Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2567/15 („VH-Šped“ d.o.o. Bugojno)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2567/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine,, u predmetu broj AP 2567/15, rješavajući apelaciju „VH-Špeda“ d.o.o. Bugojno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „VH-Špeda“ d.o.o.

Bugojno podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 03 P 005418 15 Rev 2 od 22. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „VH-Šped“ (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonska zastupnica direktorica Mirsada Đapan, podnio je 25. maja 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 03 P 005418 15 Rev 2 od 22. aprila 2015. godine.

Uvodne napomene

2. Apelant je pred Sudom BiH tužbom od 24. septembra 1999. godine pokrenuo parnični postupak protiv Bosne i Hercegovine - Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete u vrijednosti od 850.000,00 KM. Svoj zahtjev za naknadu štete je utemeljio na nezakonitom postupanju tužene koja je posredstvom Carinarnice Bihać, nezakonito i neosnovano blokirala račun apelanta 3. marta 1998. godine iako je apelant imao urednu bankarsku garanciju.

3. Prvostepeno vijeće Suda BiH je presudom broj P-43/04 od 25. augusta 2006. godine usvojio aplantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da apelantu na ime naknade štete po osnovu izgubljene dobiti plati mjesečno iznos od 8.982,00 KM počev od 3. marta 1998. godine pa do dana presuđenja (27. juli 2006. godine), sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do isplate. Zahtjev za naknadu troškova postupka je djelomično usvojen a preko dosuđenog iznosa odbijen.

4. Drugostepeno vijeće Suda BiH je odlučujući o žalbama apelanta i tužene donijelo presudu broj Pž-04/06 od 30. decembra 2008. godine kojom je apelantova žalba odbijena dok je žalba tužene djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama i odluke o troškovima postupka. Navedenom presudom je naime tužena obavezana da apelantu na ime naknade štete po osnovu izgubljene dobiti za period od 3. marta 1998. godine do 27. jula 2006. godine isplati kamatu počev od dana donošenja prvostepene presude 25. augusta 2006. godine do isplate umjesto od dana podnošenja tužbe 24. septembra 1999. godine kako je presudio prvostepeni sud. U vezi osnovanosti ovog dijela žalbe, Sud BiH je istakao da je prvostepenom presudom obaveza isplate zakonskih zateznih kamata nastala prije nego je nastala obaveza isplate mjesečnih iznosa (glavnog duga) koji su dospijevali nakon podnošenja tužbe, kontinuirano. U tom kontekstu je naveden sadržaj odredbe člana 186. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. U konkretnom slučaju je apelant trpio štetu u kontinuitetu (dospjećem pojedinačnih mjesečnih iznosa) a cjelokupna šteta koju je pretrpio, čiji je osnov i visina utvrđen danom donošenja prvostepene presude 25. augusta 2006. godine, nije mogla dospjeti prvog dana počev od nastupanja štetnih posljedica, kako je pogrešno dosudio prvostepeni sud. Stoga je ocijenjeno da je cjelokupno apelantovo potraživanje dospjelo za isplatu danom donošenja prvostepene presude 25. augusta 2006. godine kada je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva i kada je novčano potraživanje dospjelo za isplatu, od kog datuma apelantu primjenom člana 277. stav 1. ZOO pripada pravo na zakonske zatezne kamate. Iz navedenog razloga je prvostepena presuda u dijelu odluke u pogledu datuma dospijeća zakonskih zateznih kamata preinačena.

5. Protiv presude drugostepenog vijeća Suda BiH tužena je izjavila reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Apelant nije izjavio reviziju.

7. Revizijsko vijeće Suda BiH je odlučujući o reviziji tužene donijelo presudu broj S 1 03 P 005418 09 Rev od 14. aprila 2011. godine kojom je uvažio reviziju i obje nižestepene presude Suda BiH preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

8. Apelant je protiv presude Suda BiH broj S 1 03 P 005418 09 Rev od 14. aprila 2011. godine izjavio apelaciju Ustavnom sudu BiH. Ustavni sud je donio odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-2828/11 od 13. januara 2015. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 10/15 od 9. februara 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojena apelacija i utvrđena povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je apelantovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog arbitrarne primjene člana 246. stav 1. i člana 255. stav 1. Carinskog zakona i odredaba iz tačke VI Odluke o uvjetima podizanja robe koja je pod carinskim nadzorom prije obračuna i naplate carine i drugih opterećenja. Osim toga, Ustavni sud je u tački 39. navedene odluke ukazao da je u presudi revizijskog vijeća Suda BiH u smislu člana 207. stav 2. ZPP-a ostalo nejasno iz kojih razloga je proizašao zaključak da se u svih spornih 17 slučajeva prinudne naplate nesporno radilo o situaciji propisanoj odredbom člana 255. stav 1. Carinskog zakona i da se na njih ima primijeniti odredba člana 246. stav 1. navedenog zakona, budući da se navedene odredbe odnose na situacije kada se roba nalazi pod carinskim nadzorom u carinskom terminalu, dok se u konkretnim situacijama nesporno radilo o slučajevima kada se roba upućuje na carinjenje drugoj carinarnici, što je utvrđeno u prvostepenom i drugostepenom postupku..

9. Navedenom odlukom Ustavnog suda je ukinuta Presuda Suda BiH broj S 1 03 P 005418 09 Rev od 14. aprila 2011. godine i predmet vraćen Sudu BiH da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Osporena presuda

10. Sud BiH je, odlučujući o reviziji tužene, u ponovnom postupku donio presudu broj S 1 03 P 005418 15 Rev 2 od 22. aprila 2015. godine, kojom je odbijena revizija tužene protiv presude drugostepenog građanskog vijeća Suda BiH broj Pž-4/06 od 30. decembra 2008. godine.

11. U obrazloženju presude je ponovljeno činjenično stanje utvrđeno u prethodnom dvostepenom parničnom postupku i to: da je prvostepeno vijeće Suda BiH postupajući po apelantovoj tužbi protiv tužene radi naknade štete donijelo presudu broj P-43/04 od 25. augusta 2006. godine kojom je tužena obavezana da apelantu na ime naknade štete po osnovu izgubljene dobiti isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe 24. septembra 1999. godine do isplate; da je drugostepeno građansko vijeće Suda BiH presudom broj Pž-4/06 od 30. decembra 2008. godine uvažilo djelimično žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama i odluke o troškovima postupka, pa je odlučeno da kamata teče od dana donošenja prvostepene presude 25. augusta 2006. godine do isplate umjesto od dana podnošenja tužbe 24. septembra 1999. godine kako je presudio prvostepeni sud; da je revizijsko vijeće Suda BiH nakon odluke Ustavnog suda broj AP-2818/11 ispitalo drugostepenu presudu u smislu odredbe člana 208. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba ZPP-a i ocijenilo da revizija nije osnovana. U obrazloženju presude su ponovljena činjenična utvrđenja iz prvostepene i drugostepene presude te je u vezi s neosnovanošću revizijskog prigovora tužene u pogledu dosuđene štete po osnovu izgubljene dobiti, između ostalog napomenuto da je neosnovan prigovor kojim je ukazano na nepostojanje uzročno posljedične veze između radnji tužene i nastale štete. Revizijsko vijeće je također ocijenilo da je drugostepeno vijeće preinačavanjem prvostepene presude pravilno obavezalo tuženu da apelantu za relevantni period od 3. marta 1998. godine do 27. jula 2006. godine u kom je tužena obavezana da apelantu nadoknadi štetu po osnovu izgubljene dobiti u određenim mjesečnim iznosima, na dosuđene mjesečne iznose koji su proizašli iz nalaza Instituta LOK temeljem ocjene završnih računa apelanta za 1996, 1997. i 1998. godinu kao parametra za utvrđivanje visine mjesečne dobiti, isplati kamatu ali ne od dana podnošenja tužbe 24. septembra 1999. godine kako je odlučio prvostepeni sud, već od dana presuđenja 25. augusta 2006. godine, kako je odlučio drugostepeni sud. Navedeno iz razloga što primjenom odredbe člana 144. stav 1. ZPP-a sud može naložiti tuženom da obavi određenu radnju samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. Revizijsko vijeće je zaključilo da ne postoje revizijski razlozi na koje je ukazala tužena kao ni oni na koje sud pazi po službenoj dužnosti pa je temeljem člana 215. ZPP-a revizija odbijena kao neosnovana.

Apelacioni navodi

12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Suda BiH koja je donesena u ponovnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije zbog pogrešne primjene materijalnog prava u vezi sa početkom toka i periodom obračuna zatezne kamate. Obrazlažući svoje navode apelant je ukazao da je revizijsko vijeće pogrešno primijenilo materijalno pravo, odredbe čl. 186. i 277. ZOO, kada je drugostepena presuda potvrđena u dijelu u kom je odlučeno o kamati i periodu obračuna kamate na glavni dug. Tom presudom je naime preinačena prvostepena presuda kojom je kamata, kako smatra apelant, bila dosuđena pravilno, dakle od podnošenja tužbe a ne od dana donošenja prvostepene presude kako je konačnom odlukom pogrešno odlučeno. Predložio je da se predmet vrati Sudu BiH na ponovni revizioni postupak ili da se presuda prvostepenog vijeća Suda BiH ostavi na pravnoj snazi.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje na koje se apelant poziva odnosi na odluku Suda BiH koji je odlučujući o reviziji tužene potvrdio odluku drugostepenog građanskog vijeća o sporednom potraživanju (kamatama) u vezi s glavnim dugom, čiji je početak toka i period obračuna na utvrđeni glavni dug za apelanta neprihvatljiv.

16. Ustavni sud je rješavajući brojne apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja, primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizilazi da je nakon odluke Ustavnog suda broj AP-2828/11 kojom je bila ukinuta prethodna presuda Suda BiH o reviziji (od 14. aprila 2011. godine), Sud BiH u ponovnom postupku donio presudu kojom je revizija tužene odbijena a time potvrđena presuda drugostepenog vijeća Suda BiH broj Pž-04/06 od 30. decembra 2008. godine. Navedenom presudom broj Pž-04/06 tužena je obavezana da apelantu osim glavnog duga (naknade štete po osnovu izgubljene dobiti za period od 3. marta 1998. godine do 27. jula 2006. godine u mjesečnim iznosima izraženim u novčanoj protuvrijednosti) isplati zakonsku zateznu kamatu počev od dana donošenja prvostepene presude 25. augusta 2006. godine do isplate a ne od dana podnošenja tužbe 24. septembra 1999. godine kako je presudio prvostepeni sud. Imajući u vidu da je protiv ove odluke reviziju izjavila samo tužna (apelant nije) i da je Sud BiH u ponovnom postupku, u smislu odredbe člana 208. ZPP-a u okviru svojih ovlaštenja, pobijanu drugostepenu presudu ispitao u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom tužene, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, te u vezi revizionih razloga tužene kojim je između ostalog ukazano na osnov i visinu glavnog i sporednog potraživanja apelanta, naveo detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu, pa ni u dijelu sporednog potraživanja (kamata), bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud uočava da je Sud BiH, potvrđujući pravilnost drugostepene presude i u ovom dijelu, jasno naveo da se primjenom odredbe člana 144. stav 1. ZPP-a tuženoj može naložiti da obavi određenu radnju samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. To po mišljenju Ustavnog suda potvrđuje prethodno odlučenje drugostepenog vijeća Suda BiH koje je razmatrano od strane revizijskog vijeća Suda BiH i potvrđeno kao pravilno, iz kog proizilazi da je apelantovo potraživanje dospijevalo kontinuirano (od 3. marta 1998. godine do 27. jula 2006. godine) te da se stoga na mjesečni iznos glavnog duga koji je kontinuirano dospijevao i nakon podnošenja tužbe koja je podnesena 1999. godine (čija je visina utvrđena nalazom Instituta LOK na dan presuđenja 27. jula 2006. godine) nije mogla dosuditi kamata od podnošenja tužbe već od presuđenja 25. augusta 2006. godine, jer bi takvim odlučenjem tužena bila obavezana na isplatu kamate i prije nastanka glavne obaveze (mjesečni iznos glavnog duga).

18. Ustavni sud u vezi s navedenim ukazuje da apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na pravično suđenje, osim što je djelomično nezadovoljan rezultatom postupka, konkretno u dijelu u kojem je odlučeno o sporednom potraživanju – kamatama odnosno periodu njihovog obračuna. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2567/15 („VH-Šped“ d.o.o. Bugojno) | Sudska praksa | Aktio