Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3518/15 (N. K.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Regres
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3518/15

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3518/15, rješavajući apelacije Nusreta Kehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Nusreta Kehića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 025052 15 Rev od 22. novembra 2016. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Nusretu Kehiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Nusretu Kehiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Nusreta Kehića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 025052 15 Rev od 22. novembra 2016.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nusret Kehić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 14. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 025052 15 Rsž od 20. maja 2015. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 3518/15.

2. Apelant je potom 16. februara 2017. godine podnio novu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 025052 15 Rev od 22. novembra 2016. godine, te zbog dužine kako trajanja predmetnog postupka pred tim sudom tako i postupka u cjelini, pozivajući se pritom na svoje navode iz apelacije broj AP 3518/15. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 629/17.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da je navedene apelacije podnio isti apelant i da se odnose na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 3518/15 i AP 629/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3518/15.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općinskog pravobranilaštva Živinice (u daljnjem tekstu: Općinsko pravobranilaštvo) kao pravnog zastupnika Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. maja i 29. novembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i Općinsko pravobranilaštvo su u periodu od 26. maja 2017. godine do 11. januara 2018. godine dostavili svoje odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 9. decembra 2010. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnopravnog odnosa. Konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud obaveže tuženu da mu isplati određeni novčani iznos na ime manje obračunatog i neisplaćenog regresa za 2009. godinu, te određeni novčani iznos na ime manje obračunate i isplaćene naknade za topli obrok za period od 1. oktobra 2009. godine do 30. septembra 2010. godine. Prava na isplatu navedenih potraživanja iz radnog odnosa apelant je temeljio na Pravilniku o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice iz 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik) koji je donijela tužena.

8. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 025052 10 Rs od 13. maja 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je prije svega naveo da je među strankama nesporno da je apelant uposlen kod tužene, a sporan je osnov obračuna i isplate toplog obroka i regresa za utuženi period. S tim u vezi je Općinski sud istakao da je odredbom člana 19. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU) propisano da zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio s gubitkom. Prema Pravilniku, službeniku pripada naknada plaće za regres najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u FBiH za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu ako je to za službenike povoljnije, kako to propisuju i odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH iz 2000. godine. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužena isplatila apelantu regres u visini od 50% od prosječne plaće u FBiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku u skladu s odlukom o isplati naknade za regres. S tim u vezi je Općinski sud naveo da je neprihvatljiva varijanta nalaza sačinjena prema aktima tužene, tj. Pravilnika, iz razloga što je odredbom člana 3. OKU-a propisano da je poslodavac dužan sve normativne akte uskladiti s odredbama ovog ugovora. Nadalje, odredbom člana 45. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) propisano je da namještenik ima pravo na naknadu za ishranu za vrijeme rada u visini koju ugovaraju kolektivnim ugovorom Vlada Federacije BiH, Vlada Kantona i Sindikat.

10. Shodno navedenim propisima, Općinski sud je naveo da se imaju primijeniti odredbe OKU-a u odnosu na apelantov zahtjev za isplatu toplog obroka. S tim u vezi je Općinski sud istakao da je tačno da je odredbom člana 35. Pravilnika bilo propisano da službeniku pripada naknada za ishranu najmanje u iznosu od 2% i da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je apelantu prema toj odredbi na ime toplog obroka manje isplaćena naknada. Međutim, Općinski sud je naveo da apelant ne može svoj zahtjev za isplatu razlike toplog obroka temeljiti na odredbama Pravilnika koji je donesen na osnovu Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama), a koji je prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o namještenicima (stupio na snagu 16. augusta 2005. godine). Kako je OKU povoljniji za zaposlene, te kako je vještačenjem utvrđeno da je tužena naknadu za topli obrok isplatila više od tužbom potraživanog iznosa (primjenjujući odredbe OKU-a), Općinski sud je naveo da razlika na ime manje isplaćene naknade za topli obrok ne postoji u konkretnom slučaju.

11. U odnosu na apelantov zahtjev za isplatu razlike regresa, Općinski sud je istakao da je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio shodno odredbama člana 19. OKU-a budući da je vještačenjem utvrđeno da je tužena za 2010. godinu isplatila naknadu na ime regresa u visini koja čini 50% prosječne plaće ostvarene u FBiH, iako je tužena prethodnu 2009. godinu ostvarila s poslovnim gubitkom. S tim u vezi je Općinski sud naveo da je neosnovano apelantovo pozivanje na Pravilnik iz razloga koje je naveo u vezi s odlukom o zahtjevu za isplatu toplog obroka.

12. Imajući u vidu činjenicu da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužena apelantu prema odredbama OKU-a obračunala i isplatila više na ime toplog obroka i regresa, Općinski sud je naveo da je tužena, shodno relevantnim odredbama Zakona o namještenicima, Zakona o državnoj službi u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi) i odredbama OKU-a, postupala valjano prilikom isplata potraživanih naknada iz radnopravnog odnosa, slijedom čega je odlučeno kao u dispozitivu presude.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 025052 15 Rsž od 20. maja 2015. godine uvažena je apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena na način da je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa je tužena obavezana na isplatu novčanih iznosa pobliže navedenih u dispozitivu presude.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti Pravilnik jer Pravilnik nije suprotan ni zakonima, a ni OKU-u. Ako je tim pravilnikom zagarantirano više prava namještenicima, pa i apelantu, Kantonalni sud je naveo da se onda za rješavanje predmetne pravne stvari Pravilnik imao dosljedno primijeniti jer poslodavac može garantirati i veća prava namještenicima od onih minimalnih prava propisanih OKU-om (član 3. stav 3). Stoga se žalbom osnovano ukazuje da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelantu ne pripada tražena razlika toplog obroka i regresa, u skladu s odredbom čl. 35. i 36. Pravilnika jer iz sadržaja ovih odredbi proizlazi da su ova apelantova prava povoljnija na način kako su uređena u navedenom pravilniku u odnosu na način kako su uređena odredbom čl. 17. i 19. OKU-a. Zbog toga je Kantonalni sud naveo da se u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev, shodno članu 3. stav 3. OKU-a, imaju primijeniti odredbe Pravilnika, a ne odredbe OKU-a, kako to pogrešno smatra prvostepeni sud. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je naveo da apelantu pripada pravo na isplatu novčanih iznosa utvrđenih ekonomskim vještačenjem.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 025052 15 Rev od 22. novembra 2016. godine uvažena je revizija tužene i drugostepena presuda preinačena na način da je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno naveo da je reviziju tužene dopustio smatrajući da bi odlučivanje u ovoj pravnoj stvari bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu člana 237. stav 3. ZPP. Potom je Vrhovni sud naveo da je revizija tužene osnovana. Naime, tužena osnovano u reviziji prigovara da je Pravilnik provedbeni propis i kao takav dijeli sudbinu zakona na osnovu kojeg je donesen i za čiju primjenu služi. Kako je tužena donijela Pravilnik u skladu s odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama koji je prestao da važi donošenjem Zakona o državnoj službi (stupio na snagu u junu 2003. godine), Vrhovni sud je naveo da nije bilo mjesta za njegovu primjenu. Naime, Pravilnik nije donesen u skladu sa Zakonom o namještenicima koji u članu 75. propisuje dužnost donošenja Pravilnika o plaćama i naknadama namještenika u skladu s odredbama tog zakona i kolektivnog ugovora, pa je pogrešan zaključak drugostepenog suda da apelantu pripada naknada razlike toplog obroka i regresa prema Pravilniku koji je donesen na osnovu člana 163. Zakona o radnim odnosima i plaćama. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da je na sjednici svog građanskog odjeljenja koja je održana 24. aprila 2016. godine zauzet pravni stav da je neprimjenjiv pravilnik koji je donesen na osnovu zakona koji je prestao da važi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, slijedom čega je odlučeno kao u dispozitivu presude. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Naime, povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji je Vrhovni sud u predmetnoj pravnoj stvari primijenio materijalno pravo. S tim u vezi apelant ukazuje da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima Vrhovni sud u više svojih odluka, suprotno odlučenju u ovoj pravnoj stvari, zauzeo stav da je Pravilnik u utuženom periodu obavezivao tuženu. Nadalje, apelant ukazuje i na dužinu trajanja predmetnog postupka, potražujući po tom osnovu novčani iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete. Apelant je, također, tražio od Ustavnog suda da mu se naknade troškovi na ime sastavljanja apelacije u novčanom iznosu od 900,00 KM.

b)Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

19. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi, a iz razloga sadržanih u drugostepenoj presudi tog suda od 20. maja 2015. godine. Stoga je Kantonalni sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

20. Općinski sud je prvenstveno opisao hronološki tok predmetnog postupka, te naveo da je taj sud od momenta podnošenja predmetne tužbe (9. decembra 2010. godine) uredno postupao i donio odluku u razumnom roku, posebno kada se ima u vidu činjenica da je u nekoliko navrata obavljeno vještačenje, da je vještakinja zbog bolesti bila u nemogućnosti pristupiti ročištima za glavnu raspravu koja su zbog toga odgađana, ili pak na zahtjev samog apelanta ili suprotne strane, kao i činjenicu da je došlo do promjene postupajućeg sudije u predmetnom postupku.

21. Općinsko pravobranilaštvo je navelo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Općinsko pravobranilaštvo je istaklo da nije moglo utjecati na dužinu trajanja prvostepenog i drugostepenog postupka, te da je predmetni postupak okončan u razumnom roku. Također je, između ostalog, Pravobranilaštvo navelo da je i visina naknade nematerijalne štete paušalno postavljena i ničim dokazana, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 163.

1) Osnovna službena zvanja službenika i radna mjesta u federalnim organima uprave i federalnim ustanovama utvrđuju se pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji federalnog organa uprave i federalne ustanove, ovisno o stepenu školske spreme, godinama radnog staža i drugim uslovima, u skladu sa ovim zakonom.

2) Rukovoditelj federalnog organa uprave i federalne ustanove obavezan je donijeti pravilnik o plaćama službenika i namještenika, u skladu sa odredbama ovog zakona i pravilnikom iz stava 1. ovog člana, kao i odgovarajućim propisima Vlade Federacije, odnosno propisima i ugovorom iz stava 2. člana 164. ovog zakona.

23. Pravilnik o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice broj 01/2-05-89-1294/02 od 19. decembra 2002. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 35.

Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% od prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku za svaki dan proveden na radu.

Član 36.

Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja Odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.

24. Zakon o državnoj službi u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 77/06, 4/12 i 99/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 76. stav 1.

1) Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (''Službene novine Federacije BiH'', broj 13/98), prestaje da važi u skladu sa odredbom stava 5. člana 75. ovog zakona.

25. Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 3.

3) Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora.

Član 17.

1) Poslodavac je obavezan zaposleniku obezbijediti ishranu u toku radnog vremena (topli obrok).

2) Ukoliko poslodavac ne obezbjeđuje ishranu, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Član 19.

Zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plate svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uslovom da privredni subjekt - poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom.

26. Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05 – stupio na snagu 16. augusta 2005. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 45.

Namještenik ima pravo na naknadu za:

[…] 2) ishranu za vrijeme rada;

3) regres za godišnji odmor;

[…] Član 75.

Vlada Federacije i federalni ministar pravde, kao i vlade kantona donijet će propise iz svoje nadležnosti za koje su ovlašteni ovim Zakonom u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

Član 80.

Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 13/98).

27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju apelant apelacijom broj AP 3518/15 ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom postupku u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kojem nije bila donesena presuda Vrhovnog suda tako da je apelacija AP 3518/15 dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

31. Nakon donošenja Presude Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 025052 15 Rev od 22. novembra 2016. godine, apelant je ponovo podnio apelaciju broj AP 629/17 kojom je pored dužine trajanja postupka u cjelini osporio i navedenu presudu Vrhovnog suda kao konačnu odluku u predmetnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je osporena odluka Vrhovnog suda dostavljena apelantu 7. februara 2017. godine, a apelacija broj AP 629/17 podnesena 16. februara 2017. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

32. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom, kao i zbog nedonošenja odluka u razumnom roku u predmetnom postupku, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

37. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

a)U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

39. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

40. Ustavni sud konstatira da je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut apelantovom tužbom od 9. decembra 2010. godine, a okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 22. novembra 2016. godine. Dakle, postupak je trajao skoro šest godina. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku iz radnih odnosa u kojem su sudovi, u skladu sa odredbom člana 420. ZPP, dužni uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja. Vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao oko dvije i po godine, dok je postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko dvije godine, te da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao oko godinu i po. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se nije radilo o složenom predmetu imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti, budući da među strankama nije bilo sporno utvrđenje činjenica, već koji materijalnopravni propis se ima primijeniti na okolnosti konkretnog predmeta, a koje ovlaštenje je u isključivoj sudskoj diskreciji, odnosno nadležnosti suda (sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava). Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2385/15 od 11. oktobra 2017. godine, stav 43, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, iz stanja spisa predmeta Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu bilo potrebno preko godinu dana od dana podnošenja tužbe (9. decembra 2010. godine) da zakaže pripremno ročište (7. februara 2012. godine) u postupku koji je hitne naravi. U odnosu na apelantovo ponašanje u predmetnom postupku, a imajući u vidu argumentaciju Općinskog suda iz odgovora na apelaciju da je ročište za glavnu raspravu odgađano između ostalog i na apelantov zahtjev, Ustavni sud smatra da takvim postupanjem apelant nije u bitnome doprinio dužini trajanja postupka u cjelini. Također, Ustavni sud ima u vidu da su se navodi Općinskog suda u pogledu dužine trajanja predmetnog postupka u suštini odnosili na hronološki opis toka prvostepenog postupka. Osim spomenutog apelantovog doprinosa dužini trajanja postupka, Općinski sud je kao objektivne razloge, između ostalog, naveo da je u predmetnom postupku izvršeno vještačenje u nekoliko navrata. Međutim, Ustavni sud iz stanja spisa predmeta zapaža da se nije radilo o višestrukom vještačenju, već da je u konkretnom slučaju bila samo jedna vještakinja ekonomske struke koja je svoj nalaz i mišljenje od 23. maja 2012. godine dopunila 5. novembra 2012. godine. Osim toga, kao jedan od razloga za dužinu trajanja postupka pred prvostepenim sudom Općinski sud je naveo i promjenu postupajućeg sudije u predmetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizira svoj pravni sistem na takav način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obavezu postupanja u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129).

41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojim odlukama br. AP 1918/16 i AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba) u kojima je zaključio da je došlo do kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da u konkretnim slučajevima postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz odluka br. AP 1918/16 i AP 4101/15.

42. Također, pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini Ustavni sud je razmatrao i u svojoj odluci broj AP 1962/16 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1962/16 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.

43. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, imajući u vidu da je postupak koji je po prirodi hitan trajao skoro šest godina, pri čemu su Općinski sud i Kantonalni sud dali odlučujući doprinos a nisu dali nikakve, odnosno objektivno prihvatljive razloge kojima bi opravdali dužinu trajanja postupka.

44. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenim odlukama, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz odluka br. AP 4101/15 i AP 1962/16 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu br. AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine i AP 1962/16 od 15. novembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupaka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Iz istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima. Naknada nematerijalne štete

45. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

46. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 500,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija.

47. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište Općinskog suda i Kantonalnog suda pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava

48. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je njome pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

49. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, stav 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

50. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora apelantov zahtjev za isplatu razlike regresa, kao i isplata razlike manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) u utuženom periodu. Prilikom raspravljanja osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva, pred redovnim sudovima se od odlučujućeg značaja postavilo pitanje važenja i mogućnosti primjene Pravilnika na apelantova potraživanja. S jedne strane, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci potvrdio stav prvostepenog suda da navedeni pravilnik (iz 2002. godine) nije moguće primijeniti s obzirom na to da je donesen na osnovu Zakona o radnim odnosima (iz 1998. godine) koji je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o državnoj službi (2003. godine) i Zakona o namještenicima (2005. godine). Pri tome iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud zaključio da je Pravilnik provedbeni propis i kao takav dijeli sudbinu zakona na osnovu kojeg je donesen. S druge strane, Kantonalni sud je zauzeo drugačiji pravni stav smatrajući da prestankom važenja Zakona o radnim odnosima nije prestao važiti navedeni pravilnik, imajući u vidu odredbu člana 3. stav 3. OKU-a koja garantira primjenu najpovoljnijeg prava za apelanta kao zaposlenika.

51. S obzirom na navedeno pravno pitanje koje se postavilo pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi imao priliku ispitati identične navode pokrenute predmetnom apelacijom u pogledu pravnog statusa Pravilnika u kontekstu sudske zaštite prava njenih zaposlenika iz radnopravnog odnosa i prakse Vrhovnog suda u tom smislu. Naime, u predmetu broj AP 193/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 193/17 od 15. februara 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) radilo se o identičnoj činjenično-pravnoj situaciji kao u predmetnoj apelaciji gdje je Vrhovni sud preinačio drugostepenu odluku u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu regresa i toplog obroka protiv iste tužene, te potvrdio pravilnost odlučenja prvostepenog suda koji je taj zahtjev odbio kao neosnovan zaključujući da Pravilnik nije primjenjiv. U navedenom predmetu je apelant također ukazivao na različitu praksu Vrhovnog suda po ovom pravnom pitanju. Raspravljajući navode apelacije u navedenom predmetu, Ustavni sud je zaključio slijedeće: „Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Pri tome, u pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud podsjeća da je javna vlast u obavezi da organizira svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje protivrječnih presuda, te da je u tom smislu važno da se uspostavi mehanizam kojim bi se osigurala dosljedna sudska praksa i uniformnost jurisprudencije. Imajući u vidu da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 24. aprila 2016. godine zauzeo pravni stav povodom predmetne pravne stvari, koji je kao takav obavezujući za redovne sudove, Ustavni sud smatra da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 25, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani (stav 7. navedene Odluke).“ Stav o neosnovanosti navedenih apelacionih navoda u pogledu primjene Pravilnika Ustavni sud je potvrdio također naknadno i u Odluci o dopustivosti broj AP 1927/17 od 15. novembra 2017. godine, kojom je obuhvaćen predmet broj AP 1928/17.

52. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Stoga se, po ocjeni Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog predmeta način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise (materijalno pravo) ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte.

Pravo na imovinu

54. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u vezi s primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana diskriminacije

55. U pogledu apelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava u suštini veže za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o istom činjeničnom i pravnom pitanju, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana zloupotrebe prava

56. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može da tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2385/15 od 11. oktobra 2017. godine, stav 61, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.

Troškovi sastavljanja apelacije

57. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije, Ustavni sud konstatira da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga navedeni troškovi padaju isključivo na apelantov teret. VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak (koji je hitne prirode) od podnošenja tužbe do donošenja osporene odluke Vrhovnog suda trajao skoro šest godina, za šta najveću odgovornost snose Općinski sud i Kantonalni sud, koj nisu djelotvorno kontrolirali postupak i nisu preduzeli adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su im bile na raspolaganju prema procesnom zakonu.

59. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte kada obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo u osporenoj odluci.

60. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

61. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je donošenjem osporene odluke otklonjen problem neujednačene sudske prakse Vrhovnog suda povodom predmetne pravne stvari.

62. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.

63. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3518/15 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio