Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4218/17 (M. H.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Kamata
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4218/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4218/17, rješavajući apelaciju Marka Hercega, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marko Herceg protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Ps 014927 14 Rev od 13. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Herceg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Tomislav Zelić advokat iz Ljubuškog, podnio je 10. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 014927 14 Rev od 13. jula 2017. godine. Osporenom odlukom revizija tuženog ("Bigeste" d.o.o. Ljubuški) je djelomično usvojena i nižestepene presude prinačene u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu tako da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog duga od 5.450,00 KM počev od 31. decembra 2001. godine i na iznos od 3.500,00 KM počev od 31. maja 2002. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.

2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je predmet ovog spora zahtjev apelanta da mu tuženi isplati iznos od 13.850,00 KM zajedno sa kamatama i troškovima parničnog postupka na ime neizmirenih obaveza iz osnova zaključenog ugovora o djelu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant tuženom ispostavio račune od 31. decembra 2001. godine (na iznos od 5.450,00 KM), 31. maja 2002. godine (na iznos od 3.500,00 KM) i 31. decembra 2002. godine (na iznos od 4.900,00 KM), što ukupno iznosi 13.850,00 KM. Nadalje je navedeno da su svi računi uredno potpisani i ovjereni pečatom apelanta i tuženog i na svakom je upisana izjava direktora tuženog od 12. oktobra 2005. godine, kojom priznaje dug i izjavljuje da će isti biti plaćen u zakonskom roku. Nadalje, tuženi je 6. oktobra 2008. godine izdao potvrdu kojom je potvrdio da prema knjigovodstvenom stanju tuženog postoji obaveza prema apelantu na osnova predmetnih računa koja nije podmirena, a zakonski zastupnik tuženog je i u odgovoru na opomenu za plaćanje duga od 25. juna 2010. godine potvrdio postojanje duga u tom iznosu. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi na osnovu navedenih činjenica zaključili da je tuženi pismeno priznao zastarjelu obavezu prema apelantu, te da je u smislu odredbe člana 366. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) došlo do odricanja od zastare, zbog čega su prigovor zastarjelosti potraživanja tuženog odbili kao neosnovan i tužbeni zahtjev u cijelosti usvojili. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da je prilikom donošenja odluke o obavezi plaćanja zatezne kamate pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, Vrhovni sud je naveo da polazeći od utvrđene činjenice da je 12. oktobra 2005. godine zakonski zastupnik tuženog prvi put priznao postojanje predmetnih obaveza prema apelantu, potpisivanjem izjave na predmetnim računima, može se zaključiti da su u vrijeme davanja izjave o priznanju duga obaveze po računima od 31. decembra 2001. godine i 31. maja 2002. godine zastarjele, zbog proteka trogodišnjeg roka zastare potraživanja iz ugovora o prometu roba i usluga odnosno, osim obaveza po računu od 31. decembra 2002. godine koja nije zastarjela. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 366. ZOO propisano da se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastare, a odredbama člana 387. stav 1. ZOO da se zastarijevanje prekida kad dužnik prizna dug. Kada se navedene odredbe dovedu u vezu sa odredbama člana 360. stav 1. ZOO koje propisuju da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, Vrhovni sud je naveo da se može zaključiti da se tuženi pismenom izjavom od 12. oktobra 2005. godine odrekao od zastare za glavni dug u iznosu od 8.950,00 KM i priznao glavni dug u iznosu od 4.900,00 KM. Vrhovni sud je istakao da priznanje glavnog duga unutar zastarnog roka i priznanje zastarjelog duga se ne tretira jednako kada je u pitanju zatezna kamata. Naime, priznanjem glavnog duga unutar zastarnog roka su obuhvaćene i zatezne kamate, dok priznanje zastarjelog glavnog duga ne znači ujedno i priznanje obaveze plaćanja zastarjelih zateznih kamata. Stoga je u konkretnom slučaju, Vrhovni sud zaključio da izjavom tuženog o priznanju zastarjelog glavnog duga nije bila obuhvaćena i obaveza plaćanja zatezne kamate, pa proizlazi da nije pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tuženi priznao zastarjelu kamatu na iznos glavnog duga od 8.950,00 KM odnosno da je odluka kojom je tuženi obavezan na plaćanje kamate na taj iznos zasnovana na pogrešnoj primjeni odredaba ZOO-a. Apelacioni navodi

3. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjen ZOO u pogledu isplate zakonskih zateznih kamata.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u pogledu zahtjeva za isplatu zakonske zatezne, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO-a u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4218/17 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio