Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5083/17 (A. S. iz Zenice)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5083/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-5083/17, rješavajući zahtjev Akifa Smailhodžića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Akifa Smailhodžića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Akif Smailhodžić iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 5. decembra 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog sud au Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 143868 17 Kž od 8. novembra 2017. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 143868 17 Kpp 31 od 6. oktobra 2017. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom se ukidaju mjere osiguranja izrečene osporenim rješenjima, osporena rješenja stavljaju van snage a njemu omogućava raspolaganje imovinom do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
2. Općinski sud je rješenjem broj 43 0 K 143868 17 Kpp 31 od 6. oktobra 2017. godine prema apelantu kao osumnjičenom odredio mjere osiguranja zabranu otuđenja ili opterećenja nekretnina ili stvarnih prava upisnih na nekretnini (stan, kuća, zgrada i dvorište bliže označeni u izreci rješenja), uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama. Istim rješenjem izdat je i nalog označenoj banci da apelantu i povezenim licima: S.S., D.S. i A.S. uskrati na osnovu njihovog naloga isplatu novčanih sredstava sa apelantovog računa blokadom računa: devizni i štedni bliže označeni račun, te označeni kartični račun.
3. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da se protiv apelanta vodi istraga zbog krivičnog djela primanja dara i drugih oblika koristi, da je 5. septembra 2017. godine donijeta naredba o provođenju financijske istrage koja je u toku i u okviru koje se prikupljaju podaci u svrhu utvrđivanja nezakonito stečene imovine. Nadlaje, prema do sada prikupljenim dokazima, utvrđeno je da je apelant zaposlen na navedenoj poziciji u označenom Ministarstvu, da ostvaruje mjesečno primanje u iznosu od 1.194,84 KM, da na računima kod označene banke posjeduje 10.057,45 EUR, 3.403,66 USD i 46.149,72 KM. U prilog činjenice da bi apelant mogao osujetiti finasijsku istragu koja je u toku na način da bi raspolagao navedenom imovinom ukazano je da je u periodu od 15. avgusta 2017. godine do 3. oktobra 2017. godine prema podacima predočenim od označene banke došlo do umanjenja sredstva po apelantovim računima za oko 10.000,00 KM. Nadalje, ukazano je da se u ovom periodu apelant nalazio u pritvoru, te da su povezana lica sa apelantom u ovom periodu podnosila zahtjeve za odobravanje bankovnih kartica, koje su od apelanta oduzete i kojim sud nije udovoljio. S tim u vezi je ukazano i da je na dan lišavanja slobode apelanta u njegovu kancelariju, koja je mjesto izvršenja radnji za koje se apelant sumnjiči, pristupio apelantov sin D.S. kako bi izuze ličnu dokumentaciju njegovog oca koja se, pored ostalog, odnosi na apelantove ugovore o otvorenim računima kod banaka. Slijedom navedenog zaključeno je opravdano izdavanje naloga označenoj banci da apelantu i povezanim osobama S.S., D.S. i A.S. uskrati isplatu novčanih sredstava sa apelantovog računa putem blokade računa, sefova i blokade konkretno označenih računa. Po ocijeni Općinskog suda bez mjera osiguranja bilo bi znatno otežano ostvarenje potraživanja FBiH u odnosu na apelanta pa je opravdano određivanje mjera zabrane otuđenja ili opterećenja označenih nekretnina uz zabilježbu zabrane, posebno imajući u vidu da se nekretnine nalaze na atraktivnim lokacijama, nisu opterećene hipotekom ili drugim teretima i kao takve se vrlo lako mogu otuđiti. Općinski sud je istakao i se apelant nalazi u pritvoru, da je pri određivanju pritvora zaključeno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. S tim u vezi je ukazano i da se prema stavu Vrhovnog suda FBiH iz rješenja od 17. februara 2016. godine o nezakonito stečenoj imovini rješava u odluci o glavnoj stvari, te da je za primjenu relevantnih odredbi Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom dovoljno da postoj sumnja a ne i viši stepen sumnje da se radi o imovini pribavljenoj izvršenjem krivičnog djela. Po ocijeni Općinskog suda u konkretnom slučaju sumnja proizilazi iz samog nesrazmjera po osnovu legalnih prihoda i stečene imovine koja dovedena u vezu sa osnovanom sumnjom da je počinjeno krivično djelo opravdava određivanje mjera zbrane.
4. Kantonalni sud je rješenjem broj 43 0 K 143868 17 Kž od 8. novembra 2017. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv rješenja Općinskog suda.
5. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je Kantonalni sud neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje u vezi sa tumačenjem pojma „povezane osobe“, a što su u apelantovom slučaju njegova supruga S.S. i njegova djeca D.S. i A.S. kojim je nalogom označenoj banci ukraćeno da raspolažu novčanim sredstvima apelanta na označenim računima. Kantonalni sud se saglasio sa razlozima iz prvostepenog rješenja iz kojih proizlazi da je na apelantovim računima u označenom periodu došlo do označenog umanjenja sredstava iako je apelant u istom periodu bio u pritvoru. Slijedom navedenog zaključeno je da su povezana lica vršila podizanje novca sa konkretnog računa i time umanjila sredstva koja, po pravilnoj ocijeni prvostepenog suda, predstavljaju osiguranje oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom a o čemu će u konačnici biti odlučeno tokom glavnog pretresa. Kantonalni sud je dalje istakao da se može prihvatiti kao tačna apelantova konstatacija da čl. 16. i 17. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom nije predviđeno da se mjere osiguranja mogu odrediti zbog opasnosti da bi osumnjičena osoba mogla ometati finansijsku istragu ali da to prvostepeno rješenje ne čini nerazumljivim kako apelant tvrdi. S tim u vezi je ukazano i da iz cjelokupnog obrazloženja proizlazi da su konkretne mjere određene na temelju citiranih zakonskih odredbi, pa da je pravilan zaključak da bi bez mjera osiguranja bilo znatno otežano ostvarivanje potraživanja FBiH u pogledu imovinske koristi stečene krivičnim djelom.
6. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno koje su temeljene na dokazima da su materijalna sredstva u vidu nepokretne imovine i novčana sredstva pribavljena na zakonit način. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeno rješenje doneseno u fazi istrage, da je za primjenu člana 17. stav 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom dovoljno da postoji sumnja da je imovina pribavljena krivičnim djelom, kao i da je u prvostepenom rješenju navedeni razlozi u tom smislu. Također, ukazano je i da će tek u toku glavnog pretresa izvođenjem dokaza optužbe i odbrane koji se odnose na postojanje ili nepostojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti kao i dokaza koji se odnose na oblik i visinu koristi stečene krivičnim djelom moći biti sa sigurnošću utvrđeno i da li se radi ili ne radi o imovini stečenoj krivičnim djelom, a o čemu će biti riješeno odlukom o glavnoj stvari. Slijedom navedenog, zaključeno je prvostepeni sud i nije bio dužan da u ovoj fazi postupka utvrđuje da li se u pogledu apelantove imovne obuhvaćene mjerama osiguranja radi o imovinskoj korist pribavljenoj krivičnim djelom jer bi tako bilo prejudicirana odluka o glavnoj stvari.
7. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
8. Apelant tvrdi da čl. 16. i 17. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom ne propisuje da se privremene mjere osiguranja mogu odrediti zbog opasnosti da bi osumnjičeni mogao osujetiti financijsku istragu, da se s ovim saglasio i Kantonalni sud ali da je pri tom potpuno zanemario posljedice koje trpi njegovo pravo na imovinu obzirom da su osporenim rješenjima mjere osiguranja određene na cjelokupnoj imovini. Nadalje, apelant tvrdi i da mjera osiguranja nije mogla biti određena prema njegovoj suprugi i djeci obzirom da oni ne predstavljaju povezane osobe u smislu člana 4. stav 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom, obzirom da oni još uvijek nisu njegovi pravni slijednici (njegovi nasljednici jer je on živ) odnosno na njih nisu prenesena nikakva imovinska prava koja predstavljaju imovinsku korist. U prilog ovih tvrdnji apelant se pozvao i na čl. 5. i 10. citiranog Zakona, te na član 5. Zakona o nasljeđivanju FBiH. Apelant tvrdi i da se nisu stekli uslovi iz čl. 16. i 17. Zakona o oduzimanju imovine stečene krivičnim djelom tj. osnovi sumnje da imovina potiče od izvršenja krivičnog djela i istovremeno postojanje opasnosti da će biti otežano ostvarivanje potraživanja FBiH. Osim toga, apelant navodi da je predočio i pojedinačno pobrojene dokaze u apelaciji u prilog tvrdnje da nema osnova sumnje da imovina koja je stečena 17 godina prije vremena za koje se tereti da je počinio krivično djelo može povezati sa nezakonito stečenom imovinom. Obzirom da su redovni sudovi ove dokaze zanemarili i nisu ih cijenili, on smatra da je to imalo za učinak proizvoljnu i diskriminacijsku primjenu Zakona o oduzimanju imovine stečene krivičnim djelom na štetu njegove porodice i njega. Također, tvrdi i da su selektivno uzeti u obzir samo njegovi prihodi po osnovu plate, ali da su zanemareni dokazi o zakonito ostvarenim prihodima po drugim osnovana, pa da je proizvoljno zaključeno da opasnost od nemogućnosti naplate“ postoji zbog činjenice da je umanjen iznos sredstva na računima kod banke u odnosu na prvobitni. Po njegovom mišljenju u osporenim rješenjima izostali su stvarni prihodi, rashodi, dokazi koji ukazuju na obim, iznos i vrstu i stvarnu vrijednost imovine, niti ima išta o metodu po kom je izvršena finansijska istraga – da li na osnovu neto vrijednosti ili na osnovu troškova. Apelant smatra da je iz navedenih razloga došlo do nezakonitog miješanja u njegovu imovinu i da je narušena pravična ravnoteža između javnog interesa i njegovog i interesa njegove porodice u vidu onemogućavanja da slobodno raspolaže svojom imovinom koja se, s obzirom na predočene dokaze, ni na koji način ne može povezati sa nezakonito stečenom imovinom. Najzad, apelant je zatražio da mu se zbog utvrđene povrede prava na imovinu dodijeli naknada u pravičnom iznosu kao i mu se isplate troškovi „radi uskraćivanja pravna na imovinu“.
9. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom se ukidaju izrečene mjere osiguranja, da se osporena rješenja stave van snage, te da mu se omogući raspolaganje imovinom do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
14. Ustavni sud zapaža da se apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere u cjelini temelji na tvrdnji da je osporenim rješenjima kojim su određene mjere osiguranja povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, a što se ne može analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, niti Ustavni sud u ovoj fazi postupka može ispitivati navode koji se odnose na meritum apelacije. Pri tom, apelant u nije ponudio nikakve nove argumente niti dokaze u odnosu na one, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije, koje je već isticao pred redovnim sudovima, pa Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazali da je donošenje privremene mjere neophodno u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman