iznesenih tokom postupka i primjenom odredaba materijalnog prava, a sve na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja.
17. Tužena je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da su apelacioni navodi neutemeljeni jer apelant ničim nije dokazao da je došlo do povrede njegovih prava na koja se u apelaciji pozvao, te da je paušalno apelantovo pozivanje na kršenje ljudskih prava bez čvrste argumentacije i činjeničnog utvrđenja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena jer je Okružni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o državnim službenicima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 118/08, 117/11 i 37/12), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
PRAVA DRŽAVNIH SLUŽBENIKA PRI PROMJENI U
ORGANIZACIJI ORGANA UPRAVE
Član 87.
Promjena u organizaciji republičkog organa uprave može uslijediti u slučaju: ukidanja republičkog organa uprave ili njegovog razdvajanja ili spajanja sa drugim republičkim organom uprave, promjene nadležnosti i promjene u njegovoj unutrašnjoj organizaciji. Član 88.
Ako republički organ uprave bude ukinut, a njegov djelokrug poslova ne preuzme nijedan republički organ uprave, državni službenici iz ukinutog republičkog organa uprave postaju neraspoređeni.
Član 89.
(1) Republički organ uprave koji preuzima poslove ili dio poslova iz nadležnosti ukinutog republičkog organa uprave, preuzima i državne službenike koji su radili na preuzetim poslovima, rješenjem koje donosi rukovodilac republičkog organa uprave koji preuzima djelokrug poslova republičkog organa uprave koji se ukida.
(2) Do donošenja novog akta o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, državni službenici ukinutog republičkog organa uprave nastavljaju da rade na poslovima na kojima su radili do ukidanja organa, a pravo na plaću ostvaruju prema dotadašnjim rješenjima.
(3) Poslije donošenja novog pravilnika, državni službenici raspoređuju se na odgovarajuća radna mjesta pri čemu rukovodilac organa vodi računa na kojim poslovima su radili državni službenici prije raspoređivanja.
Član 90.
(1) U slučaju razdvajanja ili spajanja dva ili više republičkih organa uprave u novi republički organ uprave, svi državni službenici imaju status neraspoređenih do donošenja novog pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta. (2) Rješenja o statusu neraspoređenih državnih službenika donosi rukovodilac organa novog republičkog organa uprave, a za postavljena lica Vlada, o čemu se obavještava Agencija.
(3) Poslije donošenja novog pravilnika državni službenici raspoređuju se na odgovarajuća radna mjesta, pri čemu rukovodilac organa vodi računa na kojim poslovima su radili državni službenici prije raspoređivanja.
Član 91.
(1) U slučaju donošenja novog pravilnika o unutrašnjoj organizaciji, državni službenici raspoređuju se na odgovarajuća radna mjesta, pri čemu rukovodilac organa vodi računa na kojim su poslovima radili prije raspoređivanja.
(2) Ako se opštim aktom o sistematizaciji radnih mjesta radno mjesto državnog službenika ukine ili broj državnih službenika smanji, rukovodilac organa raspoređuje državnog službenika na odgovarajuće radno mjesto u skladu sa pravilnikom o kriterijima za raspored državnih službenika, koji donose republički organi uprave. (3) Ako ne postoji odgovarajuće radno mjesto u organu, državni službenik može biti raspoređen na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi u drugi republički organ uprave, a ako takvo radno mjesto ne postoji ili se državni službenik ne može rasporediti, u skladu sa pravilnikom iz stava 2. ovog člana, državni službenik postaje neraspoređen.
Član 92.
(1) Neraspoređeni državni službenik ima pravo na plaću koju je ostvarivao prema posljednjem rješenju donesenom prije sticanja statusa neraspoređenog.
(2) Sva prava iz radnog odnosa državni službenik ostvaruje u republičkom organu uprave u kome mu je utvrđen status neraspoređenog.
(3) Žalba na rješenje podnosi se Odboru u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, ali žalba ne odgađa izvršenje.
(4) Odbor će odlučiti po žalbi u roku od 30 dana od dana njenog prijema.
(5) Konačno rješenje kojim se utvrđuje da je državni službenik postao neraspoređen dostavlja se Agenciji radi vođenja evidencije o internom tržištu rada u okviru Centralnog registra kadrova.
Član 96.
(1) O pravima i dužnostima državnog službenika odlučuje rukovodilac organa, rješenjem ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
(2) Pri odlučivanju o pravima i dužnostima državnog službenika primjenjuju se pravila opšteg upravnog postupka, ako ovim ili posebnim zakonom nije drukčije određeno.
Član 97.
(1) Radi ostvarivanja svojih prava, državni službenik se pisano obraća rukovodiocu organa.
(2) Protiv akta kojim je odlučeno o njegovim pravima ili obavezama, izuzev o statusnim pitanjima, državni službenik ima pravo podnijeti prigovor.
(3) Prigovor se podnosi rukovodiocu organa u roku od osam dana od dana uručenja rješenja ili drugog pojedinačnog akta, a rukovodilac organa je dužan o prigovoru odlučiti u roku od 15 dana od dana njegova podnošenja.
(4) U postupku odlučivanja o podnesenom prigovoru, rukovodilac organa preispituje svoju odluku i može je izmijeniti ili dopuniti.
(5) Državni službenik ima pravo podnijeti prigovor i u slučaju kad rukovodilac organa u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva ne odluči o pravu ili obavezi na koji se zahtjev odnosi.
(6) Ako rukovodilac organa u utvrđenom roku ne odluči o podnesenom prigovoru ili ako državni službenik nije zadovoljan odlukom povodom podnesenog prigovora, državni službenik se može obratiti Odboru u roku od 15 dana od dana prijema, odnosno isteka roka u kome je trebalo odlučiti o podnesenom prigovoru.
(7) Rješenje Odbora je konačno i protiv njega se može pokrenuti spor pred nadležnim sudom u roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja.
Član 98.
Državni službenik se može za zaštitu svojih prava obratiti sindikatu.
19. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:
VI – OBAVEZNOST PRESUDE
Član 50.
Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 2.
1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
2) Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.
3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 237.
(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.
(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.
(3) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uslovljene novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.
(4) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 108548 15 Gž 2 od 29. maja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 21. avgusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
28. U konkretnom slučaju apelant je pokrenuo parnični postupak radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
31. Ustavni sud također podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
32. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
33. U vezi s brojnim apelacionim prigovorima kojima apelant osporava presudu Okružnog suda, Ustavni sud, imajući u vidu navode apelacije i obrazloženje osporene presude, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne uočava proizvoljnost tog suda niti u jednom segmentu na koji je apelant ukazao. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud na predmetni radni spor primijenio relevantne odredbe Zakona o državnim službenicima, na koje se i apelant u apelaciji poziva, na temelju kojih je zaključio da je tužbeni zahtjev neutemeljen, za što je, suprotno apelantovim prigovorima, dao jasno i argumentirano obrazloženje utemeljeno na odredbama navedenog zakona. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, ne ulazeći u apelantovo pravo na isplatu tražene razlike plate, shodno članu 92. tog zakona, imao u vidu da je u internom postupku zaštite prava na isplatu tražene razlike (član 97. Zakona o državnim službenicima) pravosnažno odbijen apelantov zahtjev, te da apelant u takvim okolnostima u sudskom postupku nije zatražio poništenje tih akata, shodno stavu (7) člana
97. Zakona o državnim službenicima), pa je na taj način otpao osnov za traženu isplatu jer su takvi akti (konačni i pravosnažni) već proizveli pravne posljedice. Ustavni sud smatra da je, suprotno apelantovim tvrdnjama, Okružni sud na jasan i argumentiran način obrazložio neosnovanost tužbenog zahtjeva.
34. U vezi s apelantovim prigovorima da je Okružni sud o tužbenom zahtjevu raspravljao kao o radnom sporu, a da je postavljen zahtjev za naknadu štete, utemeljen na presudi Okružnog suda iz decembra 2009. godine kojim je poništen akt tužene o razrješenju dužnosti direktora, odnosno da nije poštovan pravni osnov tužbenog zahtjeva, Ustavni sud podsjeća da član 2. stav (1) ZPP obavezuje sud da postupa u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (koji je apelant jasno usmjerio na isplatu razlike plate za relevantni period, a ne na naknadu štete), pri čemu treba naglasiti da sud nije vezan za navode stranke u pogledu materijalnog prava budući da sud materijalno pravo primjenjuje po vlastitoj ocjeni (stav (3) člana 2. ZPP) pa shodno tome nije vezan ni za pravni osnov tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravni osnov tužbenog zahtjeva predstavlja materijalnopravni propis na osnovu koga sud donosi odluku, pri čemu sud donosi pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa na osnovu činjenica koje su u postupku utvrđene. Stoga, imajući u vidu raspoložive dokumente, relevantne odredbe ZPP, kao i odgovor Okružnog suda na navode apelacije koji se osvrnuo na ovaj prigovor ocijenivši ga neutemeljenim, Ustavni sud ove prigovore ne može prihvatiti opravdanim.
35. U kontekstu apelantovog prigovora da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu zbog zakonskih ograničenja propisanih članom 237. ZPP koji su mu onemogućili pravo da izjavi reviziju protiv drugostepene presude, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da pravo na pristup sudu, u bitnom, vezuje za nižestepene sudove, a da se pravo na pristup sudu najviše instance može suziti na različite načine bez, dakako, zadiranja u suštinu zajamčenog prava. Ustavni sud podsjeća da je revizija vanredan, devolutivan i nesuspenzivan pravni lijek koji se može koristiti samo u uslovima propisanim zakonom, pa činjenica da je vrijednost spora u konkretnom slučaju (član 237. stav 2. ZPP) bila ograničavajuća za apelanta da izjavi reviziju protiv presude Okružnog suda, pri čemu stav (3) tog člana ZPP omogućava izjavljivanje revizije bez obzira na vrijednost spora, ne pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu na način kako to apelant u apelaciji predstavlja. U okolnostima kada je apelantu na dvije sudske instance bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima je ishodio dvije meritorne odluke Ustavni sud iznesene prigovore o kršenju prava na pristup sudu ne može prihvatiti opravdanim.
36. Stoga, imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Okružnog suda nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
37. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud, shodno praksi Evropskog suda, podsjeća da kada je riječ o pravu na pristup sudu zahtjevi iz člana 13. Evropske konvencije apsorbirani su onima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Ganci protiv Italije, 2003. god.). Budući da je Ustavni sud prethodno obrazložio prigovore u vezi s kršenjem prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje, koje je ocijenio neosnovanim, Ustavni sud zbog istih razloga smatra da su i navodi o kršenju prava iz člana 13. Evropske konvencije također neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/17 od 10. maja 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, u smislu člana 2. stav 1. ZPP, donio odluku koju je utemeljio na relevantnim odredbama Zakona o državnim službenicima uz poštovanje odredaba procesnog zakona, davši za svoj stav argumentirano i jasno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim.
39. Nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada zaštita koju pruža član 6. stav 1. u segmentu pristupa sudu zapravo apsorbira onu koju pruža član
13. Evropske konvencije, pri čemu je u okviru prava na pravično suđenje dato obrazloženje zašto u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava na pristup sudu.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman