Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3775/15 (Đ. S.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Proporcionalnost
- Propisano zakonom
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Građanski postupak
- Miješanje u pravo na dom
- Javni interes
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Uknjižba
- Hipoteka
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 43
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 43
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3775/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3775/15, rješavajući apelaciju Đevdane Slatina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Đevdane Slatina podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Dn 012325 11 Gž od 15. jula 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-DN II-01-7474 od 4. aprila 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Đevdana Slatina (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 28. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 Dn 012325 11 Gž od 15. jula 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-DN II- 01-7474 od 4. aprila 2011. godine. Apelantica je 2. novembra 2015. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se Federalnom ministarstvu finansija – Poreznoj upravi, Kantonalnom poreznom uredu Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni porezni ured) zabranilo da prodaju njen stan.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Malo vijeće Ustavnog suda je Odlukom broj AP 3775/15 od 8. decembra 2015. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbilo kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda i Kantonalnog poreznog ureda zatraženo je 17. maja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalni porezni ured dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 31. maja do 2. juna 2017. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud je donio Rješenje broj 065-0-DN II-01-7474 od 4. aprila 2011. godine kojim je na osnovu zahtjeva Kantonalnog poreznog ureda broj 13-9-01-15-5-1317-2/10 TJ od 28. marta 2011. godine, u podulošku broj 4727, Općina Centar, u koloni Upisi „C“ lista, određena uknjižba založnog prava – zakonske hipoteke na ½ nekretnine u „A“ listu, i to dvoiposobnog stana u ulici Vrazova broj 12, ukupne površine 55 m², apelanticino vlasništvo, sa ½ za osiguranje novčanog potraživanja, poreznih obaveza u iznosu od 815,20 KM u korist Kantonalnog poreznog ureda.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 Dn 012325 11 Gž od 15. jula 2015. godine apelanticina žalba podnesena protiv Rješenja Općinskog suda broj 065-0-DN II-01-7474 od 4. aprila 2011. godine odbijena je kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je apelantica suvlasnik predmetne nekretnine bliže opisane u izreci prvostepenog rješenja s dijelom ½, da je u odnosu na apelanticin suvlasnički dio Kantonalni porezni ured podnio zahtjev za registraciju zakonske hipoteke uz dostavu rješenja o postupku prinudne naplate iz kojeg proizlazi da je pokrenut postupak prinudne naplate protiv poreznog obveznika-apelantice vl. „advokat", s obzirom na to da nije u roku izmirila porezne obaveze.
9. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine žalbene navode da je porezni obveznik „advokat“, a da je predmetni stan na kome je na apelanticinom suvlasničkom dijelu zasnovana zakonska hipoteka imovina građanina Đevdane Slatina (apelantice) i da predmetna imovina suvlasništvo fizičkog lica nije mogla biti predmet zakonske hipoteke.
10. Kantonalni sud je istakao da je porezni obveznik, shodno članu 3. Zakona o poreznoj upravi FBiH, svako lice koje shodno poreznim zakonima podliježe obavezi plaćanja bilo kojeg poreza, kazne ili kamate, a članom 14. istog zakona su propisane i porezne obaveze poreznih obveznika. U konkretnom slučaju, apelantica je porezni obveznik, fizičko lice-obrtnik koji obavlja advokatsku djelatnost koja je, shodno članu 3. Zakona o advokaturi FBiH, profesionalna djelatnost koju vrše advokati kao pojedinci, iz čega proizlazi da je porezni obveznik fizičko lice koje obavlja advokatsku djelatnost. Porezni obveznik je kao fizičko lice koje se bavi advokatskom djelatnošću kao pojedinac registriran u Poreznoj upravi, te je obavezan izmirivati obaveze sadržane u članu 14. Zakona o poreznoj upravi FBiH. Članom 50. Zakona o poreznoj upravi FBiH je propisano da ako porezni obveznik ne plati poreznu obavezu koju je razrezala porezna uprava u roku određenom u nalogu za plaćanje iznos porezne obveze postaje predmet zakonske hipoteke u korist Porezne uprave na svu imovinu i imovinska prava poreznog obveznika, osim imovine koja je izuzeta u članu 43. stav 5. ovog zakona. Prema ocjeni Kantonalnog suda, uknjižba hipoteke na nekretninama koje su u apelanticinom suvlasništvu izvršena je u skladu sa članom 50. Zakona o poreznoj upravi, a temeljem rješenja u postupku prinudne naplate koja predstavlja pravni osnov za upis založnog prava na osnovu Zakona o poreznoj upravi FBiH.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer su, po njenom shvatanju, sudovi na zahtjev Kantonalnog poreznog ureda u postupku prinudne naplate poreznih obaveza koje se odnose na obavljanje profesionalne djelatnosti nezakonito dozvolili upis založnog prava-zakonske hipoteke na apelanticinom stanu koji predstavlja njen dom.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji.
13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je odluka tog suda donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima, te da nema povreda ustavnih prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji.
14. Kantonalni porezni ured je sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim naglasivši da odlukama koje su donijeli redovni sudovi nije došlo do kršenja apelanticinih prava na koja se pozvala u apelaciji, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o poreznoj upravi („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/02, 28/04 i 57/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 1. tačka 2.
Pojmovi u upotrebi u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:
2. Porezni obveznik
- Svako lice koje prema poreznim zakonima podliježe obavezi plaćanja bilo kojeg poreza, kazne ili kamate. (...)
Član 14.
Porezni obveznik ima obavezu:
- da se, u skladu sa Poglavljem VI ovog zakona, registrira kod poreznih organa i da prijavi uredu za registracije svaku promjenu adrese, vlasništva ili pravnog statusa;
- da vodi knjige i evidencije na način utvrđen zakonima i podzakonskim aktima, te da osigura vođenje i čuvanje tih knjiga i evidencija, uključujući prateće kompjuterske evidencije i dokumente, na period od pet (5) godina od dana dospijeća porezne prijave za porez na koji se odnose te knjige i evidencije;
- da podnosi porezne prijave u obliku, na mjestu i u vrijeme propisano poreznim zakonima i podzakonskim aktima;
- da izmiruje svoje porezne obaveze na način i pod uvjetima utvrđenim poreznim zakonima i podzakonskim aktima;
- da, u skladu sa zakonima Federacije, podnosi dokumente i druge informacije koje zatraže porezni organi, a koje su potrebne za provedbu poreznih zakona;
- da ne ometa nijednog radnika poreznog organa da zakonski obavlja svoje dužnosti;
- da u roku od pet (5) radnih dana obavijesti porezni ured o otvaranju ili zatvaranju računa u OOPP (za pravna lica ili organizacije Federacije o računima koje koriste u Federaciji i u inozemstvu; za strana lica i organizacije o računima koje koriste u Federaciji i računima putem kojih se izvršavaju njihove poslovne aktivnosti); ova odredba se ne primjenjuje na fizička lica, osim na ona koja se vode kao samostalni poduzetnici ili obrtnici i
- da izvršava sve druge dužnosti utvrđene poreznim zakonima i podzakonskim aktima. Za neizvršavanje ili nepravilno izvršavanje obaveza koje porezni obveznik ima prema poreznim zakonima, bit će odgovoran na način i prema uvjetima utvrđenim ovim zakonom ili drugim zakonima Federacije.
Član 43. stav 5.
Postupci prinudne naplate se mogu primjenjivati bilo kojim redoslijedom, a dva ili više postupaka se mogu primijeniti istovremeno. Imovina fizičkih lica koja se izuzima od postupaka prinudne naplate:
- finansijska pomoć od bilo koje vladine organizacije u Bosni i Hercegovini,
- lična pokretna imovina, predmeti za domaćinstvo, odjevni predmeti, namještaj, gorivo i zalihe hrane u vrijednosti do 2.500,00 KM (vrijednost procjenjuje Porezna uprava),
- alat koji koristi majstor ili zanatlija za svoj posao do vrijednosti od 1.000,00 KM (vrijednost određuje Porezna uprava),
- plaće u iznosu do 250,00 KM mjesečno,
- oprema za zaštitu od požara, lijekovi, medicinska oprema i medicinska pomoć.
Član 50. stav 1.
Ako porezni obveznik ne plati poreznu obavezu koju je razrezala Porezna uprava u roku određenom u nalogu za plaćanje, iznos porezne obaveze postaje predmet zakonske hipoteke u korist Porezne uprave na svu imovinu i imovinska prava poreznog obveznika, osim imovine koja je izuzeta u članu 43. stav 5. ovog zakona.
16. U Zakonu o advokaturi Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 40/02, 29/03, 18/05 i 68/05) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Advokatska djelatnost, između ostalog, obuhvata:
1)Davanje pravnih savjeta;
2)Sastavljanje različitih podnesaka (zahtjevi, tužbe, predstavke, molbe, žalbe i dr.); 3)Sastavljanje raznih isprava (ugovori, testamenti i dr.);
4)Zastupanje stranaka u svim parničnim, upravnim i ostalim postupcima pred redovnim i drugim sudovima, drugim državnim organima, arbitražama te pravnim osobama;
5)Odbranu i zastupanje okrivljenog u krivičnom, prekršajnom i drugim postupcima u kojima se odlučuje o odgovornosti fizičkih i pravnih lica; i 6)Pružanje i drugih oblika pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama kakao bi se zaštitili njihova prava i interesi.
Advokatsku djelatnost, kao profesionalnu djelatnost, vrše advokati kao pojedinci. Advokati u svrhu zajedničkog vršenja profesije mogu formirati zajedničku advokatsku kancelariju i advokatsko društvo.
VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 Dn 012325 11 Gž od 15. jula 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 28. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena istog dana, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete. VII.Meritum
21. Apelantica pobija rješenja Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav. 1. Evropske konvencije, zatim člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
24. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama kojima je određena uknjižba založnog prava – zakonske hipoteke na dijelu predmetnog stana čiji je apelantica suvlasnik sa dijelom ½ povrijeđeno pravo na imovinu zagarantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno ukazuje da član 1. Protokola broj 1 obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu „različita“ u smislu da su nepovezana – drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg načela iskazanog u prvom pravilu.
26. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju pitanja da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje potpada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je osporenim presudama došlo do nezakonitog miješanja u njeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. U vezi s apelanticinim navodima, a shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), tvrdnju da je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moguće je iznijeti samo ukoliko se pobijane odluke odnose na nečije „vlasništvo“. „Vlasništvo“ može biti „postojeće vlasništvo“ ili „imovina“, uključujući potraživanja u odnosu na koja neko može tvrditi da ima barem „legitimno očekivanje“ ostvarenja djelotvornog uživanja prava vlasništva (vidi, J. A. Pye (Oxford) Ltd and J. A. Pye (Oxford) Land Ltd v. UK [GC], no. 44302/02, ECHR 2007-III, stav 6; i Maltzan and Others v. Germany (dec.) [GC], nos.71916/01, 71917/01 i 10260/02, ECHR 2005-V, stav 74).
28. U konkretnom slučaju osporenim rješenjima je uknjižena zakonska hipoteka na dijelu apelanticinog stana koji je nesumnjivo njeno vlasništvo. Stoga, Ustavni sud konstatira da predmetni stan predstavlja imovinu, odnosno da je apelantica titular prava koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. Ustavni sud nadalje smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelanticinu imovinu s obzirom na to da je osporenim odlukama određena uknjižba založnog prava na dijelu apelanticinog stana u korist Kantonalnog poreznog ureda radi osiguranja isplate poreznih obaveza koje apelantica nije izmirila prema tom uredu. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja kao nesporno proizlazi da ta imovina apelantici nije oduzeta, već je određena hipoteka kao garancija potraživanja Kantonalnog poreznog ureda ako apelantica ne izmiri svoje porezne obaveze, pa osporene odluke u svojoj suštini potpadaju pod treće pravilo, odnosno predstavljaju kontrolu nad upotrebom imovine u smislu drugog stava člana 1. Protokola broj 1 koji daje pravo državi da usvoji one zakone koje smatra potrebnim da bi osigurala plaćanje poreza (mutatis mutandis, Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. maja 1995. godine, st. 32˗37, te Arkuri i ostali protiv Italije, odluka od 5. jula 2001. godine, predstavka broj 52024/99).
30. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelanticinu imovinu bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da su osporena rješenja donijeta u skladu s relevantnim odredbama Zakona o poreznoj upravi i Zakona o advokaturi. Naime, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su se redovni sudovi pozvali na odredbe čl. 3, 14, 43. stav 5. i 50. Zakona o poreznoj upravi i člana 3. Zakona o advokaturi utvrdivši da apelantica za svoje porezne obaveze koje ima po osnovu advokatske djelatnosti odgovara svom svojom imovinom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu.
31. Nadalje, odgovarajući na pitanje da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u apelanticinu imovinu, proporcionalne cilju i svrsi, te da, stoga, na apelanticu nije stavljen pretjeran teret, prvenstveno zbog toga što suštinski ne zadiru u obim korištenja te imovine (predmetni stan nije oduzet i dalje je u apelanticinom posjedu), ali je, kako proizlazi iz osporenih rješenja, bilo neophodno da se temeljem rješenja u postupku prinudne naplate odredi uknjižba hipoteke radi osiguranja potraživanja Kantonalnog poreznog ureda. U tom kontekstu, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se uknjižbom založnog prava – hipoteke koja se odnosi na osiguranje potraživanja koja ima Kantonalni porezni ured prema apelantici ukoliko ona ne izmiri svoje porezne obaveze ne stavlja pretjeran pojedinačni teret na apelanticu u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti, a koji se u konkretnom slučaju ogleda u dosljednoj primjeni odredbi Zakona o poreznoj upravi kojim je reguliran način izmirenja obaveza poreznih obveznika. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca, tj. apelantice.
32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
35. Ustavni sud zapaža da se osporenim rješenjima kontrolira, odnosno ograničava apelanticino pravo da raspolaže svojom imovinom, te smatra da se u konkretnom postupku odlučivalo o apelanticinim građanskim pravima i da apelantica u konkretnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 475/15 od 7. septembra 2017. godine, tačka 36, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. Nadalje, Ustavni sud ističe da apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.
37. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
39. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konačnici osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena apelanticina žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je određena uknjižba hipoteke na dijelu apelanticinog stana. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao dovoljne i argumentirane razloge zašto je smatrao neosnovanim apelanticine žalbene navode. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantica, osim ponavljanja žalbenih navoda koje je Kantonalni sud ispitao u osporenoj odluci i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvar, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi pogrešno primijenili odredbe Zakona o poreznoj upravi i da je u konkretnom postupku prinudne naplate poreznih obaveza koje se odnose na obavljanje profesionalne advokatske djelatnosti nezakonito dozvoljen upis založnog prava-zakonske hipoteke na imovini koja je u suvlasništvu apelantice kao fizičkog lica. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u svojoj odluci dao dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja zašto je zaključio da istaknuti žalbeni razlozi nisu osnovani, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Zakona o poreznoj upravi i Zakona o advokaturi, pri čemu Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava.
40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na poštovanje doma
41. Apelantica, također, smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
43. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
44. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
45. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvo se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelanticin „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da li odluka koju apelantica osporava predstavlja „miješanje“ javnih vlasti u poštivanje toga „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
46. Prema praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99).
47. Što se tiče pitanja može li se predmetni stan smatrati apelanticinim „domom“, iz činjenica predmeta nespornim proizlazi da apelantica živi u predmetnom stanu kao svom domu. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da predmetni stan predstavlja apelanticin dom u smislu člana 8. Evropske konvencije.
48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba da utvrdi da li je miješanje u apelanticin dom izvršeno „u skladu sa zakonom“, odnosno u skladu s članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetnom postupku okončanom osporenim rješenjem Kantonalnog suda shodno odredbama čl. 3, 14, 43. stav 5. i 50. Zakona o poreznoj upravi određena zakonska hipoteka na apelanticinom stanu kao garancija potraživanja Kantonalnog poreznog ureda koja ima prema apelantici zbog neplaćenog poreza. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da osporena odluka predstavlja „miješanje“ u smislu člana 8. Evropske konvencije u apelanticino pravo na poštovanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da je to miješanje bilo „u skladu sa zakonom“, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o poreznoj upravi u smislu navedenih kriterija Evropskog suda objavljen u službenim glasilima i da je bez sumnje bio primjereno dostupan apelantici, tako da je mogla biti upućena na okolnosti tog zakona koje se mogu primijeniti na konkretnu situaciju, a predmetni zakon je formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom, te je apelantica bila u mogućnosti da prilagodi svoje ponašanje prema navedenom zakonu.
49. U vezi s pitanjem da li miješanje u pravo na dom ima legitiman cilj od općeg interesa, Ustavni sud smatra da je evidentno da je cilj dosljedna primjena odredaba Zakona o poreznoj upravi kojim je regulirana naplata poreza od poreznih obveznika, a što je uvjet normalnog funkcioniranja svake moderne države. Dakle, može se zaključiti da se radilo o legitimnom cilju u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantica predmetni stan i dalje koristi kao svoj dom, budući da je osporenim rješenjima upisano založno pravo u korist Kantonalnog poreznog ureda u slučaju da apelantica ne izmiri svoje porezne obaveze. Stoga Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije narušen princip „proporcionalnosti“ između apelanticinog interesa da predmetni stan i dalje koristi kao svoj dom i općeg interesa zajednice koji se ogleda u dosljednoj primjeni zakona.
50. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
51. U odnosu na apelanticine navode da joj je povrijeđeno pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da osporene odluke ni na kakav način ne pokreću pitanja prema navedenim članovima.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je kontrola korištenja apelanticine imovine radi osiguranja plaćanja poreza određena na osnovu zakona, u javnom interesu i da je to ograničavanje proporcionalno zakonitom cilju kome se teži.
53. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
54. Također, nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u apelanticino pravo na dom zasnovano na zakonu, te da predstavlja neophodnu mjeru koja je proporcionalna u smislu da opći interes zajednice koji se ogleda u dosljednoj primjeni zakona preteže nad apelanticinim interesom.
55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman