Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5520/15 (L. O.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Povrat stana
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Stanarsko pravo
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5520/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine u predmetu broj AP-5520/15, rješavajući apelaciju Ljubimira Olbine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubomira Olbine,podnesena protiv presude Kanotnalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 010207 15 U od 8. oktobra 2015. godine, rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona broj 11/2-23-108-UP-2/15 od 22. maja 2015. godine i zaključka Službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i geodetske poslove Općine Bosanska Krupa broj UP-l-04-23-5-1692/00 od 26. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubomir Olbina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanil Hasić, advokat iz Bosnske Krupe, podnio je 10. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 010207 15 U od 8. oktobra 2015. godine, rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-108-UP-2/15 od 22. maja 2015. godine i zaključka Službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i geodetske poslove Općine Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-l-04-23-5-1692/00 od 26. marta 2015. godine.

2. Zaključkom Službe broj UP-l-04-23-5-1692/00 od 26. marta 2015. godine (stav 1. izreke) odbačen je „zahtjev za povrat stana na kojem postoji stanarsko pravo broj 04-23-5-1692/2000 od 21.11.2014 godine, upućen od strane [apelanta], putem punomoćnika Sanila Hasića, advokata iz Bosanske Krupe“. U stavu 2. izreke zaključka je navedeno da se naprijed navedeni zahtjev odbacuje „iz razloga što je u vezi, sa naprijed navedenim pravomoćno odlučeno u upravnom i sudskom postupku“.

3. U obrazloženju zaključka je konstatovano da je apelant 2. juna 2000. godine, putem punomoćnika Omera Čauševića (u daljnjem tekstu: O.Č.) podnio zahtjev za povrat stana na kojem postoji stanarsko pravo, koji je pobliže opisan u obrazloženju zaključka (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Dalje, konstatovano je da je Služba rješavajući u upravnom postupku povodom navedenog zahtjeva donijela rješenje broj 09-23-5-1692/00 od 5. decembra 2001. godine, kojim je taj zahtjev odbačen kao neblagovremen. Zatim, utvrđeno je da je apelant podnio tužbu Općinskom sudu u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi poništenja ugovora o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključenog između Općine Bosanska Krupa i Asime Kabašaj (u daljnjem tekstu: A.K) i utvrđenja. Nadalje, konstatovano je da je odlučujući o toj tužbi Općinski sud donio presudu broj P-197/00 od 20. januara 2003. godine kojom je poništen kao nezakonit navedeni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem je stečeno stanarsko pravo, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojom je tražio da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da ga ima pravo otkupiti, što su tuženi dužni priznati. Takođe, konstatovano je da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbama apelanta i A.K. podnesenim protiv prvostepene presude, donio presudu broj Gž-729/05 od 22. maja 2006. godine kojom je žalbu A.K. uvažio u cijelosti, a apelantovu žalbu uvažio djelimično tako što je ukinuo prvostepenu presudu u dijelu kojim je poništen kao nezakonit ugovor o kupoprodaji predmetnog stana predmetnog i u dijelu kojim je apelant odbijen sa zahtjevom da se utvrdi za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i u tom dijelu je odbacio tužbu, dok je u ostalom dijelu apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Imajući u vidu navedeno, Služba je, pozivajući se na odredbu člana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), odlučila kao u izreci zaključka.

4. Apelant je podnio žalbu protiv zaključka Službe, koju je Ministarstvo odbilo kao neosnovanu rješenjem broj 11/2-23-108-UP-2/15 od 22. maja 2015. godine.

5. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja zaključilo da je prvostepeni organ donio pravilnu i zakonitu odluku. U vezi sa tim, između ostalog, Ministarstvo je navelo da je uvidom u original dostavnicu od 15. decembra 2001.godine utvrdilo da je rješenje prvostepenog organa broj: 09-23-5- 1692/00 od 5. decembra 2001.godine (kojim je odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana) dostavljeno apelantovom punomoćniku O.Č. 15. decembra 2001.godine. Dalje, navelo je da je uvidom u spis predmeta utvrdilo da se u istom nalazi i punomoć apelanta i Ljiljane Olbina (apelantove supruge) od 26. maja 2000.godine kojim su ovlastili O.Č. da ih zastupa u predmetnoj stvari. Pored toga, navelo je da je uvidom u spis predmeta utvrdilo da apelant protiv rješenja prvostepenog organa od 5. decembra 2001.godine nikada nije izjavio žalbu. Pri tome, Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ rješenjem od 5. decembra 2001.godine odbacio apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana, ali da je tim rješenjem zapravo meritorno odlučeno o upravnoj stvari, s obzirom da je ta odluka donesena na osnovu materijalno-pravnog propisa, odnosno Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Dakle, Ministarstvo je ukazalo da se u konkretnom slučaju radi o prekluzivnom zakonskom roku čijim propuštanjem stranka gubi pravo (u ovom slučaju na povrat stana), a koje stanovište je zauzeo i Vrhovni sud Federacije Bosne i i Hercegovine u svojim presudama broj: Už-437/04 od 4. februara 2009.godine i Uvl-257/05 od 3. septembra 2008. godine. Osim toga, Ministarstvo je ukazalo da je Kantonalni sud u obrazloženju presude broj Gž-729/05 od 22. maja 2006. godine naveo i da je prvostepeni sud pogrešno odbio apelanta sa zahtjevom da se utvrdi za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu iz razloga što je propustio u roku podnijeti zahtjev nadležnom organu uprave za povrat predmetnog stana, jer takav zahtjev ne spada u sudsku nadležnost, već u nadležnost organa uprave. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je utvrdio da je o zahtjevu za povrat stana već pravomoćno odlučeno u upravnom postupku.

6. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Kantonalni sud odbio kao neosnovanu presudom broj 01 0 U 010207 15 U od 8. oktobra 2015. godine.

7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je ocjenom sadržaja navoda tužbe, osporenog akta i stanja spisa, zaključio da je Ministarstvo pravilno postupilo kada je donijelo osporeni akt, jer je pravilno utvrdilo i ocijenilo činjenično stanje i na isto pravilno primijenilo materijalno - pravne propise, prilikom čega nije načinilo nikakve bitne povrede odredaba upravnog postupka u predmetnoj upravnoj stvari, kako to apelant tužbom neosnovano ukazuje. Naime, Kantonalni sud je istakao da je uvidom u spis utvrđeno da je rješenjem Službe od 5. decembra 2001. godine, odbačen zahtjev apelanta, zastupanog po punomoćniku O.Č. od 2. juna 2000. godine, za povrat predmetnog stana kao neblagovremen, a u spisu je uz to rješenje prikačena i originalna dostavnica na poleđini iz koje se vidi da je istu primio navedeni punomoćnik apelanta (O.Č.) lično dana 15. decembra 2001. godine, što je pravilno zaključilo i Ministarstvo u obrazloženju pobijanog akta. Shodno tome, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi navodi da uopšte nije znao kako je i na koji način riješeno po njegovom zahtjevu za povrat predmetnog stana i da mu nije bilo poznato da li je uopšte i riješeno, kao i navodi o neurednoj dostavi. Dalje, iz obrazloženja presude Katonalnog suda proizilazi da je u obrazloženju tog rješenja ukazano da je zahtjev za povrat predmetnog stana od 2. juna 2000. godine, koji se nalazi u spisu predmeta, podnesen van svih zakonom propisanih prekluzivnih rokova, s obzirom da je odredbom člana 5. Zakona o prestanku primjene određen 4. jul 1999. godine kao opšti rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana, koji je izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene produžen do 4. oktobra 1999. godine, a Uputstvom CRPC-a ostavljena je mogućnost da se u roku od narednih 60 dana odnosno do 30. decembra 1999. godine nastave primati zahtjevi za vraćanje stanarskog prava. Takođe, ukazano je da apelant nikada, prema stanju spisa, nije podnio žalbu protiv citiranog prvostepenog rješenja od 5. decembra 2001. godine, kojim je odlučeno meritorno o njegovom zahtjevu od 2. juna 2000. godine, jer se radi o prekluzivnom roku čijim propuštanjem stranka gubi pravo u konkretnom slučaju na povrat stana, a koji stav je zauzeo i Vrhovni sud FBiH. Kantonalni sud je istakao da je cijenio i ostale navode tužbe i ocijenio da isti ne utiču na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari.

8. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i princip vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U vezi sa tim, između ostalog, tvrdi da je zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana podniouputio poštom 2. avgusta 1998. godine, ali kako „nije bilo povratne informacije“, da je „obnovio svoj zahtjev“ putem punomoćnika O.Č. 2. juna 2000. godine, a kako nije imao saznanja o rješavanju njegovog zahtjeva, da je putem punomoćnika Sanela Hasića tražio „cjelovito rješavanje njegovog predmeta“. Takođe, navodi da mu rješenje od 5. decembra 2001. godine nikada nije dostavljeno i da dostava nije uredna, te da se, shodno tome, ne radi o pravosnažno okončanoj stvari i da je zapravo onemogućen u izjavljivanju pravnog lijeka.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud zapaža da u suštini apelant smatra da je u osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje, prava na imovinu i principa vladavine prava. Ustavni sud, ukazuje da je rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

12. U vezi sa tim, Ustavni sud, zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud u osporenim odlukama, kojima je u konačnici odbačen njegov zahtjev za povrat predmetnog stana jer je o tom zahtjevu ranije pravomoćno odlučeno u upravnom postupku (rješenjem od 5. decembra 2001. godine), dali detaljne i argumentovane razloge za svoje odlučenje, a u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama detaljno razmotreni apelantovi navodi, a koje ponavlja i u apelaciji, o nedostavljanju odnosno neurednoj dostavi rješenja od 5. decembra 2001. godine, pri čemu su dati jasni i argumentovani razlozi zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, u vezi sa apelantovim navodima da je prije podnošenja zahtjeva za povrat stana od 2. juna 2000. godine (o kojem je odlučeno rješenjem od 5. decembra 2001. godine) ranije poštom uputio zahtjev 2. avgusta 1998. godine, Ustavni sud zapaža da apelant niti u postupku u kojem su donesene osporene odluke, a ni uz apelaciju, nije dostavio relevantne dokaze da je taj zahtjev zaista i podnesen. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih ustavnih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, osim što je nezadovoljan ishodom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i principa vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5520/15 (L. O.) | Sudska praksa | Aktio