Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3185/15 (Volta d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3185/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP 3185/15, rješavajući apelaciju Volte d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Volte d.o.o. Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 027064 14 Rev od 10. februara 2015.
godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 027064 14 Pž od 29. septembra 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 027064 07 Ps od 29. novembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Volta d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa direktor Sead Nikšić, podnio je 26. juna 2015. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 027064 14 Rev od 10. februara 2015. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 027064 14 Pž od 29. septembra 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 027064 07 Ps od 29. novembra 2013. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 21. oktobra 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 027064 07 Ps od 29. novembra 2013. godine, obavezan je apelant da Postbanci BH Poštanska banka Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj-protivtuženi) na ime glavnog duga isplati iznos od 186.470,62 KM a na ime ugovorene kamate iznos od 58.240,94 KM, odnosno ukupno 244.711,56 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 6. augusta 2007. godine uz naknadu troškova postupka u iznosu od 14.682,68 KM.
3. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužitelj-protivtuženi naknadi štetu u iznosu od 700.000,00 KM za vraćanje objekta u prvobitno stanje sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. juna 2011. godine kao dana nastanka štete pa do isplate kao i iznos od 50.000,00 KM na ime pretrpljenih duševnih bolova i da se zemljišno knjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu naloži da izvrši brisanje hipoteke uknjižene na parceli označenoj kao u izreci presude površine 1622 m2, vlasništvo žiranta Ismeta Nikšića i da mu nadoknadi troškove postupka.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da među strankama nije bilo sporno da su tužitelj-protivtuženi i apelant zaključili dva ugovora o kratkoročnom kreditu po kojem su apelantu plasirana sredstva u ukupnom iznosu od 200.000,00 KM, te da apelant nije uredno i blagovremeno izvršio svoju obavezu vraćanja kredita i da je u tom smislu ostao dug apelanta prema tužitelju-protivtuženom. Među strankama je bilo sporno, kako se dalje navodi, da li se tužitelj-protivtuženi u okviru izvršnog postupka koji je okončan pred Općinskim sudom pod brojem Ip-34/06 (tužitelju-protivtuženom dosuđeno 105 pokretnih stvari apelanta koje su bile predmet zaloga po cijeni od 10.000.00 KM te mu predate u posjed i vlasništvo), u cijelosti namirio te da li ima pravo da se njegovo potraživanje kao osnovano utvrdi na osnovu provedenog parničnog postupka, uz umanjivanje ukupnog duga za iznos od 10.000,00 KM, za koji iznos se tužitelj-protivtuženi (kao tražitelj izvršenja) namirio u izvršnom postupku.
5. Dalje je istaknuto da je apelant smatrao da je tužitelj–protivtuženi nezakonito preuzeo pokretne stvari u okviru izvršnog postupka koji je vođen i okončan pred Općinskim sudom, pri čemu je iste enormno obezvrijedio te da je, imajući u vidu djelovanje suda u izvršnom postupku i radnje tužitelja-protivtuženog, pretrpio štetu koja se ogleda u činjenici da je uništen proizvodni objekat a da je zakonski zastupnik apelanta dugotrajno trpio psihičko maltretiranje, pa je u tom smislu i postavio protivtužbeni zahtjev da mu se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta.
6. Općinski sud je odlučujući o tužbenom zahtjevu zaključio da su se parnične stranke nalazile u ugovornom odnosu, na osnovu kojeg je tužitelj-protivtuženi odobrio apelantu kredit, koji apelant nije na ugovoreni način i u roku vratio te da je u izvršnom postupku, koji je vođen kod tog suda, došlo samo do djelimičnog namirenja tužitelja-protivtuženog (u iznosu od 10.000,00 KM) pa je na osnovu člana 1065. i 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) udovoljio tužbenom zahtjevu i na ime glavnog duga dosudio tužitelju-protivtuženom iznos od 186.470,62 KM i na ime ugovorene kamate od 10% iznos od 58.240,94 KM.
7. Odlučujući o protivtužbenom zahtjevu taj sud je istakao da apelant nije u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dokazao da mu je nastupila šteta u iznosu od 700.000,00 KM radnjama tužitelja-protivtuženog, a posebno imajući u vidu da je tužitelj-protivtuženi koristio svoje zakonsko pravo da se pokuša namiriti iz založenih pokretnih stvari u okviru izvršnog postupka. Sve eventualne primjedbe vezane za način prodaje i procjenu imovine, kako je zaključio taj sud, mogle su biti predmet izvršnog postupka ili eventualno posebnog postupka u kojem bi se utvrđivala eventualna odgovornost izvršnog suda. Na kraju, Općinski sud navodi da je i potraživanje naknade na ime pretrpljenih duševnih bolova na strani zakonskog zastupnika apelanta neosnovano, obzirom da je apelant kao stranka u postupku pravno lice. Također taj sud smatra neosnovanim protivtužbeni zahtjev apelanta za brisanje hipoteke na imovini žiranta, jer je hipoteka uspostavljena na osnovu notarske isprave u kojoj su jasno navedeni uslovi i način zasnivanja kao i brisanja hipoteke u zemljišnim knjigama.
8. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio apelant, Kantonalni sud je presudom broj 65 0 Ps 027064 14 Pž od 29. septembra 2014. godine žalbu djelomično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je tužitelja-protivtuženog odbio sa tužbenim zahtjevom u cjelosti, dok je žalba u odnosu na protivtužbeni zahtjev odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
9. U dijelu obrazloženja presude koji se odnosi na protivtužbeni zahtjev apelanta, Kantonalni sud je istakao da u cijelosti prihvata obrazloženje prvostepenog suda i u tom dijelu žalbu odbija kao neosnovanu.
10. Odlučujući o reviziji koju su protiv drugostepene presude izjavili tužitelj-protivtuženi i apelant, Vrhovni sud je presudom broj 65 0 Ps 027064 14 Rev od 10. februara 2015. godine, revizije odbio.
11. U obrazloženju presude Vrhovi sud je istakao da prema odredbi člana 8. ZPP koje činjenice će uzeti kao dokazane sud odlučuju prema svom uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza. Dalje, Vrhovni sud citira odredbe čl. 7. i 123. ZPP prema kojim je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev te da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja bio na apelantu, koji je trebao dokazati da mu je tužitelj-protivtuženi pričinio štetu na objektu. Kako nižestepeni sudovi na osnovu provedenih dokaza nisu mogli sa sigurnošću utvrditi odlučnu činjenicu da li je tužitelj-protivtuženi štetnom radnjom prouzrokovao štetu na objektu apelanta, pravilna je odluka kojom je odbijen protivtužbeni zahtjev. U odnosu na zahtjev iz protivtužbe za naknadu nematerijalne štete (pretrpljeni duševni bolovi), Vrhovni sud je istakao da je ZOO propisano pravo fizičke a ne i pravne osobe na naknadu nematerijalne štete te je pravilno odbijen i ovaj dio protivtužbenog zahtjeva. Dalje, Vrhovni sud je istakao da zahtjev za brisanje zasnovane hipoteke nije osnovan jer apelant nema aktivnu legtimaciju za isticanje ovakvog zahtjeva budući da se isti odnosi na brisanje hipoteke zasnovane na nekretnini osobe po imenu Ismet Nikšić a ne na nekretnini apelanta.
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je njegov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete pričinjenu u izvršnom postupku radnjama tužitelja-protivtuženog odbijen „kao da štete i varvarskog izvršenja nije uopšte ni bilo“. Apelant dalje navodi da su nakon izvršenja „ostali devastirani prostori, odneseno je sve što se moglo demontirati pa čak i dio nekretnina je srušen i odvezen a sve pod nadzorom predstavnika tužitelja-protivtuženog i sudskih izvršitelja“. Predlaže da se na osnovu priložene dokumentacije „prepozna i sagleda prevara i gruba otimačina“ te udovolji apelaciji i protivtužbenom zahtjevu.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U odnosu na navode apelanta da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke i kojim je odbijen njegov protivtužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne i materijalne štete. Redovni sudovi su obrazložili da apelant na kome je bio teret dokazivanja nije, u smislu čl. 7. i 123. ZPP, dokazao činjenice na kojima je temeljio svoj protivtužbeni zahtjev, da mu je tužitelj-protivtuženi štetnom radnjom prouzrokovao šetu na objektu, uz napomenu da je apelant eventualne primjedbe vezane za način prodaje i procjenu imovine mogao iznositi u izvršnom postupku ili da je to moglo biti predmet posebnog postupka u kojem bi se utvrđivala eventualna odgovornost izvršnog suda. Pored navedenog sudovi su obrazložili da je ZOO propisano pravo fizičke a ne pravne osobe da potražuje naknadu nematerijalne štete za eventualno pretrpljene duševne bolove.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman