Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4784/17 (V.T.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Trajanje pritvora
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4784/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4784/17, rješavajući apelaciju V. T., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. siječnja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija V. T.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u dijelu osporenih rješenjā Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 014373 17 Kž 2 od 27.

rujna 2017. godine i Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 014373 17 Kv 3 od 18. rujna 2017. godine, koja se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka d) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija V. T. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 014373 17 Kž 2 od 27. rujna 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 014373 17 Kv 3 od 18. rujna 2017. godine u ostalom dijelu u odnosu na pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. V. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 17. studenog 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 014373 17 Kž 2 od 27. rujna 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 014373 17 Kv 3 od 18. rujna 2017. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru o njegovom puštanju iz pritvora do izricanja prvostupanjske presude.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Neretvansko-hercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 07 0 K 014373 17 Kv 3 od 18. rujna 2017. godine, kojim je apelantu do okončanja glavnog pretresa i izricanja presude produljen pritvor, a koji može trajati najdulje dvije godine računajući od 15. rujna 2017. godine, kao dana potvrđivanja optužnice, iz pritvorskih razloga predviđenih člankom 146. stavak 1. toč. c) i d) Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), uz obveznu kontrolu zakonitosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca. Istim rješenjem odbijen je kao neutemeljen prijedlog Tužiteljstva u dijelu u kojem se predlaže produljenje pritvora zbog razloga predviđenih člankom 146. stavak 1. točka a) ZKP.

6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud veoma detaljno (iako obrana nije ni osporavala) navodi postojanje utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. Kaznenog zakona (u daljnjem tekstu: KZ) u stjecaju sa kaznenim djelom paljevina iz članka 301. stavak 2. u svezi sa stavom 1. KZ i izazivanje opće opasnosti iz članka 323. stavak 1. KZ a u svezi sa člankom 54. KZ.

7. U odnosu na pritvorske razloge, Kantonalni sud navodi da je prijedlog Tužiteljstva za produljenje pritvora djelomično utemeljen. Što se tiče pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKP, Kantonalni sud je ustanovio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju strah da će apelant počiniti kazneno djelo kojim prijeti i to ubojstvo iz članka 166. stavak 1. ZKP. Iz okolnosti da postoji utemeljena sumnja da je apelant pokazao potpunu određenost da izvrši kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak 1. KZ na štetu I.A., jer je djelo izvršio prema osobi koja ga je prethodno molila da je ne ozlijedi, već da zove policiju, da je prije napada na život oštećenog I.A. prijetio i njemu i svjedoku S.N., govoreći im da će pucati i ubiti ih obojicu, da se po izvršenom napadu na život oštećenog I.A. obratio svjedoku S.N., koji je kritične prilike bio sa oštećenim, riječima: „Ulazi ovamo, ubit ću i tebe“, nakon čega je svjedok pobjegao, da postoji utemeljena sumnja da je potom, pokazavši izrazitu određenost da vrši kaznena djela, počinio u stjecaju i druga dva kaznena djela, proizlazi uvjerenje Kantonalnog suda da su to sve naročite okolnosti koje opravdavaju strah da će apelant počiniti kazneno djelo ubojstvo kojim prijeti svjedoku i očevicu događaja S.N. Suprotno tvrdnji obrane da ne postoji uvjerljiv dokaz o prijetnji ubojstvom, Kantonalni sud je naveo da je iskaz svjedoka vjerodostojan, uvjerljiv i dosljedan, a branitelj, sa druge strane, ne nudi niti jedan argument zbog čega sud ne bi mogao svoj zaključak zasnivati na iskazu ovog svjedoka, već iznosi samo uopćenu tvrdnju. Naime, člankom 146. stavak 1. točka c) ZKP je propisano da se pritvor može odrediti/produljiti ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će osumnjičeni/optuženi ponoviti kazneno djelo, ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Sve ove okolnosti, prema mišljenju Kantonalnog suda, uz demonstriranu apelantovu namjeru da liši života i svjedoka N.S., nakon što je lišio života I.A., predstavljaju naročite okolnosti u smislu odredbe članka 146. stavak 1. točka c) ZKP iz kojih proizlazi bojazan da će apelant počiniti kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak 1. KZ kojim prijeti i svjedoku i očevicu događaja N.S.

8. Također, Kantonalni sud je naveo da još postoje pritvorski razlozi predviđeni odredbom članka 146. stavak 1. točka d) ZKP. Najprije, Kantonalni sud je naveo da se radi o kaznenim djelima u stjecaju za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna. Nadalje, Kantonalni sud nalazi da je kazneno djelo ubojstvo posebno teško obzirom na način izvršenja, jer je (kako proizlazi iz iskaza S.N.) počinjeno nakon što su oštećeni i S.N. prethodno molili apelanta da ih ne udara, da zove policiju, obećavajući da neće bježati. Međutim, apelant je, unatoč bespomoćnosti svjedoka i oštećenog, izvršio djelo, pokazujući tako naglašenu upornost da ga izvrši, kao i bezobzirnost. Ove okolnosti, u korelaciji sa činjenicom da je, nakon što je izvršio djelo (za što postoji u ovom trenutku utemeljena sumnja), apelant pozivao svjedoka S.N. govoreći mu: „Ulazi ovamo, ubit ću i tebe", jesu okolnosti koje ukazuju na izvršenje djela na način koji ga čini posebno teškim. Kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak 1. KZ posebno teškim čini i okolnost da je učinjeno u stjecaju sa kaznenim djelima paljevina i izazivanje opće opasnosti, odnosno da postoji utemeljena sumnja da je apelant, dok je oštećeni I.A. još bio živ, zapalio cijeli veliki objekt „Slavonije-Di“, prouzročivši time veliku materijalnu štetu na tom objektu, ali i opasnost za život osoba i imovinu veće vrijednosti osoba u stambenim objektima u neposrednom susjedstvu ,,Slavonije-Di“. Obzirom na postojanje utemeljene sumnje da je apelant počinio navedena kaznena djela pod opisanim okolnostima, u naseljenom mjestu i u frekventno doba dana, Kantonalni sud je smatrao da se u konkretnom slučaju radi o posebno teškom kaznenom djelu, koje je uz to praćeno izvanrednim okolnostima, dakle, onim okolnostima koje nisu uobičajene pri počinjenju ove vrste kaznenih djela. Obzirom na iskazane apelantove prijetnje svjedoku S.N., Kantonalni sud je zaključio da postoje izvanredne okolnosti i da bi puštanje na slobodu apelanta rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, te da bi puštanje apelanta na slobodu nakon počinjenja ovakvog kaznenog djela u sredinu u kojoj boravi i svjedok S.N., kojem je apelant uputio prijetnje, kao i ostali svjedoci i obitelj oštećenog, a pri činjenici da je i ostatak javnosti senzibiliziran zbog počinjenja ovakvih djela, te da sukladno tome postoji pritvorski razlog iz članka 146. stavak 1. točka d) ZKP. Suprotno tvrdnji apelantove obrane da se zaključak o utemeljenosti produljenja pritvora u smislu odredbe članka 146. stavak 1. točka d) ZKP zasniva na pretpostavkama, Kantonalni sud je našao da postoje jasni i potpuno određeni razlozi koji su prethodno obrazloženi, i to zbog načina počinjenja i posljedica djela su posebno teška i učinjena su pod okolnostima koje nisu tipične i uobičajene za počinjenje istovrsnih kaznenih djela. Nadalje, imajući u vidu i prijetnje koje je apelant uputio svjedoku N.S., njegovo puštanje na slobodu moglo bi imati kao posljedicu stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda obzirom da apelant, svjedok N.S., kao i obitelj oštećenog A.I. žive u istom gradu. Ovo i stoga što zakonska odredba članka 146. stavak 1. točka d) ZKP ne zahtijeva postojanje dokaza, niti utvrđenje da bi do narušavanja javnog reda odista i došlo, već je dovoljno da postoje razlozi za vjerovanje u takvu mogućnost, pa stoga je neutemeljeno stajalište obrane da Tužiteljstvo u svom prijedlogu za produljenje pritvora nije obrazložilo eventualne oblike i načine narušavanja javnog reda do kojih bi moglo doći u slučaju puštanja apelanta na slobodu. Na koncu, teza obrane da javnost nije ni na koji način demonstrirala svoju uznemirenost je neutemeljena. Zaključak suda o ispunjenju zakonskih uvjeta za produljenje pritvora iz ove zakonske osnove, kako je navedeno, nije uvjetovan okolnostima je li ili nije javnost demonstrirala uznemirenost, već za način počinjenja i posljedice koje su nastupile izvršenjem kaznenog djela, kao i za činjenicu da je apelant iskazao odlučnost, upornost i podmuklost.

9. Što se tiče pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKP, Kantonalni sud je naveo da smatra da taj pritvorski razlog ne postoji, pa je taj prijedlog odbio kao neutemeljen za što je dao obrazloženje.

10. Kantonalni sud je utvrdio da se nisu stekli uvjeti da se umjesto mjere pritvora prema apelantu odrede druge mjere zabrane, jer se drugim mjerama propisanim u ZKP ne može osigurati uspješno vođenje kaznenog postupka. Kantonalni sud navodi da apelant nije naveo razloge zbog kojih bi se apelantu, umjesto pritvora, odredila neka od mjera zabrane propisana zakonom. Nadalje, Kantonalni sud navodi moguće mjere zabrane (veoma detaljno), razloge zbog kojih se izriču,ali imajući u vidu da je apelantu pritvor produljen zbog pritvorskih razloga iz članka 146. stavak 1. toč.

c) i d) ZKP, Kantonalni sud nalazi da druge mjere u konkretnom slučaju ne bi bile učinkovite u smislu da apelant ne učini kazneno djelo i narušavanje javnog reda.

11. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 07 0 K 014373 17 Kž 2 od 27. rujna 2017. godine kojim je apelantov priziv odbio kao neutemeljen. U obrazloženju Vrhovni sud je naveo da apelant nije osporio postojanje utemeljene sumnje, ali je osporio pritvorsku osnovu iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKP navodeći da su prijetnje svjedoku N.S. argumentirane samo iskazom tog svjedoka pa ne postoje naročite okolnosti koje opravdavaju strah da će apelant učiniti kazneno djelo kojim prijeti (ubojstvo). Vrhovni sud je ocijenio da ovi prizivni prigovori nisu utemeljeni. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostupanjski sud kod davanja razloga o postojanju pritvorske osnove iz točke c) stavka 1. članka 146. ZKP iznio brojne okolnosti koje su predstavljale pouzdanu osnovu za zaključak da se radi o naročitim okolnostima koje opravdavaju strah da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, učiniti kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak 1. KZFBiH, čijim izvršenjem je prijetio svjedoku i očevicu događaja S.N. Vrhovni sud navodi da prvostupanjski sud (kod svih navedenih okolnosti) pravilno izvodi zaključak da je apelant demonstrirao namjeru da liši života i svjedoka N.S., a nakon što je prethodno lišio života I.A., te da su to naročite okolnosti iz kojih proizlazi bojazan da će apelant učiniti kazneno djelo kojim prijeti i prema svjedoku, očevicu događaja. Vrhovni sud je ovakvu argumentaciju prvostupanjskog suda ocijenio kao potpunu i uvjerljivu, koja nije dovedena u pitanje ni proizvoljnim stajalištem obrane da se ovakvo utvrđenje ne može zasnivati samo na iskazu jednog svjedoka bez ijednog drugog dokaza obzirom na to da, prema tvrdnji obrane, iskaz svjedoka S.N. nije vjerodostojan, uvjerljiv, konzistentan i argumentiran drugim dokazima. Prema stavu Vrhovnog suda, nasuprot ovakvim prizivnim navodima, u pobijanom rješenju prvostupanjski sud je iskaz svjedoka S.N. doveo u odgovarajuću vezu sa ostalim prikupljenim dokazima (svjedok je prepoznao optuženog kao osobu koja je pucala u oštećenog, izgorjelo tijelo oštećenog je nađeno na mjestu na koje je ovaj svjedok ukazao, iste večeri svjedok N.S. je o svemu ispričao M.A. i M.Š., izvanbračnoj supruzi oštećenog, koji su na te okolnosti saslušani kao svjedoci, pištolj kojim je apelant izvršio ubojstvo i prijetio svjedoku N.S. je pronađen kod svjedoka V.C.), te na taj način provjerio njegovu objektivnost, što sve ukazuje da se radi o uvjerljivom, vjerodostojnom i konzistentnom svjedočenju.

12. U odnosu na pritvorsku osnovu iz točke d) stavka 1. članka 146. ZKP, u prizivu se ukazuje da samo postojanje pretpostavke da bi puštanje optuženog na slobodu moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, da se moraju navesti konkretne okolnosti koje nesumnjivo ukazuju da će do toga i doći. Apelantova obrana navode iz obrazloženja pobijanog rješenja (da su djela izvršena u naseljenom dijelu, u frekventno doba dana, da je zbog njih javnost senzibilizirana) ocjenjuje kao stereotipne i smatra da oni ne mogu opravdati produljenje mjere pritvora po toj pritvorskoj osnovi. Nadalje, u prizivu ističe da predmetna pritvorska osnova ima izvanprocesni karakter koji upućuje da se pritvor može odrediti kao preventivna mjera radi prijetnje očuvanja javnog reda, a ne radi vođenja kaznenog postupka, te se obrana pozvala na praksu Ustavnog suda. Konačno, u odnosu na mjere zabrane propisane člankom 140. i 140.a ZKP, apelantova obrana tvrdi da su razlozi koje je sud naveo u pobijanom rješenju čisto teorijske naravi i da ne nalaze opravdanja u konkretnoj pravnoj stvari.

13. Vrhovni sud je i ove prizivne navode ocijenio neutemeljenim. Vrhovni sud ističe da je kod obrazlaganja pritvorske osnove iz točke d) članka 146. prvostupanjski sud najprije konstatirao ispunjenost objektivnog uvjeta, a potom pristupio analizi predmetnih kaznenih djela, te zbog načina i okolnosti u kojima su izvršena, izveo opravdan zaključak da se radi o posebno teškim kaznenim djelima, oslanjajući se na iskaz svjedoka S.N. (da su on i I.A. molili apelanta da ih ne udara, obećavajući da neće bježati, moleći ga da pozove policiju, ali je on, unatoč bespomoćnosti svjedoka i oštećenog, izvršio djelo pokazujući naglašenu upornost i bezobzirnost da ga izvrši, nakon čega je pozvao svjedoka N.S. obraćajući mu se riječima: „Ulazi ovamo, ubit ću i tebe“), nalazeći u njemu čvrstu osnovu za zaključak da navedene okolnosti ukazuju da je kazneno djelo ubojstvo izvršeno, za što postoji utemeljena sumnja, na način koji ga čini posebno teškim. Vrhovni sud navodi i ostali dio obrazloženja prvostupanjskog suda i razloge koje je dao, te nalazi da je priziv neutemeljen i bez značaja je pozivanje na praksu Ustavnog suda. Također, navod priziva o teorijskim razlozima koje je navodno dao prvostupanjski sud u odnosu na primjenu drugih mjera zabrane Vrhovni sud smatra proizvoljnim i ukazuje da je prvostupanjski sud izvršio detaljnu analizu.

IV.Apelacija

I. Navodi iz apelacije

14. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga iz članka 146. stavak 1. toč. c) i d) ZKP, navodeći da Tužiteljstvo nije dalo relevantne i dovoljne razloge za produljenje mjere pritvora, kao i da sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama. Pri tome apelant ukazuje da je razlog iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKP (prijetnje svjedoku S.N.) argumentiran iskazom samo jednog svjedoka (S.N.). Također, apelant navodi da razlozi za produljenje pritvora po osnovi članka 146. stavak 1. točka d) ZKP nisu dovoljni i da se radi o stereotipnim navodima (naseljeno mjesto, frekventno doba i drugo). Apelant se poziva na praksu Ustavnog suda, te navodi da je obrana predložila da se po izboru suda odredi neka druga mjera zabrane umjesto mjere pritvora, a sud je dao razloge „teorijske prirode“. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će apelanta pustiti iz pritvora do izricanja prvostupanjske presude. II.Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neutemeljena, da apelant ponavlja navode koje je isticao pred redovitim sudom i da sud u cjelosti ostaje kod danog obrazloženja.

16. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo veoma opširno razloge za svoju odluku, navodeći da nije povrijeđeno apelantovo pravo koje navodi u apelaciji.

17. U odgovoru na apelaciju Tužiteljstvo je navelo da nije povrijeđeno apelantovo pravo i da je sud iznio jasne razloge zašto je potrebno produljiti mjeru pritvora.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Odjeljak 6. Pritvor Članak 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produljiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produljuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenika, odnosno optuženika na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz članka 146. stavak (1) točka a) ovog Zakona.

(3) Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produljenje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičeniku, odnosno optuženiku i njegovom branitelju.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičenik, odnosno optuženik nalazi u pritvoru, dužnost je svih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku i tijela koja im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom žurnošću.

(5) Tijekom cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na temelju kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženika ili branitelja za ukidanje pritvora koji je utemeljen na novim činjenicama sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.

Članak 146.

Razlozi za pritvor Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:

[...]

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će počiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna,

d) u izvanrednim okolnostima, ako se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice kaznenog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

VI.Dopustivost

19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 4. listopada 2017. godine, a apelacija je podnesena 17. studenog 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije. Pravo na osobnu slobodu i sigurnost

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe;

25. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:

(…) c. u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;

(…)

3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

Članak 5. stavak 3. Europske konvencije

26. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za produljenje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog člankom 146. stavak 1. toč. c) i d) ZKP.

27. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), utemeljenost sumnje na kojoj se mora zasnivati uhićenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog uhićenja i lišavanja slobode propisanog člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog promatrača da je moguće da je osoba koja je u pitanju počinila kazneno djelo (vidi, Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, Serija A broj 182, stavak 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. listopada 2001. godine, Izvješća presuda i odluka 2001-X, stavak 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. studenog 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, točka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je kazneno djelo odista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, sukladno članku 5. stavak 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na temelju domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti sukladno svrsi članka 5. Europske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

28. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode sukladno članku 5. stavak 1.c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog članka i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštivanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje utemeljene sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). Prema daljnjem stajalištu Europskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

29. Apelant tvrdi da redoviti sudovi nisu dali relevantne i dovoljne razloge pri odlučivanju o produljenju mjere pritvora iz članka 146. stavak 1. toč. c) i d) ZKP.

a)Posebna pritvorska osnova iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKP

30. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja kaznena djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi, Europski sud, Clooth protiv Belgije, 12. prosinac 1991, stavak 40, Serija A broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stavak 71, 29. listopad 2009). Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni kazneni progon osobe koja je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe usporedive obzirom na prirodu ili stupanj težine s optužbama u postupku koji je u tijeku (vidi, Europski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stavak 60, 15. svibanj 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stavak 115, 18. lipanj 2009. godine). Najzad, težina kaznenog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duga razdoblja pritvora (vidi, Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. srpanj 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stavak 49, 4. svibanj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stavak 186, 1. travanj 2010. god.).

31. Dovodeći navedene stavke u svezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja o produljenju mjere pritvora apelantu proizlazi da je sud našao brojne okolnosti koje su za prvostupanjski i drugostupanjski sud predstavljale pouzdanu osnovu za zaključak da će apelant, ako se nađe na slobodi, učiniti kazneno djelo kojim je prijetio svjedoku i očevicu događaja. Pri tome prvostupanjski sud je ukazao na okolnosti (za koje postoji utemeljena sumnja) iz kojih proizlazi potpuna određenost apelanta da izvrši kazneno djelo ubojstvo prema oštećenom I.A. koji ga je molio da ga ne ozlijedi, te se, nakon što je izvršio napad na život I.A., obratio svjedoku S.N. prijetnjom da će ubiti i njega, pa je poslije toga, pokazavši izrazitu određenost da vrši kaznena djela, počinio u stjecaju i kaznena djela paljevina i izazivanje opće opasnosti, a što, prema ocjeni suda, ukazuje da se radi o okolnostima koje opravdavaju bojazan da će apelant počiniti kazneno djelo kojim prijeti očevicu i svjedoku. Također, sud je odgovorio na navod obrane istaknuvši da je iskaz svjedoka S.N. uvjerljiv, vjerodostojan i dosljedan. Vrhovni sud je potvrdio stajalište prvostupanjskog suda, koji nije doveden u pitanje navodom obrane, navodeći da je iskaz ovog svjedoka doveden u svezu sa drugim dokazima. Stoga se ne bi moglo zaključiti da u okolnostima apelantovog slučaja ne postoji istinska „opravdana sumnja” da bi, u smislu predmetne pritvorske osnove, puštanjem na slobodu apelant mogao počiniti kazneno djelo, odnosno da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o „opravdanoj sumnji“ koji nadjačavaju pravilo o poštivanju apelantovog prava na slobodu.

32. Obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije u odnosu na postojanje posebne pritvorske osnove iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKP.

b) Poseban pritvorski razlog iz članka 146. stavak 1. točka d) ZKP

33. U svezi s prigovorima koji se tiču zakonske osnove za određivanje mjere pritvora iz točke d) stavka 1. članka 146. ZKP, Ustavni sud zapaža da se citirana osnova može primijeniti u izvanrednim okolnostima ako se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebice teško obzirom na način izvršenja ili posljedice kaznenog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Osim toga, a u odnosu na rješenje o produljenju pritvora, Ustavni sud ukazuje na standard Europske konvencije, sukladno stavku 3. članka 5. Europske konvencije, prema kojem je sud prilikom donošenja odluke o produljenju pritvora obvezan s dužnom pozornošću razmotriti jesu li razlozi na temelju kojih je pritvor prvobitno određen, odnosno produljen, i dalje primjenjivi. Naime, sudovi su dužni voditi računa o proteku vremena obzirom na to da pritvorski razlozi nisu okolnosti stalne prirode, već su podložni promjenama i s vremenom mogu izgubiti na značaju.

34. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća na to da je u odlukama br. AP 3210/15 i AP 2930/15 (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 3210/15 od 27. listopada 2015. godine i AP 2930/15 od 16. rujna 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje u kontekstu primjene članka 146. stavak 1. točka d) ZKP, te utvrdio povredu apelantovog prava na slobodu i sigurnost u kontekstu primjene posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka d) ZKP, zasnivajući svoje odluke na praksi Europskog suda, Preporuci (C/M Rec2006) 13 Komiteta ministara Vijeća Europe o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zlouporabe, a u Odluci broj AP 3210/15 i na Izvješću Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz kolovoza 2008. godine pod nazivom „Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini“. Tako je Ustavni sud u citiranim predmetima, između ostalog, podsjetio na to da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Europski sud, odluka od 14. rujna 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud je u citiranim odlukama, također, podsjetio i na stajalište Europskog suda da određena kaznena djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu prouzročiti socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Međutim, prema ocjeni Europskog suda, ta osnova može se smatrati relevantnom i dovoljnom samo pod uvjetom da se temelji na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu odista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produljenje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi, Europski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. lipnja 1991. godine, stavak 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. rujna 1998. godine, stavak 104). Osim toga, Ustavni sud je u citiranim odlukama podsjetio i na stajalište Komiteta ministara Vijeća Europe izraženo u Preporuci da se ova osnova može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško kazneno djelo poput ubojstva.. Jedino nastanak iznimne situacije može učiniti pritvor neophodnim.

35. Dovodeći sve navedeno u kontekst osporenih rješenja, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud kod odluke o primjeni pritvorskog razloga za produljenje mjere pritvora iz članka 146. stavak 1. točka d) ZKP (obzirom na postojanje utemeljene sumnje) imao u vidu, prije svega, težinu kaznenih djela, način izvršenja (kaznenog djela ubojstva, upornost i bezobzirnost apelanta, te prijetnje S.N.) koje ga čini posebno teškim, kao i stjecaj sa drugim kaznenim djelima, a koji je praćen izvanrednim okolnostima (paljenje objekta i, za što postoji utemeljena sumnja, oštećenog dok je još bio živ), koje nisu uobičajene pri počinjenju ove vrste kaznenih djela, posljedice počinjenja (velika materijalna šteta i opasnost za život osoba i ljudi, obzirom na vrijeme i mjesto izvršenja), te iskazane prijetnje svjedoku S.N. iz kojih je sud zaključio, ukoliko bi se apelant pustio na slobodu u sredinu u kojoj živi svjedok, ali i ostali svjedoci i rodbina oštećenog, kao i ostatak javnosti koji je senzibiliziran zbog počinjenja ovog djela, da postoje izvanredne okolnosti i da bi puštanje na slobodu apelanta rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, te da postoji pritvorska osnova iz članka 146. stavak 1. točka d) ZKP. Kantonalni sud je naveo da su dani razlozi, suprotno navodima priziva (da se radi o pretpostavkama) jasni, određeni i obrazloženi, navodeći da zakonska odredba ne zahtijeva postojanje dokaza, niti utvrđenje da bi do narušavanja javnog reda odista i došlo, već da postoje razlozi da se vjeruje u takvu mogućnost. Vrhovni sud je, razmatrajući apelantov priziv, potvrdio razloge koje je dao Kantonalni sud, opet se pozivajući na način počinjenja kaznenih djela, posljedice i prijetnje upućene svjedoku S.N.

36. Međutim, Ustavni sud smatra da redoviti sudovi prilikom produljenja mjere pritvora apelantu zbog zakonskog razloga propisanog odredbom članka 146. stavak 1. točka d) ZKP nisu naveli konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo izvanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda, u smislu odredaba članka 146. stavak 1. točka d) ZKP. Ustavni sud nalazi da su redoviti sudovi naveli i dali razloge u pogledu težine kaznenih djela (za što postoji u ovom momentu utemeljena sumnja), odnosno načina izvršenja koji kazneno djelo ubojstvo čini posebno teškim, kao i stjecaj sa još dva kaznena djela, te posljedice izvršenja kaznenih djela, te je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o „izvanrednim okolnostima“ koje nisu uobičajene za izvršenje ove vrste kaznenih djela. Međutim, redoviti sud stavlja težište i na prijetnje upućene svjedoku S.N., te zaključuje da, ako bi se apelant pustio na slobodu, u sredinu u kojoj živi S.N. ( kao i ostali svjedoci i rodbina oštećenog), kao i javnost koja je senzibilizirana nakon počinjenja ovakvog kaznenog djela, postoje izvanredne okolnosti i da bi puštanje apelanta rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Tako je, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenim rješenjima došlo do izjednačavanja načina počinjenja kaznenog djela, te posljedica i težine predmetnog kaznenog djela sa „izvanrednim okolnostima“ iz članka 146. stavak 1. točka d) ZKP, dok sudovi nisu naveli niti jedan konkretan i suštinski razlog za postojanje „izvanrednih okolnosti“ utemeljenih na stvarnoj i razumnoj opasnosti od narušavanja javnog reda, pogotovo u odnosu na svjedoka S.N., rodbinu oštećenog, kao i javnost ne dajući nikakvo obrazloženje za zaključak u pogledu njezine „senzibiliziranosti“ i uslijed toga stvarne prijetnje narušavanju javnog reda. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelantu već određen pritvor po osnovi njegovih prijetnji upućenih svjedoku S.N. (razlog iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKP) pa se čini da na ovaj način dolazi do svojevrsnog „preklapanja“ razloga za određivanje pritvora, jer proizlazi da je apelantu pritvor određen zbog prijetnji da će lišiti života svjedoka S.N., kao i zbog opasnosti da će doći do narušavanja javnog reda, jer bi apelant bio pušten na slobodu, u isti grad u kojem živi i svjedok S.N. Ustavni sud naglašava da, ma koliko neko kazneno djelo bilo teško, ono per se ne može opravdati pritvor iz osnove koju propisuje točka d) stavka 1. članka 146. ZKP. U tom smislu, Ustavni sud ponovno ukazuje na stajalište Europskog suda da težina kazne nije dokaz niti može opravdati tvrdnju da je ugrožena sigurnost i imovina građana (vidi, Europski sud, Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. kolovoza 1992. godine, Serija A broj 241-A, st. 90. i 91) bez drugih konkretnih dokaza ili indicija koji bi opravdali zaključak da će doći do određenih nemira, protesta, osveta ili opasnosti za javni red (vidi, Europski sud, Kemmache protiv Francuske, presuda od 27. studenog 1991. godine, Serija A broj 218, stavak 51). Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja takve dokaze nije uočio.

37. Obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije u odnosu na postojanje posebne pritvorske osnove iz članka 146. stavak 1. točka d) ZKP.

38. Iako je utvrdio povredu navedenog prava na osobnu slobodu i sigurnost na koju se apelant žali, obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio iz apelacije broj AP 5154/17 da je u međuvremenu, vršeći sudsku kontrolu opravdanosti pritvora, doneseno novo rješenje, nema osnove za donošenje odluke o ukidanju dijela osporenih rješenja o pritvoru. Ustavni sud smatra dovoljnim što je ukazao na propuste pri produljenju mjere pritvora, naglašavajući da redoviti sud, pri određivanju i produljenju mjere pritvora, mora osigurati garancije koje su dane odredbama članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člankom 5. Europske konvencije.

VIII.Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije u dijelu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka d) ZKP, jer su u osporenim rješenjima izostali konkretni dokazi i razlozi o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda, koji bi bili relevantni i dovoljni da opravdaju produljenje pritvora. 40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije kada su redoviti sudovi dali jasne i argumentirane razloge za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKP, zbog kojih je apelantu pritvor produljen.

41. Obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebice razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

42. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4784/17 (V.T.) | Sudska praksa | Aktio