Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2591/15 (Ž. O. iz Prijedora)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nadležnost suda
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - zakonom ustanovljen sud
  • Pritvor
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2591/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2591/15, rješavajući apelaciju Željka Orelja, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Orelja podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br.

11 0 K 014281 15 od 22. septembra 2015. godine i 11 0 k 014281 15 Kž od 23. marta 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 014281 14 K od 8. decembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Orelj iz Prijedora (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 25. maja 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 k 014281 15 Kž od 23. marta 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 014281 14 K od 8. decembra 2014. godine.

2. Apelant je posredstvom punomoćnika Petka Budiše, advokata iz Bijeljine, podnio 15. juna 2015. godine apelaciju protiv istih odluka, dakle Presude Vrhovnog suda broj 11 0 k 014281 15 Kž od 23. marta 2015. godine i Presude Okružnog suda broj 11 0 K 014281 14 K od 8. decembra 2014. godine.

3. Apelant je 16. oktobra 2015. godine dopunio apelaciju i osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 014281 15 od 22. septembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te Okružnog tužilaštva Banjaluka, Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala - Specijalno tužilaštvo, (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 24. februara 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud je odgovor dostavio 8. marta 2017. godine, Okružni sud 7. marta 2017. godine, a Okružno tužilaštvo 10. marta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 014281 14 K od 8. decembra 2014. godine apelanta proglasio krivim da je kao službeno lice zahtijevao i primio poklon da u okviru svojih ovlašćenja ne izvrši službenu radnju koju je morao izvršiti, pa da je tako počinio krivično djelo primanje mita iz člana 351 stav 1 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu:

KZRS).

8. Apelantu je stavljeno na teret da je u vremenskom periodu od 12. do 30. maja 2014. godine u svojstvu službenog lica, inspektora Poreske uprave RS, prilikom vršenja poreske kontrole u označenom pravnom licu od M. V., predsjednika Upravnog odbora, u više navrata zahtijevao novac u iznosu od 20.000 KM, tvrdeći da postoje određene nepravilnosti u smislu obračuna poreskih obaveza za kontrolisani period koje neće konstatovati u zapisniku o izvršenoj kontroli ukoliko dobije traženi novac, te da je označenog datuma i na označenom mjestu od M. V. primio novac u iznosu od 20.000 KM, a zatim mu uručio zapisnik o izvršenoj kontroli.

9. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je neosnovanim ocijenjen apelantov prigovor nenadležnosti Okružnog suda. U vezi s tim je ukazano na član 28 Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 111/07; u daljnjem tekstu: Zakon o suzbijanju organizovanog kriminala) koji u stavu 1 propisuje da se u Okružnom sudu formira Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Posebno odjeljenje), a u stavu 2 nadležnost za postupanje na teritoriji cijele RS u slučajevima propisanim članom 3 Zakona o suzbijanju organizovanog kriminala. Nadalje, ukazano je da iz Naredbe o postupanju od 2. juna 2014. godine proizlazi da je Specijalno tužilaštvo svoju nadležnost zasnovalo na članu 3 stav 1 tačka b) Zakona o suzbijanju organizovanog kriminala, te da je u naredbi navedeno da se istraga protiv apelanta vodi po naredbi označenog broja zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo primanje mita iz člana 351 stav 1 KZRS. U naredbi je dalje naznačeno da iz prikupljenih dokaza proizlazi da se radi o koruptivnom krivičnom djelu protiv službene dužnosti koje je učinilo službeno lice – inspektor Poreske uprave RS, te da su cijenjene sljedeće činjenice: da je apelant obavljao poslove kontrole u označenom Odjeljenju, da je posljedica djela pribavljena imovinska korist korišćenjem službenog položaja, da se radi o krivičnom djelu protiv službene dužnosti čijim izvršenjem je narušen ugled institucija RS, a slijedom čega je zaključeno da se radi o krivičnom djelu koje spada u najteže oblike krivičnih djela protiv službene dužnosti.

10. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je na osnovu uvida u naredbu označenog broja od 30. maja 2014. godine, koju je izdao sudija za prethodni postupak, utvrđeno da je ona izdata protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo primanje mita iz člana 351 stav 1 KZRS, da su određene posebne istražne radnje iz člana 234 stav 2 tač. a), d), đ) i g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), pored ostalog, nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija za telefonski broj koji koristi apelant, kako je navedeno u tački 1 naredbe, a slijedom čega je zaključeno i da nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija iz člana 234 stav 2 tačka a) ZKPRS telefonskog broja koji je koristio apelant predstavlja dokaz koji je pribavljen na zakonit način.

11. Okružni sud je detaljno interpretirao i obrazložio elemente bića krivičnog djela primanje mita iz člana 351 stav 1 KZRS ističući da se, pored ostalog, radnja izvršenja ovog krivičnog djela sastoji u zahtijevanju ili primanju poklona ili kakve koristi da se u okviru svog ovlašćenja izvrši radnja koja se ne bi smjela izvršiti ili da se ne izvrši radnja koja bi morala da se izvrši, te da je krivično djelo dovršeno samim zahtijevanjem ili primanjem mita ili njegovim obećanjem, a izvršenje ili neizvršenje radnje od strane odgovornog lica nije zakonsko obilježje krivičnog djela i za njegovo postojanje nije neophodno da je preduzeto nezakonito postupanje za koje je mito primljeno.

12. Okružni sud je, u skladu sa članom 278 stav 2 ZKPRS odbio apelantov prijedlog da se sprovede dokaz saslušanjem još četiri svjedoka, a na okolnosti poznavanja apelanta i njegovog dosadašnjeg rada kao inspektora, kao i saslušanje jednog lica (apelantovog kolege) o okolnostima poznavanja apelanta kao inspektora i poznavanja poreskog obveznika, označenog pravnog lica. Prema ocjeni Okružnog suda, izvođenje ovih dokaza bilo je nepotrebno i suvišno i vodilo bi samo odugovlačenju postupka s obzirom na to da su već prihvaćeni iskazi svjedoka M. G. i N. B., koji su svoje iskaze davali i na okolnosti dosadašnjeg rada apelanta kao inspektora u Poreskoj upravi.

13. Okružni sud je, rukovodeći se članom 37 stav 1 KZRS, cijeneći otežavajuće i olakšavajuće okolnosti koje je detaljno interpretirao i obrazložio, apelantu kao glavnu kaznu izrekao kaznu zatvora od dvije godine i šest mjeseci, te s obzirom na to da se ovo krivično djelo čini s ciljem pribavljanja imovinske koristi, shodno članu 31 stav 2 KZRS i novčanu kaznu od 5.000,00 KM kao sporednu kaznu, te najzad, imajući u vidu da se radi o krivičnom djelu koje spada u grupu koruptivnih krivičnih djela i da postoji opasnost da bi apelant ponovnim obavljanjem poslova u inspekcijskim organima mogao zloupotrijebiti svoje dužnosti, apelantu je izrečena i mjera bezbjednosti – zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti inspektora u inspekcijskim organima RS u trajanju od pet godina, računajući od dana pravosnažnosti presude.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 014281 15 Kž od 23. marta 2015. godine odbio kao neosnovane žalbe Tužilaštva i apelanta i prvostepenu presudu potvrdio.

15. Vrhovni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda u vezi s odbijanjem saslušanja svjedoka koje je apelant predlagao, te zaključio da nije neophodno da ih i sam ponavlja.

16. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da izreka osporene prvostepene presude ne sadrži činjenice i okolnosti koje čine bitno obilježje krivičnog djela za koje je proglašen krivim. U vezi s tim je ukazano da izreka presude, pored ostalog, sadrži navode da je apelant od M. V., predsjednika Upravnog odbora označenog pravnog lica, u više navrata zahtijevao novac u iznosu od 20.000 KM, tvrdeći da postoje određene nepravilnosti u smislu obračuna poreskih obaveza, a da to neće konstatovati ukoliko dobije traženi iznos, te da je od M. V. označenog datuma ovaj iznos i primio, a zatim mu predao primjerak zapisnika o izvršenoj kontroli. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da u činjeničnom opisu izreke prvostepene presude nisu sadržana obilježja krivičnog djela, te ukazano na razloge i obrazloženje iz prvostepene presude na st. 21-23.

17. Neosnovanim je ocijenjena i tvrdnja o nenadležnosti Okružnog suda, Posebnog odjeljenja, i ukazivanje da je, s obzirom na zaprijećenu kaznu do deset godina zatvora za suđenje bio nadležan Osnovni sud. S tim u vezi ukazano je da je Okružni sud na strani 6. prvostepene presude detaljno iznio razloge zbog kojih je nadležan da postupa u ovom predmetu, te na čemu se zasniva postupanje Specijalnog tužilaštva, a koje razloge u cjelini prihvata i ovaj sud.

18. Neosnovanom su ocijenjene i apelantove tvrdnje da je Tužilaštvo radnje iz člana 234 stav 1 ZKPRS sprovodilo prije nego što je donijelo naredbu o postupanju u predmetu, pa da su te radnje nezakonite, te da su istražne radnje mogle biti provedene samo ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama. U vezi s tim je ukazano da se radi o istražnim radnjama preduzetim prema naredbi sudije za prethodni postupak od 30. maja 2014. godine, kao i da apelant ne obrazlaže na koji bi se drugi način mogli pribaviti dokazi koji su obezbijeđeni sprovođenjem navedenih radnji. Istaknuto je da je naredbu po zahtjevu specijalnog tužioca izdao sudija za prethodni postupak, pa stoga radnje koje su naređene izdatom naredbom nisu nezakonite.

19. Vrhovni sud je istakao da je tačna apelantova tvrdnja da je specijalni tužilac postupao u predmetu prije nego što mu je ustupljen od okružnog tužioca. Međutim, iz ove apelantove tvrdnje, prema ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi da je tužilac faktički bio u posjedu predmeta najkasnije 30. maja 2014. godine jer su tog dana donesene naredbe, a naredba o postupanju u predmetu je donesena 2. juna 2014. godine. Sve navedeno, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne dovodi u pitanje postupanje specijalnog tužioca u postupku istrage i podizanja optužnice, niti dovodi u pitanje nadležnost Okružnog suda.

20. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje kojim je kritikovao iskaz svjedoka M. V., kao i da je preduzeo aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na izvršenje krivičnog djela. U vezi s tim je ukazano da je u prvostepenoj presudi iznijet sadržaj provedenih dokaza – iskazi saslušanih svjedoka, kao i dokazi pribavljeni sprovođenjem posebnih istražnih radnji, prije svega, radnje provedene po naredbi suda kada je apelant lišen slobode, u službenom vozilu, na označenom mjestu, u kom su pronađene obilježene novčanice koje mu je predao M. V. kao informator, a što je takođe određeno naredbom sudije za prethodni postupak.

21. Vrhovni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjem iz osporene prvostepene presude u pogledu otežavajućih i olakšavajućih okolnosti koje su cijenjene pri odmjeravanju kazne apelantu.

22. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 014281 15 Kvlz od 22. septembra 2015. godine odbio kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je apelant podnio protiv presuda Okružnog i Vrhovnog suda.

23. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da osporena drugostepena presuda ne sadrži valjane razloge i obrazloženja u vezi s istaknutim žalbenim navodima o suštinskim elementima prvostepene presude (zakonitost dokaza, pravo osuđenog da izvodi dokaze, postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti), da se drugostepena presuda stalno poziva na razloge prvostepene presude, pa da je samo formalno zadovoljeno pravo na žalbu i dvostepenost, kao i s tim u vezi pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3623/13 od 7. oktobra 2014. godine. Vrhovni sud je istakao da, s obzirom na prirodu drugostepene presude, obaveza suda da obrazloži svoju odluku ne podrazumijeva potrebu da se u presudi obrazlažu svi prigovori i da se odgovori na sve navode stranaka, već da se navedu razlozi za činjenice od odlučnog značaja. Stoga, kada se drugostepeni sud u pogledu žalbenih navoda od odlučnog značaja pozove na razloge i obrazloženja iz prvostepene odluke, prihvatajući ih kao mjerodavne, ne može se govoriti o povredi prava na odbranu, kako apelant smatra. Takođe je ukazano da navedeni stav korespondira stavu Ustavnog suda u Odluci broj AP 3623/13 na koju apelant ukazuje, kao i da se apelantova situacija razlikuje od one koju je razmatrao Ustavni sud, tj. osporena prvostepena presuda je dala jasne, detaljne i valjane razloge za sve odlučne činjenice, a drugostepeni sud je razmotrio sve žalbene prigovore, te ih odbio prihvatajući kao mjerodavne razloge prvostepenog suda.

24. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da mu je pravo na odbranu povrijeđeno zbog toga što je prvostepeni sud odbio dokazne prijedloge odbrane. S tim u vezi je ukazano da činjenica da je odbijeno provođenje dokaza koje je predlagao apelant, sama po sebi, ne znači povredu prava na odbranu. U prilog navedenom Vrhovni sud je ukazao da je članom 278 stav 2 ZKPRS određeno diskreciono pravo suda da odbije dokazne prijedloge stranaka ako zaključi da predloženi dokaz nema značaja za predmet ili je nepotreban, kao i da je ova diskrecija suda ograničena obavezom da navede razloge iz kojih nije uvažio predložene dokaze. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao valjane razloge i obrazloženja zbog čega je smatrao da predloženi dokazi odbrane nemaju značaj za ovaj predmet, a drugostepeni sud je žalbenom postupku razmotrio ovaj žalbeni prigovor i ocijenio ga neosnovanim, prihvatajući i pozivajući se na razloge prvostepene presude.

25. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da mu je pravo na odbranu povrijeđeno jer se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima. U vezi s tim je ukazano da je članom 311 stav 1 tačka z) ZKPRS propisano da se presuda ne može zasnivati na dokazima na kojima se po odredbama ovog zakona ne može zasnovati, ali da ovo ne predstavlja zakonski osnov za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, niti se ovakva manjkavost presude može podvesti pod povredu prava na odbranu. S tim u vezi je ukazano da povreda prava na odbranu predstavlja poseban oblik povrede krivičnog postupka propisan članom 311 stav 1 tačka g) ZKPRS. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da su dokazi pribavljeni sprovođenjem posebnih istražnih radnji zakoniti, te da je zakonitost dokaza cijenio i prvostepeni sud i o tome dao iscrpne i valjane razloge. Takođe je ukazano i da su u zahtjevu tužioca za izdavanje naredbe za određivanje posebnih istražnih radnji izneseni i razlozi zbog kojih se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi, odnosno da bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama, a na koje razloge se sudija za prethodni postupak pozvao i prihvatio ih.

26. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i apelantove tvrdnje da radnje koje su mu stavljene na teret ne sadrže sve činjenice i okolnosti koje čine bitno obilježje krivičnog djela primanje mita za koje je proglašen krivim, pa da je tako povrijeđen Krivični zakon. Vrhovni sud je ponovio sadržaj izreke osporene prvostepene presude, te zaključio da su u opisanoj apelantovoj realnoj djelatnosti sadržana sva obilježja krivičnog djela primanje mita iz člana 351 stav 1 KZRS.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. U opširnim navodima iz obje apelacije i dopune apelacije, apelant tvrdi da su mu osporenim presudama Vrhovnog suda, te osporenom presudom Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5, 6 i 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

28. Apelant tvrdi da su u konkretnom slučaju postupali nenadležno tužilaštvo i nenadležni sud. S tim u vezi je najprije istakao da je glavni tužilac Posebnog tužilaštva u skladu s obavezom iz člana 12 stav 1 Zakona o suzbijanju organizovanog kriminala odluku o postupanju donio 2. juna 2014. godine. Prema njegovom mišljenju, ova odluka je morala prethoditi: naredbi o sprovođenju istrage koja je donijeta 29. maja 2014. godine, prijedlogu za izdavanje naredbe o određivanju posebnih istražnih radnji od 29. maja 2014. godine i naredbe o proširenju istrage od 31. 5. 2014. godine. Kako to nije bio slučaj, apelant smatra da je istragu sprovelo nenadležno tužilaštvo. S tim u vezi ističe i da je primijenjen član 28 stav 2 Zakona o suzbijanju organizovanog kriminala koji je proglašen neustavnim i s tim u vezi da Okružni sud nije donio rješenje o ustanovljenju svoje nadležnosti, već je dozvolio da mu nadležnost određuje stranka u postupku, tj. tužilaštvo. Na taj način je, prema apelantovom mišljenju, Okružni sud pokazao očiglednu pristrasnost i želju da baš on sudi apelantu. Nadalje, apelant tvrdi da se nije radilo o krivičnom djelu iz člana 3 stav 1 tačka b) Zakona o suzbijanju organizovanog kriminala, kao i da je shodno članu 12 stav 2 istog zakona Specijalno tužilaštvo bilo dužno obavijestiti nadležno Okružno tužilaštvo radi preduzimanja daljnjih mjera i radnji u ovom predmetu. U prilog ovih tvrdnji ističe i da su shodno Zakonu o sudovima i Zakonu o tužilaštvima RS nadležni da postupaju bili Osnovni sud u Banjaluci i Okružno tužilaštva s obzirom na to da se radi o krivičnom djelu za koje je zaprijećena kazna zatvora do deset godina. Stoga smatra i da je lišen slobode i da mu je određen pritvor u kom je proveo jedan mjesec po prijedlogu nenadležnog tužioca, o kom je odlučivao nenadležni sud, a zbog čega smatra i da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5 Evropske konvencije, odnosno da su ga optužili i osudili nenadležno tužilaštvo i sud.

29. Nadalje, apelant tvrdi da je pogrešan i proizvoljan stav Vrhovnog suda da je svaki dokaz pribavljen posebnim istražnim radnjama zakonit sam po sebi ako je istražna radnja preduzeta na osnovu naredbe suda. Apelant ističe da je zbog nedostatka odluke o postupanju u smislu člana 12 stav 1 Zakona o suzbijanju organizovanog kriminala, sprovođenje posebnih istražnih radnji odredilo, odnosno odobrilo nenadležno tužilaštvo odnosno sud. Nadalje, tvrdi da nije bio ispunjen i zakonom određeni uslov da se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili da bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama. Apelant smatra neprihvatljivim stav Vrhovnog suda da on nije obrazložio na koji bi se drugi način mogli pribaviti dokazi koji su obezbijeđeni istražnom radnjom preduzetom prema naprijed navedenoj naredbi, odnosno da je na ovaj način teret dokazivanja prebačen na njega. Nadalje, apelant tvrdi i da je naredbom o sprovođenju posebnih istražnih radnji određeno snimanje njegovih odlaznih poziva i SMS poruka, ali ne i dolaznih poziva i SMS poruka, a da se osporena prvostepena presuda zasniva upravo na dolaznim pozivima koji se i citiraju u prvostepenoj presudi. Prema njegovim tvrdnjama, kod njega nisu postojali nikakvi dokazi, niti ih je trebalo pribavljati, istražni organi su dokaz-novac i donijeli i odnijeli, odnosno preduzimali su aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na izvršenje krivičnog djela zajedno sa svjedokom M. V.

30. Nadalje, apelant tvrdi da je onemogućen u izvođenje subjektivnih dokaza na glavnom pretresu. U vezi s tim ističe da je Tužilaštvo imalo 13 svjedoka na iste okolnosti, a da njemu nije dozvoljen niti jedan svjedok (odbijen je prijedlog za saslušanje četiri svjedoka), te da mu je dozvoljeno direktno ispitivanje samo jednog svjedoka optužbe. Takođe ističe i da su dva svjedoka koja je predlagao trebala biti saslušana na okolnosti koje su bitne za utvrđivanje postojanja krivičnog djela, odnosno ispravne pravne kvalifikacije krivičnog djela jer se jedna od njegovih tvrdnji odnosila i na pogrešnu pravnu kvalifikacija krivičnog djela.

31. Apelant tvrdi da je prekršena i pretpostavka nevinosti. U vezi s tim apelant tvrdi da je lišen slobode uz televizijske kamere i novinare, da je konkretni predmet bio „medijski“ forsiran, tj. medijima su dostavljane informacije šta je učinio, bez ikakve ograde. Prema njegovom mišljenju, propustom Okružnog suda da donese rješenje o ustanovljenju nadležnosti pokazana je očigledna pristrasnost i želja da mu sudi baš ovaj sud, tako da je bio osuđen i prije suđenja. Takođe tvrdi i da se prvostepeni sudija i prije početka glavnog pretresa odredila prema njemu, braniocu i konkretnom predmetu, zauzimajući prijeteći i neosnovano kritički stav, da mu nije dozvolila ni da joj se obrati, da je oštro i ljutito zamjerala odlaganje ročišta za pretres (koje je bilo opravdano), da je zamjerila i braniocu, da su sve ovo prenijeli mediji, odnosno da je neosnovano predstavljeno da se radi o nepoštovanju suda. Prema njegovom mišljenju, stvorena je pretpostavka njegove krivice i javnosti je poslata poruka da je kriv odnosno osuđen i prije suđenja.

32. Nadalje, apelant tvrdi i da je prekršen Krivični zakon RS. S tim u vezi ističe da je proglašen krivim da je u svojstvu službenog lica zahtijevao i primio korist da u okviru svojih ovlašćenja ne izvrši radnju koju je morao izvršiti. Međutim, kako tvrdi, ni u dispozitivu osporene prvostepene presude ni u obrazloženju, kao ni u drugostepenoj presudi nije definisana i precizirana konkretnija radnja koja predstavlja bitno obilježje bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim. S obzirom na to da se u toku čitavog postupka branio od propuštanja službene radnje koja nije definisana, niti precizirana, apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na odbranu. S tim u vezi ističe i da „nepravilnosti u smislu obračuna poreskih obaveza“ nisu obrazložene i dokazne. Takođe, pozivajući se na praksu sudova u RS kada su u pitanju optužbe i osude za isto krivično djelo, smatra da mu je izrečena prestroga kazna, posebno imajući u vidu da nije pribavio imovinsku korist, niti je kome nastala šteta.

33. Apelant tvrdi da su radnje koje su mu stavljene na teret pogrešno kvalifikovane kao krivično djelo primanje mita i da se, eventualno radilo o krivičnom djelu zloupotreba službenog položaja i ovlašćenja. Zbog toga smatra i da je osuđen i da mu je izrečena kazna za krivično djelo kog nema, pa da su prekršene i garancije iz člana 7 Evropske konvencije, te iz člana 5 Evropske konvencije.

34. Apelant tvrdi da osporena presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava standard obrazložene presude. U vezi s tim ističe da u pogledu suštinskih žalbenih navoda koji su se ticali zakonitosti dokaza optužbe na kojima se zasniva prvostepena presuda, njegovog prava da izvodi dokaze na glavnom pretresu, postojanja krivičnog djela i postojanja njegove krivične odgovornosti, Vrhovni sud nije iznio vlastitu ocjenu i obrazloženje, već se u pretežnom djelu pozvao na ocjenu, zaključke i obrazloženja prvostepenog suda. U prilog ovih tvrdnji apelant se pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 3623/13 od 7. oktobra 2014. godine. Prema njegovom mišljenju, ovo je imalo učinak i povredu prava na žalbu iz člana 2 Protokola broj 7 jer ovo pravo ne podrazumijeva samo pravo na formalno podnošenje žalbe već i pravo da viši sud osudu i kaznu stvarno i suštinski ispita.

b) Odgovor na apelaciju

35. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantove tvrdnje da su mu povrijeđena prava na koja u apelaciji ukazuje neosnovane, te je istakao da apelant ni u jednoj od apelacija nije osporio presudu Vrhovnog suda donijetu povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

36. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da unakrsno ispituje saslušane svjedoke, ukazujući s tim u vezi na obrazloženje svoje odluke (st. 12-14), kao i da je, u skladu s ovlašćenjem iz člana 278 stav 2 ZKPRS, odbio provođenje dokaza koje je apelant predlagao i s tim u vezi dao valjane razloge i obrazloženja.

37. Okružno tužilaštvo je u opširnom odgovoru na navode iz apelacija, pored ostalog, istaklo da je tadašnje Specijalno tužilaštvo imalo nadležnost na čitavoj teritoriji Republike Srpske, što je bilo propisano tada važećim Zakonom o suzbijanju organizovanog kriminala („Službeni glasnik RS“ broj 111/07), kao i da je članom 3 navedenog zakona bilo određeno i za koja krivična djela je nadležno Specijalno tužilaštvo. Takođe, Specijalno tužilaštvo je na osnovu člana 12 stav 1, a u vezi sa članom 3 stav 1 tačka b) spomenutog zakona donijelo naredbu za postupanje u predmetu protiv tada osumnjičenog apelanta, a samim tim određena je bila nadležnost Okružnog suda, Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, kako proizlazi iz člana 28 st. 1 i 2 istog zakona. Prema ocjeni Tužilaštva, prvostepeni sud je sve naprijed navedeno pravilno obrazložio na strani 6. presude (a drugostepeni sud prihvatio). Vezano za navode istaknute u obje apelacije o navodno nezakonito pribavljenim dokazima, a koji su pribavljeni na osnovu posebnih istražnih radnji, Tužilaštvo je istaklo da je naredbu kojom su određene posebne istražne radnje donio nadležni sud, a na prijedlog Specijalnog tužilaštva koji je sadržavao sve potrebne elemente, podatke o licima, brojevima telefona, podatke o licu koje je određeno za informatora, osnove sumnje, razloge za preduzimanje posebnih istražnih radnji, radnju koja se zahtijeva, način njenog sprovođenja, obim i trajanje radnje i u svemu je postupano u skladu sa zakonskim odredbama koji regulišu ovu materiju. Nadalje, ukazano je i da je apelant u toku istrage koju je vodilo Specijalno tužilaštvo zakonito lišen slobode, odmah po lišenju slobode je izveden pred sud i omogućeno mu je ostvarivanje i korišćenje svih prava zagarantovanih kako Ustavom BiH tako i Evropskom konvencijom, kao i pozitivnim zakonskim propisima koji se u krivičnom postupku primjenjuju na redovne sudove u Republici Srpskoj, te da ga je u toku postupka zastupao izabrani branilac. V.Relevantni propisi

38. Krivični zakon RS („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Primanje mita Član 351.

(1) Službeno ili odgovorno lice koje zahtijeva ili primi poklon ili drugu korist ili koje primi obećanje poklona ili druge koristi za sebe ili drugog da u okviru svog službenog ovlašćenja ili u vezi sa svojim službenim ovlašćenjem izvrši službenu radnju koju ne bi smjelo izvršiti, ili da ne izvrši službenu radnju koju bi moralo izvršiti, kazniće se zatvorom od dvije do deset godina.

(...)

39. Zakon o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 111/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Ovaj zakon, primjenjuje se u cilju otkrivanja i krivičnog gonjenja za sljedeća krivična djela:

(...)

b) najtežih oblika krivičnih djela protiv privrede i platnog prometa, i protiv službene dužnosti kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih sa takvim djelima ili učiniocima takvih djela;

(...)

Član 4.

(1) U Okružnom tužilaštvu Banja Luka, osniva se Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljem tekstu: Specijalno tužilaštvo), koje postupa u predmetima iz člana 3. ovog zakona.

(2) Specijalno tužilaštvo će imati samostalnost i nezavisnost utvrđenu ovim zakonom, a za svoj rad odgovorno je glavnom republičkom tužiocu Republike Srpske.

(3) Specijalno tužilaštvo ima nadležnost na čitavoj teritoriji Republike Srpske.

(...)

Član 9.

Glavni specijalni tužilac, zamjenik glavnog specijalnog tužioca i specijalni tužioci imaju sva prava i obaveze tužioca u krivičnom postupku.

Član 12.

(1) Ukoliko postoji osnov sumnje da je izvršeno krivično djelo iz člana 3. ovog zakona, glavni specijalni tužilac donosi odluku o postupanju u tom slučaju po prethodnom pribavljenom mišljenju Kolegijuma Specijalnog tužilaštva.

(...)

Član 13.

(1) Ukoliko nadležno tužilaštvo postupajući po prijavi zaključi da iz sadržaja prijave proizilazi da bi za prijavljeno krivično djelo moglo biti nadležno Specijalno tužilaštvo, tužilac koji postupa po prijavi je dužan o tome, bez odlaganja, obavijestiti glavnog tužioca, koji će o istom obavijestiti glavnog specijalnog tužioca, sa navođenjem razloga zbog kojih smatra da su ostvareni uslovi za preuzimanje predmeta. (2) U slučaju iz prethodnog stava, glavni specijalni tužilac će preduzeti potrebne mjere radi ocjene postojanja uslova za preuzimanje predmeta.

(3) Sva tužilaštva u Republici Srpskoj su dužni Specijalnom tužilaštvu, bez odlaganja, omogućiti nesmetan uvid u krivični predmet koji zatraži Specijalno tužilaštvo.

(4) Kada glavni specijalni tužilac ocijeni da je u krivičnom predmetu riječ o slučaju predviđenom članom 3. ovog zakona, donosi odluku o preuzimanju predmeta.

Član 28.

(1) U okviru Okružnog suda u Banjoj Luci, formira se Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljem tekstu:

Posebno odjeljenje).

(2) Posebno odjeljenje, nadležno je na čitavoj teritoriji Republike Srpske, za postupanje u slučajevima predviđenim članom 3. ovog zakona, bez obzira na propisanu kaznu za pojedino krivično djelo, odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta.

(...)

40. Odluka Ustavnog suda Republike Srpske broj U-47/09 od 19. marta 2014. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 25/14) u relevantnom dijelu glasi: Utvrđuje se da član 30. stav 2. Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/06, 69/06 i 99/07), odnosno član 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 111/07 - Prečišćeni tekst) u dijelu koji glasi: „odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta“ nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. (...)

41. Zakon o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Pravo na odbranu Član 7.

(1)Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

Zakonitost dokaza Član 10.

(...)

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Pravo na suđenje bez odgađanja Član 13.

(1)Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred nezavisan i nepristrastan sud i da mu bude suđeno bez odgađanja.

(2)Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

(...)

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Princip akuzatornosti Član 16.

Krivični postupak se može pokrenuti i sprovesti samo po zahtjevu tužioca.

Princip legaliteta krivičnog gonjenja Član 17.

Tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano. Prava i dužnosti tužioca Član 43.

(1)Osnovno pravo i dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela.

(2)Tužilac ima pravo i dužnost da:

a)odmah nakon saznanja da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo, preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih lica koji pronalaze osumnjičenog i prikupljaju izjave i dokaze, (...)

Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu Član 234.

(1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.

(...)

(3)Pri izvršavanju mjera iz stava 2. t. d) i đ) ovog člana policijski organi ili druga lica ne smiju preduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na izvršenje krivičnog djela. Ako su preuzete takve aktivnosti, to je okolnost koja isključuje krivično gonjenje podstrekavanog lica za krivično djelo učinjeno u vezi sa ovim radnjama.

(...)

Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Član 236.

(1)Istražne radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 234. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.

(...)

Postupanje bez sudskog naloga ili izvan njenog okvira Član 239.

Ako su radnje iz člana 235. ovog zakona preduzete bez naloga sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti sa njom, sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne može zasnivati svoju odluku.

Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća Član 256.

(...)

U sudnici je zabranjeno filmsko ili televizijsko snimanje. Izuzetno, predsjednik suda može dozvoliti takvo snimanje na glavnom pretresu. Ako je snimanje odobreno, sudija, odnosno predsjednik vijeća može na glavnom pretresu, iz opravdanih razloga, odlučiti da se pojedini dijelovi glavnog pretresa ne snimaju.

Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278.

(...)

(2)Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.

VI.Dopustivost

42. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

43. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

44. U konkretnom slučaju, apelant je apelacijom podnijetom 25. maja 2015. godine, te apelacijom podnijetom posredstvom punomoćnika 15. juna 2015. godine osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 014281 15 Kž od 23. marta 2015. godine. Osporenu presudu apelant je primio 23. aprila 2015. godine, odnosno njegov branilac 14. aprila 2015. godine, a apelacije su podnesene 25. maja 2015. godine, odnosno 15. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Nadalje, apelant je dopunom apelacije od 16. oktobra 2015. godine osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 014281 15 od 22. septembra 2015. godine donijetu po njegovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, a koja odluka zapravo predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari budući da i protiv te presude nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum podnošenja dopune apelacije, tj. 16. oktobar 2015. godine i datum donošenja presude, tj. 22. septembar 2015. godine proizlazi i da je dopuna apelacije podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

46. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5, 6 i 7 Evropske konvencije, te iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

47. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

48. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

(…)

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

(…)

49. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

50. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na tvrdnju da su prekršene garancije u vezi s postupanjem zakonom ustanovljenog i nepristrasnog suda, da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima, da je prekršena pretpostavka nevinosti, da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, da osporene presude ne zadovoljavaju standard obrazložene presude, te da je povrijeđen Krivični zakon.

51. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).

52. Rukovodeći se naprijed navedenim stavovima, te imajući u vidu da iz apelantovih navoda proizlazi da smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6 stava 1 Evropske konvencije.

53. Apelant najprije tvrdi da su u postupku koji vođen protiv njega postupali suprotno zakonu nenadležni sud i tužilaštvo, pa da su stoga i sve preduzete radnje nezakonite. S tim u vezi je istakao da je Specijalno tužilaštvo propustilo da donese naredbu o preuzimanju predmeta u skladu sa članom 12 stav 1 Zakona o suzbijanju organizovanog kriminala, te da je Okružni sud svoju nadležnost zasnovao na članu 28 stav 2 istog zakona koji je proglašen neustavnim, da je propustio donijeti rješenje o ustanovljenju svoje nadležnosti, pa tako dozvolio da mu nadležnost određuje stranka u postupku te iskazao, kako apelant tvrdi, pristrasnost i želju da mu sudi.

54. Ustavni sud zapaža da je članom 4 Zakona o suzbijanju organizovanog kriminala, koji se primjenjivao u relevantnom periodu, određeno da se u Okružnom tužilaštvu Banjaluka osniva Specijalno tužilaštvo koje će postupati u predmetima iz člana 3 istog zakona. Članom 13 istog zakona određeno je da ukoliko nadležno tužilaštvo, postupajući po prijavi, zaključi da iz sadržaja prijave proizlazi da bi se moglo raditi o krivičnom djelu iz nadležnosti Specijalnog tužilaštva, dužno je o tome obavijestiti glavnog tužioca, koji o tome obavještava specijalnog tužioca. Stavom 2 istog člana je određeno da specijalni tužilac preduzima potrebne mjere radi ocijene postojanja uslova za preuzimanje predmeta, a stavom 3 da su sva tužilaštva u RS dužna specijalnom tužiocu bez odlaganja omogućiti nesmetan uvid u krivični predmet. Najzad, stavom 4 citiranog člana je određeno da kada specijalni tužilac ocijeni da je u konkretnom predmetu riječ o slučaju predviđenom članom 3 ovog zakona donosi odluku o preuzimanju predmeta.

55. Imajući u vidu naprijed citirani član 13 Zakona o suzbijanju organizovanog kriminala, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da je apelantov predmet bio u posjedu Specijalnog tužilaštva i prije izdavanja naredbe o preuzimanju predmeta. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je članom 9 Zakona o suzbijanju organizovanog kriminala određeno da glavni specijalni tužilac i specijalni tužioci imaju sva prava i obaveze tužioca u krivičnom postupku. U skladu sa članom 43 ZKPRS tužilac ima, pored ostalog, pravo i dužnost da odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere s ciljem njegovog otkrivanja i sprovođenja istraga, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih lica koja pronalaze osumnjičenog i prikupljaju izjave i dokaze. Imajući u vidu citirane odredbe, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da su dovedeni u pitanje zakonitost naredbi o sprovođenju istrage odnosno njenom proširenju, te prijedlog za izdavanje naredbe o određivanju posebnih istražnih radnji samo zbog činjenice da ih je Specijalno tužilaštvo izdalo prije donošenja naredbe o preuzimanju predmeta, pa da to dovodi u pitanje zakonitost radnji koje je Specijalno tužilaštvo preduzimalo prije donošenja iste, kako tvrdi apelant.

56. Nadalje, vezano za postupanje Okružnog suda u ovom predmetu, Ustavni sud zapaža da je članom 28 stav 1 istog zakona određeno da se u Okružnom sudu u Banjaluci formira Posebno odjeljenje, a stavom 2 da je ono nadležno da postupa za teritoriju cijele RS u slučajevima predviđenim članom 3 ovog zakona, bez obzira na propisanu kaznu za pojedino krivično djelo. Ustavni sud RS je Odlukom broj U-47/09 neustavnim proglasio član 28 stav 2 Zakona o suzbijanju organizovanog kriminala u dijelu koji je glasio „odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta“. Suprotno apelantovim tvrdnjama, iz obrazloženja osporene prvostepene presude nedvosmisleno proizlazi da je Okružni sud nadležnost zasnovao na članu 28 stav 2 navedenog zakona u dijelu koji nije proglašen neustavnim, a prema kojem je nadležan da postupa na teritoriji cijele RS, za krivična djela iz člana 3 navedenog zakona, bez obzira na propisanu kaznu za pojedino krivično djelo.

57. Najzad, u vezi s apelantovom tvrdnjom da se nije radilo o krivičnom djelu iz člana 3 Zakona o suzbijanju organizovanog kriminala, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene prvostepene presude dati iscrpni razlozi i obrazloženja, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, na kojim je zasnovan zaključak da se radi o krivičnom djelu iz člana 3 stav 1 tačka b) Zakona o suzbijanju organizovanog kriminala.

58. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da su u postupku koji vođen protiv njega postupali suprotno zakonu nenadležni sud i tužilaštvo, pa da su stoga i sve preduzete radnje nezakonite, kao i da je zasnivanjem nadležnosti u konkretnom predmetu Okružni sud, kako apelant tvrdi, „postupao pristrasno i sa željom da mu baš on sudi“.

59. Nadalje, apelant tvrdi da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima. U prilog ovoj tvrdnji ukazao je na već opisano nezakonito postupanje suda i tužilaštva, a te tvrdnje su ocijenjene neosnovanim, kao i da naredba o sprovođenju posebnih istražnih radnji nije ispunjavala zakonom propisani uslov da se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili da bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama, a zbog čega su i dokazi pribavljeni na osnovu nje nezakoniti. U ovom dijelu apelant ističe i da je naredbom o sprovođenju posebnih istražnih radnji bilo određeno da se prate i snimaju samo odlazni pozivi s njegovog telefonskog broja, a ne i dolazni pozivi, a da se osporene presude zasnivaju na snimljenim razgovorima po dolaznim pozivima. Nadalje tvrdi i da su istražni organi dokaz-novac i odnijeli i donijeli, odnosno da su preuzimali aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na izvršenje krivičnog djela zajedno sa svjedokom M. V. Najzad, tvrdi da je u naredbi navedeno da radnje nadzora i tehničkog snimanja počinju 30. juna 2014. godine, da su počele 30. maja 2014. godine, pa da su sudovi u sumnji morali prihvatiti ono što je bilo povoljnije za njega shodno principu in dubio pro reo.

60. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

61. Ustavni sud zapaža da je u presudi Vrhovnog suda po apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti ukazano, pored ostalog, da su u zahtjevu tužioca za izdavanje naredbe za određivanje posebnih istražnih radnji izneseni razlozi i zbog kojih se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi, odnosno da bi to bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama, te da se sudija za prethodni postupak pozvao na njih i prihvatio ih. Nadalje, iz obrazloženja naredbe o određivanju posebnih istražnih radnji, koju je apelant predočio uz apelaciju, pored ostalog, proizlazi, da je sudija za prethodni postupak cijenio činjenicu da je postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivično djelo primanje mita iz člana 351 stav 1 KZRS, da je zbog specifičnosti ovog krivičnog djela za njegovo dokazivanje u velikom broju slučajeva neophodna primjena posebnih istražnih radnji jer se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi, odnosno to bi to bilo povezao s nesrazmjernim teškoćama. Slijedom navedenog, imajući u vidu bitni element bića krivičnog djela davanje i primanje dara, a koja radnja u prvom redu i može biti potkrijepljena onim šta predstavlja dar, odnosno materijalnim dokazom, koji se može sakriti ili uništiti, Ustavni sud naprijed navedene razloge koji su opredijelili sudiju za prethodni postupak da dozvoli sprovođenje posebnih istražnih radnji ne smatra proizvoljnim i njima se ne dovodi u pitanje ispunjenost zakonom propisanog uslova da se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi, odnosno da bi to bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.

62. Nadalje, iz opširno interpretirane naredbe o sprovođenju posebnih istražnih radnji u osporenoj prvostepenoj presudi proizlazi da je određen nadzor i tehničko snimanje apelantovog telefonskog broja, a ne samo odlaznih poziva, kako on tvrdi u apelaciji. Takođe, iz interpretirane naredbe proizlazi i da je određena posebna istražna radnja – simulirani i kontrolisani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine, da je kao informator određen M. V., te detaljno opisan način izvršenja radnje, a iz čega, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne proizlazi da su njenim sprovođenjem preduzete radnje podstrekavanja na izvršenje krivičnog djela. Ovo tim prije što je iskaz svjedoka M. V. detaljno interpretiran u osporenoj prvostepenoj presudi, a iz njega nedvosmisleno proizlazi da je apelant tražio označeni novčani iznos od M. V. kao odgovornog lica u navedenom pravnom licu, te da je navedena posebna istražna radnja i preduzeta kako bi ova okolnost i bila utvrđena. Najzad, u osporenoj prvostepenoj presudi je izričito ukazano da je sudija za prethodni postupak naredbu donijela 30. maja 2014. godine i u izreci naredbe u tački 1 stav 4 navela da posebna istražna radnja nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija može trajati najduže mjesec dana od njenog izdavanja.

63. Nadalje, apelant tvrdi da mu je uskraćena mogućnost da provodi dokaze, da je Tužilaštvu na iste okolnosti dozvolio saslušanje 13 svjedoka, te da mu je onemogućeno unakrsno ispitivanje saslušanih svjedoka.

64. Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje pretpostavlja da svi dokazi moraju biti provedeni na javnoj raspravi u prisustvu optuženog s mogućnošću da budu preispitani u kontradiktornom postupku Pravo na odbranu, takođe, zahtijeva da optuženom bude data adekvatna i potpuna mogućnost da osporava i ispituje svjedoke optužbe bilo u trenutku kada su dali izjavu ili u kasnijim fazama postupka (vidi Evropski sud, Kapenko protiv Rusije, presuda od 13. marta 2012. godine, st. 61 i 62). Najzad, domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

65. Ustavni sud zapaža da su u osporenoj prvostepenoj presudi dati razlozi i obrazloženja zbog kojih je apelantov prijedlog da se saslušaju četiri svjedoka odbijen, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne upućuju na zaključka da je prekoračeno ovlašćenje iz člana 278 ZKPRS. Nadalje, apelant ničim nije potkrijepio tvrdnju da mu je onemogućeno unakrsno ispitivanje svjedoka koji su saslušani na glavnom pretresu, kao i da je na bilo koji način osporavao ili doveo u pitanje njihovu pouzdanost ili da se protivio njihovom korišćenju.

66. Nadalje, apelant tvrdi da je prekršen Krivični zakon jer nije precizirana i definisana radnja koja predstavlja element bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim i s tim u vezi tvrdi da mu je prekršeno pravo na odbranu jer se tokom čitavog postupka branio od propuštanja službene radnje koja tokom cijelog postupka nije definisana i precizirana. Prema njegovom mišljenju, pogrešna je i pravna kvalifikacija djela za koje je proglašen krivim i s tim u vezi ističe da sudovi nisu ni razmotrili tezu o blažem krivičnom djelu zloupotreba službenog položaja i ovlašćenja. Najzad, u ovom dijelu apelant tvrdi i da mu je odmjerena prestroga kazna i s tim u vezi da su redovni sudovi nedovoljno vrednovali olakšavajuće okolnosti.

67. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene prvostepene presude data iscrpna interpretacija elementa bića krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, te zašto se, u apelantovim radnjama, stiču obilježja istog. Naime, kako je to ukazao prvostepeni sud, zahtijevanje ili primanje mita treba da bude povezano sa službenom radnjom odgovornog lica, odnosno neophodno je da se službeno lice obavezuje da u okviru svog ovlašćenja nešto izvrši ili ne izvrši, kao i da se krivično djelo smatra dovršenim samim zahtijevanjem ili primanjem mita ili njegovim obećanjem, a samo izvršenje ili neizvršenje službene radnje nije element bića krivičnog djela. U konkretnom slučaju, apelant je, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, kao inspektor u Poreskoj upravi prilikom vršenja poreske kontrole zahtijevao označeni novčani iznos da u zapisniku o obavljenoj poreskoj kontroli ne konstatuje, kako je tvrdio, postojanje „određenih nepravilnosti u smislu obračuna poreskih obaveza“. Slijedom navedenog, apelant je u vezi sa službenom radnjom kontrolom poreskog obveznika i u vezi s tim izdavanjem zapisnika tražio novac pa je, suprotno njegovim tvrdnjama, irelevantno i koje su to „određene nepravilnosti u smislu obračuna poreskih obaveza“, a zbog čega se ne može prihvatiti ni tvrdnja da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer se tokom čitavog postupka branio od propuštanja službene radnje koje tokom cijelog postupka nije definisana, kao i da su sudovi pogrešno pravno kvalifikovali krivično djelo za koje je proglašen krivim. Najzad, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iscrpno cijenili olakšavajuće i otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazne zatvora kao glavne kazne, te dali razloge i obrazloženja u pogledu izricanja novčane kazne kao sporedne kazne, te mjere bezbjednosti, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji nisu dovedeni u pitanje apelantovim tvrdnjama da su u sličnim predmetima u pogledu iste inkriminacije optuženim izricane blaže kazne.

68. Apelant tvrdi i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je Vrhovni sud propustio dati valjane razloge i obrazloženja u vezi s njegovim žalbenim navodima, odnosno da se samo pozivao i ukazivao na obrazloženja i razloge iz osporene prvostepene presude. U ovom dijelu apelant se pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 3623/13.

69. Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, obrazložiti svoje presude. Nadalje, kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili suda koji sudi tako što će viši sud, u obrazloženje svoje odluke, inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC). Suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja, da je u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda neslaganje zasnovao na njenoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio, a da je prethodno nije razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije,

HUDOC, 2002).

70. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, razmatrajući svaki od konkretnih žalbenih navoda, ukazao na razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude i zbog čega ih prihvata. Imajući u vidu naprijed pobrojana načela, ovakav pristup ne može se smatrati protivnim standardu obrazložene presude u smislu prava na pravično suđenje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant identičan navod iznio u zahtjevu za zaštitu zakonitosti tvrdeći da mu je prekršeno pravo na odbranu. Vrhovni sud se, a ako proizlazi iz obrazloženja presude, ocjenjujući ga neosnovanim, rukovodio upravo naprijed navedenim načelima, te Odlukom Ustavnog suda broj AP 3623/13, ukazujući da se apelantova situacija razlikuje od one u navedenoj odluci Ustavnog suda. Naime, Vrhovni sud je istakao da je prvostepena presuda dala jasne, detaljne i valjane razloge za sva odlučenja, a da je drugostepeni sud razmotrio sve žalbene prigovore, te ih odbio, prihvatajući kao mjerodavne razloge prvostepenog suda. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3623/13 od 7. oktobra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), na koju se apelant poziva u apelacionim navodima i na koju je ukazao i Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, istakao (vidi tačku 100) da je prekršen standard na obrazloženu presudu u situaciji kada se viši sud, odlučujući o žalbi, generalno poziva i saglašava sa zaključcima i obrazloženjima iz osporene prvostepene presude koji nisu ponudili odgovor na pitanja koja su bila od suštinskog značaja za postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, a o čemu se u okolnostima apelantovog slučaja, nesporno ne radi.

71. Nadalje, apelant tvrdi da mu je u postupku pred redovnim sudovima prekršena i pretpostavka nevinosti jer je postupanjem suda i medijskom pažnjom koju je, kako tvrdi, imao njegov predmet, stvorena pretpostavka njegove krivice i javnosti poslata poruka da je kriv i prije suđenja.

72. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Peša protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, presuda od 8. aprila 2010. godine, st. 138-141) ukazao na osnovna načela prava na pretpostavku nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Naime, Evropski sud je ukazao, između ostalog, da je cilj člana 6 stav 2 Evropske konvencije u svom relevantnom aspektu spriječiti podrivanje pravičnog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a koje su date u bliskoj vezi s postupkom. Njime se zabranjuje samom sudu da preuranjeno izražava mišljenje da je lice „optuženo za krivično djelo" krivo prije nego što mu je to dokazano prema zakonu, ali, takođe, obuhvata i izjave državnih zvaničnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičeni kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica nadležne sudske vlasti (vidi naprijed citirani predmet Allenet de Ribemont, stav 41 i predmete Daktaras protiv Litvanije, broj 42095/98, st. 41-43, ECHR 2000-X i Butkevičius protiv Litvanije broj 48297/99, stav 49, ECHR 2002-II). Evropski sud je dalje ukazao da sloboda izražavanja, zajamčena članom 10 Evropske konvencije, uključuje slobodu da se primaju i daju informacije. Stoga, član 6 stav 2 ne može spriječiti vlasti da informišu javnost o krivičnim istragama koje su u toku, ali traži da to čine uz svu potrebnu diskreciju i oprez, ako će biti poštovana pretpostavka nevinosti (vidi naprijed citirani predmet Allenet de Ribemont stav 38 i predmet Karakaş i Yeşilırmak protiv Turske, broj 43925/98, stav 50, 28. juni 2005).

73. U prilog tvrdnji u ovom dijelu apelant je predočio novinske članke. U novinskom članku pod naslovom „Advokat nema vremena za ročišta“ naznačeno je da je novo odlaganje ročišta razbjesnilo sudiju O. P., koja je nedolazak advokata shvatila kao nepoštovanje suda, te da apelantu uopšte nije dozvolila da joj se obrati. U tekstu je prenijeta izjava sudije prema kojoj je apelantovo ponašanje nekorektno jer je još 22. septembra upozoren da angažuje advokata, da su mu već tad bili poznati termini suđenja, da je advokatu Budiši potpisao punomoć 9. oktobra, a da je ovaj nakon toga obavijestio sud da ne može doći, odnosno da ne može doći ni na ročišta zakazana za 21. i 23. oktobar. Takođe je konstatovano i da je pročitan dopis advokata u kom je, pored ostalog, navedeno da „u ovom predmetu nema razloga za hitnost i brže postupanje“, kao i da je advokat naznačio datume kada je slobodan za suđenje. Nadalje, prenijeta je i konstatacija sudije da je „takvo ponašanje nekorektno ne samo prema sudu nego i prema Tužilaštvu i svjedocima koji se uredno odazivaju na zakazana ročišta, da se postupa po ZKPRS, da branilac mora poštovati raspored suda, kao i da je sudija objasnila apelantu da njegova odbrana ne počinje na glavnom pretresu već od dana kada je primio optužnicu“. U predočenom novinskom članku povodom istog događaja pod naslovom „Advokat nije došao na ročište“ prenijet je dio izjave sudije O. P. da ovako nešto nikad nije doživjela, da je apelant imao mjesec dana da izabere advokata, da advokat neće određivati kada će sud raditi.

74. Ustavni sud zapaža da iz predočenih članaka ne proizlazi da je postupajući sudija na bilo koji način prejudicirao apelantovu krivicu. Sadržaj prenijetih izjava odnosio se na nedolazak apelantovog advokata na zakazano ročište koji je, prema stavu sudije, ocijenjen kao nepoštovanje suda. Nadalje, prenošenje ovakvog stava sudije od medija, takođe, ne narušava garancije pretpostavke nevinosti na apelantovu štetu i ne može se zaključiti da izlazi iz okvira obavještavanja javnosti o krivičnom postupku koji je u toku, odnosno da se na bilo koji način prejudicira apelantova krivica. Najzad, a suprotno apelantovom sugerisanju, ne može se prihvatiti da je ova okolnost uticala na ponašanje sudije u daljnjem toku postupka, prije svega u pogledu odbijanja saslušanja svjedoka koje je predlagao. Naime, kako je već ukazano u ovoj odluci, s tim u vezi prvostepeni sud je dao valjane razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

75. Imajući sve naprijed navedeno Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su prekršene garancije u vezi s postupanjem zakonom ustanovljenog i nepristrasnog suda, da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima, da je prekršena pretpostavka nevinosti, da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, da osporene presude ne zadovoljavaju standard obrazložene presude, te da je povrijeđen Krivični zakon, pa da se postupak sagledan u cjelini ne može smatrati pravičnim.

76. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

77. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo iz čl. II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i 5 Evropske konvencije jer mu je pritvor određen po prijedlogu nenadležnog tužilaštva i nenadležnog suda, te da zbog činjenice da su radnje koje mu se stavljaju na teret pogrešno pravno kvalifikovane kao krivično djelo primanje mita. Identični navodi već su ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje, a u vezi s postupanjem od strane zakonom ustanovljenog suda, odnosno tvrdnjama o povredi Krivičnog zakona, te je zaključeno da su neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da ovi navodi ne dovode u pitanje zakonitost apelantovog lišavanja slobode u smislu člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

78. Apelant tvrdi da mu je prekršeno i pravo iz člana 7 Evropske konvencije zbog činjenice da su radnje koje mu se stavljaju na teret pogrešno pravno kvalifikovane kao krivično djelo primanje mita. Identični navodi već su ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje, a u vezi s tvrdnjama o povredi Krivičnog zakona, te je zaključeno da su neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi neosnovani i u odnosu na pravo iz člana 7 Evropske konvencije.

Pravo na žalbu u krivičnim stvarima

79. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer Vrhovni sud u obrazloženju osporene drugostepene presude nije odgovorio na njegove suštinske žalbene navode, već je samo ponovio razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude. Identični navodi već su ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje, a u vezi s apelantovim tvrdnjama da obrazloženje osporene drugostepene presude ne sadrži valjane razloge i obrazloženja, te je zaključeno da su neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da ovi navodi neosnovani i u odnosu na pravo iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

80. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su prekršene garancije u vezi s postupanjem zakonom ustanovljenog i nepristrasnog suda, da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima, da je prekršena pretpostavka nevinosti, da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, da osporene presude ne zadovoljavaju standard obrazložene presude, te da je povrijeđen Krivični zakon, pa da se postupak sagledan u cjelini ne može smatrati pravičnim.

81. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje za postupanje od strane zakonom ustanovljenog suda i povredu Krivičnog zakona, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

82. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 7 Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje za povredu Krivičnog zakona, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

83. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 2 Protokola broj 7 kada apelant kršenje tog prava vezuje za obrazloženje osporene drugostepene presude, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

84. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

85. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2591/15 (Ž. O. iz Prijedora) | Sudska praksa | Aktio