Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4942/15 (J. A. i drugi)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Ne bis in idem
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4942/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4942/15, rješavajući apelaciju Jasmine Alibašić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmine Alibašić, Milade Muminović, Velide Rustembegović, Sabire Sokolović, Aide Bahatović, Žane Knežević, Ajše Terzić, Milenka Boškovića, Ilonke Terzić, Branke Gutović Rajlić i Amile Begović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 Rs 013601 13 Rev od 7. jula 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 013601 11 Rsž od 27. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Rs 013601 10 Rs od 29.

aprila 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmina Alibašić iz Sarajeva, Milada Muminović iz Sokoca, Velida Rustembegović iz Sarajeva, Sabira Sokolović iz Sarajeva, Aida Bahatović iz Sarajeva, Žana Knežević iz Pala, Ajša Terzić iz Sarajeva, (u daljnjem tekstu: prvoapelantice ili apelanti) Milenko Bošković iz Pala, Ilonka Terzić iz Sarajeva, Branka Gutović Rajlić iz Sarajeva i Amila Begović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: ostali apelanti ili apelanti), koje zastupaju Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 9. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 Rs 013601 13 Rev od 7. jula 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 013601 11 Rsž od 27. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 Rs 013601 10 Rs od 29. aprila 2011. godine.

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-1879/12 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP- 1879/12 od 27. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su prvoapelantice podnijele protiv Presude Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 013601 11 Rsž od 27. februara 2012. godine, jer su protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavile reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Presudom Općinskog suda broj 41 0 Rs 013601 10 Rs od 29. aprila 2011. godine tužitelji, među kojima su i svi apelanti su u cijelosti odbijeni sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili da se obaveže tuženi Kanton Sarajevo, Ministarstvo pravde i uprave (u daljnjem tekstu: tuženi) da im isplati naknade za dežurnu istražnu službu i jubilarnu nagradu, odnosno samo naknadu za dežurnu istražnu službu, kao i njihov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

4. U obrazloženju presude je navedeno da među strankama nije sporno da su apelanti sudije Općinskog suda u Sarajevu i da im počev od 1.decembra 2006. godine nisu isplaćivane naknade za obavljene dežure i jubilarne nagrade. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama), koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine, nije regulisano pravo na dodatak za rad za obavljanje dežurne istražne službe niti jubilarna nagrada. Osim toga, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 17. navedenog Zakona određeno da odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima i odlukama u Federaciji BiH, a koje su u soprotnosti sa odredbama tog zakona prestaju da važe danom stupanja na snagu zakona. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da činjenica da navedenim zakonom nisu predviđena prava koja su bila regulisana ranijim Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji se ne može tumačiti na način da su ostale na snazi odredbe ranijeg zakona koje su predviđale više prava, odnosno da one nisu u suprotnosti sa Zakonom o plaćama.

5. Iz stanja spisa proizilazi da je Kantonalni sud apelantima dostavio dopis kojim je obavijestio stranke da je, nakon što su tom sudu vraćene povratnice o uručenju odluke tog suda, utvrđeno da je parničnim stranakama, tehničkom pogreškom umjesto Presude od 27. februara 2012. godine, dostavljena odluka u formi „rješenja“, u kojem je navedeno da se žalba uvažava, prvostepena presuda ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Kantonalni sud je istakao da je navedeno rješenje bez pravne važnosti.

6. U prilogu navedenog dopisa, Kantonalni sud je stranakama dostavio Presudu broj 41 0 Rs 013601 11 Rsž od 27. februara 2012. godine kojom je odbijena kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena presuda Općinskog suda od 29. aprila 2011. godine.

7. Kantonalni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, ocijenio da žalba nije osnovana. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku kada je odbio apelante sa tužbenim zahtjevom jer ne postoji pravni osnov da se udovolji njihovom tužbenom zahtjevu za isplatu naknade za istražnu dežuru i jubilarnu nagradu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnovali na odredbama Zakona o radu, Općeg Kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, odredbama Zakona o plaćama, te na odredbama Odluke Vlade kantona Sarajevo broj 17/98. S tim u vezi, Kantonalni sud je istaknuo da se na pitanja plaća, naknada i drugih materijalnih prava apelanata, mogu i trebaju primijeniti jedino odredbe Zakona o plaćama, te da je neosnovan navod žalbe kojim apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnivaju i na odredbama drugih propisa. Kantonalni sud je naveo da se na tužbene zahtjeve apelanata ne mogu primijeniti odredbe Zakona o radu, Općeg Kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, kako to apelanti pogrešno smatraju, jer su pitanja isplate plaća i drugih novčanih naknada sudija, tužitelja i stručnih saradnika u FBiH uređena naprijed navedenim Zakonom, kako se to jasno navodi u članu 1. tog Zakona. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da bez obzira što apelanti obavljaju povremeno i poslove dežurne službe, imajući u vidu da naprijed navedeni Zakona o plaćama ne propisuje pravo na naknadu za takve poslove, proizilazi da je zakonodavac smatrao da su ti poslovi, odnosno radnje, sastavni dio posla sudija, tužitelja i stručnih saradnika i da im za te poslove ne pripada, i ne treba da pripada posebna novčana naknada, nego jedino plaće.

8. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan navod žalbe da su zbog neisplate navedenih naknada apelanti dovedeni u neravnopravan položaj sa ostalim zaposlenicima, iz razloga što su prava ostalih zaposlenika uređena posebnim propisima, isto tako kao što su prava apelanata uređena naprijed navedenim Zakonom, kojim im nije dato posebno pravo na isplatu naknade za dežurnu službu i jubilarnu nagradu. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i žalbeni navod da je stupanjem na snagu Zakona o plaćama, prestala primjena drugih propisa koji uređuju ovu oblast, budući da je odredbama člana 17. naprijed navedenog Zakona, izričito određeno da odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima ili odlukama Federacije Bosne i Hercegovine, koje su u suprotnosti s odredbama tog Zakona prestaju da važe danom stupanja na snagu tog Zakona. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je pri zauzimanju ovakvog stava o žalbi apelanata imao u vidu i presudu Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-28/11.

9. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 41 0 Rs 013601 13 Rev od 7. jula 2015. godine u stavu 1. reviziju prvoapelantica odbacio kao nedopuštene, a u stavu 2. revizije ostalih apelanata i ostalih tužilaca odbio kao neosnovane.

10. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da apelanti pogrešno smatraju da je drugostepeni sud učinio povredu odredbe člana 197. ZPP-a, budući da iz stanja spisa proizilazi da Kantonalni sud nije dva puta odlučivao u predmetnom sporu o žalbi apelanata protiv prvostepene presude. Naime, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud uz svoju presudu od 27. februara 2012. godine strankama uputio dopis da se nije radilo o duplom odlučivanju, već o tehničkoj pogrešci koja je došla prilikom izrade odluke u programu word i prebacivanje iste u program CMS, što znači da se samo radilo o donošenju presude drugostepenog suda, a ne i rješenja.

11. Vrhovni sud je podsjetio da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev apelanata za isplatu pojedinačnih prava - naknade za dežurnu istražnu službu i jubilarne nagrade, sve po odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine i odredbama Odluke Vlade Kantona Sarajevo od 20. oktobra 1998. godine. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev pozivajući se na Zakon o plaćama i zaključio da je u konkretnom slučaju taj zakon lex specialis u odnosu na druge propise, te da se isključivo prema tom zakonu odlučuje o pravu na naknade koje apelanti potražuju u konkretnom sporu. Zakon o plaćama, kako je naveo taj sud, ne sadrži niti jednu odredbu kojom je regulirano pravo sudija i tužilaca na naknade koje su predmet spora, te da to što apelanti smatraju da odredbama ovog zakona nije isključeno pravo sudija na predmetne naknade, ne znači istovremeno da im to pravo i pripada. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, odredbe Zakona o plaćama ne upućuju na primjenu drugih propisa, kao što je to bilo za vrijeme važenja Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji BiH iz 2000. godine kojim su ta prava bila utvrđena, ali zakon nije propisivao njihovu visinu. Vrhovni sud je ukazao da je Zakonom o plaćama isključeno pravo sudija na predmetne naknade, jer je odredbom člana 17. tog Zakona propisano da odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima ili odlukama Federacije BiH koje su u suprotnosti sa odredbama ovog zakona prestaju da važe danom stupanja na snagu ovog zakonskog propisa.

12. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je Ustavni sud FBiH Odlukom broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine utvrdio da je Zakon o plaćama u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika u suprotnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Navedena odluka je objavljena nakon donošenja odluka nižestepenih sudova (28. marta 2012. godine) i ne može se primjeniti na konkretan slučaj, jer odluke Ustavnog suda FBiH djeluju, po pravilu, od momenta objavljivanja (ex nunc), ukoliko presudom nije utvrđeno njihovo retroaktivno djelovanje.

13. Konačno, Vrhovni sud je istakao da apelanti u prvostepenom postupku, za utuženi period, nisu učunili vjerovatnim da postoji nejednakost pred zakonom, odnosno diskriminacija u pravima na naknade sudija u odnosu na ostale zaposlenike u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Različit, odnosno nejednak tretman zaposlenika u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti sa jedne i sudija sa druge strane u odnosu na propisivanje naknada, nije dovoljan uslov za dokazanost činjenica da su sudije u odnosu na uporednu grupu budžetskih korisnika stavljeni u neravnopravan položaj. S obzirom da u toku postupka apelanti nisu učinili vjerovatnim da je do diskriminacije došlo to su, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani prigovori u reviziji da su njihova prava na imovinu povrijeđena zbog diskriminacije.

14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Najzad, apelanti tvrde da im je povrijeđeno pravo iz člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MPGPP) i član 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: MPESKP). Povredu prava na pravično suđenje apelantice obrazlažu pogrešnim tumačenjem odredbi Zakona o plaćama. Apelanti ukazuju da su osporenim presudama diskriminirani i dovedeni u znatno nepovoljniji materijalni položaj „u odnosu na druge sudije koje rade na istom sudu kao i apelanti, ali nisu obavezni da vrše dežurnu službu“. Osim toga, apelanti smatraju da je Kantonlani sud povrijedio načelo ne bis in idem, budući da je dva puta odlučivao u predmetnom sporu o žalbi apelanata.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, prije svega, zapaža da prvoapelantice u konkretnom slučaju osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj 41 0 Rs 013601 13 Rev od 7. jula 2015. godine kojom je kao nedopuštena odbačena njihova revizija izjavljena protiv osporene drugostepene presude Kantonalnog suda od 27. februara 2012. godine. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda od 27. februara 2012. godine, kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, pa će Ustavni sud njihove navode ispitati u odnosu na tu presudu.

17. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP-1879/12, koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP- 1879/12 od 27. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Budući da je navedena konačna odluka (presuda Kantonalnog suda od 27. februara 2012. godine) dostavljena apelantima 28. marta 2012. godine, a apelacija broj AP-1879/12 podnesena 21. maja 2012. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

18. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su ostali apelanti osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 41 0 Rs 013601 13 Rev od 7. jula 2015. godine, kojom je kao neosnovana odbijena njihova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 27. februara 2012. godine, primili 11. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 9. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

19. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava isključivo odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je ista činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP- 4148/12, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4148/12 od 17. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je naveo “Kantonalni sud je primjenom važećeg Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH u momentu presuđenja, ocijenio da apelantice nemaju pravo na naknadu toplog obroka i prevoza za period od 1. januara do 20. novembra 2006. godine, budući da navedenim Zakonom to pravo nije bilo predviđeno i nije postojao zakonski osnov da se udovolji tužbenom zahtjevu, a odluka Ustavnog suda FBiH kojom je utvrđeno da odredbe tog zakona koje se odnose upravo na te naknade nije u saglasnosti s Ustavom FBiH nema retroaktivno dejstvo.“ U pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno načelo ne bis in idem obzirom da je Kantonalni sud dva puta odlučivao o njihovoj žalbi protiv prvostepene presude, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da se nije radilo o duplom odlučivanju, nego da se u konkretnom slučaju radilo o tehničkoj pogrešci koja je došla prilikom izrade odluke. Proizilazi da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su njihovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4942/15 (J. A. i drugi) | Sudska praksa | Aktio