Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4825/17 (S. P. i R. D. iz Tuzle)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4825/17

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4825/17, rješavajući apelaciju Safeta Pjanića i Redže Delimehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) i Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Safeta Pjanića i Redže Delimehića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 015945 17 Kž 4 od 30. oktobra 2017. godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 015945 17 Kv 5 od 27. septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Safet Pjanić i Redžo Delimehić iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnijeli su, 20. novembra 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 015945 17 Kž 4 od 30. oktobra 2017. godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 015945 17 Kv 5 od 27. septembra 2017. godine. Apelanti su zatražili donošenje privremene mjere „bez odlaganja“.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 27. novembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 8. decembra 2017. godine a Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo 4. decembra 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Kantonalni sud je rješenjem broj 03 0 K 015945 17 Kv 5 od 27. septembra 2017. godine apelantima, te osumnjičenim H.N. i A.N. produžio pritvor koji po ovom rješenju može trajati najduže do 27. decembra 2017. godine, a iz razloga propisanih članom 146. stava 1. tač. b) i d) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH).

6. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da se po naredbi Kantonalnog tužilaštva od 4. jula 2017. godine vodi istraga zbog postojanja osnovane sumnje i to: protiv apelanta Pjanića zbog krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 342. stav 3. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa krivičnim djelima produženim krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 389. stav 1. KZ FBiH, krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 1 KZ FBiH i zloupotreba ovlasti u privrednom poslovanju iz člana 247. stav 2 u vez stava 1. tačka c) KZ FBiH; a protiv apelanta Delimehića zbog krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 342. stav 2. KZ FBiH u vezi sa produženim krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi stava 1. KZ FBiH i krivičnim djelom krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 1.

KZ FBiH.

7. U obrazloženju rješenja (st. 5 do 18) detaljno su pobrojani dokazi koje je Kantonalno tužilaštvo predočilo uz prijedlog za produženje pritvora. Cijeneći prikupljene dokaze čiji sadržaj je i interpretiran u obrazloženju rješenja, pojedinačno i uzajamnoj vezi, Kantonalni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela za koja se terete. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je u vremenskom periodu od početka 2009. godine do 2017. godine, apelant Pjanić, kao generalni direktor i odgovorna osoba u preduzeću Fortuna d.d. Gračanica i osnivač privrednog društva Fortex d.o.o. Gračanica, organizovao i rukovodio grupom za organizovani kriminal radi činjenja krivičnih djela, a osumnjičeni H.N., A.N. i apelant Delimehić, zajedno sa I.M. i B.P. kao osnivačem i odgovornom osobom u firmi Fortunatta d.o.o. Gračanica, kao članovi grupe zajedničkim i planskim djelovanjem osnovano sumnjivi da su počinili krivična djela za koja se terete.

8. Kantonalni sud je zaključio i da su se stekli uslovi za produženje pritvor apelantima iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH. S tim u vezi je ukazano na lica koja su u dosadašnjem toku istrage saslušana kao svjedoci, na lica sa kojim su obavljeni informativni razgovori, te da se, provođenjem posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija iz člana 132. stav 2. tačka a) ZKP FBiH, došlo do saznanja o uticanju apelanta Pjanića na pojedina od ovih lica u vrijeme kada su saslušavani odnosno kada su s njima obavljani informativni razgovori. U prilog navedenog detaljno su interpretirani transkripti presretnutih razgovora (st. 40 do 43) između apelanta Pjanića i konkretno pobrojanih lica iz koji je vidljivo na koji način je apelant Pjanić ostvarivao uticaj na označena lica koja još nisu saslušana kao svjedoci, odnosno da su ga označena lica koja su već saslušana kao svjedoci ili s kojim je obavljen informativni razgovor, obavještavala o sadržaju obavljenih razgovora te konsultovala o sadržaju iskaza koje bi tek trebalo da daju.

9. Nadalje, na temelju označenog transkripta presretnutog razgovor između apelanta Delimehića i apelanta Pjanića zaključeno je da postoji opravdana bojazan da je apelant Delimehić, kao član organizovane grupe također vršio uticaj na svjedoke. U odnosu na apelanta Delimehića zaključeno je i da postoji opravdana bojazan da bi boravkom na slobodi mogao uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak. S tim u vezi je ukazano da postoji osnovana sumnja da je apelant Delimehić krivotvorio materijalnu dokumentaciju o zakupu poslovnih prostora između Fortune i Fortex, gdje je bio odgovorna osoba, a u prilog čega je interpretiran transkript presretnutog razgovora između M.B. i apelanta Pjanića. Nadalje, ukazano je da postoji opravdana bojazan da bi apelant Delimehić, za slučaj da se nađe na slobodi, kao odgovorno lice u Fortex, s kojim je Fortuna imala najveću poslovnu saradnju, mogao izmijeniti ili uništiti materijalne dokaze, veliku finansijsku dokumentaciju između navedenih preduzeća, koja još nije u cjelini izuzeta a čije izuzimanje je planirano od MUP TK.

10. Nadalje, kako se radi o organizovanoj grupi s visokim stepenom povezanosti, Kantonalni sud je zaključio da postoji opravdana bojazan da bi apelanti, za slučaj da se nađu na slobodi, mogli ometati krivični postupak uticajem na saučesnike odnosno ostale osumnjičene. U prilog navedenog interpretiran je sadržaj transkripta presretnog razgovora između apelanta Delimehića i I.M.

11. Kantonalni sud je, pozivajući se na stav Vrhovnog suda iz rješenja od 5. septembra 2017. istakao da opasnost od uticaja na svjedoke postoji sve dok oni ne daju izjavu na glavnom pretresu, a što uz činjenicu da pojedini od svjedoka još nisu saslušani, te da se nakon otkrivanja pojedinih materijalnih dokaza ukazala potreba da pojedina lica tek trebaju biti saslušana, te imajući u vidu da još uvijek nije izuzeta sva materijalna dokumentacija, zaključio da su se stekli uslovi za produženje pritvora apelantima iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH. Također, Kantonalni sud je ukazao i da je u prijedlogu za produženje pritvora označeno koja lica su saslušana kao svjedoci, da se prilikom izuzimanja poslovne dokumentacije Fortex došlo do saznanja da je u prethodnom periodu došlo do djelimičnog krivotvorenja poslovne dokumentacije koja se odnosi na saradnju između Fortuna i Fortex, pa da je potrebno izvršiti i oduzimanje dokumentacije iz označenog vremenskog perioda. Također, ukazano je i da je navedeno da postoji sumnja da se kod poslovanja Fortune sa drugim povezanim pravnim licima i to Fortob i Fotunatto događale iste stvari, s čim u vezi je ukazano i na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. Također, u prijedlogu tužilaštva za produženje pritvora označena su i lica koja trebaju biti saslušani kao svjedoci, a koja su bila uključena u sastavljanje fiktivne dokumentacije, kao i lica koja tek trebaju biti saslušani kao svjedoci, odnosno koja lica je potrebno ponovno saslušati, nakon pribavljanja novih dokaza kao i da još uvijek nije pribavljena sva potrebna financijska dokumentacija.

12. Kantonalni sud je zaključio i da su se stekli uslovi za produženje pritvora apelantima iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH. U vezi s tim Kantonalni sud je najprije ukazao da se apelanti sumnjiče za označena krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, a koja su po načinu izvršenja i posljedcima koja su proizvele teška obzirom da se kriminalnoj grupi stavlja na teret da su krivična djela počinjena u vremenskom periodu 2009. godine i da je realizacija plana organizovane grupe bila u formalnom i stvarnom gašenju odnosno uništenju pravnog lica Fortuna i preuzimanju i ustupanju imovine tog lica od strane privatnih pravnih lica formiranih od osumnjičenih u ovom predmetu, sa svim proizvodnim, ljudskim, materijalnim kapacitetima, a koji proces još uvijek traje, te se i sada preuzimaju radnje u cilju dovršenja ovog plana. Nadalje, ukazano je da se apelanti osnovano sumnjiče za koruptivna krivična djela iz segmenta privrednog kriminala o čemu je upoznata šira javnost, a što je izazvalo revolt građana koji izražavaju nezadovoljstvo javnim okupljanjima, štrajkovima, te traženjem svojih prava i zaštitu od strane države. Nadalje, ukazano je da se radi o krivičnim djelima koja pogađaju ne samo pojedinaca već se radi i o uskraćivanju, onemogućavanju ili otežavanju ostvarivanja radničkih prava, koja su u BiH dostigla najniži nivo, pa s obzirom i na koruptivne elemente, se može zaključiti da se radi najtežoj vrsti krivičnih djela. Nadalje, imajući u vidu realnost aktuelnog socijalnog trenutka u FBiH, po ocijeni Kantonalnog suda radi se i o djelima koja imaju i osobine djela počinjenih u vanrednim okolnostima, koja su posebno teška s obzirom na način izvršenja i posljedice. Nadalje, u vezi sa postojanjem vanrednih okolnosti i konkretnog nastupanja narušavanja javnog reda ukazano je da je 14. novembra 2016. godine došlo do okupljanja oko 350 radnika preduzeća Fortuna, koji su zbog proglašenja stečaja u tom pravnom licu ostali bez posla, da su im se pridružili i radnici iz drugih pravnih lica u koja su prebačeni izvršenjem krivičnih djela za koja se terete apelanti i ostali osumnjičeni, pa je tako grupa od oko 700 lica blokirala južni dio opštine Gračanica. Imajući u vidu ukupno stanje u privredi u zemlji a posebno u opštini Gračanica, takvo okupljanje dovelo je do uznemiravanja građana. Nadalje, ukazano je da je prema izvještaju PU od 22. marta 2017. godine dana 17. marta 2017. godine, za vrijeme trajanja protesta, radnik Fortune N.Š. fizički napadnut od osnivača i odgovornog lica Fortunatta, M.P. jednog od osumnjičenih u ovom predmetu, a što upućuje na zaključak da je nezadovoljstvo radnika i njihovo uznemirenje zaprijetilo da preraste u nemire većih razmjera. U vezi s tim ukazano je i da samo činjenica da svako lišavanje skromnih primanja radnika Fortune i drugih pravnih lica, izaziva uznemirenje i strah za vlastitu egzistenciju. Nadalje, pobrojane su TV kuće kao i printani mediji koji su izvještavali o nemirima kao i o kriminalu u Fortuni a prema kojim radnici za cjelokupno stanje okrivljuju isključivo apelante i ostale osumnjičene, da su bili svjesni kriminalnog ponašanja, ali da nisu mogli ništa preduzeti jer su se bojali za egzistenciju. Nadalje, ukazano je i da je nakon otvaranja stečajnog postupka reagovalo i Opštinsko vijeće Gračance, da je 1. decembra 2016. godine sazvana vanredna sjednica zbog problema u Fortuni, da su ponovno ogranizovani protesti ispred opštine, ali da su značajne reakcije izostale zbog uticaja apelanta Pjanića, kao vijećnika, na ostale vijećnike. Nadalje, na osnovu izvještaja PU od 16. marta 2017. godine utvrđen je da je došlo je do verbalnog napada bivše radnice koja je ostala bez posla zbog stečaja na B.P.. Nadalje, 16. juna 2017. godine došlo je do novog okupljanja otpuštenih i nezadovoljnih radnika Fortuna (njih 45) koji su izrazili svoje nezadovoljstvo nerješavanjem nagomilanih problema u ovom i povezanim preduzećima i svojim statusom u koji su dovedeni kriminalnim djelovanjem apelanta i ostalih osumnjičenih. Kantonalni sud je u prilog zaključka o zainteresovanosti šire javnosti za ovaj predmet ukazao i na broje medijske kuće i printane medije u BiH ali i šire koji su izvještavali o lišavanju slobode apelanta i ostalih osumnjičenih a iz čega proizilazi i da su ovi predmeti predmet pažnje svih građana BiH ali i šire. Nadalje, ukazano je i da su nezadovoljstvo radnika kao i javnosti na području opštine Gračanica kao i nadležnih tijela ove opštine u vezi sa stanjem u „Fortuna“ i povezanim preduzećima dostigli vrhunac, pa da puštanje apelanta i ostalih osumnjičenih na slobodu dovelo do reakcije javnosti ne samo na području ove opštine nego i šire, a što bi rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Također, ukazano je i da je tužilaštvo u prijedlogu za produženje pritvora od 25. septembra 2017. godine dostavilo informaciju PU od 21. septembra 2017. godine u kojoj je navedeno da je 21. jula 2017. godine grupa od 35 radnika održala proteste ispred ulaza u firmu Fortuna, da je okupljanje proteklo pod službenim nadzorom PU, te da su radnici najavili održavanje protesta svakog mjeseca. Također, u informaciji je navedeno i da su radnici Fortuna koji su ostali bez posla 19. septembra 2017. godine blokirali ulaz u ovu firmu zbog nezadovoljstva načinom na koji se provodi stečajni postupak, da je tom prilikom radnica Z.Dž. odgurnuta od B.P. i M.P. koji su nasilno otvorili kapiju firme i pri tom zadobila povredu ruke, kao i da je grupa radnica koje su protestvovale provela noć ispred kapije, a što su uradile i 20. septembra 2017. godine. Najzad, ukazano je da su zbog složenosti situacije i bezbjedonosne procjene, angažovani vanredno i jedinica za javni red i mir, te 12 službenika policije iz redovnog sastava, da će biti vršen nadzor mirnog okupljanja manje grupe radnika koji se svakodnevno okupljaju pred ulazom u firmu. Također, ukazano i je i da je nadležnom tužilaštvu 19. septembra 2017. godine dostavljen i zahtjev učesnika protesta koji traže obezbijeđenje zbog fizičkog napada B.P. na jednu radnicu, te vrijeđanja učesnika protesta.

13. Najzad, s obzirom na prirodu i težinu krivičnih djela za koje se apelant i ostali osumnjičeni terete, okolnosti pod kojim su djela počinjena i posledice nastale njihovim izvršenjem jer se istraga vodi zbog krivičnih djela sa teškim posljedicama po privredu FBiH, te izazvanu reakciju javnosti, Kantonalni sud je zaključio da se svrha pritvora, s obzirom na zakonske razloge zbog kojih je ova mjera određena, ne bi mogla ostvariti izricanjem blažih mjera.

14. Vrhovni sud je rješenjem broj 03 0 K 015945 17 Kž 4 od 30. oktobra 2017. godine žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih protiv rješenja Kantonalnog sud odbio kao neosnovane.

15. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da apelanti, u žalbama koje su posebno ulagali dva advokata, nisu konkretizovali žalbene osnove ali da iz sadržaja žalbi proizilazi da se pozivaju na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da drugi branilac apelanta nije osporavao zaključak o postojanju osnovane sumnje, dok je prvi branilac iznio proizvoljne i bez uticaja na odlučenje o postojanju osnovane sumnje, tvrdnje u vezi sa apelantom Delimehićem.

16. Nadalje, na temelju uvida u spis Vrhovni sud je zaključio da je prigovor apelanta da nije postupljeno po uputama Vrhovnog suda i da ponovni postupak nije održan pred vijećem i u prisustvu pritvorenika, ustvari prepisani žalbeni navod na prvostepeno rješenje od 18. avgusta 2017. godine a na koji je odgovoreno u rješenju Vrhovnog suda od 5. septembra 2017. godine. Također, ukazano je i da je žalbom osporeno rješenje Kantonalnog suda donijeto nakon održanog ročišta 27. septembra 2017. godine u prisustvu i uz izjašnjenje svih osumnjičenih i njihovih branilaca, te da je odbrani omogućeno da osporava stavove tužioca iz prijedloga za produženje pritvora.

17. Vrhovni sud je detaljno interpretirao sadržaj navoda apelanata kojim su oporavili zaključak o postojanju razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH. Pogrešnim je ocijenjen stav apelanata da su dokazi osigurani i da je stoga trebalo primijeniti člana 146. stav 2. ZKP FBiH. U vezi s tim je ukazano da se uticaj na svjedoke može ostvariti sve dok ne daju iskaz na glavnom pretresu, te da je neosnovna tvrdnja da, iako su znali za saslušanje svjedoka nikad na tu temu niti jednom svjedoku „nisu ni riječ rekli“. Ocjenjujući ovu tvrdnju paušalnom i ničim potkrepljenim Vrhovni sud je ukazao na obrazloženje prvostepenog rješenja u kom su interpretirani sadržaj transkripta razgovora koje su apelanti vodili međusobno ili sa drugim licima, svjedocima ili osumnjičenim, a s čim u vezi su dati razlozi zbog kojih je zaključeno da i dalje postoje uslovi iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBH za produženje pritvora apelantima.

18. Nadalje, Vrhovni sud je detaljno interpretirao tvrdnje apelanata kojim su osporavali zaključak o postojanju razloga za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH. Vrhovni sud je istakao da žalbenim navodima nisu osporeni razlozi iz prvostepenog rješenja na kojim je temeljen zaključak da su izvršenje krivičnih djela za koje se terete apelanti i ostali osumnjičeni pratile vanredne okolnosti, da se radi o naročito teškim djelima po načinu izvršenja i posljedicama, pa da bi puštanje apelanata i ostalih osumnjičenih na slobodu rezultiralo narušavanjem javnog reda. Nadalje, paušalnom je ocijenjena tvrdnja da „govoriti o vanrednim okolnostima u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH ako se radi o krivičnom djelu s obzirom na način izvršenja ili posledice krivičnog djela, kako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, nije umjesno ni pametno“. Nadalje, bespredmetnim je ocijenjeno i ukazivanje na stavove tužilaštva iz prijedloga za produženje pritvora o kojim je raspravljano i na ročištu za produženje pritvora, obzirom da je predmet preispitivanja prvostepeno rješenje a ne prijedlog tužilaštva za produženje pritvora. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao i da je u prilog zaključka o stvarnoj prijetnji narušavanja javnog reda za slučaj da apelanti i ostali osumnjičeni budu pušteni na slobodu, a koji zaključak je žalbom jedino i osporen, prvostepeni sud hronološki i detaljno iznio konkretne događaje povodom javnih protesta radnika Fortuna, te okolnosti koje su ih pratile, a što upućuje na zaključak da osjećaj nesigurnosti objektivno već postoji kod građana i da se javni red realno i u kontinuitetu narušava, a što opravdava stav da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

19. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da su u osporenom rješenju navedeni valjani razlozi i obrazloženja zbog kojih se svrha pritvora ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelanti tvrde da su im osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3. b), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 3., 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije).

21. U vezi s tim apelanti su najprije istakli da im je, nakon što je Vrhovni sud rješenjem od 14. avgusta 2017. godine, ukinuo rješenje Kantonalnog suda od 2. avgusta 2017. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje, onemogućeno da učestvuju u postupku jer je ponovno rješenje Kantonalnog suda od 18. avgusta 2017. godine donijeto na nejavnoj sjednici, da je u ovom rješenju „stvoren privid“ za Vrhovni sud da su apelanti i njihovi branioci pozvani i saslušani, te najzad, da se Vrhovni sud odlučujući po njihovoj žalbi o ovom uopšte nije izjasnio.

22. Apelanti su osporili zaključak redovnih sudova da su se stekli uslovi za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH. Oni tvrde da policijska istraga u ovom predmetu traje već osam odnosno 12 mjeseci da su MUP TK i „sve moguće inspekcije“ već bile u Fortuni, da su za to vrijeme bili na slobodi, pa da se opravdano postavlja pitanje koji to još dokazi trebaju da se prikupe i da se spriječi uticaj na svjedoke. Nadalje, tvrde da je zaključak o postojanju ovog pritvorskog razloga temeljen na transkriptima presretnutih razgovora ali da se u obrazloženjima osporenih rješenja ne navodi šta iz njih proizlazi odnosno šta upućuje na zaključak da su uticali ili da bi mogli uticat na svjedoke. Također, s obzirom da postoje transkripti, te da su uzeti iskazi od svjedoka, po njihovom mišljenju postavlja se pitanje šta je osnov za daljnje zadržavanje u pritvoru. Apelanti su naglasili da je saslušano 32 svjedoka, da su izjave date u pismenoj formi, pa za slučaj da svjedoci promijene iskaze, tužilaštvu stoje na raspolaganju mjere kojim može tražiti održavanje stava i iskaza svjedoka, kao i da su svjedoci saslušani od 10. februara do 2. septembra 2017. godine, da su znali ko je saslušan ali da „ni riječ nisu rekli na tu temu“. Po njihovom mišljenju paušalan je i pogrešan zaključak o opravdanoj bojazni da bi, za slučaj da budu pušteni na slobodu, mogli uništiti, izmijeniti ili krivotvoriti materijalno-finasijsku dokumentaciju. U vezi s tim ukazuju popis dokumentacije koja je dostavljena uz prijedlog za produženje pritvora, iz čega je, po njihovom mišljenju već izvršeno i oduzimanje relevantne dokumentacije. Također, ističu i da je izvršen pretres njihovih službenih prostorija, kao i kuća, vikendica i stanova, te putničkih automobila, te da je provedeno vještačenje po vještaku ekonomske struke a na temelju prikupljene dokumentacije. Slijedom svega navedenog smatraju da je osnovni razlog za produženje pritvora nerad i lijenost tužilaštva, kao i da je bespredmetno ponovno saslušanje već saslušanih svjedoka jer nisu navedene i okolnosti na koje trebaju da budu saslušani, te da nema potrebe da se prikupljaju drugi materijalno finansijskih dokaza ili vrše vještačenja.

23. Nadalje, apelanti osporavaju i postojanje razloga za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH. Oni tvrde da narušavanje javnog reda i mira ne postoji i da nije postojalo niti jednog momenta. S tim u vezi ističu i da su, snimak Federalne televizije i lokalne televizije o navodnim nemirima, snimci demonstracije sindikata solidarnost iz Tuzle, te da je to u stvari korištenje dnevnopolitičkog događaja u pravcu pritiska na sud da odredi pritvor prema njima. Po njihovom mišljenju tužilaštvo nije predočilo dokaze koji bi uputili na zaključak da postoji uznemirenost građana odnosno da se okupljanja građana Gračanice mogu dovesti u vezu sa njihovim predmetom.

24. Apelanti tvrde i da redovni sud pri odlučivanju o produženju mjere pritvora nije imao uvid u dokumentaciju tužilaštva na kojoj je prijedlog za produženje pritvora zasnovan, kao i da nije imao zapisnike sa prethodnih ročišta. Također, tvrde i da niti jedan žalbeni navod koji su isticali nije naveden, kako iz nejasnih navoda proizilazi, u obrazloženju rješenja Kantonalnog suda. Apelanti su ponovili i tvrdnju da se postupak protiv njih vodi već deset odnosno 12 mjeseci, da to na najbolji način ilustruje rad organa MUP-a TK i Tužilaštva, kojim je kao opravdanje za više nego „komotno“ postupanje, nerad i aljkavost, kako navode, potrebno lišavanje slobode grupe ljudi, kao alibi za opravdanje nezakonitosti rada. Najzad, tvrde da su osporena rješenja zasnovana na suštinski identičnim razlozima, te da su redovni sudovi propustili da sa dužnom pažnjom razmotre da li su razlozi na osnovu kojih je pritvor prethodno produžen (u stvari određen) i dalje primjenjivi.

25. Osim toga apelanti tvrde i da, u skladu sa pretpostavkom nevinosti, ne mogu biti lišeni slobode samo na temelju osnovane sumnje, kao i da pretpostavka nevinosti brani prejudiciranje ishoda postupka, te korištenje pritvora kao punitivne mjere odnosno postojanje obligatornog pritvora koji bi se temeljio samo na sumnji o počinjenju teškog krivičnog djela.

26. Slijedom navedenog apelanti su zatražili i donošenje privremene mjere „bez odlaganja“.

b) Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz svog rješenja, obzirom da su apelacioni navodi identični žalbenim navodima koje je ovaj sud razmatrao.

28. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istakao da se krivični postupak protiv apelanta nalazi u fazi istrage, prikupljanja dokaza i obavljanja potrebnih vještačenja, pa da se apelanti ni na koji način ne dovode u neravnopravan položaj i da im nisu povrijeđena prava na koja u apelaciji ukazuju.

29. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istaklo da apelantima nije uskraćena mogućnost da izvrše uvid u dokaze na kojim je temeljena osnovana sumnja u prijedlogu za određivanje kao i za produženje pritvora ni kod ovog tužilaštva kao ni kod suda. Nadalje, ukazano je da su u pogledu ispunjenosti potrebnih uslova iz člana 146, stav 1 tačka d) ZKP-a FBiH sudovi dali objektivnu procjenu, analizirajući svaki osnov pojedinačno (od vanrednih okolnosti pa do narušavanja javnog reda) te da u pogledu ovog pritvorskog razloga ne postoji bilo šta što bi dovelo u pitanje njegovu osnovanost. Posebno je istaknuto da u pogledu procjene o postojanju stvarne prijetnje narušavanja javnog reda, nije potrebno i da dođe do konkretne opasnosti. Prema stavu Kantonalnog tužilaštva, zakonsko određenje “stvarna prijetnja narušavanju javnog reda" odnosi se na situacije kada postoji istinska, odnosno realna prijetnja, tj. potencijalna opasnost narušavanja javnog reda, zasnovana na postojećim okolnostima u konkretnom slučaju ili na opštepoznatom iskustvu koje je primjenjivo na konkretnu situaciju.

V. Relevantni propisi

30. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 140b.

Izricanje mjera zabrane (…) (2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.

(…) Član 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(...)

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

(…)

b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, (...)

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

VI. Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda broj 03 0 K 015945 17 Kž 4 od 30. oktobra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja tj. 30. oktobar 2017. godine i datum podnošenja apelacije tj. 20. novembar 2017. godine, proizilazi da je apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelanti tvrde da su im osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.b), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 3., 5. i 6. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

37. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

38. Ustavni sud zapaža da su apelanti lica protiv kojih se vodi krivična istraga zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili označena krivična djela pa proizilazi da lišavanje slobode apelanta potpada pod član 5. stav 1. točka c) Evropske konvencije.

39. Suština navoda apelanata o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost svodi se na tvrdnju da nisu ispunjeni uslovi za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i d) ZKP FBiH, pa da samo postojanje osnovane sumnje, koju ne dovode u pitanje, da su počinili krivična djela za koja se sumnjiče ne može biti dovoljno za njihovo daljnje lišavanje slobode. Također, tvrde da se osporena rješenja zasnivaju na jednim istim razlozima, kao i da su redovni sudovi propustili da obrazlože zbog čega nema mjesta izricanju mjera zabrane. Najzad, apelanti smatraju da je njihovo lišavanje slobode u službi, kako navode, prikrivanja aljkavosti i lijenosti MUP TK i Kantonalnog tužilaštva, obzirom da se istražne radnje otpočele još u novembru 2016. godine.

40. U vezi s ovim apelacionim navodima Ustavni sud prije svega ukazuje da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud za ljudska prava-u daljnjem tekstu: Evropski sud), Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. Jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije je potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140. 22. maj 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje, uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje: opasnost od bjekstva, opasnost od ometanja krivičnog postupka uništavanjem dokaza ili utjecajem na svjedoke (koluzijska opasnost), opasnost od ponavljanja kaznenog djela (iteracijska opasnost) i potrebu da se zaštiti pritvorena osoba (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88.). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, naprijed citiranu, Buzadji protiv Moldove, stav 90.). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi da razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179.).

41. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da se protiv apelanta vodi krivična istraga zbog postojanje osnovane sumnje da su počinili označena krivična djela. Zaključak o postojanje osnovane sumnje redovni sudovi su zasnovali na dokazima predočenim uz prijedlog tužilaštva za produženje pritvora koji su cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, u odnosu na svakog od apelanta i ostalih osumnjičenih. Apelanti ni u postupku pred redovnim sudovima, izuzev paušalne tvrdnje u odnosu na apelanta Delimehića, kako proizilazi iz obrazloženja osporenog rješenja Vrhovnog suda, a ni u apelaciji nisu ni dovodili u pitanje zaključak redovnih sudova u ovom dijelu.

42. Apelanti smatraju da ne postoje razlozi produženje pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka

b) ZKP FBiH. Oni tvrde: da se istraga provodi još od novembra 2016. godine, da je u dosadašnjem toku istrage saslušano 32 svjedoka, da na iste nisu vršili uticaj, da ne postoji potreba da neki od svjedoka budu i ponovno saslušani, da je izvršen pretres njihovih kancelarija, kuća i stanova, te automobila, da je izuzeta sva relevantna materijalno-finasijska dokumentacija. Stoga smatraju da su se stekli uslovi u smislu člana 146. stav 2. ZKP FBiH, tj. je prestala postojati opasnost od uticaja na svjedoke ili eventulano skrivanje, uništavanje i falsifikovanje dokaza relevantnih za krivični postupka.

43. Ustavni sud podsjeća da opasnost od uticaja na svjedoke i/ili druge optužene, u dužem vremenskom periodu ne može biti dovoljna da opravda pritvor jer prema redovnom toku stvari, protekom vremena rizik od mogućeg ometanja postupka u ovom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i provođenjem provjera (vidi, Evropski sud, mutatis mutandis, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 44.).

44. Ustavni sud zapaža da je zaključak o opravdanoj bojazni da bi apelanti, za slučaj da budu pušteni na slobodu, mogli vršiti uticaj na svjedoke zasnovan na sadržaju transkripta presretnutih razgovora, koji su detaljno interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, između samih apelanta kao i između apelanta Pjanića i konkretno označenih lica koja imaju svojstvo svjedoka. Iz interpretiranog sadržaja razgovora proizlazi da su konkretno označena lica, već saslušana kao svjedoci ili koja su u tom svojstvu tek trebala da budu saslušana, obavještavala apelanta Pjanića o sadržaju iskaza koji su dali, provjeravajući da li su dobro postupili odnosno tražili upute šta bi trebalo da kažu pri davanju iskaza. Također, iz interpretiranog sadržaja razgovora između samih apelanta proizlazi i da je apelant Delimehić, zajedno sa apelantom Pjanićem, vršio uticaj na pojedine svjedoke. Nadalje, u odnosu na apelanta Delimehića, a kako proizilazi iz osporenog prvostepenog rješenja, pritvor po ovom osnovu određen je i zbog opravdane bojazni da bi mogao uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikati dokaze ili tragove važne za krivični postupak. U vezi s tim je ukazano da se apelant Delimehić osnovano sumnjiči da je krivotvorio službene isprave-materijalnu dokumentaciju o zakupu poslovnih prostora između Fortuna i Fortex, te je s tim u vezi ukazano i na transkript razgovora između apelanta Pjanića i M.B. Također, u odnosu na apelanta Delimehića, ukazano je i da bi kao odgovorna osoba u pravnom licu Fortex, mogao sakriti, uništiti ili izmijeniti relevantnu dokumentaciju, posebno imajući u vidu da je Fortuna najveću poslovnu saradnju upravio imala sa Fortex.

45. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je, a suprotno tvrdnjama apelanta prema kojim se prvostepeni sud uopšte nije bavio njihovim prigovorima, Kantonalni sud neosnovanim ocijenio prigovore apelanta da su svi svjedoci već saslušani pa da ne postoji opasnost od uticaja na svjedoke. S tim u vezi je ukazano da opasnost od uticaja na svjedoke postoji sve dok svjedoci ne daju iskaz na glavnom pretresu, da još uvijek nisu svi predloženi svjedoci nisu i saslušani, da se nakon otkrivanja pojedinih materijalnih dokaza ukazala potreba da pojedini svjedoci budu i ponovno saslušani. Nadalje, u osporenom prvostepenom rješenju konkretno su navedeni svjedoci koji su već saslušani, da se tek pri izuzimanju dokumentacije od pravnog lica Fortex došlo do saznanja da je djelimično krivotvorena finasijska dokumentacija koja se odnosi na saradnju ovog preduzeća sa Fortunom, kao i da postoji sumnja da se slično događalo i u saradnji Fortune sa drugim povezanim licima Fortob i Fortunatto, da je potrebno saslušati konkretno pobrojana lica koja su bila uključena u sastavljanje fiktivne dokumentacije. Najzad, pobrojani su i svjedoci koje je potrebno saslušati a koji u dosadašnjem toku istrage nisu saslušani, kao i dva svjedoka koje je potrebno ponovno saslušati, te da još uvijek nije pribavljena sva potrebna materijalno-finansijska dokumentacija.

46. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnova tvrdnje apelanta da su redovni sudovi pogrešno zaključili da su se stekli uslovi za produženje pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH. Ovo tim prije što su, kako proizilazi iz osporenih rješenja predmetnom istragom obuhvaćene radnje apelanta i još dva osumnjičen koje su preduzimane u dužem u vremenskom periodu (od 2009. godine), da su inkriminisane radnje preduzimane u okviru više pravnih lica i kroz njihovu međusobnu saradnju, pa da nije nerazumno zaključiti da provođenje istražnih radnji rezultira i prikupljanjem obimne dokazne građe i otkrivanje novih činjenica i okolnosti koje eventualno nisu ni bile poznate na samom početku istrage.

47. Nadalje, apelanti tvrde i da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su se stekli uslovi za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH. Pri tom apelanti ne osporavaju postojanje objektivnih kriterija koji se odnose na vanredne okolnosti, visinu zaprijećene kazne za krivična djela za koja se terete, da se radi o naročito teškim krivičnim djelima s obzirom na način izvršenja ili posljedice, ali tvrde da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi i obrazloženja koji upućuju na zaključak da bi njihovo puštanje na slobodu na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

48. Ustavni sud podsjeća da Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno u „posebnim okolnostima“ i kada činjenice ukazuju da bi puštanje na slobodu pritvorenika zaista narušilo javni red. Naime, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud nadalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj se faktor stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104).

49. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi zauzeo stav (vidi, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, st. 72. i 73, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), da su „redovni sudovi, pri određivanju i produženju pritvora apelantima iz zakonskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka

d) ZKP FBiH, postupali sa apstraktnog i formalističkog stanovišta, pri čemu su propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak tog suda da će puštanje apelanata na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka

d) ZKP FBiH“.

50. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da su redovni sudovi zaključak da bi, za slučaj da apelanti budu pušteni na slobodu mogao rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda zasnovali na hronologiji događaja povodom javnih protesta radnika Fortuna još od novembra 2016. godine, s kojim su se u pojedinim situacijama solidarisali i radnici iz drugih povezanih firmi, a koji, kako proizlazi iz osporenih rješenja, traju i do danas. Također, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi i da su ova okupljanja radnika pratile i incidentne situacije u vidu pojedinačnih sukoba između radnika koji su protestovali, te pojedinih osumnjičenih, a što je utvrđeno ne na temelju video snimaka, za koje apelanti tvrde da iz tehničkih razloga nisu mogli biti ni pregledani u sudnici, već Izvještaja PU Gračanica. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi i nesporna interes šire javnosti za konkretni predmet kao i da su o nezadovoljstvu radnika i lišavanju slobode apelanta i ostalih osumnjičenih izvještavali ne samo mediji u BiH nego i šire. Međutim ono što je još značajni je nesporna uznemirenost javnosti u Gračanici. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da se su se problemima nastalim u Fortuni bavili i opštinski vijećnici na vanrednoj sjednici, kao i lokalna vlada. Nadalje, otvaranjem stečajnog postupka u Fortuni uzrokovanog inkriminsanim radnjama za koje se apelanti osnovano sumnjiče, dio radnika ostao je bez posla i izvora prihoda za vlastitu, kao i egzistenciju njihovih porodica. Uzimajući u obzir opštepoznate loše ekonomke prilike i poteškoće u pronalaženju zaposlenja, nije nerazumno zaključiti da bi u takvim okolnostima puštanje na slobodu apelanta kao minumum, kod ovih radnika moglo izazvati revolt i nastojanje da se obračunaju sa apelantima, u kojim, kako proizlazi iz medija koji su izvještavali o stanju u Fortuna, vide i glavne krivice za situaciju u kojoj su se našli odnosno da su imali saznanja o kriminalnom djelovanju ali da s tim u vezi nisu mogli ništa učiniti zbog straha za vlastitu egzistenciju. Pri tom, jedan dio radnika i dalje ustrajava na iskazivanju javnog nezadovoljstva kroz proteste na mjesečnom nivou, a o stepenu ovog nezadovoljstava govori i činjenica da su radi očuvanja javnog reda i mira na protestima angažovane i vanredna jedinica za javni red i mir, te 12 službenika iz redovnog sastava policije.

51. Ustavni sud podsjeća da se u procjeni postojanja opasnosti narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56., dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom smislu Ustavni sud, imajući u vidu sve naprijed navedeno, ne smatra da proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da usled naprijed navedenih konkretnih okolnosti osjećaj nesigurnosti kod građana već postoji i da se javni red realno i u kontinuitetu narušava, a što opravdava stav iz osporenih rješenja da bi, puštanje apelanta na slobodu rezulitralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda.

52. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnova tvrdnje apelanta da su redovni sudovi pogrešno zaključili da su se stekli uslovi za produženje pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.

53. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da su, u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije, javne vlasti, kada odlučuju o produženju pritvora, obavezne razmotriti određivanje blažih mjera zabrane kojim se može osigurati prisustvo osobe lišene slobode i efikasno vođenje krivičnog postupka. Naime, citirana odredbe ne garantuje samo „suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja“ već i da „puštanje na slobodu može biti uslovljeno garancijama da će se pojaviti na sudu“ (vidi, Evropski sud, Iłowiecki protiv Poljske, aplikacija broj 27504/95, stav 63., 4 oktobar 2001. godine, naprijed citiranu Sulaoja protiv Estonije, stav 64.). U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja, a s čim se saglasio i Vrhovni sud, proizlazi da iz razloga koji su opredijelili sud da produži pritvor apelantima, nema mjesta izricanju blažih mjera odnosno da se svrha pritvora ne bi mogla ostvariti određivanjem blažih mjera. Slijedom navedenog, a suprotno tvrdnjama apelanta, ne može se zaključiti da su redovni sudovi propustili ispitati i mogućnost određivanja blažih mjera od pritvora, te ponudili razloge i obrazloženja zbog čega se one ne mogu primijeniti prema apelantima.

54. Najzad, u vezi sa tvrdnjama apelanta da su istražne radnje preduzimane i prije donošenja naredbe o provođenju istrage (prema osporenom prvostepenom rješenju, 4. jul 2017. godine), i s tim u vezi tvrdnji da se istraga vodi „sporo i aljkavo usled lijenosti MUP TK i tužilaštva“, Ustavni sud zapaža da iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti kada je apelantima pritvor i određen, i s tim u vezi da li i na koji način eventualno sporno postupanje na koje ukazuju ima uticaj na njihovo lišavanje slobode i dovodi u pitanje garancije iz člana 145. stav 3. ZKP FBiH da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, te dužnost organa koji učestvuju u postupku, kad se osoba nalazi u pritvoru, da postupaju sa posebnom hitnošću. Na drugoj strani, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da se istražne radnje intenzivno provode, te da su i prijedlogu za produženje pritvora po kom su i donijeta osporena rješenja, pobrojane konkretne radnje koje tužilaštvo ima namjeru preduzeti u narednom periodu. Također, u vezi sa prigovorima da nije postupljeno po uputama Vrhovnog suda i da ponovni postupak nije održan pred vijećem i u prisustvu pritvorenika, Ustavni sud zapaža da iz osporenog rješenja Vrhovnog suda proizilazi da se radi o žalbenom navodu na prvostepeno rješenje od 18. avgusta 2017. godine a na koji je odgovoreno u rješenju Vrhovnog suda od 5. septembra 2017. godine, kao i da je apelacijom osporeno rješenje Kantonalnog suda donijeto nakon održanog ročišta 27. septembra 2017. godine u prisustvu i uz izjašnjenje svih osumnjičenih i njihovih branilaca, te da je odbrani omogućeno da osporava stavove tužioca iz prijedloga za produženje pritvora. U vezi sa tvrdnjom da redovni sud pri odlučivanju o produženju mjere pritvora nije imao uvid u dokumentaciju tužilaštva na kojoj je prijedlog za produženje pritvora zasnovan, kao i da nije imao zapisnike sa prethodnih ročišta, Ustavni sud zapaža da je sadržaj dokaza na kojim su redovni sudovi temeljili svoje odluke u obrazloženjima detaljno interpretiran. Nadalje, u vezi sa tvrdnjom apelanta da su osporena rješenja zasnovana na suštinski identičnim razlozima, te da su redovni sudovi propustili da sa dužnom pažnjom razmotre da li su razlozi na osnovu kojih je pritvor prethodno produžen i dalje primjenjivi, Ustavni sud zapaža da apelanti, izuzev rješenja osporenih apelacijom nisu predočili ranija rješenja kojim bi ovu tvrdnju potkrijepili. Najzad, a suprotno tvrdnjama apelanta iz obrazloženja osporenih rješenja, posebno rješenje Vrhovnog suda, proizlazi da su konkretni žalbeni navodi apelanta detaljno interpretirani i da je Vrhovni sud, ocjenjujući ih neosnovanim, ponudio razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

55. Imajući u vidu naprijed navedeno Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje apelanta da im je prekršeno pravo iz člana 5. stav 1. točka c. i stav 3. Evropske konvencije jer su redovni sudovi, uz postojanje osnovane sumnje, propustili dati valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključka o postojanju razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i d) ZKP FBiH, s čim u vezi su ponudili valjane razloge i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, a koji razlozi su ih opredijelili i u zaključku da se mjerama blažim od pritvora ne bi mogla ostvariti svrha pritvora. Ostali navodi

56. Apelanti tvrde da im je osporenim rješenjima prekršeno i pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 3. Evropske konvencije. Ovu tvrdnju apelanti nisu posebno i obrazlagali niti s tim u vezi ponudili bilo koji argument. Stoga, a kako ni iz dokumenata predočenih Ustavnom s sudu nije moguće zaključiti ni u naznakama zabranjeno postupanje u smislu garancija iz naprijed citiranih odredbi, Ustavni sud ovaj navod nije mogao posebno ispitivati.

57. Apelanti tvrde i da im je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 2. Evropske konvencije. U ovom dijelu su istakli da za lišavanje slobode nije dovoljno samo postojanje osnovane sumnje već je potrebno da se ispuni posebni razlozi za određivanje mjere pritvora odnosno da korištenje pritvora kao punitivne mjere odnosno postojanje obligatornog pritvora koji bi se temeljio samo na sumnji o počinjenju teškog krivičnog djela krši pretpostavku nevinosti. S obzirom da je u ovoj odluci već utvrđeno da su redovni sudovi mjeru pritvor apelantima produžili na temelju zaključka o postojanju osnovane sumnje i ispunjenosti posebnih uslova za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i d) ZKP FBiH, proizilazi da identične tvrdnje nije potrebno ispitivati i u kontekstu člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, kada su redovni sudovi odluke o produženju pritvora apelantima zasnovali na postojanju osnovane sumnje da su počinili krivična djela za koja se terete, te iz posebnih razloga propisanih zakonom, s čim u vezi su ponudili valjane razloge i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, a koji razlozi su ih opredijelili i u zaključku da se mjerama blažim od pritvora ne bi mogla ostvariti svrha pritvora.

59. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4825/17 (S. P. i R. D. iz Tuzle) | Sudska praksa | Aktio