Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3708/17 (F. K.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3708/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-3708/17, rješavajući apelaciju Fadile Karalić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Fadila Karalić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 092198 17 Gž od 14. juna 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fadila Karalić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Brčkog, koju zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnijela je 1. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 092198 17 Gž od 14. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 092198 15 P od 12. decembra 2016. godine kojom je, pored ostalog, utvrđeno da bračnu tekovinu apelantkinje i tuženog (A. M.) čine nepokretna imovina i pokretne stvari (preciznije navedeno u izreci prvostepene presude), te je utvrđeno da je udio tuženog u sticanju nepokretne i pokretne imovine ½, dok je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da se naloži tuženom da joj preda u posjed i slobodno raspolaganje prizemlje stambene zgrade (preciznije opisano u izreci prvostepene presude).

2. U obrazloženju osporene odluke, Apelacioni sud je naveo, između ostalog, da je odredbama člana 264. Porodičnog zakona propisano da imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu, a da pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drugačije ne proizilazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih drugova. Isto tako, Apelacioni sud je naveo da je odredbama člana 267. Porodičnog zakona propisano da sud određuje veličinu udjela bračnog druga prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga, već i pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanja djece, kao i svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. S tim u vezi, u obrazloženju osporene odluke je ukazano da je apelantkinjin otac, usmenim ugovorom o poklonu, predmetne nekretnine darovao apelantkinji i tuženom radi izgradnje porodične kuće, a da je pismenim ugovorom o poklonu od 19. juna 2012. godine te iste nekretnine darovao isključivo apelantkinji u dijelu 1/1, te da im je u izgradnji kuće (izgradnja započeta 1987. godine) pomagao u novcu i radom. Isto tako je navedeno da je tuženi tokom trajanja bračne zajednice sve vrijeme bio u radnom odnosu i da je sredstva koja je ostvario putem rada koristio za tekuće potrebe domaćinstva, a ostatak za građevinski materijal i plaćanje radnika prilikom izgradnje porodične kuće, dok je apelantkinja zasnovala radni odnos unazad šest godina (prije pokretanja sudskog postupka), brinula se o djeci, starala se o imovini i bavila se određenim poljoprivrednim radovima. Shodno navedenom, Apelacioni sud je istakao da činjenica da je pismeni ugovor o poklonu sačinjen u periodu kada su bračni odnosi između apelantkinje i tuženog već bili poremećeni i kada se naslućivao ishod braka nije odlučujuća za utvrđenje da ta imovina predstavlja posebnu imovinu apelantkinje, jer isto tako nije sporno da u vrijeme kada je sačinjen usmeni ugovor o poklonu nekretnina, da je namjera poklonodavca bila da tu nekretninu pokloni objema strankama u svrhu izgradnje njihove porodične kuće i da se poklonodavac nije ponašao kao da istim čini poklon apelantkinji, pa se i on, kao i stranke ponašao da je zemljište i svaka druga pomoć učinjeno supružnicima i da se objekat gradi za njih. Prema tome, Apelacioni sud je zaključio da vodeći računa o svim kriterijima koji određuju veličinu udjela bračnih supružnika (lični dohodak i primanja tuženog, njegov fizički rad u toku gradnje, kao i rad apelantkinje u domaćinstvu, staranje oko djece, vođenje domaćih poslova, poljoprivredne poslove), da je njihov udio u sticanju predmetne imovine podjednak, u dijelovima od po ½. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da nije utvrđeno šta predstavlja bračnu tekovinu, odnosno šta predstavlja njenu posebnu imovinu. Takođe, apelantkinja navodi da ne postoji usmeni ugovor o darovanju, te da su ugovorom o darovanju nekretnina od 19. juna 2012. godine predmetne nekretnine od strane njenog oca darovane isključivo njoj. Apelantkinja, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3708/17 (F. K.) | Sudska praksa | Aktio